1

Svojom žalbom, VG, pravni sljednik MS‑a, zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 31. svibnja 2017., MS/Komisija (T‑17/16, neobjavljeno; u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2017:379), kojim je potonji odbio tužbu koju je podnio MS i kojom zahtijeva da se Komisiji naloži da nadoknadi štetu koju je pretrpio zbog njezine odluke o prekidu njegove suradnje s mrežom Team Europe.

2

Članak 268. UFEU‑a određuje:

„Sud Europske unije nadležan je u sporovima koji se odnose na naknadu štete predviđenu drugim i trećim stavkom članka 340.”

3

Članak 340. tog ugovora glasi kako slijedi:

„Ugovorna odgovornost Unije uređuje se pravom koje je mjerodavno za predmetni ugovor.

U pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

[…]”

4

Team Europe lokalna je komunikacijska mreža čija je glavna zadaća pomagati Komisijinim predstavništvima u njihovim komunikacijama o europskim politikama na lokalnoj razini, čiji članovi djeluju u svojstvu konferencijskih govornika, moderatora, animatora događanja i stručnjaka za komunikaciju.

5

Ti govornici povezuju se s Komisijom na temelju „dopisa o suglasnosti i pristupanju u Team Europe”. Tim se dopisom za svaku stranku predviđa mogućnost da u bilo kojem trenutku, pisanim putem, istupi iz tog sporazuma, bez drugih uvjeta. Članove mreže Team Europe ne plaća Komisija. Nasuprot tomu, ona im, ovisno o dostupnom proračunu, besplatno stavlja na raspolaganje uslugu pružanja potpore, koja se sastoji od koordinacijskih sastanaka, seminara za osposobljavanje, internetske platforme za komunikaciju i komunikacijskih alata, kako bi im pomogla u njihovim govorničkim zadaćama. U dopisu o suglasnosti i pristupanju u Team Europe navodi se, osim toga, da članovi mreže Team Europe djeluju na dobrovoljnoj osnovi i da od organizatora događanja u kojima sudjeluju mogu prihvatiti povrat svojih troškova ili razumnu naknadu.

6

MS je bio član mreže Team Europe između 20. srpnja 2011. i 10. travnja 2013. na temelju dopisa o suglasnosti i pristupanju u Team Europe dogovorenom između stranaka u sporu koje je voditelj Komisijina predstavništva u Francuskoj potpisao u Parizu (Francuska), 8. srpnja 2011. odnosno MS u Montpellieru (Francuska), 20. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: dopis o suglasnosti). Prema tom dopisu, članstvo u mreži Team Europe trebalo je isteći 30. lipnja 2014. Voditelj Komisijina predstavništva u Francuskoj je 10. travnja 2013. tužitelja telefonski obavijestio o prekidu njegove suradnje s tom mrežom, a tu je odluku zatim potvrdio pismom s obrazloženjem da se, u okviru svojeg djelovanja neprimjereno ponašao prema sudionicima.

7

Razlog koji je voditelj Komisijina predstavništva u Francuskoj naveo bio je taj da je zaprimio pritužbu u vezi s MS‑ovim ponašanjem, koju su podnijele žene koje su sudjelovale na konferenciji ili radionici mreže Team Europe.

8

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. siječnja 2016., MS je zatražio besplatnu pravnu pomoć, u svrhu podnošenja tužbe radi utvrđivanja odgovornosti.

9

Rješenjem od 3. svibnja 2016., MS/Komisija (T‑17/16 AJ, neobjavljeno, EU:T:2016:446), predsjednik Općeg suda odobrio mu je zahtjev za besplatnu pravnu pomoć.

10

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. srpnja 2016., MS je pred Općim sudom podnio tužbu radi utvrđivanja odgovornosti.

11

MS od Općeg suda zahtijeva da:

12

Zasebnim aktom podnesenim 6. listopada 2016., Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda i zatražila da tužitelj snosi troškove.

13

U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti koja je tajništvo Općeg suda zaprimilo 21. studenoga 2016., MS je od Općeg suda zatražio da odbije taj prigovor.

14

Pobijanim rješenjem, donesenim na temelju članka 126. Poslovnika Općeg suda, taj je sud prihvatio prigovor nedopuštenosti. Opći je sud smatrao da je predmet tužbe zapravo zahtjev za naknadu štete ugovorne prirode. Budući da dopis o suglasnosti ne sadržava arbitražnu klauzulu, taj se sud proglasio nenadležnim.

15

Rješenjem od 30. studenoga 2017., Sud je prihvatio žaliteljev zahtjev za besplatnu pravnu pomoć.

16

Žalitelj u žalbi od Suda zahtijeva da:

17

Dopisom od 21. veljače 2018., Sud je obaviješten o tome da je MS preminuo 16. veljače 2018. i da je VG odlučio nastaviti postupak.

18

U svojoj replici od 28. svibnja 2018., VG je iz svojih zahtjeva isključio onaj u pogledu reintegracije u mrežu Team Europe.

19

U prilog svojoj žalbi, VG ističe dva žalbena razloga koja se temelje, s jedne strane, na pogrešci koja se tiče prava prilikom pravne kvalifikacije tužbe za naknadu štete i na povredi obveze obrazlaganja te, s druge strane, na pogrešci koja se tiče prava prilikom pravne kvalifikacije dopisa o suglasnosti, na povredi obveze obrazlaganja i na iskrivljavanju činjenica.

20

Kao prvo, u pogledu navodne povrede obveze obrazlaganja žalitelj najprije tvrdi da Opći sud nije objasnio zašto je zahtjev za naknadu štete nužno povezan s tumačenjem dopisa o suglasnosti, iako ono što je u tom zahtjevu sporno nije raskid ugovora, nego navodna povreda MS‑ovih temeljnih prava u obradi pritužbe koja je protiv njega podnesena, tako da tumačenje tog dopisa nije ni potrebno ni nužno za ispitivanje navedenog zahtjeva, u smislu točke 80. presude od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg (C‑103/11 P, EU:C:2013:245).

21

Nadalje, u pobijanom rješenju nisu izneseni razlozi zbog kojih je Opći sud smatrao da je Komisijino rješavanje pritužbe podnesene protiv MS‑a nužno povezano s tumačenjem dopisa o suglasnosti. Taj dopis ne sadržava odredbe o eventualnom rješavanju pritužbi niti propisuje Komisijinu obvezu da obrazloži prekid suradnje konferencijskog govornika s mrežom Team Europe. Pravna pravila, uključujući temeljna prava, čija se povreda navodi, primjenjuju se bez obzira na odredbe iz dopisa o suglasnosti.

22

Naposljetku, Opći sud nije odgovorio na neke dijelove tužbe niti je, s obzirom na različite elemente spisa, objektivno i sveobuhvatno provjerio postoji li doista ugovorni kontekst, u skladu s onime što bi se međutim zahtijevalo presudom od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg (C‑103/11 P, EU:C:2013:245).

23

VG također tvrdi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u pogledu kvalifikacije dopisa o suglasnosti.

24

Kao drugo, što se tiče navodne pogreške koja se tiče prava koju je Opći sud počinio time što je za podnesenu tužbu smatrao da je ugovorne prirode, VG u bitnome tvrdi da je Opći sud pogrešno ocijenio da je dopis o suglasnosti ugovor, premda je zapravo riječ o neobvezujućim smjernicama koje je Komisija jednostrano utvrdila i kojima se uređuje funkcioniranje mreže Team Europe. Komisija nikad nije tvrdila da je odnos ugovorne prirode, o čemu svjedoče točka 21. njezinih očitovanja pred Ombudsmanom i točka 15. rješenja od 3. svibnja 2016., MS/Commission (T‑17/16 AJ, neobjavljeno, EU:T:2016:446), kojim je Opći sud odlučio o MS‑ovu zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć. Dopis o suglasnosti samo sažima prava i obveze koji uređuju mrežu Team Europe, a ne i one koji uređuju posebne odnose između Komisije i MS‑a. U njemu se ne predviđa sankcija u slučaju povrede odredaba koje sadržava niti se upućuje na mjerodavno pravo ili nadležne sudove, zbog čega dopis o suglasnosti prije upućuje na jednostavne upute o ponašanju, a ne na stvarne pravne veze između osoba. Komisija je nepravodobno izmijenila svoje stajalište i pozvala se na ugovornu prirodu dopisa o suglasnosti. Zajednička namjera stranaka nije nikada bila obvezati se međusobno na temelju ugovora. Namjera je stranaka odlučujući element za kvalifikaciju ugovorne prirode akta. Stoga je Opći sud među ostalim pogrešno kvalificirao dopis o suglasnosti kao ugovor i povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

25

Komisija predlaže da se odbiju prvi žalbeni razlog i prvi i drugi dio drugog žalbenog razloga.

26

Kao prvo, valja podsjetiti da, što se tiče tužbi protiv Unije u kojima se dovodi u pitanje njezina odgovornost za štetu, UFEU‑om se predviđa podjela nadležnosti između sudova Unije i nacionalnih sudova.

27

U pogledu Unijine izvanugovorne odgovornosti, iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a u vezi s člankom 268. UFEU‑a proizlazi da su sporovi povezani s takvom odgovornošću u nadležnosti sudova Unije.

28

Radi utvrđivanja koji je sud nadležan za posebnu tužbu protiv Unije kako bi ona odgovarala za štetu, treba ispitati je li predmet te tužbe Unijina ugovorna ili izvanugovorna odgovornost (presuda od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg, C‑103/11 P, EU:C:2013:245, t. 61. i navedena sudska praksa).

29

Da bi to ispitali sudovi se Unije ne mogu osloniti samo na norme koje istaknu stranke. Dakle, činjenica da u ugovoru relevantnom za ovaj predmet pravna pravila nisu samo navedena, nego ona obvezuju stranke, ne može imati za posljedicu izmjenu ugovorne prirode spora i, slijedom toga, staviti ga u nadležnost suda. Kada tomu ne bi bilo tako, priroda spora i, slijedom toga, nadležni sud mogli bi se mijenjati ovisno o normama koje su stranke navele, što bi bilo protivno pravilima o materijalnoj nadležnosti različitih sudova (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg, C‑103/11 P, EU:C:2013:245, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).

30

U tim okolnostima, sudovi Unije moraju provjeriti je li predmet tužbe za naknadu štete koja im je podnesena zahtjev za naknadu štete koji se objektivno i u svojoj ukupnosti temelji na ugovornim ili pak na izvanugovornim pravima i obvezama. U tu svrhu, ti sudovi moraju provjeriti, s obzirom na analizu različitih elemenata iz spisa, poput osobito navodno povrijeđenog pravnog pravila, prirode navodne štete, osporavanog ponašanja i pravnih odnosa između stranaka u postupku, postoji li među njima stvarni ugovorni kontekst, povezan s predmetom spora, čije je temeljito ispitivanje neophodno za odlučivanje o navedenoj tužbi (presuda od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg, C‑103/11 P, EU:C:2013:245, t. 66.).

31

Kao drugo valja podsjetiti da obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, njemu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Ako obrazloženje jasno i nedvosmisleno prikazuje razlaganje Općeg suda, ono tada može biti implicitno pod uvjetom da omogućava osobama na koje se odnosi da se upoznaju s razlozima zbog kojih su predmetne mjere poduzete i Sudu da raspolaže dostatnim podacima kako bi izvršio svoj sudski nadzor (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2018., L’Oréal/EUIPO, C‑519/17 P i C‑522/17 P do C‑525/17 P, neobjavljenu, EU:C:2018:348, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

32

U ovom slučaju, valja istaknuti da je Opći sud, najprije, u točki 34. pobijanog rješenja zaključio da se dopisom o suglasnosti određuju obveze obiju strana, trajanje suradnje i načini njezina prestanka. Točnije, navodi da se u točki 5. tog dopisa upućuje na uvjete „raskida”. Nadalje, Opći je sud u točki 35. tog rješenja utvrdio da je zahtjev za naknadu štete bio povezan s tumačenjem dopisa o suglasnosti jer tužitelj nije istaknuo druge akte čiji je Komisija autor. Osim toga, Opći je sud u točki 36. navedenog rješenja smatrao da je sporno ponašanje izravno povezano s postojećim ugovornim odnosom, a što ga je dovelo do zaključka, u točki 37. pobijanog rješenja, da je tužiteljeva tužba za naknadu štete povezana s tumačenjem dopisa o suglasnosti i, u točki 38. tog rješenja, da je zbog tog dopisa spor ugovorne prirode. Naposljetku, Opći je sud u točki 40. pobijanog rješenja ocijenio da dopis o suglasnosti ne sadržava nikakvu arbitražnu klauzulu, tako da spor nije u nadležnosti sudova Unije.

33

Slijedom toga valja utvrditi da je Opći sud u dovoljnoj mjeri obrazložio da je predmet spora bio ugovorne prirode i da nisu bili ispunjeni uvjeti glede nadležnosti sudova Unije.

34

Potrebno je, nadalje, zaključiti da nijedan od argumenata koje žalitelj navodi ne može dokazati da ta razmatranja sadržavaju pogreške koje se tiču prava.

35

Konkretno, analizi se Općeg suda ne protivi okolnost da se žalitelj oslonio na citat iz prethodno iznesenih očitovanja Komisije pred Ombudsmanom, koji je ponovljen u točki 23. pobijanog rješenja, prema kojemu je Komisija navela da „članovi Teama Europe nisu s njom imali ugovorni odnos”.

36

Naime, stajalište koje je Komisija prethodno iznijela pred Europskim ombudsmanom nije nužno u suprotnosti s onim koje proizlazi iz prigovora nedopuštenosti koji je ta institucija istaknula pred Općim sudom.

37

U tom pogledu treba istaknuti da je taj citat nepotpun jer cijela rečenica pojašnjava da „članovi Team Europe nemaju ugovorni odnos s Komisijom niti od nje primaju ikakvu naknadu ili bespovratna sredstava”.

38

Čak i pod pretpostavkom da se taj citat može shvatiti na način da isključuje postojanje ugovora o radu jer se u dopisu o suglasnosti odbacuju sve naknade i jer nije predviđao nikakvu pravnu vezu podređenosti, nepostojanje takvog ugovora između Komisije i drugih članova mreže Team Europe ne isključuje postojanje drugih međusobno dogovorenih obveza, tako da je između njih postojao odnos koji bi se ipak mogao kvalificirati kao ugovorni (vidjeti analogijom presudu od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 25.).

39

Usto, iz razmatranja iznesenih u odluci Ombudsmana od 19. studenoga 2015. proizlazi da je tijelo istaknulo da „ako Komisija odluči da neće nastaviti ugovorni odnos sa stručnjakom ili članom svoje mreže, ona mora najprije, prije donošenja konačnog stajališta, osobi o kojoj je riječ dati priliku da izrazi svoje stajalište o predviđenoj mjeri”.

40

Iz toga proizlazi da se predmet spora među strankama odnosi na osporavanje okolnosti prekida i točnije uvjete u kojima je Komisija donijela odluku o prekidu MS‑ove suradnje s mrežom Team Europe.

41

Okolnost da se žalitelj pozvao na povredu temeljnih prava ne može izmijeniti prirodu spora među strankama.

42

Naime, kao što je navedeno u točki 29. ove presude i kao što je Sud također presudio u točki 43. presude od 20. svibnja 2009., Guigard/Komisija (C‑214/08 P, neobjavljena, EU:C:2009:330), samo pozivanje na pravna pravila koja ne proizlaze iz ugovora, ali koja obvezuju stranke, ne može imati za posljedicu izmjenu ugovorne prirode spora i, slijedom toga, staviti ga u nadležnost suda. Kada tomu ne bi bilo tako, priroda spora i, slijedom toga, nadležni sud mogli bi se mijenjati ovisno o normama koje su stranke navele, što bi bilo protivno pravilima o materijalnoj nadležnosti različitih sudova.

43

Stoga je Opći sud pravilno presudio da sudovi Unije nisu nadležni te je u dovoljnoj mjeri obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da postoji stvarni ugovorni kontekst povezan s predmetom spora.

44

U tim okolnostima, prvi žalbeni razlog u cjelini, kao i prvi i drugi dio drugog žalbenog razloga, treba, uzete zajedno, odbiti kao neosnovane.

45

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice jer je smatrao da je dopis o suglasnosti ugovor, a da nije utvrdio koje se pravo primjenjuje na taj dopis.

46

Komisija smatra da je taj treći žalbeni razlog nedopušten ili, podredno, neosnovan.

47

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pitanja prava i da je stoga Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i dokaza. Ocjena činjenica i dokaza stoga ne čini, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe. Takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 15. svibnja 2019., CJ/ECDC, C‑170/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:410, t. 39. i navedena sudska praksa).

48

Kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj treba primjenom članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj procjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze (presuda od 6. rujna 2018., Klein/Komisija, C‑346/17 P, EU:C:2018:679, t. 126. i navedena sudska praksa).

49

U ovom slučaju, tužitelj je samo ukratko kritizirao rasuđivanje Općeg suda a da nije utvrdio da se ono temelji na iskrivljavanju činjenica koje je zaprimio i da ono očito proizlazi iz dijelova spisa.

50

Osim toga, žalitelj prvi put pred Sudom ističe argument koji se odnosi na to da nije utvrđeno primjenjivo pravo.

51

Stoga se takav prigovor mora proglasiti nedopuštenim. U skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom. Naime, nadležnost Suda u okviru žalbe ograničena je na ocjenu pravnog rješenja razlogâ o kojima se raspravljalo pred prvostupanjskim sudom. Posljedično, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije istaknula pred Općim sudom jer bi to dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (rješenje potpredsjednika Suda od 10. siječnja 2018., Komisija/RW, C‑442/17 P(R), neobjavljeno, EU:C:2018:6, t. 70. i navedena sudska praksa).

52

Iz toga proizlazi da se treći dio drugog žalbenog razloga ne može prihvatiti.

53

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja u cijelosti odbiti.

54

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija postavila zahtjev da se VG‑u naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: