MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA

od 29. listopada 2020. ( 1 )

Spojeni predmeti C‑798/18 i C‑799/18

Federazione nazionale delle imprese elettrotecniche ed elettroniche (Anie) i dr.

(C‑798/18),

Athesia Energy Srl i dr.

(C‑799/18)

protiv

Ministero dello Sviluppo Economico,

Gestore dei servizi energetici (GSE) SpA,

uz sudjelovanje:

Elettricità Futura – Unione delle Imprese Elettriche italiane,

Confederazione Generale dell’Agricoltura Italiana – Confagricoltura

(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Okoliš – Direktiva 2009/28/EZ – Promicanje uporabe energije proizvedene iz obnovljivih izvora – Proizvodnja električne energije iz solarnih fotonaponskih postrojenja – Program potpora – Izmjena poticaja koji su već odobreni, ali čija isplata nije još dospjela – Članci 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Sloboda poduzetništva – Pravo vlasništva – Pojam ‚imovina’ – Legitimna očekivanja – Ugovor o Energetskoj povelji – Članak 10.”

I. Uvod

1.

Suočen s brzim razvojem sektora fotonaponske energije, talijanski je zakonodavac nastojao 2014. sniziti poticaje dodijeljene proizvođačima u tom sektoru na svojem državnom području.

2.

Predmetni zahtjevi za prethodnu odluku, koje je 17. prosinca 2018. uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), tiču se usklađenosti takve reforme s pravom Unije i, konkretno, ograničenja koja su možda postavljena člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koji uređuju slobodu poduzetništva i pravo vlasništva.

3.

Ti su zahtjevi upućeni u okviru sporova između velikog broja operatora fotonaponskih postrojenja u Italiji i Federazione Nazionale delle Imprese Elettrotecniche ed Elettroniche (Nacionalni savez elektroničkih i električnih poduzeća) (Anie) ( 2 ), s jedne strane, i Ministero dello Sviluppo economico (Ministarstvo za gospodarski razvoj, Italija) i Gestore dei servizi energetici (GSE) SpA (u daljnjem tekstu: GSE), dioničkog društva čiji je kapital u cijelosti u vlasništvu Ministero dell’Economia e delle Finanze (Ministarstvo gospodarstva i financija, Italija), s druge strane.

4.

Osobitost ovih predmeta počiva u činjenici da je GSE s tim operatorima sklopio ugovore kojima je bila predviđena isplata poticaja u trajanju od dvadeset godina, i to u okviru programa potpora čija je namjena bila prenošenje u talijansko pravo niza europskih direktiva u vezi s promicanjem uporabe obnovljive energije ( 3 ).

5.

Reforma koju je proveo talijanski zakonodavac bila je dio tog posebnog zakonodavnog konteksta, cilj koje je bio da se na način nepovoljan za navedene operatore izmijene poticaji čija je isplata bila predviđena, ali nije još bila dospjela na temelju tih ugovora.

6.

U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje usmjeriti na tumačenje članaka 16. i 17. Povelje kao i članka 10. Ugovora o Energetskoj povelji ( 4 ), u vezi s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a ( 5 ).

7.

Na kraju svojeg izlaganja predložit ću Sudu da presudi da se člancima 16. i 17. Povelje ne protivi reforma poput one koju je proveo talijanski zakonodavac. Usto ću iznijeti razloge zbog kojih smatram da članak 10. Energetske povelje u vezi s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a nije primjenjiv u ovim predmetima.

II. Pravni okvir

A. Međunarodno pravo

8.

U skladu s člankom 10. stavkom 1. Energetske povelje, naslovljenim „Promicanje, zaštita i postupanje s ulaganjima”:

„1.   Svaka ugovorna stranka potiče i stvara, u skladu s odredbama ovog Ugovora, stabilne, pravedne, povoljne i transparentne uvjete za ulagače drugih ugovornih stranaka za izvršavanje ulaganja na njezinu području. Takvi uvjeti uključuju obvezu osiguranja, u svako doba, poštenog i pravednog postupanja s ulaganjima ulagača drugih ugovornih stranaka. Takva ulaganja također uživaju najstalniju zaštitu i sigurnost i nijedna ugovorna stranka ni na koji način ne smije nerazumnim ili diskriminacijskim mjerama ometati njihovo upravljanje, održavanje, korištenje, uživanje ili raspolaganje […]”

B. Pravo Unije

9.

Uvodna izjava 25. Direktive 2009/28 predviđa kako slijedi:

„Države članice imaju različite mogućnosti za razvoj obnovljive energije i na nacionalnoj razini provode različite programe potpore za energiju iz obnovljivih izvora. […] Za ispravno funkcioniranje nacionalnih programa potpore iznimno je važno da države članice nadziru djelovanje i troškove nacionalnih programa potpore u skladu s različitim mogućnostima. Važno sredstvo za ostvarenje cilja ove Direktive je osiguravanje ispravnog funkcioniranja nacionalnih programa potpore u skladu s Direktivom 2001/77/EZ kako bi se sačuvalo povjerenje ulagača i omogućilo državama članicama da pripreme učinkovite nacionalne mjere za ispunjavanje ciljeva […]”

10.

Članak 3. te direktive, naslovljen „Obvezni nacionalni opći ciljevi i mjere za uporabu energije iz obnovljivih izvora”, određuje:

„1.   Svaka država članica osigurava da je udio energije iz obnovljivih izvora […] u konačnoj bruto potrošnji energije u 2020. barem jednak njezinom nacionalnom općem cilju za udio energije iz obnovljivih izvora te godine, kako je naveden u trećemu stupcu tablice u Prilogu I. dijelu A […]

[…]

3.   Kako bi se ostvarili ciljevi utvrđeni u stavcima 1. i 2. ovog članka države članice mogu, inter alia, primijeniti sljedeće mjere:

(a)

programe potpore;

[…]”

C. Talijansko pravo

11.

Članak 26. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 ( 6 ) glasi kako slijedi:

„1.   S ciljem optimizacije upravljanja rokovima za prikupljanje i isplatu potpora te postizanja veće održivosti u politici poticanja energije iz obnovljivih izvora, poticajne cijene za električnu energiju proizvedenu u fotonaponskim solarnim postrojenjima […] isplaćuju se prema pravilima predviđenima u ovom članku.

2.   Počevši od drugog polugodišta 2014. [GSE] isplaćuje poticajne cijene iz stavka 1. u redovnim mjesečnim obrocima u visini od 90 % procijenjenog godišnjeg prosjeka proizvodnog kapaciteta svakog postrojenja u kalendarskoj godini proizvodnje te izvršava obračun u odnosu na stvarnu proizvodnju do 30. lipnja sljedeće godine. Operativna pravila određuje GSE u roku od petnaest dana od objave ove uredbe, a odobravaju se uredbom koju donosi ministar gospodarskog razvoja.

3.   Počevši od 1. siječnja 2015. poticajna cijena za energiju proizvedenu iz postrojenja čija je nominalna snaga veća od 200 kW preoblikovat će se, po izboru gospodarskog subjekta, primjenom jedne od sljedećih opcija, o čemu treba obavijestiti GSE najkasnije do 30. studenoga 2014.:

(a)

cijena se isplaćuje u trajanju od 24 godine, računajući od stavljanja postrojenja u pogon, te se slijedom toga preračunava primjenom postotnog smanjenja navedenog u tablici iz priloga 2. ovoj uredbi;

(b)

ne dovodeći u pitanje dvadesetogodišnje trajanje isplate, cijena se preoblikuje na način da se predvidi prvo razdoblje korištenja niže cijene u odnosu na trenutnu te drugo razdoblje u kojem se cijena uvećava u jednakoj mjeri. Postotni iznosi preoblikovanja određuju se uredbom koju donosi ministar gospodarskog razvoja na temelju mišljenja Ureda za električnu energiju, plin i vodni sustav, koje mora biti izdano najkasnije do 1. listopada 2014., na način da omogućuje, u slučaju da svi nositelji prava prihvate tu opciju, uštedu od najmanje 600 milijuna eura godišnje za razdoblje 2015. – 2019. u odnosu na isplatu predviđenu po važećim cijenama;

(c)

ne dovodeći u pitanje dvadesetogodišnje trajanje isplate, cijena se smanjuje za postotni udio poticaja koji se primjenjivao na dan stupanja na snagu ove uredbe, u preostalom trajanju primjene tog poticaja, prema sljedećim iznosima:

1)

6 % za postrojenja čija je nominalna snaga veća od 200 kW do nominalne snage od 500 kW;

2)

7 % za postrojenja čija je nominalna snaga veća od 500 kW do nominalne snage od 900 kW;

3)

8 % za postrojenja čija je nominalna snaga veća od 900 kW.

Ako gospodarski subjekt ne dostavi obavijest, GSE primjenjuje opciju (c).

[…]”

III. Glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom

12.

GSE je, u okviru talijanskog programa potpore za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (provedenog zakonodavnim uredbama br. 387/2003 ( 7 ) i 28/2011 ( 8 )), s operatorima fotonaponskih postrojenja nominalne snage veće od 200 kW sklopio privatnopravne ugovore sastavljene na temelju tipskog ugovora koji je odredio talijanski Ured za električnu energiju i plin ( 9 ). Ti ugovori, namijenjeni primjeni u trajanju od dvadeset godina, predviđali su redovitu isplatu poticajnih cijena u korist tih operatora.

13.

Na toj je osnovi 2014. došlo do reforme namijenjene izmjeni poticaja čija je isplata bila predviđena, ali još nije dospjela, na temelju navedenih ugovora. Ta reforma, uvrštena u članak 26. stavke 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014, sadržavala je dva dijela ( 10 ).

14.

S jedne strane, člankom 26. stavkom 2. te uredbe željelo se da se od drugog polugodišta 2014. ti poticaji isplaćuju u obliku redovnih mjesečnih obroka u visini od 90 % procijenjenog godišnjeg prosjeka proizvodnog kapaciteta svakog postrojenja u kalendarskoj godini proizvodnje. Obračun u odnosu na stvarnu proizvodnju trebao se zatim izvršiti tek naknadno (to jest najkasnije do 30. lipnja sljedeće godine) radi mogućih ispravaka.

15.

S druge strane, članak 26. stavak 3. navedene uredbe nametnuo je navedenim operatorima prijelaz na drugačiji cjenovni sustav, ustrojen u skladu s trima opcijama koje su sve bile nepovoljne za te iste operatore, s učinkom od 1. siječnja 2015., to jest prije isteka ugovora sklopljenih s GSE‑om.

16.

U tom su kontekstu tužitelji iz glavnog postupka zahtijevali od suda koji je uputio zahtjev poništenje ministarskih uredbi od 16. i 17. listopada 2014. o provedbi članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 ( 11 ).

17.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se obratio Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) s pitanjem ustavnosti članka 26. stavka 3. te uredbe. Odlukom od 24. siječnja 2017. ( 12 ) ovaj potonji je presudio da ta odredba nije suprotna talijanskom Ustavu.

18.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da Corte costituzionale (Ustavni sud) u svojoj odluci nije obradio određena pitanja relevantna za rješavanje sporova o kojima on odlučuje. Konkretno, valjat će pojasniti, s obzirom na pravo Unije, može li nacionalni zakonodavac intervenirati kako bi smanjio iznos poticaja dodijeljenih u okviru programa potpora za promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora, iako je isplata tih poticaja već bila predviđena u ugovorima sklopljenima s korisnicima.

19.

Taj se sud pita, među ostalim, jesu li stavci 2. i 3. članka 26. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 suprotni člancima 16. i 17. Povelje jer dovode do uplitanja u pravo korisnika na organiziranje i vođenje svoje gospodarske djelatnosti na temelju tih ugovora. Iz tih istih razloga on gaji dvojbe glede usklađenosti te odredbe s Energetskom poveljom, pri čemu podsjeća da njezin članak 10. stavak 1. predviđa da svaka ugovorna stranka „potiče i stvara […] stabilne, pravedne, povoljne i transparentne uvjete […] za izvršavanje ulaganja”.

20.

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu, u svakom od spojenih predmeta, sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se pravu [Unije] primjena nacionalne odredbe poput članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom [br. 91/2014], koja znatno smanjuje ili odgađa isplatu poticaja već dodijeljenih zakonom i definiranih na temelju posebnih ugovora koje su proizvođači fotonaponske električne energije sklopili s [GSE‑om], javnim trgovačkim društvom nadležnim za to područje?

Konkretno, je li ta nacionalna odredba u skladu s općim načelima prava [Unije] u pogledu zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, lojalne suradnje i korisnog učinka; s člancima 16. i 17. [Povelje]; s Direktivom [2009/28] i sustavom u njoj predviđenih programa potpore; s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a, osobito u vezi s [Energetskom poveljom]?”

21.

Tužitelji iz glavnog postupka, intervenijenti u ovim predmetima, to jest Elettricità Futura – Unione delle Imprese Elettriche italiane, Confederazione Generale dell’Agricoltura Italiana – Confagricoltura, talijanska, češka, njemačka, grčka i španjolska vlada te Europska komisija podnijeli su Sudu pisana očitovanja.

22.

Odlukom predsjednika Suda od 5. veljače 2019. ovi su predmeti spojeni radi provođenja pisanog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak.

23.

Stranke su u pisanom obliku odgovorile na pitanja koja je Sud postavio.

IV. Analiza

24.

Predmetnim se zahtjevima za prethodnu odluku Sud poziva, u biti, da utvrdi protivi li se pravu Unije to da država članica smanji iznos poticaja predviđenih u okviru programa potpora za promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora u skladu s ciljevima utvrđenima nizom europskih direktiva donesenih u tom području.

25.

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, sporovi o kojima on odlučuje spadaju u širi okvir nacionalnih sporova. Tri istovjetna zahtjeva za prethodnu odluku ( 13 ), koje je taj isti sud uputio, trenutno su u postupku pred Sudom. Usto, druge države članice su, upravo kao i Talijanska Republika, revidirale mjere donesene na njihovu državnom području radi promicanja uporabe energije iz obnovljivih izvora ( 14 ).

26.

U sljedećim odjeljcima izložit ću razloge zbog kojih smatram da reforma, poput one koju je talijanski zakonodavac proveo u okolnostima predmeta iz glavnog postupka, ne krši slobodu poduzetništva i pravo vlasništva u smislu članaka 16. i 17. Povelje i da bi svako ograničenje prava zaštićenih tim odredbama, pod pretpostavkom da je dokazano, bilo u svakom slučaju opravdano i proporcionalno s obzirom na ciljeve koje Unija slijedi na području promicanja uporabe energije iz obnovljivih izvora (odjeljak A). Usto, nakon doslovnog i teleološkog tumačenja Energetske povelje i, konkretnije, njezina članka 10., zaključit ću da ta odredba nije primjenjiva u predmetima iz glavnog postupka (odjeljak B).

A. Članci 16. i 17. Povelje

1.   Uvodna razmatranja

27.

Članak 16. Povelje određuje da se „[s]loboda poduzetništva priznaje […] u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom”. Zaštita dodijeljena tim člankom obuhvaća slobodu obavljanja gospodarske ili komercijalne djelatnosti, slobodu ugovaranja i slobodno tržišno natjecanje, kao što to proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na navedeni članak i koja se u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje moraju uzeti u obzir prilikom njezina tumačenja ( 15 ).

28.

Članak 17. Povelje predviđa u svojem stavku 1. da „[s]vatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa”.

29.

U objašnjenjima koja se odnose na taj članak navodi se da on odgovara članku 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP ( 16 ). Iz toga proizlazi, u skladu s onim što je predviđeno člankom 52. stavkom 3. Povelje, da pravo vlasništva zaštićeno člankom 17. navedene Povelje ima isti smisao i isti opseg poput smisla i opsega koji su mu dodijeljeni EKLJP‑om, pri čemu im pravo Unije ipak može dodijeliti širu zaštitu ( 17 ).

30.

Međutim, u skladu sa sudskom praksom Suda, sloboda poduzetništva i pravo vlasništva nisu apsolutna prava, nego ih treba uzeti u obzir ovisno o njihovoj funkciji u društvu ( 18 ) i mogu biti predmet ograničenja ako su, podložno načelu proporcionalnosti, nužna i opravdana ciljevima u općem interesu koje Unija slijedi ( 19 ). Ti zahtjevi proizlaze iz članka 52. stavka 1. Povelje koji predviđa, osim toga, da svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih njome mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda ( 20 ).

31.

U ovom slučaju, tužitelji iz glavnog postupka i intervenijenti ističu da se pravo vlasništva operatora fotonaponskih postrojenja krši člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 kojima se na način nepovoljan za njih nastoje izmijeniti iznose poticaja čija je isplata predviđena, ali još nije dospjela, na temelju ugovora koje su oni sklopili s GSE‑om. Naglašavaju da ta uredba ima učinak lišavanja s obzirom da su ti operatori već u cijelosti snosili troškove u vezi s izgradnjom i stavljanjem u pogon fotonaponskih postrojenja, na temelju kojih su ti iznosi utvrđeni. U tom pogledu ističu da Direktiva 2009/28 (čijim se predmetnim programom potpora nastoji provesti ciljeve) ustraje, u svojim uvodnim izjavama 8., 14. i 25., na nužnosti da se sačuva „povjerenje ulagača” i osigurati im „[određenu] sigurnost” ( 21 ). Te iste uvodne izjave navode na zaključak, u biti, da navedena uredba ograničava slobodu poduzetništva navedenih operatora.

32.

Talijanska, češka, grčka i španjolska vlada smatraju, naprotiv, da Uredba sa zakonskom snagom br. 91/2014 uopće ne lišava operatore fotonaponskih postrojenja njihova vlasništva i ne ograničava njihovu slobodu poduzetništva.

33.

Glede tih razlika, a uzimajući u obzir spis kojim Sud raspolaže, čini mi se korisnim naglasiti na početku određena obilježja predmetnog programa potpora kako bi se pojasnio kontekst u kojem je došlo do reforme predviđene člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014.

34.

Kao prvo, taj je program potpora namijenjen prenošenju Direktive 2009/28 u talijansko pravo. No iz članka 3. stavka 3. te direktive proizlazi da države članice mogu donijeti programe potpora kako bi se ostvarili „obvezni nacionalni opći ciljevi […] za uporabu energije iz obnovljivih izvora”. U tom pogledu u uvodnoj izjavi 25. navedene direktive naglašava se da „[d]ržave članice imaju različite mogućnosti za razvoj obnovljive energije” i da je iznimno važno da države članice nadziru djelovanje i troškove nacionalnih programa potpore u skladu s različitim mogućnostima.

35.

Sud je već presudio da države članice uopće nisu, kako bi promicale korištenje energije iz obnovljivih izvora, obvezne donijeti programe potpora i da one tako raspolažu širokom marginom prosudbe u pogledu mjera koje smatraju primjerenima za postizanje promidžbenih ciljeva utvrđenih u Direktivom 2009/28. Takva margina prosudbe znači da su one slobodne donijeti, izmijeniti ili ukinuti programe potpora, pod uvjetom da su ti ciljevi postignuti ( 22 ).

36.

S obzirom na tu sudsku praksu čini mi se da Direktiva 2009/28 kao takva nije prepreka reformi poput one koju je talijanski zakonodavac proveo u okolnostima predmeta iz glavnog postupka.

37.

Ta će mi razmatranja biti korisna radi ocjene, u nastavku analize, mogu li se operatori fotonaponskih postrojenja pozivati na legitimna očekivanja da se na neizmijenjeni način koriste poticajima predviđenima ugovorima s GSE‑om za njihova cjelokupnog trajanja i zbog toga utemeljeno tvrditi da takva reforma krši njihovo pravo vlasništva.

38.

Kao drugo, članak 7. stavak 2. točka (d) Zakonodavne uredbe 387/2003 već je određivao da odobreni poticaji moraju odgovarati opadajućem iznosu koji je predviđen za određeno razdoblje. Glede Zakonodavne uredbe br. 28/2011, na temelju koje su usvojeni ugovori sklopljeni između GSE‑a i tih operatora, iz članka 24. stavka 2. točke (d) te uredbe proizlazi da su oni bili izrađeni na temelju tipskog ugovora koji je odredio talijanski Ured za električnu energiju i plin. No, prema stajalištu tužitelja iz glavnog postupka, tim je ugovorom bilo predviđeno da GSE ima jednostrano pravo izmijeniti njegov sadržaj kako bi se uzeo u obzir razvoj referentnog zakonodavnog okvira ( 23 ). Tim se elementima nastoji, prema mojem mišljenju, uputiti na to da su se postupci za isplatu koji se odnose na te poticaje mogli izmijeniti i da se njihov iznos mogao sniziti.

39.

Kao treće, reforma koja je provedena člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 i sastoji se od izmjena iznosa poticaja utvrđenih u navedenim ugovorima mogla se primjenjivati samo na iznose čija je isplata već bila predviđena, ali koja još nije dospjela, a da se ne dira u već izvršene isplate ( 24 ).

40.

U nastavku ovog mišljenja analizirat ću najprije pitanje krši li takva reforma slobodu poduzetništva i pravo vlasništva koji su zaštićeni odredbama Povelje. Na to ću odgovoriti niječno. U slučaju da Sud ne dijeli moje stajalište, navest ću, podredno, razloge zbog kojih smatram, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 30. ovog mišljenja, da je povreda tih prava u svakom slučaju opravdana i proporcionalna uzimajući u obzir ciljeve koje Unija slijedi na području promicanja uporabe energije iz obnovljivih izvora.

2.   Postojanje moguće povrede slobode poduzetništva i prava vlasništva u smislu članaka 16. i 17. Povelje

a)   Pravo vlasništva

41.

Ističem da se ovi predmeti tiču dvaju različitih aspekata vlasništva, to jest, s jedne strane, prava koje je možda dano ugovorima sklopljenima između operatora fotonaponskih postrojenja i GSE‑a da se koriste poticajima i, s druge strane, prava uporabe i iskorištavanja tih postrojenja.

1) Prvi aspekt: moguća povreda navodnog prava korištenja poticaja

42.

Što se tiče materijalnopravnih uvjeta utvrđenih u članku 17. stavku 1. Povelje, Sud je presudio da se zaštita koju ta odredba dodjeljuje odnosi na imovinska prava iz kojih, sukladno dotičnom pravnom sustavu, proizlazi stečeni pravni položaj koji omogućuje autonomno korištenje tih prava njihovu nositelju u vlastitu korist ( 25 ).

43.

U svojem sam mišljenju u predmetu Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) ( 26 ) naveo da, u biti, valja provjeriti jesu li ispunjena dva uvjeta, odnosno, s jedne strane, jesu li istaknuta prava imovinska i, s druge strane, proizlazi li iz tih prava stečeni pravni položaj koji omogućuje autonomno korištenje tih prava njihovu nositelju u vlastitu korist.

44.

Glede prvog uvjeta, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da pojam „vlasništva” nije ograničen na vlasništvo tjelesnih stvari jer se određena druga prava i interesi koji čine imovinu mogu također smatrati „imovinskim pravima” ( 27 ). Pod određenim pretpostavkama, čak i legitimna očekivanja budućeg ostvarenja imovinskih zahtjeva mogu potpasti pod zaštitu članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP ( 28 ). Stoga mjere kojima je predviđena buduća isplata socijalnog davanja ( 29 ) ili subvencije ( 30 ) mogu, isto kao i ugovorna prava ( 31 ) ili prava po osnovi potraživanja ( 32 ) stvoriti kod korisnika imovinski interes koji je obuhvaćen područjem primjene te odredbe.

45.

U okolnostima predmeta iz glavnog postupka bio bih sklon zaključku da pravo primanja poticaja na temelju ugovora sklopljenih s GSE‑om čini, za korisnike tih cijena, element bogatstva koji može biti imovinske naravi. Konkretno, budući da su ovi potonji tim ugovorima pristupili ad hoc i u vlastito ime, čini mi se da je to pravo isključive naravi.

46.

Međutim, postavlja se pitanje je li navedeno pravo stečeni pravni položaj u smislu drugog uvjeta navedenog u točki 43. ovog mišljenja.

47.

U tom je pogledu Sud smatrao da se u skladu sa sudskom praksom u vezi s tumačenjem članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP budući prihod ne može smatrati „imovinom” koja može uživati zaštitu na temelju te odredbe osim ako je već ostvaren, ako je predmet dospjele tražbine ili ako postoje posebne okolnosti na temelju kojih može postojati legitimno očekivanje zainteresirane osobe da će steći imovinsko dobro ( 33 ).

48.

U ovom mi se slučaju čini da se pravo na buduću isplatu poticaja predviđenih na temelju ugovora sklopljenih između operatora fotonaponskih postrojenja i GSE‑a ne može do te mjere smatrati dovoljno konačnim ( 34 ) da bi se smanjenje iznosa tih poticaja i izmjena s njima povezanih postupaka za isplatu izjednačilo s izvlaštenjem stvari koja je već postala sastavni dio imovine ( 35 ) tih operatora. Naime, kao što sam to već naveo u točki 39. ovog mišljenja, člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 želi se samo izmijeniti iznose čija je isplata već predviđena, ali nije još dospjela, pri čemu se ne dira u već izvršene isplate.

49.

Štoviše, smatram da se operatori fotonaponskih postrojenja ne mogu pozivati na legitimna očekivanja da će se na isti način koristiti navedenim poticajima za cjelokupnog trajanja ugovora sklopljenih s GSE‑om.

50.

S tim u vezi, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je mogućnost pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja otvorena svim gospodarskim subjektima prema kojima je nacionalno tijelo stvorilo osnovana očekivanja. Međutim, ako je oprezan i razborit gospodarski subjekt u stanju predvidjeti donošenje mjere koja može utjecati na njegove interese, on se ne može pozivati na blagodat tog načela kad se ta mjera usvoji. Nadalje, nije opravdano da gospodarski subjekti imaju legitimna očekivanja u vezi s održanjem postojeće situacije koju nacionalna tijela mogu izmijeniti u okviru svoje diskrecijske ovlasti ( 36 ).

51.

U okolnostima predmeta iz glavnog postupka sud koji je uputio zahtjev mora ispitati je li nacionalna odredba poput članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 u skladu s navedenim načelom ( 37 ). Međutim, radi davanja korisnog odgovora tom sudu, čini mi se da se u obzir mogu uzeti osobito sljedeći elementi koji proizlaze iz spisa kojim Sud raspolaže.

52.

Kao prvo, čini mi se da se takva izmjena iznosa poticaja, nepovoljna za operatore fotonaponskih postrojenja, nije mogla smatrati nepredvidljivom već u okviru zakonodavnih uredbi br. 387/2003 i 28/2011, nakon kojih je uslijedila Uredba sa zakonskom snagom br. 91/2014 ( 38 ).

53.

Naime, s jedne strane, iz članka 7. stavka 2. točke (d) Zakonodavne uredbe br. 387/2003 proizlazi da su poticaji dodijeljeni operatorima fotonaponskih postrojenja morali odgovarati, kao što sam to naveo u točki 38. ovog mišljenja, opadajućem iznosu koji je predviđen za određeno razdoblje.

54.

Što se, s druge strane, tiče Zakonodavne uredbe br. 28/2011, Sud je u presudi Agrenergy i Fusignano Due ( 39 ) presudio da su regulatorne odredbe o „Petom energetskom računu” donesenom po osnovi te uredbe ( 40 ) bile „takve da su savjesnim i razumnim gospodarskim subjektima a priori davale do znanja da program poticaja koji se primjenjuje na fotonaponska solarna postrojenja nacionalna tijela mogu prilagoditi ili i ukinuti kako bi se uzeo u obzir razvoj određenih okolnosti”.

55.

Kao drugo, ustvrđujem da tužitelji iz glavnog postupka sami priznaju da su postupna smanjenja iznosa odobrenih poticaja već uvedena od 2011. ministarskim uredbama koje su prethodile donošenju Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014.

56.

Kao treće, čini mi se da je pravo koje si je GSE pridržao u ugovorima sklopljenima s operatorima fotonaponskih postrojenja glede jednostrane izmjene sadržaja kako bi se u obzir uzeo razvoj referentnog zakonodavnog okvira ( 41 ) jasno upućivalo na to da se ti poticaji mogu prilagoditi ili čak ukinuti, i to upravo na temelju zakonodavnih izmjena. Takve je izmjene trebalo tim više predvidjeti što su, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, ti ugovori važili za razdoblje od dvadeset godina. S obzirom na obuhvat tog razdoblja oprezan i razborit gospodarski subjekt bio bi, prema mojem mišljenju, u stanju predvidjeti da se tržišni uvjeti ili proračunski prioriteti Talijanske Republike mogu promijeniti.

57.

Naposljetku, podsjećam, kao što sam to već istaknuo u točki 35. ovog mišljenja, da je u presudi Agrenergy i Fusignano Due ( 42 ) Sud presudio da države članice uopće nisu, kako bi promicale korištenje energije iz obnovljivih izvora, obvezne donijeti programe potpora na temelju Direktive 2009/28. Taj zaključak potkrepljuje uvodna izjava 25. te direktive, kojom se, u biti, ostvarenje tog cilja vezuje uz potencijal svake države članice.

58.

S obzirom na te elemente i nasuprot onome što tvrde tužitelji iz glavnog postupka i intervenijenti, nemam dvojbe o činjenici da se u okolnostima poput onih u predmetima iz glavnog postupka oprezan i razborit gospodarski subjekt ne može pozivati na načelo zaštite legitimnih očekivanja ni na temelju zakonodavnog okvira čiji je predmetni program potpora dio niti na temelju Direktive 2009/28. Ako bi se došlo do drukčijeg zaključka, čini mi se, kao što to s pravom ističe talijanska vlada, da bi ovlast država članica da donose političke odluke i mijenjaju svoje zakonodavstvo s obzirom na opći interes i svrhu Direktive 2009/28 bila prekomjerno ograničena u odnosu na marginu prosudbe koju im je zakonodavac Unije dodijelio kako bi programe potpora donesene na temelju te direktive mogle prilagoditi tržišnim uvjetima i svojim proračunskim prioritetima.

59.

Zbog tih razloga smatram da pravo za koje operatori fotonaponskih postrojenja navode da im omogućuje nepromijenjeno korištenje poticajima za cjelokupnog trajanja ugovora koje su sklopili s GSE‑om ne potpada pod zaštitu predviđenu u članku 17. Povelje.

2) Drugi aspekt: moguća povreda prava vlasništva operatora fotonaponskih postrojenja nad tim postrojenjima

60.

U daljnjem tekstu izložit ću razloge zbog kojih smatram da članak 26. stavci 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 ne dovodi ni do reguliranja upotrebe postrojenja od strane njihovih operatora, koje kao takvo može povrijediti njihovo pravo vlasništva.

61.

U tom pogledu podsjećam, kao što to proizlazi iz članka 28. ovog mišljenja, da članak 17. stavak 1. treća rečenica Povelje predviđa, u biti, da iako je uživanje prava vlasništva zaštićeno tom odredbom ( 43 ), ono može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.

62.

U skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, pojam „uređivanje uživanja prava vlasništva” podrazumijeva mjeru koja ne uključuje prijenos vlasništva, nego se odnosi na „ograničavanje ili nadzor” uživanja vlasništva ( 44 ).

63.

U ovom slučaju tužitelji iz glavnog postupka ističu da su u očekivanju isplata poticaja korisnici tih poticaja izvršili ulaganja u fotonaponska postrojenja kojima upravljaju. Uzimajući u obzir reformu provedenu člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014, njima je od tada nemoguće vratiti bankovne zajmove koje su uzeli radi financiranja tih ulaganja.

64.

Čini mi se da se na temelju tih elemenata ne može, međutim, utvrditi da bi se člankom 26. stavcima 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 nastojala ograničiti ili nadzirati upotreba tih postrojenja. Naime, tom se odredbom samo snižava iznos potpora predviđenih u korist tih korisnika, pri čemu im se ne nameću druga ograničenja ili obveze. Iz toga slijedi, prema mojem mišljenju i kao što to Komisija tvrdi, da navedeni korisnici ostaju slobodni upravljati svojim postrojenjima i ulagati u njih onako kako to žele.

65.

U tim okolnostima smatram, kao i ova potonja, da odredba poput članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 ne ograničava upotrebu fotonaponskih postrojenja od strane njihovih operatora.

66.

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja prema mojem mišljenju zaključiti da takva odredba ne krši pravo vlasništva utvrđeno u članku 17. Povelje.

b)   Sloboda poduzetništva

67.

Glede slobode poduzetništva čija je zaštita zajamčena člankom 16. Povelje, tužitelji iz glavnog postupka tvrde da članak 26. stavci 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 krši kako slobodu ugovaranja korisnika poticaja tako i njihovo pravo slobodnog raspolaganja svojim gospodarskim i financijskim resursima.

68.

Ne slažem se s tim mišljenjem.

69.

Kao prvo, glede slobode ugovaranja podsjećam da je Sud presudio da ona obuhvaća, među ostalim, slobodan odabir gospodarskog partnera i slobodu određivanja cijene usluge ( 45 ).

70.

Podrazumijeva se da, iako se člankom 16. Povelje osobito nastoji očuvati ugovorna autonomija strana u ugovoru, ta odredba nema, naprotiv, za cilj da se u njihovu korist stvore prava koja bi nadilazila ona koja su već predviđena takvim ugovorom, niti da im se omogući zahtijevati uvjete različite od onih koje on već sadržava. Kada se radi o tipskom ugovoru koji je sastavila druga ugovorna strana, sloboda ugovaranja sastoji se, u biti, od odluke hoće li se prihvatiti uvjeti ugovora.

71.

U ovom slučaju nema, prema mojem mišljenju, nikakve sumnje da ugovori sklopljeni između GSE‑a i operatora fotonaponskih postrojenja uopće ne predviđaju u korist ovih potonjih pravo na nepromjenjivost poticaja.

72.

Iz tih ugovora proizlazi, naprotiv, da iznos tih poticaja ovisi o nacionalnom zakonodavstvu koje dopušta njihovu isplatu ( 46 ). Kao što sam to već istaknuo u točkama 38. i 56. ovog mišljenja, navedeni ugovori sadržavaju odredbu koja GSE‑u omogućava da u obzir uzme razvoj zakonodavnog okvira koji je na snazi.

73.

Slijedi da su operatori fotonaponskih postrojenja, kada je taj iznos bio izmijenjen na temelju članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014, bili, prema mojem mišljenju, vrlo jednostavno obvezani ugovornim uvjetima koje su slobodno odlučili prihvatiti kada su pristupili navedenim ugovorima.

74.

U tim okolnostima njihova sloboda ugovaranja nije, prema mojem mišljenju, uopće bila povrijeđena.

75.

Kao drugo, podsjećam da sloboda poduzetništva sadržava također pravo svakog poduzetnika da se u granicama odgovornosti koju snosi za vlastite radnje slobodno koristi gospodarskim i financijskim resursima kojima raspolaže ( 47 ).

76.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da je slobodno korištenje resursima kojima poduzetnik raspolaže suženo, među ostalim, kada ograničenje obvezuje ovog potonjeg da poduzme mjere koje za njega mogu predstavljati bitan trošak, imati znatan utjecaj na organizaciju njegovih djelatnosti ili zahtijevati teška i složena tehnička rješenja ( 48 ).

77.

Ne dirajući u ocjenu suda koji je uputio zahtjev glede svih činjeničnih elemenata kojima raspolaže, čini mi se da operatori fotonaponskih postrojenja nisu na temelju članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 podvrgnuti nikakvom posebnom ograničenju u smislu te sudske prakse.

78.

U svakom slučaju smatram da se iznosi poticaja predviđenih tim ugovorima između GSE‑a i tih operatora ne mogu smatrati dijelom gospodarskih, tehničkih i financijskih resursa kojima ovi potonji raspolažu s obzirom na to da, kao što sam to naveo u točkama 48. do 58. ovog mišljenja, ti iznosi nisu još isplaćeni i da se navedeni operatori ne mogu pozivati na legitimna očekivanja da će im ih se isplatiti.

79.

Zbog svih tih razloga smatram da odredba poput članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 ne krši slobodu poduzetništva utvrđenu u članku 16. Povelje.

3.   Podredno, mogućnost da se opravda eventualna povreda slobode poduzetništva i prava vlasništva te proporcionalnost takve povrede

80.

Podredno iznosim sljedeća opažanja, iako sam uvjeren da u okolnostima predmeta iz glavnog postupka nema mjesta utvrđenju da postoji povreda slobode poduzetništva i prava vlasništva s obzirom na članke 16. i 17. Povelje.

81.

Smatram da bi, s obzirom na okolnosti u predmetima iz glavnog postupka, moguća povreda tih prava ispunjavala u svakom slučaju zahtjeve postavljene člankom 52. stavkom 1. Povelje, iz kojeg proizlazi da svako ograničenje pri ostvarivanju priznatih prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom i poštovati bit tih prava i sloboda ( 49 ) te, podložno načelu proporcionalnosti, biti potrebno i zaista odgovarati ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

82.

U tom pogledu podsjećam da prema stajalištu talijanske vlade cilj Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 jest, u biti, ponovno uspostaviti konkurentnost nacionalnog sustava za proizvodnju električne energije tako da se preraspodijele opći troškovi tog sustava i da ih se više preusmjeri na operatore fotonaponskih postrojenja. Konkretno, ta vlada tvrdi da se izmjena iznosa poticaja objašnjava nužnošću da se uravnoteži predmetni program potpora i raspodijele troškovi za krajnje potrošače električne energije, uzimajući u obzir ograničenja dostupnih resursa.

83.

Navedena vlada također ustraje na brzom rastu koji je doživio sektor obnovljive energije u Italiji i koji je doveo do toga da ta država članica postane jedan od najvećih proizvođača fotonaponske energije na europskom tržištu.

84.

S obzirom na ova razmatranja, smatram da bi se u slučaju da Sud odluči, nasuprot pristupu kojim zagovaram, da izmjena iznosa poticaja koja proizlazi iz članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 krši njihovu slobodu poduzetništva i pravo vlasništva koji su utvrđeni u člancima 16. i 17. Povelje, ta povreda trebala u svakom slučaju smatrati nužnom i opravdanom ciljevima od općeg interesa koji odgovaraju onima koji su zadani Direktivom 2009/28 ( 50 ).

85.

Usto, za tu bi se izmjenu moralo, prema mojem mišljenju i ne dirajući u provjere koje će morati provesti sud koji je uputio zahtjev, smatrati da poštuje načelo proporcionalnosti. Kao što to s pravom naglašava talijanska vlada, operatori fotonaponskih postrojenja mogli su se odlučiti za različite mogućnosti predviđene člankom 26. stavkom 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014. Čini se, osim toga, da su kompenzacijske mjere, poput pristupa bankovnim zajmovima pod povlaštenim uvjetima, bile predviđene u korist tih operatora kako bi se nadoknadio nepovoljan položaj nastao zbog donošenja te odredbe ( 51 ).

86.

Zbog svih prethodnih razloga smatram, s obzirom na spis kojim Sud raspolaže, da su stavci 2. i 3. članka 26. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 u skladu s pravima koja su zaštićena člancima 16. i 17. Povelje.

B. Energetska povelja

87.

Kao što proizlazi iz točke 19. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev dvoji također glede usklađenosti članka 26. stavaka 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 s člankom 10. Energetske povelje (u vezi s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a).

88.

To pitanje zahtijeva da se prethodno obradi pitanje može li se na tu odredbu pozivati u sporovima između pojedinaca i njihove države članice.

89.

U tom pogledu tužitelji iz glavnog postupka ističu da je Energetskom poveljom uveden sustav za rješavanje sporova između „ugovornih stranaka” i „ulagača drugih ugovornih stranaka” ( 52 ). Intervenijenti dodaju da iz uvodnog dijela te povelje proizlazi da je ona donesena kroz prizmu uvođenja boljih uvjeta za ulaganje u energetski sektor i razvoj energetske suradnje. Nastojeći provesti te ciljeve, članak 10. navedene povelje nalaže svakoj ugovornoj stranci da potiče i stvara „stabilne, pravedne, povoljne i transparentne uvjete za ulagače drugih ugovornih stranaka za izvršavanje ulaganja na njezinu području”.

90.

Podsjećam da je Unija pristupila Energetskoj povelji i da je ona stoga jedna od „ugovornih stranaka” u smislu članka 1. točke 2. te povelje. U skladu s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a, međunarodni sporazumi koje sklapa Unija obvezujući su za institucije Unije i za njezine države članice.

91.

Usto pojašnjavam, kao što su to s pravom naglasile njemačka i grčka vlada te Komisija, da se članak 10. Energetske povelje odnosi na uvjete koje su ugovorne stranke te povelje provele radi ulaganja koja su izvršili ulagači drugih ugovornih stranaka.

92.

Smatram da iz toga slijedi, kao što to s pravom ističe njemačka vlada, da se člankom 10. Energetske povelje želi u pravnom poretku Unije zaštititi ulagače drugih ugovornih stranaka, to jest trećih država koje su također stranke te povelje, i to na cijelom području Unije ( 53 ). Naprotiv, čini mi se da se ulagači iz Unije ne mogu pozivati na tu odredbu protiv institucija Unije ili država članica.

93.

Glede država članica koje su Energetskoj povelji same pristupile kao „ugovorne stranke” (što više nije slučaj s Talijanskom Republikom) ( 54 ), stranke su iznijele pitanje mogu li se u sporovima koji uključuju jednu od tih država članica na članak 10. te povelje pozivati i ulagači drugih država članica, a ne samo oni iz trećih država. No u ovim predmetima nije nužno ispitati to pitanje ( 55 ). Naime, smatram da se u svakom slučaju ta odredba ne može primijeniti u predmetima poput onih iz glavnog postupka, a u kojima se ulagači spore sa svojom vlastitom državom članicom ( 56 ).

94.

To mi se rješenje čini očitim s obzirom na sam tekst navedene odredbe. Usto mi izgleda da je ono u skladu s ograničenjima koja su postavljena drugim odredbama te povelje, a osobito člankom 26. navedene povelje, koji se odnosi samo na rješavanje sporova između ugovorne stranke i ulagača druge ugovorne stranke ( 57 ).

95.

U svakom slučaju smatram da čak i ako bi, nasuprot doslovnom i kontekstualnom tumačenju koje zagovaram, trebalo smatrati da je članak 10. Energetske povelje primjenjiv u sporovima između ulagača i njihove vlastite države članice, sama činjenica da je u toj odredbi općenito spomenuta nužnost da se predvide „stabilni, pravedni, povoljni i transparentni uvjeti” ne može dovesti do toga da ta država članica zabrani izmjenu ili ukidanje programa potpora koji je na njezinu državnom području donesen na temelju članka 3. stavka 3. točke (a) Direktive 2009/28 ( 58 ).

96.

Konkretno, tom se odredbom ne želi, prema mojem mišljenju, dodijeliti ulagačima koji se protive takvoj reformi zaštita kojom bi se prekoračila jamstva već predviđena pravom Unije, i konkretnije, člancima 16. i 17. Povelje ( 59 ).

V. Zaključak

97.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) odgovori kako slijedi:

1.

Člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ne protivi se nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku kojom se predviđa sniženje poticaja od strane države članice, čija je isplata predviđena na temelju programa potpora za promicanje, na njezinu državnom području, upotrebe energije proizvedene iz obnovljivih izvora i, konkretno, na temelju privatnopravnih ugovora sklopljenih između korisnika tog programa i društva koje je u cijelosti u vlasništvu te države članice, kada ti korisnici ne mogu opravdano očekivati da će iznosi tih poticaja ostati neizmijenjeni za trajanja tih ugovora, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

2.

Članak 10. Energetske povelje, potpisane u Lisabonu 17. prosinca 1994. i odobrene u ime Europske unije Odlukom Vijeća i Komisije 98/181/EZ, EZUČ, Euratom od 23. rujna 1997. o sklapanju, od strane Europskih zajednica, Ugovora o Energetskoj povelji i Protokola uz Energetsku povelju o energetskoj učinkovitosti i povezanim okolišnim aspektima, u vezi s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a, nije primjenjiv u sporovima između ulagačâ u energetskom sektoru i njihove države članice.

( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) Anie predstavlja poduzeća koja u Italiji obavljaju „djelatnosti usmjerene na proizvodnju dobara i/ili usluga u elektrotehničkom i elektroničkom sektoru ili u povezanim sektorima”. U nastavku ovog mišljenja izraz „tužitelji iz glavnog postupka” upućuju na Anie kao i na sve operatore fotonaponskih postrojenja koji su stranke u sporovima pred sudom koji je uputio zahtjev.

( 3 ) Prva direktiva u vezi s promicanjem uporabe obnovljive energije bila je Direktiva 2001/77/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o promicanju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije (SL 2001., L 283, str. 33.). Ona je stavljena izvan snage Direktivom 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77/EZ i 2003/30/EZ (SL 2009., L 140, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 11., str. 39.).

( 4 ) Potpisan u Lisabonu 17. prosinca 1994. (SL 1994., L 380, str. 24.) i odobren u ime Europske unije Odlukom Vijeća i Komisije 98/181/EZ, EZUČ, Euratom od 23. rujna 1997. o sklapanju, od strane Europskih zajednica, Ugovora o Energetskoj povelji i Protokola uz Energetsku povelju o energetskoj učinkovitosti i povezanim okolišnim aspektima (SL 1998., L 69, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 2., str. 149.). Pojašnjavam da se u prethodnom pitanju u svakom od ovih predmeta spominje Energetska povelja, pri čemu nije navedena nijedna od njezinih konkretnih odredaba. Međutim, s obzirom na naznake koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, čini me se da on konkretno dvoji oko toga je li reforma koju je proveo talijanski zakonodavac usklađena s člankom 10. te povelje. Stoga ću u ovom mišljenju ograničiti svoje tumačenje navedene povelje samo na tu odredbu.

( 5 ) Podsjećam da članak 216. stavak 2. UFEU‑a određuje da su sporazumi koje sklapa Unija obvezujući za institucije Unije i za njezine države članice.

( 6 ) Decreto legge n. 91 – Disposizioni urgenti per il settore agricolo, la tutela ambientale e l’efficientamento energetico dell’edilizia scolastica e universitaria, il rilancio e lo sviluppo delle imprese, il contenimento dei costi gravanti sulle tariffe elettriche, nonché per la definizione immediata di adempimenti derivanti dalla normativa europea (Uredba sa zakonskom snagom br. 91 o hitnim odredbama za poljoprivredni sektor, zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost školskih i sveučilišnih zgrada, za pokretanje i razvoj poduzetnika, ograničenje troškova koji terete cijene električne energije, kao i neposredno uređivanje formalnosti koje proizlaze iz europskog zakonodavstva) od 24. lipnja 2014., pretvoren u zakon, zajedno s izmjenama, Zakonom br. 116 od 11. kolovoza 2014. (redovni dodatak br. 72 GURI‑ju br. 193 od 20. kolovoza 2014.) (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 91/2014)

( 7 ) Decreto legislativo n. 387 – Attuazione della direttiva 2001/77/CE relativa alla promozione dell’energia elettrica prodotta da fonti energetiche rinnovabili nel mercato interno dell’elletricità (Zakonodavna uredba br. 387 o provedbi Direktive 2001/77) od 29. prosinca 2003. (redovni dodatak GURI‑ju br. 25 od 31. siječnja 2004., str. 5.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 387/2003)

( 8 ) Decreto legislativo n. 28 – Attuazione della direttiva 2009/28/CE sulla promozione dell’uso dell’energia da fonti rinnovabili, recante modifica e successiva abrogazione delle direttive 2001/77/CE e 2003/30/CE (Zakonodavna uredba br. 28 o prenošenju Direktive 2009/28) od 3. ožujka 2011. (redovni dodatak GURI‑ju br. 71 od 28. ožujka 2011.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 28/2011)

( 9 ) U skladu s člankom 24. stavkom 2. točkom (d) Zakonodavne uredbe br. 28/2011 bilo je predviđeno za fotonaponska postrojenja stavljena u pogon od 31. prosinca 2012. da se „poticaji dodjeljuju putem privatnopravnih ugovora sklopljenih između GSE‑a i subjekta odgovornog za postrojenja na temelju tipskog ugovora koji je odredio Ured za električnu energiju i plin”. Dodajem da u svojim zahtjevima za prethodnu odluku nacionalni sud spominje samo ugovore sklopljene između GSE‑a i operatora fotonaponskih postrojenja koji su obuhvaćeni područjem primjene te odredbe. Stoga ću u ovom mišljenju poći od pretpostavke da su svi sporni ugovori privatnopravni ugovori koji se odnose na postrojenja stavljena u pogon nakon 31. prosinca 2012.

( 10 ) U skladu s člankom 26. stavkom 1. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014, cilj je te reforme bila „optimizacij[a] upravljanja rokovima za prikupljanje i isplatu potpora te postizanj[e] veće održivosti u politici poticanja energije iz obnovljivih izvora”.

( 11 ) Prema njihovu punom nazivu, radi se, s jedne strane, o Ministarskoj uredbi od 16. listopada 2014. naslovljenoj „Odobravanje operativnih pravila za isplatu od strane društva [GSE‑a] poticajnih cijena za električnu energiju proizvedenu u fotonaponskim postrojenjima sukladno članku 26. stavku 2. [Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014]” i, s druge strane, o Ministarskoj uredbi od 17. listopada 2014., naslovljenoj „Pravila za preoblikovanje poticajnih cijena za električnu energiju proizvedenu u fotonaponskim postrojenjima sukladno članku 26. stavku 3. točki (b) [Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014]”.

( 12 ) Presuda Corte costituzionale (Ustavni sud) br. 16 od 24. siječnja 2017.

( 13 ) Radi se o predmetima C‑306/19, Milis Energy, C‑512/19, Go Sun i Malby Energy 4, te C‑595/19, Fototre, u kojima je postupak prekinut do donošenja odluke kojom se okončava postupak u ovim predmetima. Ističem da je pred Europski sud za ljudska prava osim toga izneseno pitanje usklađenosti reforme, o kojoj je riječ u glavnom postupku, s člankom 1. Dodatnog protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Parizu 20. ožujka 1952. (u daljnjem tekstu: EKLJP) (vidjeti zahtjeve br. 20445/15, Salento Energy Srl protiv Italije, i br. 59246/17, Nuovo Sole Srl protiv Italije, koji su podneseni 17. travnja 2015. i 4. kolovoza 2017.).

( 14 ) Kao što je to talijanska vlada istaknula, više je država članica donijelo instrumente za sniženje poticaja koji se odnose na uporabu energije iz obnovljivih izvora i prethodno su provedeni na njihovu državnom području. Primjerice, predmet C‑366/19, BOSOLAR, koji je trenutno u tijeku pred Sudom i u kojem je postupak prekinut do donošenja odluke kojom se okončava postupak u ovim predmetima, tiče se mjere za sniženje otkupne cijene električne energije u Bugarskoj koja se proizvodi iz fotonaponskih postrojenja.

( 15 ) Vidjeti presudu od 22. siječnja 2013., Sky Österreich (C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 42. i navedenu sudsku praksu). Vidjeti u tom smislu i presudu od 16. srpnja 2020., Adusbef i Federconsumatori (C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 82.).

( 16 ) Vidjeti objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.).

( 17 ) U tom pogledu pojašnjavam da se, također na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava o članku 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP mora uzeti u obzir radi tumačenja članka 17. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 61., i od 21. svibnja 2019., Komisija/Mađarska (Plodouživanje na poljoprivrednim zemljištima), C‑235/17, EU:C:2019:432, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

( 18 ) Vidjeti presude od 15. siječnja 2013., Križan i dr. (C‑416/10, EU:C:2013:8, t. 113. i navedenu sudsku praksu), i od 22. siječnja 2013., Sky Österreich (C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 45. i navedenu sudsku praksu). Vidjeti u tom smislu i presudu od 16. srpnja 2020,, Adusbef i Federconsumatori (C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 83. i 85.).

( 19 ) Vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2016., Lidl (C‑134/15, EU:C:2016:498, t. 31.), i od 13. lipnja 2017., Florescu i dr. (C‑258/14, EU:C:2017:448, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, Sud je već istaknuo da, s obzirom na tekst članka 16. Povelje, sloboda poduzetništva može biti podvrgnuta širokom rasponu zahvata javne vlasti kojima se u općem interesu može ograničiti obavljanje gospodarske djelatnosti (vidjeti presude od 22. siječnja 2013., Sky Österreich, C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 46., i od 30. lipnja 2016., Lidl, C‑134/15, EU:C:2016:498, t. 34.).

( 20 ) Za svaki slučaj ističem da sloboda poduzetništva i pravo vlasništva također podliježu ograničenjima koja proizlaze iz samog teksta odredaba Povelje u kojima su ta sloboda i to pravo utvrđeni. Tako se, u skladu s člankom 16. Povelje, sloboda poduzetništva priznaje samo „u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom” (moje isticanje). Isto tako, druga i treća rečenica članka 17. stavka 1. Povelje ograničavaju opseg prava priznatog u prvoj rečenici te odredbe (vidjeti u tom pogledu, Oliver, P., „What Purpose Does Article 16 of the Charter Serve?”, u Bernitz, U. i dr. (ur.), General Principles of EU Law and European Private Law, Wolters Kluwer, Alphen aan den Rijn, 2013., str. 293., i Jaeger, M., „La protection du droit de propriété dans l’ordre juridique de l’Union européenne à la lumière de l’article 17 de la charte des droits fondamentaux”, u De Rome à Lisbonne: les juridictions de l’Union européenne à la croisée des chemins – Mélanges en l’honneur de Paolo Mengozzi, Bruxelles, Bruylant, 2013., str. 167.).

( 21 ) Podsjećam da se u uvodnoj izjavi 8. Direktive 2009/28 naglašava, među ostalim, da nužnost da se uspostavi „okvir koji uključuje obvezne ciljeve” treba „poslovnoj zajednici osigurati dugoročnu stabilnost potrebnu za racionalna održiva ulaganja u sektor obnovljive energije”. Uvodna izjava 14. te direktive predviđa da je „[g]lavna […] svrha obveznih nacionalnih ciljeva ulagačima osigurati sigurnost”.

( 22 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2019., Agrenergy i Fusignano Due (C‑180/18, C‑286/18 i C‑287/18, EU:C:2019:605, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

( 23 ) Konkretno, prema navodima tužitelja iz glavnog postupka, ugovori o postrojenjima stavljenima u pogon nakon 31. prosinca 2012. sadržavaju u svojem članku 17.3. sljedeću odredbu: „[…] GSE pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbe […] koje bi zbog mogućeg normativnog ili regulatornog razvoja bile suprotne referentnom okviru koji je na snazi”. Sud koji je uputio zahtjev morat će provjeriti da se takva odredba nalazi upravo u svim spornim ugovorima.

( 24 ) Nasuprot onome što ističu tužitelji iz glavnog postupka i intervenijenti, smatram da članak 26. stavci 2. i 3. Uredbe sa zakonskom snagom br. 91/2014 nema retroaktivan učinak stricto sensu jer se tiče samo budućih isplata, a ne onih koje su već izvršene.

( 25 ) Vidjeti presudu od 21. svibnja 2019., Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) (C‑235/17, EU:C:2019:432, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

( 26 ) C‑235/17, EU:C:2018:971, t. 135.

( 27 ) Vidjeti presudu ESLJP‑a od 22. lipnja 2004., Broniowski protiv Poljske, CE:ECHR:2004:0622JUD003144396, t. 129. Kao primjer navodim da se društvo mora smatrati nositeljem imovinskog interesa koji čini „vlasništvo” u smislu članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP jer ima pravo dobiti povrat neopravdano plaćenog poreza (presuda ESLJP‑a od 9. ožujka 2006., Eko‑Elda Avee protiv Grčke, CE:ECHR:2006:0309JUD001016202, t. 27.).

( 28 ) Vidjeti presudu ESLJP‑a od 14. veljače 2012., Arras i dr. protiv Italije, CE:ECHR:2012:0214JUD001797207, t. 75. Upućujem također na mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija (C‑398/13 P, EU:C:2015:190, t. 76.), i na navedenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava.

( 29 ) Europski sud za ljudska prava je presudio da se miješanje u smislu članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP može utvrditi kada se iznos socijalnog davanja snizi ili ukine (vidjeti u tom smislu presude ESLJP‑a od 28. travnja 2009., Rasmussen protiv Poljske, CE:ECHR:2009:0428JUD003888605, t. 71., i od 7. srpnja 2011., Stummer protiv Austrije, CE:ECHR:2011:0707JUD003745202, t. 82.). Pojašnjavam da je ova potonja odluka citirana u presudi od 13. lipnja 2017., Florescu i dr. (C‑258/14, EU:C:2017:448, t. 50.), u kojoj je Sud smatrao da mjera za obustavu isplate starosnih mirovina, kada se dotične osobe odluče istodobno obavljati plaćenu profesionalnu djelatnost u javnoj instituciji, ograničava pravo vlasništva tih osoba u smislu članka 17. Povelje.

( 30 ) Vidjeti presudu ESLJP‑a od 18. svibnja 2010., Plalam s.p.a. protiv Italije, CE:ECH:2010:0818:JUD001602102, t. 38.

( 31 ) Pojedinci mogu biti, među ostalim, nositelji „vlasništva” u smislu članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP kada su nositelji prava građenja u skladu s uvjetima iz akata o prodaji i kada imaju legitimna očekivanja da će moći ostvarivati ta prava pod ugovorenim uvjetima (vidjeti presudu ESLJP‑a od 18. studenoga 2010., Consorts Richet i Le Ber protiv Francuske, CE:ECHR:2010:1118JUD001899007, t. 98.).

( 32 ) Vidjeti presude ESLJP‑a od 9. prosinca 1994., Raffineries grecques Stran i Stratis Andreadis protiv Grčke, CE:ECHR:1994:1209JUD001342787, t. 59., i od 9. lipnja 2009., Nicola Silvestri protiv Italije, CE:ECHR:2009:0609JUD001686102, t. 70.

( 33 ) Presuda od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija (C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 61.)

( 34 ) Primjera radi, Sud je već presudio, u biti, da se godišnje plaćanje potpora od strane države članice ne može smatrati konačnim s obzirom na to da će te potpore korisnik možda vratiti ako u cijelosti ne ispunjava uvjete za njihovu isplatu (presuda od 26. svibnja 2016., Ezernieki, C‑273/15, EU:C:2016:364, t. 45. i 49.).

( 35 ) Radi se o izrazu koji je nezavisni odvjetnik M. Sánchez‑Bordona prihvatio u svojem mišljenju u predmetu ArcelorMittal Rodange i Schifflange (C‑321/15, EU:C:2016:516, t. 97.).

( 36 ) Vidjeti presude od 10. rujna 2009., Plantanol (C‑201/08, EU:C:2009:539, t. 53. i navedenu sudsku praksu), i od 11. srpnja 2019., Agrenergy i Fusignano Due (C‑180/18, C‑286/18 i C‑287/18, EU:C:2019:605, t. 31.). Europski sud za ljudska prava je već presudio glede članka 1. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP da „legitimna očekivanja” proizlaze iz okolnosti da se dotična osoba razumno opravdano oslanja na pravni akt koji ima čvrstu pravnu osnovu i utjecaj na prava vlasništva (vidjeti presudu ESLJP‑a od 28. rujna 2004., Kopecký protiv Slovačke, CE:ECHR:2004:0928JUD004491298, t. 47.).

( 37 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2019., Agrenergy i Fusignano Due (C‑180/18, C‑286/18 i C‑287/18, EU:C:2019:605, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

( 38 ) To je, uostalom, zaključak do kojeg je došao, u biti, Corte costituzionale (Ustavni sud) u presudi br. 16 od 24. siječnja 2017. (t. 9.).

( 39 ) Presuda od 11. srpnja 2019. (C‑180/18, C‑286/18 i C‑287/18, EU:C:2019:605, t. 44.)

( 40 ) Pod „Petim energetskim računom” podrazumijeva se Decreto ministeriale – Attuazione dell’art. 25 del decreto legislativo del 3 marzo 2011, n. 28, recante incentivazione della produzione di energia elettrica da impianti solari fotovoltaici (Ministarska uredba o provedbi članka 25. Zakonodavne uredbe br. 28 od 3. ožujka 2011. o poticajnim mjerama za proizvodnju električne energije u fotonaponskim solarnim postrojenjima) od 5. srpnja 2012. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 159 od 10. srpnja 2012.).

( 41 ) Kao što sam to pojasnio u bilješci na stranici 23. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev morat će provjeriti da je svim spornim ugovorima takvo pravo doista pridržano GSE‑u.

( 42 ) Presuda od 11. srpnja 2019. (C‑180/18, C‑286/18 i C‑287/18, EU:C:2019:605, t. 27.)

( 43 ) Da podsjetim, članak 17. stavak 1. Povelje razlikuje dvije vrste ograničenja prava vlasništva: lišavanje vlasništva (druga rečenica) i uređivanje uživanja prava vlasništva (treća rečenica) (vidjeti u tom pogledu Wollenschläger, F., „Article 17 – Right to Property” u Peers, S., Hervey, T., Kenner, J., i Ward, A., The EU Charter of Fundamental Rights – A commentary, Hart Publishing, 2014., str. 476.). Upućujem također na svoje mišljenje u predmetu Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) (C‑235/17, EU:C:2018:971, t. 154.), u kojemu sam naglasio postojanje tih dviju vrsta ograničenja kao i općeg pravila („[s]vatko ima pravo na vlasništvo nad svojom […] imovinom”), sadržanog u članku 17. stavku 1. prvoj rečenici Povelje.

( 44 ) Vidjeti u tom pogledu presude ESLJP‑a od 23. rujna 1982., Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, CE:ECHR:1982:0923JUD00715175, t. 65., i od 19. prosinca 1989., Mellacher i dr. protiv Austrije, CE:ECHR:1989:1219JUD001052283, t. 44.

( 45 ) Vidjeti presudu od 22. siječnja 2013., Sky Österreich (C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

( 46 ) Pojašnjavam u tom pogledu da je u presudi br. 16 od 24. siječnja 2017. (t. 8.3.) Corte costituzionale (Ustavni sud) smatrao, u biti, da se uzimajući u obzir poseban zakonodavni okvir kojeg su oni dio ugovori sklopljeni između operatora fotonaponskih postrojenja i GSE‑a ne mogu smatrati tek ugovorima u korist ovih potonjih.

( 47 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien (C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 49.).

( 48 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., UPC Telekabel Wien (C‑314/12, EU:C:2014:192, t. 50.). Primjera radi, Sud je presudio da mogućnost zahtijevati od operatora godišnje ažuriranje njegovih naknada i podvrgavanje istih povremenom nadzoru jest miješanje u ostvarivanje prava zajamčenog u članku 16. Povelje (vidjeti presudu od 20. prosinca 2017., Polkomtel, C‑277/16, EU:C:2017:989, t. 51.). On je, isto tako, utvrdio da obveza označivanja, koja tereti gospodarski subjekt koji se bavi maloprodajom, može ograničiti ostvarivanje njegove slobode poduzetništva (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Lidl, C‑134/15, EU:C:2016:498, t. 29.). Primjećujem da zabrana u pogledu poduzetnika može također biti uplitanje u ostvarivanje slobode poduzetništva (vidjeti, među ostalim, presudu od 17. prosinca 2015., Neptune Distribution, C‑157/14, EU:C:2015:823, t. 67.).

( 49 ) Smatram da u konkretnom slučaju nema nikakve dvojbe da bi se za svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda utvrđenih u člancima 16. i 17. Povelje, pod pretpostavkom da se ono dokaže, moralo smatrati da je predviđeno zakonom i da poštuje bit tih prava i sloboda. Podsjećam da su, kao što to proizlazi iz prethodnog odjeljka, operatori fotonaponskih postrojenja i dalje slobodni upotrebljavati svoja postrojenja i organizirati svoje djelatnosti onako kako žele te im nisu uskraćeni poticaji već isplaćeni na temelju ugovora sklopljenih s GSE‑om.

( 50 ) Glede sadržaja ciljeva zadanih Direktivom 2009/28, upućujem na točku 34. ovog mišljenja.

( 51 ) Pojašnjavam da je u presudi br. 16 od 24. siječnja 2017. (t. 8.4.) Corte costituzionale (Ustavni sud) zaključio, u biti, da se tim kompenzacijskim mjerama nastoji omogućiti zaštita ulaganja koja su izvršili operatori fotonaponskih postrojenja. Taj je sud također naglasio postupnost reforme izvršene Uredbom sa zakonskom snagom br. 91/2014, uzimajući u obzir činjenicu da su tri mogućnosti predviđene člankom 26. stavkom 3. te uredbe raspoređene kroz relativno dugo razdoblje.

( 52 ) U skladu s člankom 1. točkom 2. Energetske povelje, izraz „ugovorna stranka” znači državu ili organizaciju regionalne gospodarske integracije koja je pristala biti obvezana tim ugovorom i za koju je Ugovor na snazi.

( 53 ) U tom pogledu pojašnjavam da je glede organizacija regionalne gospodarske integracije, kao što je Unija, pojam „područje” u članku 1. točki 10. Energetske povelje definiran kao „područje država članica t[ih] organizacij[a]”.

( 54 ) U svojem mišljenju u predmetu Achmea (C‑284/16, EU:C:2017:699, t. 43.) nezavisni odvjetnik M. Wathelet podsjetio je da su sve države članice i Unija ratificirale Energetsku povelju. Međutim, pojašnjavam, kao što su to naveli tužitelji iz glavnog postupka i intervenijenti, da je 31. prosinca 2014. Talijanska Republika pokrenula postupak povlačenja iz Energetske povelje i da je to povlačenje stupilo na snagu 1. siječnja 2016. Dakle, ta je država članica od tada vezana tom poveljom jedino na temelju članka 47. stavka 3. koji predviđa da se odredbe te povelje „i dalje […] primjenjuju na ulaganja koja su na području jedne ugovorne stranke izvršili ulagači drugih ugovornih stranaka […], i to tijekom razdoblja od 20 godina od dana kada je povlačenje te ugovorne stranke […] stupilo na snagu”, kao i članka 216. stavka 2. UFEU‑a, to jest jer je navedena povelja sastavni dio pravnog poretka Unije.

( 55 ) Iako naglašavam da nije nužno obraditi to pitanje u ovim predmetima, ističem da je u presudi od 6. ožujka 2018., Achmea (C‑284/16, EU:C:2018:158), Sud presudio da se članci 267. i 344. UFEU‑a trebaju tumačiti na način da im se protivi odredba iz međunarodnog ugovora sklopljenog između država članica, u skladu s kojom ulagač iz jedne od tih država članica u slučaju spora o ulaganjima u drugu državu članicu protiv potonje države članice može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom, čiju je nadležnost ona dužna prihvatiti. Imajući u vidu tu presudu, čini mi se da se, s obzirom na to da je člankom 26. Energetske povelje, naslovljenim „Rješavanje sporova između ulagača i ugovorne stranke”, predviđena mogućnost da te sporove riješe arbitražni sudovi, ta odredba ne može primijeniti na unutarnje sporove u Uniji. Smatram da bi, uzimajući u obzir navode Suda u toj presudi osobito glede očuvanja posebne naravi prava uvedenog Ugovorima i načela uzajamnog povjerenja među državama članica, ta povelja mogla biti čak u cijelosti neprimjenjiva u takvim sporovima. To je, uostalom, zaključak do kojeg su, čini se, došli i zastupnici vlada država članica u dokumentu naslovljenom „Izjava predstavnika vlada država članica od 15. siječnja 2019. o pravnim posljedicama presude Achmea koju je Sud donio i o zaštiti ulaganja u Europskoj uniji” (dostupna na Komisijinoj internetskoj stranici na sljedećoj adresi: https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/business_economy_euro/banking_and_finance/documents/190117-bilateral‑investment‑treaties_en.pdf), čija točka 5. predviđa da će s obzirom na navedenu presudu „države članice raskinuti sve dvostrane ugovore o ulaganju koji su sklopljeni među njima”.

( 56 ) Podsjećam da u skladu s člankom 1. točkom 7. podtočkom (a) podpodtočkom i. Energetske povelje „ulagač” znači „fizičku osobu koja ima državljanstvo [neke] ugovorne stranke ili stalno boravi u toj ugovornoj stranci u skladu s njezinim važećim zakonodavstvom”. U ovom slučaju nije sporno da su svi poduzetnici, koji su stranke u sporovima iznesenima pred sud koji je uputio zahtjev, redom talijanski.

( 57 ) Za svaki slučaj pojašnjavam da prema mojem mišljenju iz izjava Kanade i Sjedinjenih Američkih Država u vezi s člankom 10. Energetske povelje usto proizlazi da kada je ugovorna stranka država izrazi „ulagači drugih ugovornih stranaka” označavaju samo inozemne ulagače u tu ugovornu stranku, a ne nacionalne ulagače.

( 58 ) Općenito bi se činilo da je arbitražna sudska praksa o tumačenju članka 10. Energetske povelje restriktivno protumačila obvezu zaštite legitimnih očekivanja ulagača (vidjeti Montanaro, F., „Les politiques en matière d’énergie photovoltaïque en Europe, au carrefour entre le droit de l’Union européenne et le Traité sur la Charte de l’énergie”, Revue belge de droit international, sv. 1., Bruxelles, Bruylant, 2016., str. 416.).

( 59 ) Ističem da je u svojem mišljenju u predmetu Komisija/Slovačka (C‑264/09, EU:C:2011:150, t. 63.) nezavisni odvjetnik N. Jääskinen smatrao, u biti, da glede uživanja i zaštite ulaganja, opća razina zaštite temeljnih prava predviđena pravom Unije štiti ulagače na način koji ispunjava standarde koji proizlaze, među ostalim, iz članka 10. stavka 1. Energetske povelje. Dodajem, za svaki slučaj, da je u predmetu Electrabel S. A. protiv Mađarske (CIRDI, predmet br. ARB/07/19, 30. studenoga 2012., t. 7.77. - 78.) arbitražni sud (International Centre for Settlement of Investment Disputes, Washington, D. C.) utvrdio da ta odredba ne sprečava ugovorne stranke da izmijene svoj zakonodavni okvir uz ispunjavanje određenih uvjeta („While the investor is promised protection against unfair changes, it is well established that the host State is entitled to maintain a reasonable degree of regulatory flexibility to respond to changing circumstances in the public interest. Consequently, the requirement of fairness must not be understood as the immutability of the legal framework, but as implying that subsequent changes should be made fairly, consistently and predictably, taking into account the circumstances of the investment […]. Fairness and consistency must be assessed against the background of information that the investor knew and should reasonably have known at the time of the investment and of the conduct of the host State” (moje isticanje)). Taj je isti sud naglasio da je u slučaju spora pravo Unije nadređeno Energetskoj povelji (t. 4.189.).