1.

Ima li radnik pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana otkaza do dana vraćanja na rad u slučaju da se utvrdi da je radniku nezakonito otkazan ugovor o radu? To je u bitnome pitanje zajedničko dvama predmetnim zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje članka 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ).

2.

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova odnosno, s jedne strane, između osobe QH i Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) (u daljnjem tekstu: VKS) i, s druge strane, između osobe CV i njezina nekadašnjeg poslodavca Iccrea Banca SpA Istituto Centrale del Credito Cooperativo (u daljnjem tekstu: Iccrea Banca). Iako predmetni zahtjevi za prethodnu odluku nisu spojeni za potrebe provođenja pisanog i usmenog dijela postupka, pitanja koja proizlaze iz tih postupaka su slična. Stoga je primjereno dati jedno mišljenje koje se odnosi na oba predmeta.

3.

Člankom 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), naslovljenim „Pošteni i pravični radni uvjeti”, određuje se:

„1.   Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

2.   Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.”

4.

Članak 7. Direktive 2003/88, pod naslovom „Godišnji odmor”, glasi:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

5.

U skladu s člankom 224. stavkom 1. Kodeksa na truda (Zakon o radu), „u slučaju prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor […], ako pravo na godišnji odmor nije zastarjelo”.

6.

Člankom 354. stavkom 1. Zakona o radu određuje se sljedeće: „Kao vrijeme provedeno na radu priznaju se i razdoblja u kojima radni odnos nije postojao […] jer je radnik ili zaposlenik bio nezaposlen zbog otkaza, a taj su otkaz nadležna tijela proglasila nezakonitim, od otkaza do vraćanja na rad.”

7.

Prema članku 10. Decreto legislativo 8 aprile 2003, n. 66, Attuazione delle direttive 93/104/CE e 2000/34/CE concernenti taluni aspetti dell’organizzazione dell’orario di lavoro (Zakonodavna uredba br. 66 od 8. travnja 2003. o provedbi direktiva 93/104/EZ ( 3 ) i 2000/34/EZ ( 4 ) o određenim vidovima organizacije radnog vremena, GURI br. 87, 14. travnja 2003.), razdoblje plaćenog godišnjeg odmora ne može se zamijeniti naknadom za neiskorišteni odmor, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.

8.

Člankom 52. Contratto collettivo nazionale di lavoro (CCNL) del 7.12.2000 per le Banche di Credito Cooperativo, Casse Rurali ed Artigiane (Nacionalni kolektivni ugovor od 7. prosinca 2000. za zadružne, poljoprivredne i obrtničke banke), koji je primjenjiv ratione temporis, propisuje se: „Od prava na godišnji odmor ne može se odreći. […] U slučaju prestanka radnog odnosa, radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio [stečenog] odmora za tekuću kalendarsku godinu, […] pripada naknada koja odgovara plaći za neiskorištene dane godišnjeg odmora. U slučaju odsutnosti s posla, razdoblje pripadajućeg godišnjeg odmora smanjuje se za toliko dvanaestina koliko je punih mjeseci odsutnosti […]”.

9.

U skladu s člankom 53. istog ugovora, dani godišnjeg odmora i/ili dopusta za „ukinute blagdane”, koji nisu iskorišteni tijekom kalendarske godine, nadoknađuju se na temelju posljednje primljene plaće za određenu godinu.

10.

Od 1. rujna 1985. QH bila je zaposlena kao učiteljica glazbene kulture u osnovnoj školi. Ravnatelj škole je 29. travnja 2004. odlučio raskinuti taj radni odnos. QH se žalila na tu odluku, a otkaz je pravomoćnom presudom Rajonen sada Plovdiv (Općinski sud u Plovdivu, Bugarska) proglašen nezakonitim i tužiteljica je vraćena na rad.

11.

Odlukom od 13. studenoga 2008. ravnatelj škole ponovno je otkazao ugovor o radu QH, ali ovaj put se ona nije žalila na odluku o otkazu.

12.

QH je 1. srpnja 2009. podnijela tužbu protiv škole pred Rajonen sadom Plovdiv (Općinski sud u Plovdivu), tražeći isplatu iznosa od 7125 bugarskih leva (BGN) (oko 3641 eura) kao naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor za 285 dana, odnosno za 57 dana po godini tijekom razdoblja od 30. travnja 2004. do 30. studenoga 2008. Osim toga, zatražila je isplatu iznosa od 1100 BGN (oko 562 eura) kao naknade za nepravodobnu isplatu prvonavedenog iznosa za razdoblje od 30. studenoga 2008. do 1. srpnja 2009. godine. Rajonen sad Plovdiv (Općinski sud u Plovdivu) odbio je ove tužbene zahtjeve presudom od 15. travnja 2010.

13.

QH je podnijela žalbu pred Okržen sadom Plovdiv (Okružni sud u Plovdivu, Bugarska), koji je presudom od 10. veljače 2011. potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem su njome odbijeni tužbeni zahtjevi za naknadu štete. QH je pred VKS‑om izjavila žalbu u kasacijskom postupku protiv presude Okržen sada Plovdiv (Okružni sud u Plovdivu). Međutim, odlukom od 25. listopada 2011. VKS nije dopustio žalbu.

14.

U vezi s meritornim pitanjem koje je tužiteljica postavila u glavnom postupku, odnosno ima li radnik kojemu je ugovor o radu nezakonito otkazan pravo na naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u skladu s člankom 224. stavkom 1. Zakona o radu za razdoblje od dana prestanka radnog odnosa do dana njegova vraćanja na rad naloženog pravomoćnom presudom, VKS je utvrdio da je odgovor Okrženog sada Plovdiv (Okružni sud u Plovdivu) u skladu s obvezujućom sudskom praksom VKS‑a. Prema toj sudskoj praksi, u razdoblju između dana prestanka radnog odnosa i poništenja otkaza na temelju pravomoćne presude te vraćanja na rad radnika kojemu je nezakonito otkazan ugovor o radu, radnik nije stvarno radio na temelju radnog odnosa. Prema tome, za to razdoblje nema pravo na plaćeni godišnji odmor na temelju članka 224. stavka 1. Zakona o radu.

15.

QH je nakon toga pred sudom koji je uputio zahtjev, Rajonen sadom Haskovo (Općinski sud u Haskovu, Bugarska), podnijela tužbu protiv VKS‑a vezano za isplatu naknade materijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog povrede prava Unije koju je počinio VKS svojim rješenjem od 25. listopada 2011. Osim povrede članka 267. UFEU‑a, QH smatra da je VKS trebao primijeniti članak 7. Direktive 2003/88 i dodijeliti joj pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje u kojem ga nije mogla iskoristiti zbog nezakonitog otkaza.

16.

U tim je okolnostima, dvojeći je li sudska praksa VKS‑a u skladu s člankom 7. Direktive 2003/88, Rajonen sad Haskovo (Općinski sud u Haskovu) odlukom od 26. studenoga 2018., koju je Sud zaprimio 4. prosinca 2018., prekinuo postupak i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17.

Osobi CV, zaposlenici društva Iccrea Banca, otkazan je ugovor o radu 11. srpnja 2002. u postupku kolektivnog viška radnika. Nastavno na žalbu koju je izjavila CV, Tribunale di Roma (Sud u Rimu, Italija) naložio je njezino vraćanje na rad i ona se vratila na rad 6. listopada 2003.

18.

Dopisima od 13. listopada i 15. studenoga 2003., Iccrea Banca ponovno je otkazala ugovor osobi CV, s trenutačnim učinkom, oslobađajući je obveze rada u otkaznom roku. Navedeni otkazi su zatim proglašeni nezakonitima presudama koje su postale pravomoćne i CV je ponovno vraćena na svoje radno mjesto. CV je konačno otpuštena 17. rujna 2010.

19.

U međuvremenu, CV je pred talijanskim sudovima podnijela tužbu protiv društva Iccrea Banca radi isplate naknade za korištenje plaćenog godišnjeg odmora i dopusta za „ukinute blagdane” koji je stečen a nije iskorišten 2003. i 2004. godine.

20.

Što se tiče problematike koju je iznijela CV, Corte d’appello di Roma (Žalbeni sud u Rimu, Italija) izjavio je da nije moguće isplatiti nikakvu naknadu za stečeni i neiskorišteni godišnji odmor u razdoblju između otkaza i vraćanja na rad jer je naknada nužno vezana za „neiskorišteni odmor”, koji nije bio primjenjiv jer CV u tom razdoblju nije radila.

21.

Osoba CV je protiv te presude izjavila žalbu u kasacijskom postupku pred Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija). Nakon što je podsjetio na sudsku praksu Suda u vezi s člankom 7. Direktive 2003/88, taj je sud istaknuo određene relevantne aspekte svoje nacionalne sudske prakse u području otkaza, vraćanja na rad i prava na naknadu.

22.

U tim okolnostima, sumnjajući u usklađenost te nacionalne sudske prakse s člankom 31. Povelje i člankom 7. Direktive 2003/88, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud), odlukom od 27. studenoga 2018., koju je Sud zaprimio 21. siječnja 2019., odlučio je prekinuti postupak i uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. stavak 2. Direktive [2003/88] i članak 31. stavak 2. [Povelje], razmatrane odvojeno kada je to primjenjivo, tumačiti na način da im se protive odredbe nacionalnog zakonodavstva ili nacionalna praksa na temelju kojih se, nakon što radni odnos prestane, pravo na isplatu naknade za stečeni ali neiskorišteni plaćeni godišnji odmor (kao i za pravni institut kao što su ‚ukinuti praznici’ koji su po prirodi i funkciji usporedivi s plaćenim godišnjim odmorom) ne primjenjuje u slučaju u kojem radnik nije mogao iskoristiti godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa zbog nezakonite radnje (otkaz za koji je nacionalni sud pravomoćnom presudom utvrdio da je nezakonit i njome naložio retroaktivnu ponovnu uspostavu radnog odnosa) koja se može pripisati poslodavcu, samo u razdoblju između poslodavčeve nezakonite radnje i kasnijeg vraćanja na rad?”

23.

U predmetu C‑762/18 pisana očitovanja podnijeli su QH, VKS, vlade Bugarske, Italije i Poljske te Europska komisija. U predmetu C‑37/19 pisana očitovanja podnijeli su CV, Iccrea Banca, vlade Italije i Poljske te Komisija.

24.

Osim VKS‑a i društva Iccrea Banca, sve su te stranke iznijele usmena očitovanja pred Sudom na raspravi 11. prosinca 2019.

25.

Kao prvo, bugarska vlada smatra da Sud nije nadležan razmatrati pitanja koja je postavio Rajonen sad Haskovo (Općinski sud u Haskovu) jer je tužiteljici prvi put otkazan ugovor o radu 29. travnja 2004., odnosno prije pristupanja Republike Bugarske Europskoj uniji 1. siječnja 2007. Navodi da Sud nije nadležan odgovoriti na pitanje o tumačenju prava Unije koje je postavio sud države članice u slučaju u kojem su se činjenične okolnosti na koje se primjenjuje pravo Unije dogodile prije pristupanja te države članice Europskoj uniji.

26.

U tom pogledu treba istaknuti da, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Bugarske i Rumunjske i prilagodbama ugovorima na kojima se temelji Europska unija ( 5 ), odredbe izvornih Ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja, kao što je to Direktiva 2003/88, obvezujuće su za Bugarsku od dana njezina pristupanja, tako da se primjenjuju na buduće učinke situacija koje su nastale prije njezina pristupanja ( 6 ).

27.

U ovom predmetu, točno je da se prvi sporni otkaz dogodio prije pristupanja Bugarske. Međutim, nesporno je da su se poništenje tog otkaza i vraćanje na rad dogodili nakon tog pristupanja. Za razliku od bugarske vlade, smatram da se postavljena pitanja odnose na pravne posljedice nezakonitosti otkaza i kasnijeg vraćanja na rad, a ne na sam otkaz. Kao takvi, ti su elementi i njihovi pravni učinci dovoljno autonomni i jasno se odnose na događaje nakon siječnja 2007., tako da opravdavaju nadležnost suda u ovom slučaju ( 7 ).

28.

Iz navedenog proizlazi da treba odbiti argumente koje je bugarska vlada iznijela protiv nadležnosti Suda za odlučivanje o pitanjima suda koji je uputio zahtjev. Smatram da je Direktiva 2003/88 primjenjiva ratione temporis vezano za pravne učinke koji su nastali nakon 1. siječnja 2007.

29.

S druge strane, i VKS i bugarska vlada tvrde da tijekom razdoblja između dana prvog otkaza i dana njezina vraćanja na rad, tužiteljica nije bila „radnik” u smislu Direktive 2003/88 i stoga nije bila obuhvaćena područjem primjene te direktive ni, općenito, područjem primjene prava Unije, tako da Sud nije nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima.

30.

I taj se argument mora odbiti. Naime, prethodna pitanja odnose se upravo na pravo na plaćeni godišnji odmor u vezi s nezakonitim otpuštanjem radnika i njegovim vraćanjem na rad na temelju sudske odluke. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li razdoblje između nezakonitog otpuštanja radnika i njegova vraćanja na rad smatrati razdobljem stvarnog rada za potrebe utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor radnika vraćenog na rad. S obzirom na to da je pravo na plaćeni godišnji odmor predviđeno Direktivom 2003/88, Sud je nadležan za njegovo tumačenje.

31.

Talijanska vlada u svojim je pisanim očitovanjima istaknula da se pitanje koje je postavio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) treba proglasiti nedopuštenim zbog nedostatka činjeničnog okvira i nepostojanja upućivanja na određeno relevantno nacionalno zakonodavstvo ili praksu.

32.

Najprije valja imati na umu da, iako u skladu s člankom 267. UFEU‑a nije na Sudu da odlučuje o usklađenosti normi unutarnjeg prava s pravom Unije ni da tumači nacionalne zakonske ili podzakonske akte, on ipak može nacionalnom sudu pružiti sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji će mu omogućiti da riješi pitanje usklađenosti za potrebe predmeta koji se pred njim vodi ( 8 ).

33.

U tom je pogledu dovoljno primijetiti da, iako je točno da objašnjenje vezano za sve žalbene razloge koji se ističu u žalbenom postupku koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev može zbunjivati, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) ipak je jasno utvrdio razlog koji se odnosi na prethodno pitanje i okolnosti pod kojima se to pitanje postavlja. Pored navedenoga, sud koji je uputio zahtjev precizno navodi akte Unije čije je tumačenje potrebno, kao i nacionalnu sudsku praksu koja je moguće protivna tim aktima.

34.

Stoga iz tih elemenata zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da je odgovor na postavljeno pitanje koristan za rješavanje spora pred sudom koji je uputio zahtjev, pa je time dopušten.

35.

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita mora li se članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 tumačiti na način da mu se protive nacionalno zakonodavstvo i/ili sudska praksa prema kojima radnik kojem je nezakonito otkazan ugovor o radu i čije je vraćanje na rad kasnije naloženo sudskom odlukom, nema pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana otkaza do dana vraćanja na rad.

36.

Sada je okvir unutar kojeg se mora tumačiti članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 jasno utvrđen.

37.

Prvo, kako to proizlazi iz samog teksta članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, što, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba smatrati načelom socijalnog prava Unije od posebne važnosti ( 9 ). Nadalje, to pravo, koje uživaju svi radnici, kao bitno načelo socijalnog prava Unije odraženo u članku 7. Direktive 93/104 i članku 7. Direktive 2003/88, sada je izričito zaštićeno kao temeljno pravo u članku 31. stavku 2. Povelje ( 10 ). Iz toga, dakle, proizlazi da se pravo na plaćeni godišnji odmor ne bi smjelo usko tumačiti ( 11 ).

38.

Kao drugo, treba podsjetiti na svrhu prava na plaćeni godišnji odmor, koje se svakom radniku dodjeljuje člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, a to je da se radniku omogući da se odmori od rada koji ima obvezu izvršavati u skladu s ugovorom o radu i da koristi razdoblje opuštanja i razonode ( 12 ). Ta svrha, koja plaćeni godišnji odmor čini različitim od ostalih vrsta odmora kojima se nastoje ostvariti drukčiji ciljevi, međutim počiva na pretpostavci da je radnik u predmetnom razdoblju stvarno radio ( 13 ).

39.

Naime, kao što je to Sud objasnio u svojoj presudi od 4. listopada 2018., Dicu (C‑12/17, EU:C:2018:799), „cilj da se radniku omogući odmor podrazumijeva da je on obavljao određenu aktivnost koja opravdava – kako bi se osigurala zaštita njegove sigurnosti i zdravlja navedena u Direktivi 2003/88 – korištenje razdoblja odmora, opuštanja i razonode. Stoga se pravo na plaćeni godišnji odmor u načelu treba računati ovisno o razdobljima stvarnog rada obavljenog na temelju ugovora o radu” ( 14 ).

40.

Kao treće, ipak je jasno da je, prema riječima nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija, u određenim posebnim situacijama Sud „prekinuo vezu, za koju smo smatrali da je bitna, između obavljanja stvarnog rada, s jedne strane, i prava na plaćeni godišnji odmor, s druge strane” ( 15 ).

41.

Ta je veza prekinuta jer je Sud prepoznao da postoje određene okolnosti koje u bitnome ne ovise o volji radnika kada pravo na plaćeni godišnji odmor ne može ovisiti o uvjetu države članice da je radnik stvarno radio. Dosadašnji primjeri uključuju bolovanje ( 16 ) i rodiljni dopust ( 17 ). Naprotiv, ova se sudska praksa ne primjenjuje na radnike na roditeljskom dopustu u predmetnom razdoblju ( 18 ) i radnike čija je radna obveza suspendirana (kao i obveza poslodavca da im isplati plaće) primjenom načela „skraćenog radnog vremena od nula sati” („Kurzarbeit Null”) ( 19 ).

42.

U tom kontekstu, kako bi se odgovorilo na prvo pitanje koje je uputio Rajonen sad Haskovo (Općinski sud u Haskovu), nužno je stoga utvrditi je li situacija radnika koji nije mogao raditi zbog nezakonitog otkaza i koji je po sudskom nalogu vraćen na radno mjesto, „bitno različita” ( 20 ) od one radnika koji ne može raditi zbog bolovanja ili rodiljnog dopusta.

43.

S obzirom na kriterije potrebne za ispunjenje uvjeta oslobođenja od stvarnog rada tijekom predmetnog razdoblja radi korištenja plaćenog godišnjeg odmora, ne vjerujem da se situacija o kojoj je riječ u ovom predmetu bitno razlikuje od bolovanja ili rodiljnog dopusta.

44.

Točno je da se iz sudske prakse već iznesene u ovom mišljenju može zaključiti da su kriteriji kojima se uređuje to oslobođenje zapravo ti da, kao prvo, izostanak s posla nije predvidljiv ( 21 ) i, kao drugo, da ne ovisi o volji radnika ( 22 ). Drugim riječima, ovim slučajevima zajedničko je to da odgovaraju fizičkim ili psihičkim stanjima koja se trpe ( 23 ).

45.

Potonji kriterij se također izričito koristi u članku 5. stavku 4. revidirane Konvencije br. 132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o plaćenom godišnjem odmoru, za izostanke koji se moraju „uračunati u razdoblje provedeno na radu”. Međutim, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 6. Direktive 2003/88 i kao što je to Sud već više puta istaknuo, načela ove konvencije moraju se uzeti u obzir pri tumačenju te direktive ( 24 ).

46.

Pored navedenoga, slučajeve u kojima se priznaje oslobođenje također obilježavaju određena radnikova fizička ili psihička ograničenja ( 25 ) ili potreba da se zaštiti određeno biološko stanje ( 26 ).

47.

Čini mi se da su svi ti kriteriji ispunjeni u slučaju u kojem je radnik nezakonito dobio otkaz, ali je kasnije sudskom odlukom vraćen na rad. Naime, radnik u takvoj situaciji nije mogao izvršavati svoje zadaće zbog razloga koji se nije mogao predvidjeti i koji ne ovisi o njegovoj volji.

48.

Što je još važnije, ne čini se pravedno da radnik kojemu je uskraćena mogućnost da radi tijekom razdoblja otkaza bude oštećen zbog razloga koji je, po svojoj definiciji, nedopuštena radnja poslodavca. Drugim riječima, s obzirom na to da bi dotični radnik, da poslodavac svojim nedopuštenim radnjama nije doveo do otkaza, tijekom predmetnog razdoblja radio, njegovo pravo na plaćeni godišnji odmor ne bi smjelo biti ugroženo. S tim u vezi, korisno se podsjetiti da poslodavac mora radnicima osigurati da imaju priliku ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor ( 27 ).

49.

Dodao bih i da u tim okolnostima odstupanje za poslodavce, kojima prijeti rizik od akumulacije vrlo dugih radnikovih izostajanja i poteškoća u organizaciji rada koje ta izostajanja mogu uzrokovati, nije primjenjivo ( 28 ).

50.

Kao prvo, to se odstupanje može primijeniti isključivo u „specifičnim okolnostima” ( 29 ). Kao drugo, poslodavac koji ne dopusti radniku da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor mora snositi posljedice, što podrazumijeva da svaka potencijalna greška poslodavca u tom pogledu nije relevantna ( 30 ). Međutim, treba primijetiti da isto vrijedi i za slučaj radnika kojem je nezakonito otkazan ugovor o radu. Naime, u određenom smislu, zbog greške poslodavca taj radnik nije mogao pravovremeno ostvariti pravo na plaćeni godišnji odmor.

51.

U tim okolnostima ne mogu stoga uvažiti „specifične okolnosti” koje je Sud izričito naveo u svojoj ranijoj sudskoj praksi. U suprotnom, ne može se isključiti opasnost da poslodavac koji je radniku nezakonito otkazao ugovor o radu bude oslobođen obveza. Međutim, takva se situacija treba izbjeći ( 31 ).

52.

Takvo tumačenje odstupanja također je u skladu s već navedenim načelom prema kojem se temeljno pravo na plaćeni godišnji odmor ne može usko tumačiti. Iz toga slijedi da se svako odstupanje od sustava Europske unije u području organizacije radnog vremena uspostavljenog Direktivom 2003/88 mora tumačiti na način da je njegovo područje primjene ograničeno na ono što je krajnje nužno za očuvanje interesa koje to odstupanje štiti.

53.

S obzirom na prethodna razmatranja zaključujem da se, kada se nacionalnim zakonodavstvom propisuje da se radnik kojem je nezakonito otkazan ugovor o radu mora vratiti na rad, članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 i članku 31. stavku 2. Povelje protive nacionalno zakonodavstvo, sudska praksa ili prakse prema kojima taj radnik nema pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana otkaza do dana vraćanja na rad.

54.

Drugim pitanjem u predmetu C‑762/18 i pitanjem u predmetu C‑37/19 sudovi koji su uputili zahtjeve u bitnome pitaju treba li članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje tumačiti na način da im se protive nacionalno zakonodavstvo, sudska praksa ili nacionalne prakse prema kojima, nakon što je radni odnos prestao, pravo na isplatu naknade za stečeni ali neiskorišteni plaćeni godišnji odmor nije primjenjivo u slučaju u kojem radnik nije mogao iskoristiti godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa zbog otkaza za koji je nacionalni sud utvrdio da je nezakonit naloživši retroaktivnu ponovnu uspostavu radnog odnosa samo za razdoblje između te poslodavčeve nezakonite radnje i kasnijeg vraćanja na rad.

55.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je pravo na godišnji odmor samo jedna od dviju sastavnica prava na plaćeni godišnji odmor kao temeljnog prava koje proizlazi iz prava Unije, s obzirom na to da ono uključuje i pravo na isplatu ( 32 ).

56.

Kao prvo, iz toga proizlazi da se, kad je riječ o radniku koji neovisno o svojoj volji nije mogao ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa, novčana naknada na koju ima pravo mora računati na način da se navedeni radnik stavi u položaj koji je usporediv s položajem u kojem bi bio da je ostvarivao navedeno pravo tijekom trajanja radnog odnosa ( 33 ). Kao što je Sud već utvrdio, to pravo na novčanu naknadu za godišnji odmor koji nije iskorišten prilikom prestanka radnog odnosa je pravo koje je svojstveno pravu na „plaćeni” godišnji odmor ( 34 ).

57.

Kao drugo, jasno je i da članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 ne postavlja niti jedan uvjet za stjecanje prava na novčanu naknadu, osim u vezi s činjenicom da je, s jedne strane, radni odnos prestao, i da, s druge strane, radnik nije iskoristio sav godišnji odmor na koji je imao pravo na dan kada je radni odnos prestao ( 35 ). Nadalje, razlog zbog kojeg je radni odnos prestao nije relevantan za stjecanje prava na novčanu naknadu iz članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 ( 36 ).

58.

Kao što sam već razjasnio, na prvo pitanje treba odgovoriti da radnik kojem je nezakonito otkazan ugovor o radu i koji je potom vraćen na rad treba imati pravo na plaćeni godišnji odmor za razdoblje od dana otkaza do dana vraćanja na rad. Stoga, proizlazi da se na drugo pitanje mora odgovoriti tako da članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protive nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa ili nacionalne prakse prema kojima se, nakon što je radni odnos prestao, pravo na isplatu naknade za stečeni ali neiskorišteni plaćeni godišnji odmor uskraćuje u slučaju u kojem radnik nije mogao iskoristiti godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa zbog otkaza za koji je nacionalni sud utvrdio da je nezakonit i naložio retroaktivnu ponovnu uspostavu radnog odnosa samo za razdoblje između nezakonite radnje poslodavca i naknadnog vraćanja na rad.

59.

Ako je, međutim, radnik zasnovao drugi radni odnos u razdoblju između nezakonitog otkaza i vraćanja na prvo radno mjesto, taj radnik ne može od prvog poslodavca zahtijevati novčanu naknadu za razdoblje rada na novom radnom mjestu. U tim posebnim okolnostima isplata novčane naknade u cijelosti na teret prvog poslodavca dovela bi do akumulacije prava na plaćeni godišnji odmor što više ne odražava stvarnu svrhu prava na plaćeni godišnji odmor.

60.

Pored navedenoga, time bi se prekoračilo načelo koje je Sud utvrdio u predmetima poput Dicu ( 37 ), prema kojem se pravo radnika na plaćeni godišnji odmor ne bi trebalo ugroziti događajima koji u bitnome ne ovise o njihovoj volji. Kao što radnik u tom pogledu ne bi smio biti oštećen zbog poslodavčeve nedopuštene radnje koja je dovela do otkaza, jednako tako radnika se ne bi smjelo nagraditi naknadom za plaćeni godišnji odmor koja je viša od one na koju bi imao pravo da nije bilo otkaza.

61.

Moglo bi se dodati da je u tim posebnim okolnostima radnik imao mogućnost odmoriti se od rada koji je imao obvezu izvršavati u skladu s novim ugovorom o radu ili da, u konačnici, ima pravo na isplatu naknade od novog poslodavca za razdoblje rada koji je izvršio na temelju tog ugovora.

62.

Stoga, slijedom navedenih razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja su uputili Rajonen sad Haskovo (Općinski sud u Haskovu, Bugarska) i Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odgovori kako slijedi: