1.

U Uredbi (EZ) br. 44/2001 ( 2 ), u kojoj se preuzimaju pojmovi upotrijebljeni u drugim instrumentima međunarodnog privatnog prava Unije, određuje se da se ona primjenjuje „u građanskim i trgovačkim stvarima”. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na sudsku praksu u pogledu utvrđivanja područja primjene te uredbe.

2.

U okviru ovog postupka, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu područja primjene Uredbe br. 44/2001 nastale zbog prigovora u vezi s imunitetom od jurisdikcije na koji se pozivaju tuženici u glavnom postupku. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud da zauzme stajalište o odnosu običajnog načela međunarodnog prava i instrumenta međunarodnog privatnog prava Unije.

3.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev želi osobito znati može li i, po potrebi, u kojoj mjeri na odgovor koji treba dati na prethodno pitanje utjecati potreba da se osigura pravo na pristup sudovima, zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). S tog stajališta, to pitanje odražava trenutačnu raspravu o utjecaju ljudskih prava na međunarodno privatno pravo.

4.

Stoga je ovaj zahtjev za prethodnu odluku Sudu prilika da utvrdi položaj međunarodnog privatnog prava Unije unutar međunarodnog prava u širem smislu riječi. U ovom mišljenju predlažem Sudu da tumači Uredbu br. 44/2001 i međunarodno običajno pravo na način da će njegova presuda općenito pridonijeti razvoju međunarodnog prava.

5.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, sklopljena 10. prosinca 1982. u Montego Bayu ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Montego Baya) ključan je dio prava mora. Stupila je na snagu 16. studenoga 1994. te je u ime Zajednice odobrena Odlukom 98/392/EZ ( 4 ).

6.

U skladu s člankom 90. te konvencije, sve države imaju pravo da na otvorenom moru plove brodovi koji vijore njezinu zastavu. U skladu s člankom 91. stavcima 1. i 2. navedene konvencije, svaka država članica određuje, među ostalim, pravo na vijorenje svoje zastave te brodovima, kojima je podijelila pravo da vijore njezinu zastavu, država izdaje isprave u tu svrhu.

7.

Člankom 94. stavkom 1. Konvencije iz Montego Baya određuje se da svaka država djelotvorno vrši svoju jurisdikciju i nadzor nad brodovima koji vijore njezinu zastavu glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja. Osim toga, u skladu s člankom 94. stavcima 3. do 5. te konvencije, država za brodove koji vijore njezinu zastavu, poduzima potrebne mjere za ostvarivanje sigurnosti na moru. Te mjere trebaju, među ostalim, zajamčiti da ovlašteni inspektor brodova pregleda svaki brod prije upisa u upisnik i nakon, u odgovarajućim vremenskim razdobljima. Prilikom poduzimanja navedenih mjera, svaka država mora postupati u skladu s općeprihvaćenim međunarodnim propisima, postupcima i praksom.

8.

U tom kontekstu, Međunarodna konvencija o zaštiti ljudskog života na moru ( 5 ) (u daljnjem tekstu: Konvencija SOLAS), čije su ugovorne stranke sve države potpisnice, ima za glavni cilj pojasniti minimalne standarde u pogledu izgradnje, opremanja brodova i njihova upravljanja, koji su u skladu s njihovom sigurnosti.

9.

U skladu s poglavljem II‑1 dijelom A-1 pravilom 3-1 te konvencije, brodovi moraju biti konstruirani, izrađeni i održavani u skladu sa strukturnim, mehaničkim i električnim zahtjevima klasifikacijskog društva koje priznaje uprava, odnosno, u skladu s tekstom navedene konvencije, vlada države pod čijom zastavom plovi brod, u skladu s odredbama pravila XI/1 ili u skladu s primjenjivim nacionalnim standardima uprave kojima se predviđa jednaka razina sigurnosti.

10.

U skladu s poglavljem I. pravilom 6. Konvencije SOLAS:

11.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, ona se „primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari”.

12.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te uredbe „[u]z poštovanje odredaba [navedene uredbe], osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo”.

13.

Članovi obitelji žrtava i preživjeli putnici brodoloma broda Al Salam Boccaccio ’98 koji je plovio pod zastavom Republike Paname, koji se dogodio 2006. na Crvenom moru s više od 1000 žrtava, podnijeli su Tribunaleu di Genova (Sud u Genovi, Italija) tužbu protiv društava Rina SpA i Ente Registro Italiano Navale.

14.

Pred sudom koji je uputio zahtjev tužitelji navode da su djelatnosti certificiranja i klasificiranja koje su obavljali tuženici te odluke i smjernice koje su donijeli uzrokovali nestabilnost broda i nesigurnost plovidbe, koje su dovele do brodoloma. Tužitelji traže naknadu imovinske i neimovinske štete pretrpljene zbog tog brodoloma.

15.

Tuženici osporavaju tvrdnje tužiteljâ pri čemu se konkretno pozivaju na prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije. Navode da ih se tuži zbog djelatnosti certificiranja i klasificiranja koje su obavljali kao izaslanici suverene strane države, odnosno Republike Paname. Te djelatnosti predstavljaju izvršavanje suverenih ovlasti strane države, u čije su ime i za čiji interes tuženici obavljali te djelatnosti.

16.

S obzirom na prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije koji ističu tuženici, tužitelji tvrde da je talijanski sud nadležan za odlučivanje o njihovim zahtjevima u skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001. Tvrde, kao prvo, da ta uredba nije primjenjiva samo ako se spor, kao što se navodi u članku 1. stavku 1. navedene uredbe, odnosi na fiskalne, carinske ili administrativne stvari, kao drugo, da prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije u biti ne obuhvaća djelatnosti uređene tehničkim pravilima, bez diskrecijske ovlasti i u svakom slučaju nepovezane s političkim odlukama i ovlastima određene suverene države i, kao treće, da djelatnosti klasificiranja i certificiranja nisu postupanja u izvršavanju javnih ovlasti s obzirom na članak 47. Povelje i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) i uvodnu izjavu 16. Direktive 2009/15/EZ ( 6 ).

17.

U tim je okolnostima Tribunale di Genova (Sud u Genovi) odlukom od 28. rujna 2018., koju je Sud zaprimio 12. listopada 2018., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće pitanje:

„Treba li [članak] 1. stavak 1. i [članak] 2. stavak 1. Uredbe [br. 44/2001], također s obzirom na članak 47. [Povelje], članak 6. stavak 1. EKLJP‑a i uvodnu izjavu 16. Direktive [2009/15] tumačiti na način da treba isključiti mogućnost da sud države članice utvrdi vlastitu nenadležnost u vezi sa sporom radi naknade štete zbog smrti i tjelesnih ozljeda izazvanih brodolomom putničkog broda na temelju odgovornosti za skrivljeno ponašanje, priznajući imunitet od jurisdikcije u korist institucija i privatnih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost klasificiranja i/ili certificiranja sa sjedištem u toj državi članici te pozivajući se na činjenicu da se te djelatnosti klasificiranja i/ili certificiranja obavljaju za račun države koja nije članica Zajednice?”

18.

Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, francuska vlada i Europska komisija. Te su zainteresirane osobe bile zastupane i na raspravi održanoj 18. rujna 2019.

19.

Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li odustati od odlučivanja u glavnom postupku zbog prigovora u vezi s imunitetom od jurisdikcije koji ističu tuženici ili pak treba smatrati da je, zbog toga što tuženici imaju domicil na državnom području države u kojoj je pokrenut postupak i s obzirom na razmatranja na temelju članka 47. Povelje i članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, Uredba br. 44/2001 primjenjiva u glavnom postupku te treba li svoju nadležnost za odlučivanje o tom sporu temeljiti na članku 2. stavku 1. te uredbe.

20.

Točno je da se na temelju teksta prethodnog pitanja može a priori smatrati da se sud koji je uputio zahtjev pita isključivo o tome ima li zbog prigovora u vezi s imunitetom od jurisdikcije koji ističu tuženici obvezu odbiti izvršiti nadležnost koju ima na temelju Uredbe br. 44/2001. Ako ga se tako razmotri, prethodno pitanje pretpostavlja primjenjivost ratione materiae te uredbe u predmetnim okolnostima.

21.

Međutim, iz prikaza obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe konkretno u pogledu materijalnog područja primjene Uredbe br. 44/2001. U skladu s izričajem suda koji je uputio zahtjev, taj sud želi znati treba li članak 1. stavak 1. te uredbe tumačiti na način da su sporne djelatnosti koje tuženici obavljaju kao izaslanici treće države uključene u „administrativne stvari”.

22.

Osim toga, u prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev upućuje, među ostalim, na članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001. To upućivanje nedvojbeno podrazumijeva okolnost da tuženici imaju domicil na državnom području države članice suda koji je uputio zahtjev, odnosno Italije.

23.

S obzirom na navedeno, područje primjene Uredbe br. 44/2001 isto je u pogledu svih osnova nadležnosti predviđenih tom uredbom. Ta okolnost može biti relevantna u kontekstu ovog prethodnog pitanja zbog činjenice da navedena okolnost dokazuje da postoji veza, pa čak i bliska veza, između, s jedne strane, činjenica u glavnom predmetu i, s druge strane, državnog područja države u kojoj je pokrenut postupak i stoga Unije. Ne može se isključiti da postojanje takve veze može utjecati na pravo na pristup pravosuđu s obzirom na imunitet od jurisdikcije ( 7 ).

24.

Upućivanjem na prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije koji ističu tuženici, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati može li zbog tog prigovora odbiti izvršiti nadležnost koja se temelji na Uredbi br. 44/2001.

25.

S obzirom na navedeno, nakon prethodnog ispitivanja dopuštenosti prethodnog pitanja (dio A), kako bi se korisno odgovorilo na to pitanje, potrebno je odrediti, kao prvo, kako je načelo međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije povezano s materijalnim područjem primjene Uredbe br. 44/2001 (dio B), kao drugo, relevantno je ispitati je li tim područjem primjene obuhvaćena tužba za naknadu štete protiv tijela privatnog prava u pogledu djelatnosti klasificiranja i/ili certificiranja koje obavljaju ta tijela (dio C) i, u slučaju da se na potonje pitanje odgovori potvrdno, kao treće, valja ispitati treba li zbog imuniteta od jurisdikcije na koji se pozivaju ta tijela nacionalni sud odbiti izvršiti nadležnost koja se temelji na odredbama te uredbe (dio D) ( 8 ).

26.

Tuženici tvrde da je prethodno pitanje nedopušteno. Kao prvo, navode da je sud koji je uputio zahtjev mogao izvršiti svoju ovlast da pokrene prethodni postupak samo ako je odbio prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije. U svakom slučaju, odredbe Uredbe br. 44/2001, čije se tumačenje traži, nisu ni na koji način povezane s prigovorom u vezi s imunitetom od jurisdikcije koji se u glavnom postupku ističe na temelju međunarodnog običajnog prava. Kao drugo, prethodno pitanje ne odnosi se na navodnu nespojivost odredbe prava Unije i pravnog pravila nacionalnog prava. Konačno, kao treće, prema sudskoj praksi Suda, ta je uredba primjenjiva samo na sporove koji se odnose na odgovornost za postupanja jure gestionis te je nacionalni sud isključivo nadležan za odlučivanje o meritumu u pogledu prirode spornih postupanja.

27.

Ne slažem se s dvojbama koje su iznijeli tuženici u pogledu dopuštenosti prethodnog pitanja.

28.

Kao prvo, što se tiče argumenta tuženikâ prema kojem je sam Tribunale di Genova (Sud u Genovi) trebao odlučiti o prigovoru u vezi s imunitetom od jurisdikcije i da on ni na koji način nije povezan s tumačenjem odredbi Uredbe br. 44/2001, čini mi se da taj argument odražava tumačenje prema kojem se prihvaćanjem prigovora koji se temelji na takvom imunitetu sprečava potreba za analizom pravila o nadležnosti predviđenih pravom Unije, međunarodnim pravom ili nacionalnim pravom, kako bi se moglo zaključiti može li sud pred kojim je pokrenut postupak odlučiti o sporu ( 9 ).

29.

S obzirom na navedeno, u predmetu u kojem je donesena presuda Lechouritou i dr. ( 10 ) od Suda se tražilo da odluči, kao prvo, o području primjene Konvencije iz Bruxellesa ( 11 ) i, kao drugo, o primjenjivosti te konvencije na spor u kojem jedna od stranaka ima pravo na imunitet od jurisdikcije. Sud u odgovoru na pitanje koje se odnosi na područje primjene navedene konvencije nije smatrao da je to pitanje nedopušteno. Međutim, u tom predmetu, kvalifikacija spornih postupanja kao postupanja jure imperii bila je manje upitna od kvalifikacije postupanja na koja se odnosi ovaj zahtjev za prethodnu odluku. Isto tako, u presudi Mahamdia ( 12 ) Sud je odlučio o tumačenju jednog pravila o nadležnosti iz Uredbe br. 44/2001 iako je sud koji je uputio zahtjev samo „pretpostavio”, kao što se čini da je naglasio Sud, da okolnosti glavnog postupka nisu takve prirode da se država tuženik može pozvati na imunitet od jurisdikcije.

30.

Naime, pitanja vezana uz tumačenje prava Unije uživaju pretpostavku relevantnosti te stoga Sud samo u rijetkim i izvanrednim slučajevima odbija na njih odgovoriti, osobito ako je očito da tumačenje pravila Unije koje je zatražio nacionalni sud nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili ako je problem hipotetski ( 13 ). U ovom predmetu, kao i u prethodno spomenutim predmetima, ne može se utvrditi da ne postoji stvarna i izravna veza između odredbi Uredbe br. 44/2001 i predmeta glavnog postupka.

31.

Kao drugo, što se tiče argumenta prema kojem je prethodno pitanje nedopušteno jer se ne odnosi na navodnu neusklađenost prava Unije i nacionalnog prava, dovoljno je napomenuti da se tim argumentom povređuje priroda zahtjeva za prethodnu odluku. U okviru prethodnog postupka, Sud ne odlučuje ni o tumačenju nacionalnog prava ni o usklađenosti tog prava s pravom Unije ( 14 ).

32.

Konačno, kao treće, argument prema kojem se Uredba br. 44/2001 ne može primijeniti na glavni postupak prejudicira odgovor koji treba dati na prethodno pitanje. Međutim, kao što to pokazuje rasprava između stranaka, odgovor na pitanje jesu li djelatnosti klasificiranja i certificiranja postupanja jure imperii, tako da te djelatnosti nisu obuhvaćene pojmom „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. te uredbe, nije nimalo očit. K tomu, iako je nacionalni sud jedini nadležan za ocjenjivanje činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku, Sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku može, u skladu sa zadaćom koja mu je povjerena, dati pojašnjenja kojima se nastoji usmjeriti tumačenje nacionalnog suda.

33.

Iz toga slijedi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

34.

Imunitet od jurisdikcije sprečava sudove države da odluče o odgovornosti druge države te se temelji na načelu međunarodnog prava par in parem non habet imperium, odnosno jednak jednakome ne može biti nadređen ( 15 ).

35.

Sud je potvrdio to tumačenje imuniteta od jurisdikcije u presudi Mahamdia ( 16 ). Općenito je pojasnio i da u trenutačnom stanju međunarodne prakse, imunitet od jurisdikcije nema apsolutnu vrijednost i može se isključiti ako se pravni lijek odnosi na postupanja jure gestionis, koja nisu obuhvaćena javnom ovlasti ( 17 ). Sud je stoga implicitno priznao da pravna teorija u pogledu relativnog imuniteta zamjenjuje pravnu teoriju u pogledu apsolutnog imuniteta prema kojoj država ima imunitet neovisno o prirodi postupanja u pogledu kojih se poziva na odgovornost te države.

36.

U tom pogledu valja pojasniti da se imunitet od jurisdikcije na koji se pozivaju tuženici u glavnom postupku ne temelji na državnoj prirodi osobe koja se na njega poziva, nego na prirodi funkcija koje stvarno obavlja ta osoba (funkcionalni imunitet ili imunitet ratione materiae). Međutim, može se tvrditi da je, s obzirom na priznavanje relativnog imuniteta koji se temelji na razlici između postupanja jure imperii i postupanja jure gestionis, imunitet država od jurisdikcije koji je povezan s izvršavanjem javne ovlasti najprije funkcionalan.

37.

Iako se čini da je relativni imunitet od jurisdikcije koji se temelji na takvoj razlici utvrđen u međunarodnom pravu ( 18 ), ipak je teško odrediti točan opseg imuniteta od jurisdikcije zbog toga što je ta razlika nejasna. Ta je poteškoća tim veća ako se uzme u obzir, s jedne strane, određena privatizacija načina djelovanja suvremene države i, s druge strane, povjeravanje posebnih javnih zadaća gospodarskim dionicima na tržištu, uzimajući u obzir da je ta okolnost mogla dovesti do dvojbi u pogledu potpuno komercijalne prirode njihova položaja u odnosu na pojedince.

38.

Navedena poteškoća objašnjava razloge iz kojih kodifikacije načela međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na imunitet država od jurisdikcije nisu bile uspješne. Europsku konvenciju o imunitetu država ( 19 ) (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Basela) ratificiralo je samo nekoliko europskih država, dok Konvencija o imunitetu država od jurisdikcije i imunitetu njihove imovine ( 20 ) (u daljnjem tekstu: Konvencija iz New Yorka) još nije stupila na snagu. Odredbe Konvencije iz New Yorka ponekad se smatraju izrazom načelâ međunarodnog običajnog prava ( 21 ). Međutim, iako ta konvencija može poslužiti kao osnova za utvrđivanje općeg razvoja prava o imunitetu, ona teško može biti izvor ograničavajućih i posebnih zaključaka, konkretno što se tiče njezinih odredbi u pogledu kojih su podneseni prigovori tijekom njezina sastavljanja ( 22 ). To je osobito slučaj u pogledu preciznih kriterija razlikovanja između transakcija izvršenih jure imperii i transakcija izvršenih jure gestionis ( 23 ).

39.

U svakom slučaju, budući da nije kodificirano na međunarodnoj razini, načelo o imunitetu država od jurisdikcije i dalje je uvelike uređeno međunarodnim običajnim pravom.

40.

Kao što proizlazi iz članka 3. stavka 5. UEU‑a, Unija doprinosi strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava. Prema tome, pri donošenju akta dužna je poštovati međunarodno pravo u cjelini, uključujući međunarodno običajno pravo, koje obvezuje institucije Unije ( 24 ). Na temelju toga, Sud je smatrao da odredbe sekundarnog prava Unije treba tumačiti, i ograničiti njihova područja primjene, s obzirom na relevantna pravila međunarodnog prava ( 25 ).

41.

Međutim, ničim se ne sprečava zakonodavca da donese pravila o nadležnosti koja se mogu primijeniti ratione materiae na sporove u kojima se jedna od stranaka može pozvati na imunitet od jurisdikcije ( 26 ). Međunarodnim običajnim pravom zahtijeva se da se ne izvršava jurisdikcija u pogledu takve stranke spora, protivno njezinoj volji ( 27 ).

42.

Slijedom toga, tumačenje odredbi Uredbe br. 44/2001 s obzirom na međunarodno običajno pravo ne smije dovesti do toga da materijalno područje primjene te uredbe ne obuhvaća sporove u kojima se jedna od stranaka može pozvati na imunitet od jurisdikcije. K tomu, pitanje može li se navedena uredba primijeniti ratione materiae u sporu treba a priori razlikovati od pitanja može li se u pogledu tog spora izvršiti nadležnost koja se temelji na toj uredbi.

43.

Točno je da se na temelju teksta presude Mahamdia ( 28 ) može a priori smatrati da je zakonodavac Unije ipak utvrdio rješenje prema kojem se pojam „građanske i trgovačke stvari” podudara s negativnim područjem imuniteta od jurisdikcije ( 29 ). U toj je presudi Sud, kao prvo, razlikovao primjenu Uredbe br. 44/2001 u određenom sporu i materijalno područje primjene te uredbe u tom sporu. Kao drugo, čini se da je Sud naveo da se nakon jedinstvenog ispitivanja okolnosti glavnog postupka može procijeniti pitanje protivi li se imunitetu od jurisdikcije primjena navedene uredbe i pitanje primjenjuje li se ona ratione materiae.

44.

Međutim, kao prvo, shvaćam tu presudu u smislu da se, u pogledu sporova koji su obuhvaćeni a priori Uredbom br. 44/2001, što je nedvojbeno slučaj sa sporovima koji se odnose na privatnopravne ugovore, kao što su ugovori o radu ( 30 ), jednom kad se utvrdi da se imunitetu od jurisdikcije ne protivi primjena te uredbe, ta uredba treba a fortiori primijeniti u tom sporu.

45.

Kao drugo, kad bi se smatralo da se područje primjene ratione materiae Uredbe br. 44/2001 podudara s negativnim područjem imuniteta od jurisdikcije time bi se dovela u pitanje ključna razlika iz te uredbe između, s jedne strane, sporova koji su obuhvaćeni građanskim i trgovačkim stvarima i, s druge strane, sporova koji nisu njima obuhvaćeni. Na primjer, iako je sporna činjenica da se tijelo lokalne samouprave može pozvati na imunitet država od jurisdikcije, to je tijelo ipak uključeno u upravnu aktivnost ( 31 ). U tom okviru, ono može imati ovlasti javnih vlasti. Treba li stoga smatrati da su sva postupanja koja izvršava tijelo lokalne samouprave obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari” zbog činjenice da to tijelo ne može imati pravo na imunitet od jurisdikcije?

46.

Kao treće, kontroverzno pitanje prava država na imunitet jest treba li kvalifikaciju spornih postupanja provesti u skladu sa zakonom države u kojoj je pokrenut postupak ili rješenjima iz međunarodnog javnog prava ( 32 ). Neovisno o odgovoru na to pitanje, što se tiče Uredbe br. 44/2001, razliku između sporova koji su obuhvaćeni građanskim i trgovačkim stvarima i sporova koji njima nisu obuhvaćeni treba utvrditi na temelju autonomnih kriterija iz prava Unije koje Sud primjenjuje u svojoj sudskoj praksi. Prema tome, postupanje u izvršavanju javnih ovlasti (acta jure imperii) s obzirom na pravo na imunitet nije nužno postupanje u izvršavanju javnih ovlasti u skladu s tim autonomnim kriterijima iz prava Unije.

47.

Zbog toga smatram da je zakonodavac Unije iz međunarodnog običajnog prava mogao izvesti opće zaključke u pogledu razlike između acta jure imperii i acta jure gestionis. Međutim, smatram da on nije upotrijebio koncept imuniteta od jurisdikcije kako bi točno utvrdio opseg propisa u području sudske suradnje u građanskim stvarima s prekograničnim utjecajem i konkretno materijalno područje primjene Uredbe br. 44/2001.

48.

Slijedom toga, ne čini mi se potrebnim pozvati se na načelo međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije u okviru razmatranja koja se odnose na materijalno područje primjene Uredbe br. 44/2001.

49.

U prikazu obrazloženja ovog zahtjeva za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev navodi, kao što sam napomenuo u točki 21. ovog mišljenja, da je u ovom slučaju potrebno utvrditi treba li članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da pojam „građanske i trgovačke stvari” u smislu te odredbe obuhvaća sporne djelatnosti koje tuženici obavljaju kao izaslanici treće države.

50.

Osim toga, u tom je obrazloženju sud koji je uputio zahtjev uputio na tezu tuženika prema kojoj su oni obavljali djelatnosti klasificiranja i certificiranja na temelju postupanja javnih vlasti (acta jure imperii) kad su djelovali u svojstvu izaslanika treće države i za njezin račun. Taj sud priznaje da su tuženici djelovali kao izaslanici treće države i za njezin račun. Suprotno tomu, taj sud ima dvojbe u pogledu kvalifikacije djelatnosti klasificiranja i certificiranja „postupanja jure imperii” i stoga u pogledu svoje obveze da prizna imunitet od jurisdikcije na koji se pozivaju tuženici.

51.

U članku 1. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 ne navode se izričito postupanja u izvršavanju javnih ovlasti (acta jure imperii) ni odgovornost za takva postupanja. Tom se odredbom samo propisuje da se Uredba br. 44/2001 primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima (prva rečenica) i da, suprotno tomu, osobito ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari (druga rečenica) ( 33 ).

52.

U tom pogledu, osobito iz uvodne izjave 7. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da je namjera zakonodavca Unije bila zadržati široko shvaćanje pojma „građanske i trgovačke stvari” iz članka 1. stavka 1. te uredbe i, slijedom toga, široko područje primjene te uredbe ( 34 ). To odražava činjenica da tužbe radi naknade štete načelno spadaju u građansku i trgovačku stvar i da ulaze u područje primjene Uredbe br. 44/2001 ( 35 ). Osim toga, Sud je u ustaljenoj sudskoj praksi pojasnio da je područje primjene te uredbe uglavnom određeno na temelju elemenata koji obilježavaju prirodu pravnih odnosa koji postoje među strankama ili predmeta spora ( 36 ).

53.

Kad bi se prihvatilo potonje rasuđivanje, gotovo sve tužbe za naknadu štete, osim iznimki predviđenih u članku 1. stavku 2. Uredbe br. 44/2001, neizbježno bi bile obuhvaćene područjem primjene te uredbe. To vrijedi tim više u pogledu tužbi koje podnesu treće osobe koje s počiniteljem štete općenito nemaju nikakav pravni odnos prije nastanka te štete, uzimajući u obzir da jedini odnos između njih proizlazi iz događaja zbog kojeg je nastala šteta.

54.

Međutim, kao prvo, tužba za naknadu štete u načelu se podnosi protiv postupanja koja su uzrok štete na koju se poziva jedna od stranaka u sporu. Na temelju takvih se postupanja tužba ne može isključiti iz pojma „građanske i trgovačke stvari” kako bi se Uredba br. 44/2001 mogla primijeniti u sporu u kojem je podnesena takva tužba ( 37 ).

55.

Kao drugo, iako se u Uredbi br. 44/2001 ne navode postupanja jure imperii, to nije slučaj s uredbom koja ju je zamijenila, odnosno Uredbom br. 1215/2012, u čijoj se drugoj rečenici članka 1. stavka 1. navodi da se ta uredba ne proteže posebno na „odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”.

56.

Preinakom članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 nije se izmijenilo područje primjene Uredbe br. 1215/2012 u odnosu na područje primjene Uredbe br. 44/2001. Dodatak koji se odnosi na postupanja jure imperii samo je pojašnjenje ( 38 ), tako da se članak 1. stavak 1. jedne uredbe može smatrati jednakim članku 1. stavku 1. druge uredbe ( 39 ).

57.

Naime, navođenje fiskalnih, carinskih ili administrativnih stvari u drugoj rečenici članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 nije taksativno i samo odražava stvari u kojima može doći do sporova koji nisu obuhvaćeni građanskim i trgovačkim stvarima. Tom navođenju prethodi riječ posebice, a predmetne su stvari uostalom, barem u engleskoj i francuskoj jezičnoj verziji, odvojene veznikom „ili”.

58.

Stoga, kako bi se odredilo područje primjene Uredbe br. 44/2001, valja utvrditi dodirne točke stvari navedenih u drugoj rečenici članka 1. stavka 1. te uredbe i smatrati da one, na temelju suprotnosti, definiraju građanske i trgovačke stvari ( 40 ).

59.

Sud je u svojoj bogatoj sudskoj praksi koja se odnosi na članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, upravo slijedeći tu logiku, opetovano odlučivao da izvršavanje ovlasti javnih vlasti od strane jedne od stranaka u sporu zbog toga što ona izvršava ovlasti koje odstupaju od redovnih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima, izuzima takav spor iz područja građanske i trgovačke stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 ( 41 ). Na temelju toga, Sud je već odlučio da je tužba kojom porezna uprava države članice traži naknadu štete uzrokovane protupravnim udruživanjem čiji je cilj bio izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji treba platiti u toj državi članici obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari”, pod uvjetom da je ta uprava nastupala kao osoba privatnog prava u okviru predmetne tužbe ( 42 ). Iz toga zaključujem da se, kako bi se utvrdilo je li Uredba br. 44/2001 primjenjiva na spor, ne treba usredotočiti na stvari kojima može biti obuhvaćeno postupanje u pogledu kojeg se poziva na odgovornost u okviru tog spora. Suprotno tomu, valja pitati proizlazi li to postupanje iz izvršavanja ovlasti javnih vlasti.

60.

S obzirom na tu sudsku praksu valja ispitati primjenjuje li se Uredba br. 44/2001 na glavni postupak. Najprije valja utvrditi od čega se sastoje djelatnosti klasificiranja i certificiranja, koje su dovele do glavnog postupka i u pogledu kojih se poziva na odgovornost u tom sporu, a zatim valja utvrditi proizlaze li te djelatnosti iz izvršavanja ovlasti javnih vlasti u smislu koji je utvrdio Sud.

61.

Obveze država u pogledu klasificiranja i certificiranja brodova koji plove pod njihovim zastavama proizlaze iz međunarodnih konvencija u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora, kao što su Konvencija iz Montego Baya i Konvencija SOLAS.

62.

Iz analize tih konvencija i međunarodne prakse u tom području ( 43 ) proizlazi da se djelatnosti klasificiranja sastoje od toga da tijela imenovana kao društva za klasifikaciju izdaju class certificate (svjedodžba o klasi kojom se utvrđuje da je brod izgrađen u skladu s pravilima klase te da se održava u stanju koje je u skladu s tim pravilima). Te su svjedodžbe prvo imale privatnu svrhu te su se izdavale osobito radi dobivanja osiguranja. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, dobivanje svjedodžbe o klasi sada je preduvjet statutarne certifikacije ( 44 ).

63.

Statutarna se certifikacija pak provodila i još se provodi u skladu s obvezama koje proizlaze iz međunarodnih konvencija u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora ( 45 ). Sastoji se od toga da država zastave izdaje statutarnu svjedodžbu (statutory certification) ili tu svjedodžbu u njezino ime izdaje tijelo ovlašteno u tu svrhu.

64.

U praksi, pregled i nadzor koji se provode u svrhu klasificiranja i certificiranja broda, kao i izdavanje svjedodžbi osigurava isti gospodarski subjekt. Te djelatnosti obavljaju se za naknadu, na temelju jednog ili više komercijalnih ugovora sklopljenih izravno s vlasnikom broda.

65.

Taj kratak opis odražava okolnosti glavnog postupka. Na temelju sporazuma sklopljenog s Republikom Panamom 1999. (u daljnjem tekstu: sporazum iz 1999.), tuženici su kao izaslanici te države i za njezin račun te navodno u njezinu interesu obavljali djelatnosti klasificiranja i certificiranja. U tom su okviru za naknadu i na temelju ugovora sklopljenog s vlasnikom broda Al Salam Boccaccio ’98 obavili pregled i nadzor u svrhu klasificiranja i certificiranja tog broda te su zatim izdali svjedodžbe o klasi i statutarne svjedodžbe.

66.

S obzirom na taj opis činjenica u glavnom predmetu valja utvrditi proizlaze li sporna postupanja koja se sastoje od toga da je tijelo privatnog prava klasificiralo i certificiralo brod, kao prvo, kao izaslanik države, kao drugo, za račun i u interesu te države, kao treće, u skladu s međunarodnim obvezama koje ima u području pomorske sigurnosti i sprečavanja neočišćenja mora, iz izvršavanja ovlasti javnih vlasti u skladu s kriterijima koje je Sud utvrdio u sudskoj praksi koja se odnosi na pojam „građanske i trgovačke stvari”.

67.

Sama činjenica da su tuženici obavljali određene djelatnosti kao izaslanici države nije odlučujuće kako bi se smatralo da tužba do koje je došlo zbog tih djelatnosti nije obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari” u smislu Uredbe br. 44/2001.

68.

U tom je kontekstu Sud već odlučio da sama činjenica da se određene ovlasti dodjeljuju, ili čak delegiraju, aktom tijela javne vlasti ne znači da se te ovlasti izvršavaju jure imperii ( 46 ).

69.

Naime, u slučajevima u kojima postoji mnoštvo odnosa između javnog tijela i osobe privatnog prava ili katkad samo između osoba privatnog prava, valja utvrditi pravni odnos koji postoji između stranaka u sporu i ispitati podnesenu tužbu ( 47 ). S tog stajališta, elementi koji obilježavaju odnos između tijela koje prenosi javne ovlasti i tijela na koje se prenose javne ovlasti, na temelju kojih se taj odnos može isključiti iz područja primjene Uredbe br. 44/2001, ne utječu na kvalifikaciju pravnog odnosa između tog tijela koje prenosi ovlasti i korisnika njegovih usluga ( 48 ).

70.

Isto treba vrijediti za treće osobe koje nemaju ugovorne pravne odnose s tijelom koje prenosi javne ovlasti. Uostalom, tužba treće osobe za naknadu štete podnosi se u pogledu postupanja koja proizlaze iz odnosa između tog tijela koje prenosi javne ovlasti i tih korisnika. Postupanje u okviru kojeg se ne izvršavaju ovlasti javnih vlasti ne mijenja prirodu ovisno o osobi koja je pretrpjela štetu zbog tog postupanja. Štoviše, tijelo koje je izvršilo postupanje obuhvaćeno pojmom „građanske i trgovačke stvari” u odnosu na svojeg ugovaratelja ne može izbjeći nadležnost građanskih sudova u pogledu tužbi za naknadu štete koje podnesu treće osobe za ista postupanja.

71.

Ni činjenica da se djelatnosti klasificiranja i certificiranja obavljaju za račun i u interesu države koja prenosi javne ovlasti nije sama po sebi odlučujuća za kvalifikaciju tih djelatnosti kao da se obavljaju u izvršavanju ovlasti javnih vlasti u smislu sudske prakse koja se odnosi na članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001.

72.

Točno je da se na temelju tumačenja relevantne sudske prakse Suda može smatrati da obnašanje određenih dužnosti u interesu države isključuje spor iz građanskih i trgovačkih stvari.

73.

U presudi Kuhn ( 49 ) Sud je odlučio da pojmom „građanske i trgovačke stvari” nije obuhvaćen spor između pojedinca i države članice u pogledu uvođenja mjere kojom je ta država svim nositeljima vrijednosnih papira koje je izdala naložila da znatno izmijene financijske uvjete tih vrijednosnih papira. Kako bi došao do tog zaključka, čini se da je Sud najprije smatrao da takva mjera podrazumijeva izvršavanje ovlasti koje odstupaju od pravila općeg prava primjenjivih na odnose među pojedincima ( 50 ). Nadalje, Sud se usredotočio na kontekst u kojem je ta mjera donesena i cilj od općeg interesa koji se njome nastoji postići ( 51 ), odnosno interese države u području javnih financija i interese europodručja u pogledu financijske stabilnosti. Konačno, Sud je utvrdio da je, uzimajući u obzir iznimnost uvjeta i okolnosti u kojima je donesena navedena mjera i cilj od općeg interesa koji se njome nastoji postići, do glavnog postupka došlo ostvarivanjem javnih ovlasti ( 52 ).

74.

Međutim, prema mojem mišljenju, ta presuda ne može se shvatiti na način da je cilj od općeg interesa određenog postupanja, izveden iz konteksta u kojem se dogodilo to postupanje, sam po sebi dovoljan kako bi se proglasilo da je navedeno postupanje ostvarivanje javnih ovlasti.

75.

Naime, kao prvo, priznati da je cilj postupanja u okviru kojeg se ne izvršavaju posebne ovlasti dovoljan kako bi se proglasilo da spor koji se temelji na tom postupanju nije obuhvaćen pojmom „građanske i trgovačke stvari” bilo bi protivno ustaljenoj sudskoj praksi prema kojoj izvršavanje ovlasti javnih vlasti isključuje spor iz građanskih i trgovačkih stvari ( 53 ).

76.

Kao drugo, iako je izvršavanje posebnih ovlasti pouzdan i objektivno provjerljiv kriterij, isto ne vrijedi u pogledu cilja postupanja za račun države. Osoba na koju je to postupanje imalo štetne učinke ne mora nužno znati za cilj postupanja. Međutim, predvidljivost nadležnih sudova jedno je od načela na kojima se temelji pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima unutar Unije ( 54 ). Iako se po definiciji to načelo odnosi na podjelu nadležnosti između sudova država članica, s gledišta predvidljivosti nadležnih sudova još je važnije znati je li u ovom slučaju primjenjiva Uredba br. 44/2001, kojom se utvrđuju pravila te podjele.

77.

Kao treće, cilj javne vlasti u praksi se može priznati za sve radnje koje izvršava država ili koje se izvršavaju za njezin račun. Priznati da određene tužbe nisu obuhvaćene pojmom „građanske i trgovačke stvari” zbog cilja postupanja koja su do njih dovele omogućilo bi da se iz područja primjene Uredbe br. 44/2001 isključe cijele kategorije potpuno građanskih predmeta ( 55 ).

78.

Iz tih razloga, činjenica da su određena postupanja, s obzirom na njihov cilj, izvršena u općem ili javnom interesu prema mojem je mišljenju samo naznaka činjenice da su u okviru tih postupanja izvršene ovlasti koje odstupaju od redovnih pravila primjenjivih u odnosima među pojedincima.

79.

To je tumačenje potkrijepljeno tekstom presude Pula Parking ( 56 ) u kojoj je Sud smatrao da je spor, koji se odnosi na to da je naplata naknade za parkiranje koju osigurava društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, zbog čega je upućen zahtjev za prethodnu odluku, obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari”, iako upravljanje javnim parkiralištima i naplata tih naknada predstavljaju, kao što proizlazi iz te presude, djelatnost od lokalnog interesa. U toj se presudi također navodi da „djelovanje u interesu sličnom općem ili javnom interesu” ne znači „djelovanje u izvršavanju javnih ovlasti” u smislu sudske prakse koja se odnosi na članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001.

80.

Osim toga, u presudi Sonntag ( 57 ) Sud je odlučio da okolnost da učitelj iz javne škole ima status službenika te kao takav djeluje ne može biti odlučujuća kako bi se iz područja primjene Konvencije iz Bruxellesa isključila tužba za naknadu štete protiv tog učitelja. U tom pogledu, Sud je smatrao da čak i ako službenik djeluje za račun države, on ne izvršava uvijek javne ovlasti. Iz toga proizlazi da sama činjenica da se djeluje za račun države ne znači da se u okviru predmetnih postupanja izvršavaju javne ovlasti u prethodno spomenutom smislu.

81.

Sud je utvrdio to tumačenje iako su posljedice odgovornosti dotičnog učitelja bile pokrivene državnim jamstvom, pa čak i sustavom socijalnog osiguranja iz javnog prava ( 58 ). Kao što je napomenuo nezavisni odvjetnik M. Darmon u svojem mišljenju u predmetu Sonntag ( 59 ), zbog postojanja takvog jamstva, koje nije dio kriterija koje je Sud utvrdio u sudskoj praksi u pogledu pojma „građanske i trgovačke stvari”, ne može se iz područja primjene Konvencije iz Bruxellesa isključiti postupanje koje je suštinski njome obuhvaćeno.

82.

Činjenica da se javna sredstva mogu koristiti za naknadu štete prouzročene postupanjima koja je izvršila osoba koja djeluje za račun države ne isključuje stoga sporove do kojih je došlo zbog takvih postupanja iz materijalnog područja primjene te konvencije i, prema tome, iz materijalnog područja primjene Uredbe br. 44/2001. Iz toga zaključujem da ni sporovi do kojih je došlo zbog postupanja izvršenih za račun države nisu isključeni iz područja primjene te uredbe zbog eventualnog utvrđivanja odgovornosti te države za naknadu štete koju su prouzročila predmetna postupanja ( 60 ).

83.

Ni činjenica da su predmetna postupanja izvršena za račun i u interesu države koja prenosi javne ovlasti ni eventualno utvrđivanje odgovornosti te države za štetu prouzročenu tim postupanjima nisu sami po sebi odlučujući kako bi se navedena postupanja kvalificirala kao da su u okviru njih izvršene ovlasti koje odstupaju od redovnih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima.

84.

Na temelju činjenice da tijelo privatnog prava kao izaslanik izvršava, za račun i u interesu države, postupanja u skladu s međunarodnim obvezama te države u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora, ne može se prejudicirati okolnost da su se u okviru tih postupanja izvršavale javne ovlasti.

85.

Točno je da se presuda Rüffer ( 61 ) može shvatiti na način da tužba koju je podnio upravitelj javnih plovnih putova u svrhu pokrivanja troškova nastalih zbog uklanjanja olupine nije obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari” jer je to uklanjanje provedeno u skladu s međunarodnom obvezom u području zaštite okoliša i na temelju odredbi nacionalnog prava.

86.

Razmatrana s tog gledišta, ta presuda ne može ići u prilog tumačenju prema kojem se Uredba br. 44/2001 ne primjenjuje na glavni postupak.

87.

Međutim, u predmetu u kojem je donesena presuda Rüffer, kao što je sam Sud naveo ( 62 ), predmetno javno tijelo izvršavalo je zadatke riječne policije te se u pogledu pojedinaca nalazilo u položaju javnih vlasti.

88.

Naime, vlasnik zemljišta ne može prisvojiti robu koja se nalazi na tom zemljištu, prodati tu robu i upotrijebiti dobiveni iznos za pokrivanje troškova povezanih s uklanjanjem te robe, osim u slučaju u kojem se izvršavaju ovlasti koje odstupaju od pravila općeg prava koja se primjenjuju na odnose među pojedincima ( 63 ). Neovisno o tome proizlaze li te ovlasti iz međunarodnog ili nacionalnog izvora i neovisno o pojedincima koje se nastoji zaštititi izvršavanjem tih ovlasti, primjena Uredbe br. 44/2001 isključena je zbog primjene ovlasti javnih vlasti prilikom izvršavanja predmetnih postupanja.

89.

Još valja provjeriti izvršavaju li se u okviru spornih postupanja, odnosno klasificiranja i certificiranja broda, ovlasti javnih vlasti te ona stoga nisu obuhvaćena pojmom „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001. U tu svrhu, analiza prenošenja ovlasti kojim je država povjerila određene zadatke tijelu privatnog prava i analiza zakona kojima je podložno izvršavanje obveza koje proizlaze iz tog prenošenja ovlasti mogu se pokazati korisnima kako bi se utvrdio raspon ovlasti primijenjenih za izvršavanje spornih postupanja i odlučilo jesu li se, u skladu s kriterijima koje je Sud utvrdio u sudskoj praksi koja se odnosi na pojam „građanske i trgovačke stvari”, u okviru tih postupanja izvršavale ovlasti javnih vlasti ( 64 ).

90.

Što se tiče glavnog postupka, pregled i nadzor provedeni u svrhu klasificiranja i certificiranja broda mogu dovesti do toga da se povuče svjedodžba ili, kao što je predviđeno Konvencijom SOLAS, da odobreno tijelo zahtijeva da se brod popravi. Pritom to tijelo treba primijeniti pravna pravila u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora.

91.

U tom pogledu, kao prvo, ničim se ne podrazumijeva da se tijelo koje obavlja djelatnosti klasificiranja i certificiranja nalazi u položaju javne vlasti u pogledu drugih pojedinaca osim vlasnika broda.

92.

Kao drugo, čak i ako se prida pažnja položaju tog tijela u pogledu tog vlasnika, iz sporazuma iz 1999. proizlazi da su tuženici pružali svoje usluge za naknadu na temelju privatnopravnog ugovora koji je sklopljen izravno s vlasnikom broda Al Salam Boccaccio ’98. Ničim se ne ukazuje na to da strane tog ugovora nisu mogle odrediti cijenu za te usluge. K tomu, u skladu sa sporazumom iz 1999., tuženici su mogli u navedeni ugovor unijeti ugovorne odredbe kojima se ograničava njihova odgovornost. Iz toga zaključujem da uvjeti iz tog ugovora nisu bili utvrđeni jednostrano, nego u okviru izvršavanja ugovorne slobode. Budući da ta sloboda podrazumijeva, među ostalim, slobodan odabir gospodarskog partnera, čini mi se korisnim napomenuti da tužitelji tvrde da je vlasnik predmetnog broda odabrao tuženike među drugim tijelima koja obavljaju djelatnosti klasificiranja i certificiranja za državu zastave.

93.

Stoga, neovisno o položaju tuženika u odnosu na vlasnika broda, taj je položaj obuhvaćen ugovornim okvirom utvrđenim uz pristanak tog vlasnika, koji je pristao podvrgnuti se pregledu i nadzoru te preuzeti njihove troškove. Prema tome, čak i ako su tuženici mogli izvršavati korektivne ovlasti, to bi učinili u tom okviru koji je slobodno preuzeo vlasnik.

94.

Nadalje, kao treće, iz sporazuma iz 1999. proizlazi da je tumačenje primjenjivih akata i utvrđivanje jednakovrijednih akata ili odobravanje drugih zahtjeva koji nisu oni utvrđeni primjenjivim aktima u ovlastima panamske uprave. U tom se sporazumu određuje da su izuzeća od zahtjeva utvrđenih u primjenjivim aktima također obuhvaćena ovlastima te uprave te ih ona treba odobriti prije izdavanja svjedodžbe. Iako zakonodavna djelatnost predstavlja izvršavanje javnih ovlasti, ničim se ne navodi da država koja prenosi javne ovlasti ne zadržava svoju isključivu nadležnost u pogledu te djelatnosti. Suprotno tomu, čini se da su djelatnosti kao što su one koje obavljaju tuženici, koje, kao što proizlazi iz sporazuma iz 1999., imaju za cilj utvrđivanje usklađenosti brodova s relevantnim zahtjevima koji su propisani primjenjivim aktima i izdavanje odgovarajućih tehničkih svjedodžbi, tehničke prirode.

95.

U tim okolnostima, činjenica da je svjedodžba povučena zbog neusklađenosti broda s tim zahtjevima ne proizlazi iz ovlasti donošenja odluka koju ima tijelo kao što su tuženici, čija je uloga ograničena na izvršavanje provjera, u skladu s prethodno definiranim regulatornim okvirom. Ako nakon povlačenja svjedodžbe brod više ne može ploviti, to je zbog sankcije koja se, kao što su tuženici priznali na raspravi, nalaže zakonom.

96.

Konačno, kao četvrto, korisni se zaključci mogu izvesti, kao što je to učinila Komisija, iz bogate sudske prakse koja se odnosi na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga ( 65 ).

97.

Valja konkretno istaknuti da je u presudi Rina Services i dr. ( 66 ) Sud pojasnio da djelatnosti certificiranja koje obavljaju društva u svojstvu tijela za certificiranje nisu obuhvaćene iznimkom iz članka 51. UFEU‑a jer su ta društva poduzetnici s ciljem ostvarivanja dobiti koji obavljaju svoje djelatnosti u uvjetima tržišnog natjecanja i nemaju nikakvu ovlast odlučivanja povezanu s izvršavanjem ovlasti javnih vlasti.

98.

U tim okolnostima, prema mojem mišljenju, ne može se tvrditi da su se u okviru aktivnosti koje su obavljali tuženici u svrhu klasificiranja i certificiranja broda Al Salam Boccaccio ’98, kao i izdavanja svjedodžbe u tu svrhu izvršavale ovlasti javnih vlasti.

99.

Iz moje analize proizlazi, kao prvo, da sama činjenica da su tuženici izvršili sporna postupanja kao izaslanici države sama po sebi ne isključuje spor, u okviru kojeg se poziva na odgovornost za ta postupanja, iz materijalnog područja primjene Uredbe br. 44/2001 ( 67 ). Kao drugo, ni činjenica da su se navedena postupanja izvršila za račun i u interesu države koja prenosi javne ovlasti nema takav učinak ( 68 ). Konačno, kao treće, činjenica da su se te djelatnosti obavljale u skladu s međunarodnim obvezama te države ne dovodi u pitanje prethodna razmatranja ( 69 ).

100.

Međutim, upotreba ovlasti javnih vlasti u izvršavanju postupanja uvijek dovodi do toga da se Uredba br. 44/2001 ne primjenjuje ratione materiae u sporu u okviru kojeg se poziva na odgovornost za ta postupanja. Međutim, s obzirom na raspon ovlasti koje su tuženici upotrijebili kako bi se obavile djelatnosti klasificiranja i certificiranja broda Al Salam Boccaccio ’98, za te se djelatnosti ne može smatrati da se u okviru njih izvršavaju ovlasti javnih vlasti ( 70 ).

101.

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da pojam „građanske i trgovačke stvari” u smislu te odredbe obuhvaća tužbu za naknadu štete podnesenu protiv tijela privatnog prava u pogledu djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje ta tijela obavljaju kao izaslanici treće države, za njezin račun i u njezinu interesu.

102.

Jedino pitanje koje se još postavlja jest utjecaj prigovora u vezi s imunitetom od jurisdikcije, na koji se poziva pred sudom koji je uputio zahtjev, na izvršavanje nadležnosti koja se temelji na Uredbi br. 44/2001. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, kao prvo, valja utvrditi mogu li se u trenutačnom stanju međunarodne prakse tuženici pozvati na imunitet država od jurisdikcije. Kad bi to bio slučaj, tada bi valjalo ispitati, kao drugo, može li, s obzirom na to da tuženici imaju domicil na državnom području države članice i da se Uredba br. 44/2001 primjenjuje ratione materiae na glavni postupak, sud koji je uputio zahtjev ipak odlučivati o tom sporu.

103.

U tom pogledu, smatram da je Sud nadležan za tumačenje međunarodnog običajnog prava u dijelu u kojem ono može utjecati na tumačenje prava Unije.

104.

Sud je već odlučio da, ako situacija na koju se odnosi predmet u kojem je upućen zahtjev za prethodnu odluku nije obuhvaćena područjem primjene prava Unije, on nije nadležan za tumačenje i primjenu pravila međunarodnog običajnog prava koja sud koji je uputio zahtjev namjerava primijeniti na predmetnu situaciju, kao što su pravila koja se odnose na imunitet država od jurisdikcije ( 71 ). A contrario, ako je predmetna situacija obuhvaćena pravom Unije i ako na tumačenje tog prava može utjecati pravilo međunarodnog običajnog prava, Sud može tumačiti i to pravilo.

105.

To razmatranje potvrđuje i presuda Mahamdia ( 72 ) u kojoj je Sud odredio sadržaj načela međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na imunitet država od jurisdikcije kako bi zaključio da se to načelo ne protivi primjeni Uredbe br. 44/2001 u glavnom postupku.

106.

Međutim, kao što sam naglasio u točki 46. ovog mišljenja, nije jasno treba li razliku između postupanja jure imperii i postupanja jure gestionis napraviti u skladu s kriterijima iz zakona države u kojoj je pokrenut postupak ili kriterijima iz međunarodnog prava. Međutim, čak i zagovornici načela kvalifikacije spornih postupanja u skladu sa zakonom države u kojoj je pokrenut postupak priznaju da ta kvalifikacija treba biti usklađena s međunarodnim pravom ( 73 ). U skladu s tim rasuđivanjem, prilikom određivanja sadržaja prava o imunitetu ovisno o rješenjima iz međunarodnog prava treba omogućiti da se utvrde općenito priznati zahtjevi u pogledu imuniteta od jurisdikcije.

107.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev ne isključuje da se tuženici mogu pozvati na imunitet od jurisdikcije a da pritom ne provodi ispitivanje kojim se nastoji utvrditi relevantno pravilo međunarodnog običajnog prava. Samo tuženici tvrde da se mogu pozvati na imunitet od jurisdikcije u pogledu svih svojih djelatnosti. U prilog toj tvrdnji navode konvencije i sporazum iz 1999., kao i presude francuskih i talijanskih sudova. Što se tiče francuske vlade, ona smatra da tuženici imaju pravo na taj imunitet samo u pogledu djelatnosti certificiranja.

108.

Podsjećam da pravilo međunarodnog običajnog prava postoji osobito samo ako postoji stvarna praksa na koju se odnosi opinio juris, odnosno priznavanje pravila kao prava. S obzirom na to načelo valja utvrditi je li, uzimajući u obzir pravnu teoriju o relativnom imunitetu, sadržaj načela o imunitetu država od jurisdikcije takav da se tuženici mogu pozvati na imunitet.

109.

Kao prvo, što se tiče sudske prakse koju navode tuženici, njome se ne omogućuje da se nedvosmisleno utvrdi da se tijelo koje obavlja djelatnosti klasificiranja i certificiranja može pozvati na imunitet od jurisdikcije u okolnostima kao što su one u ovom slučaju. Štoviše, ni detaljnija analiza nacionalnih sudskih praksi ne omogućuje da se utvrdi da se imunitet od jurisdikcije dosljedno dodjeljuje takvim tijelima ( 74 ).

110.

Kao drugo, što se tiče granica imuniteta od jurisdikcije ratione materiae, one se rijetko pojašnjavaju u pisanim izvorima u pogledu prava o imunitetu. K tomu, iako takvi izvori postoje, njihovom se analizom ističe i da ne postoji ujednačeno postupanje prema imunitetu od jurisdikcije u pogledu pravno različitih državnih subjekata ( 75 ).

111.

U tom pogledu napominjem da se na temelju teksta presude Mahamdia ( 76 ) može smatrati da se Sud oslonio na Konvenciju iz New Yorka kako bi utvrdio je li se jedna od stranaka u glavnom postupku mogla pozvati na imunitet od jurisdikcije.

112.

U toj je presudi Sud smatrao da, u okviru spora u kojem zaposlenik veleposlanstva treće države traži isplatu naknade štete i osporava raskid ugovora o radu koji je sklopio s tom državom, ta država nema pravo na imunitet od jurisdikcije ako dužnosti koje je obavljao taj zaposlenik nisu obuhvaćene izvršavanjem javnih ovlasti ili ako tužba pred sudom ne može utjecati na interese države u području sigurnosti ( 77 ).

113.

Iako Sud nije izričito iznio razloge zbog kojih je odlučio uvesti zadršku u pogledu mogućnosti utjecaja na interese države u području sigurnosti, jednaka formulacija nalazi se u odredbama Konvencije iz New Yorka koje se odnose na postupke u pogledu ugovora o radu.

114.

Neovisno o mojem oklijevanju u pogledu relevantnosti te konvencije ( 78 ), napominjem da, u skladu s uvodnim odredbama te konvencije, pojam „država” osobito označava ustanove ili tijela države ili druge subjekte koji su ovlašteni obavljati i stvarno obavljaju radnje u okviru izvršavanja suverene ovlasti države. Međutim, iz pripremnih akata navedene konvencije proizlazi da se pretpostavlja da takvi subjekti nisu ovlašteni obnašati javne funkcije i stoga se u pravilu ne mogu pozvati na imunitet od jurisdikcije ( 79 ). Osim toga, odredbe te konvencije koje se odnose na poslovne transakcije predviđaju da, ako državni subjekt ili subjekt koji je osnovala država ima zasebnu pravnu osobnost i pravne sposobnosti te je uključen u postupak koji se odnosi na neku poslovnu transakciju u kojoj je sudjelovao, to ne utječe na imunitet od jurisdikcije na koji ima pravo dotična država. To treba tim više vrijediti u pogledu nedržavnih subjekata kao što su tuženici.

115.

Konačno, što se tiče pitanja u pogledu prigovora u vezi s imunitetom od jurisdikcije, sud koji je uputio zahtjev navodi uvodnu izjavu 16. Direktive 2009/15. U skladu s njom „[k]ada priznata organizacija, njezini inspektori ili njezino tehničko osoblje izdaju odgovarajuće svjedodžbe u ime uprave, države članice trebale bi razmotriti mogućnost da se, u pogledu tih prenesenih ovlasti, primjenjuje razmjerna pravna i sudska zaštita, uključujući i ostvarivanje odgovarajućih prava obrane, osim imuniteta, što je povlastica na koju se mogu pozivati samo države članice kao neotuđivo pravo suvereniteta koje se ne može prenositi”.

116.

Ta direktiva dopunjuje obveze država članica koje proizlaze iz međunarodnog prava, kao što su Konvencija iz Montego Baya i Konvencija SOLAS. Konkretnije, navedenom se direktivom određuju mjere koje moraju poštovati države članice u svom odnosu s organizacijama zaduženima za pregled, nadzor i certifikaciju brodova radi usklađenosti s međunarodnim konvencijama o sigurnosti na moru i sprečavanju onečišćenja mora, uz istodobno promicanje cilja slobode pružanja usluga.

117.

U tom okviru, Direktivom 2009/15 predviđa se da, kad država članica prenosi ovlasti u području certificiranja na priznatu organizaciju, dužna je u sporazum sklopljen s tom organizacijom unijeti ugovorne odredbe koje se odnose na njezinu financijsku odgovornost. Tim ugovornim odredbama država članica zadržava pravo na podnošenje pravnog lijeka protiv navedene organizacije u slučaju da je pravomoćno utvrđena njihova odgovornost za pomorsku nezgodu.

118.

Kao dopuna tim posebnim obvezama u pogledu financijske odgovornosti priznatih organizacija, čini se da se u uvodnoj izjavi 16. te Direktive 2009/15 navodi da organizacije kao što su tuženici nemaju pravo na imunitet od jurisdikcije na koji ima pravo država.

119.

Dodatno tom prikazu Direktive 2009/15 i ako se ona može pokazati relevantnom za odgovor na prethodno pitanje, napominjem da se čini da sud koji je uputio zahtjev, navođenjem uvodne izjave 21. Provedbene direktive 2014/111/EU ( 80 ), upućuje na to da, s obzirom na nedavni razvoj, Direktiva 2009/15 nije u skladu s međunarodnim pravom ili barem s međunarodnom praksom u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora. Naime, iz uvodne izjave 21. Provedbene direktive 2014/111 proizlazi da su, u pogledu prava Unije, statutarne svjedodžbe javne prirode, dok su svjedodžbe o klasi privatne prirode. Suprotno tomu, na međunarodnoj razini, sustavno se spominje da „statutarnu certifikaciju i statutarne usluge” priznata organizacija vrši „u ime države zastave”, što proturječi pravnoj razlici utvrđenoj u pravu Unije.

120.

Međutim, u tom je pogledu dovoljno utvrditi da sam, s jedne strane, u ovom mišljenju pošao od pretpostavke prema kojoj svjedodžba o klasi ne ispunjava samo privatne funkcije ( 81 ) i da se, s druge strane, uvodna izjava 16. Direktive 2009/15 odnosi na svjedodžbe javne prirode.

121.

Točno je da tuženici još tvrde, kao prvo, da Direktiva 2009/15 nije primjenjiva na činjenice u glavnom postupku, kao drugo, da Unija nije nadležna za nametanje svojeg tumačenja tog prava državama članicama, iako se čini da se u uvodnoj izjavi 16. te direktive tumači međunarodno običajno pravo ( 82 ), kao treće, da se navedena direktiva odnosi samo na države članice i, kao četvrto, da uvodna izjava u svakom slučaju nema nikakvu pravnu vrijednost.

122.

Međutim, kao prvo, iako je točno da direktive 2009/15 i 2014/111 nisu primjenjive ratione temporis na činjenice u glavom postupku kako bi se utvrdilo može li se stranka u sporu pozvati na imunitet od jurisdikcije, valja uputiti na pravo država na imunitet koje je postojalo u trenutku u kojem je pokrenut glavni postupak ( 83 ).

123.

Kao drugo, ako se međunarodno običajno pravo odnosi na pitanja čiji je predmet obuhvaćen mandatom međunarodnih organizacija, praksa tih organizacija također može pridonijeti oblikovanju ili izražavanju pravila međunarodnog običajnog prava ( 84 ).

124.

U tom pogledu moram napomenuti da Konvencija iz Montego Baya, koju je sklopila Unija, utvrđuje granice međunarodnih obveza država zastave u području pomorske sigurnosti i sprečavanja onečišćenja mora. Donošenjem Direktive 2009/15 Unija je izvršila nadležnost kako bi uredila mjere koje trebaju slijediti države članice u svojim odnosima s ovlaštenim tijelima, uzimajući u obzir da ti odnosi trebaju biti u skladu s tim međunarodnim obvezama. K tomu, sudovi država članica imaju nadležnost za odlučivanje o sporovima koji se odnose na odgovornost ovlaštenih tijela na temelju prava Unije, odnosno Uredbe br. 44/2001. Slijedom toga, pitanje imuniteta od jurisdikcije tijela koja obavljaju djelatnosti klasificiranja i certificiranja obuhvaćeno je mandatom Unije.

125.

Kao treće, točno je da se Direktiva 2009/15 odnosi samo na države članice. Međutim, to ograničenje ne proizlazi iz volje zakonodavca Unije da ograniči doseg svojeg tumačenja načela međunarodnog običajnog prava o imunitetu od jurisdikcije, nego činjenice da se mandat Unije odnosi samo na države članice. Međutim, nadležnost svakog zakonodavca i nadležnost svakog suda ograničena je teritorijalno ili osobno. To ih ne sprečava da pridonose oblikovanju ili izražavanju pravila međunarodnog običajnog prava koja, osim regionalnih običaja, trebaju biti općenito dosljedna i ne smiju biti vidno proturječna.

126.

Kao četvrto, iako uvodna izjava nije pravno obvezujuća, ona može, s jedne strane, predstavljati oblik prakse međunarodne organizacije koja, s gledišta međunarodnog prava, može pridonijeti oblikovanju ili izražavanju pravila međunarodnog običajnog prava ( 85 ). Naime, u smislu međunarodnog prava, praksa država i međunarodnih organizacija odražava se u njihovu postupanju i može biti vrlo raznolika ( 86 ). S druge strane, može se smatrati da iz uvodne izjave proizlazi da se pravilo ne prihvaća kao pravo (opinio juris).

127.

Neovisno o prirodi tumačenja međunarodnog običajnog prava koja proizlazi iz uvodne izjave 16. Direktive 2009/15, to pravo ne predstavlja slučajni izričaj stajališta Unije u pogledu kvalifikacije djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje obavlja tijelo privatnog prava kao djelatnosti u okviru kojih se ne izvršavaju javne ovlasti. Naime, to tumačenje odgovara ishodu moje analize koja se odnosi na Uredbu br. 44/2001. Podsjećam da iz toga proizlazi da, s obzirom na kriterije razlikovanja između postupanja jure imperii i postupanja jure gestionis koje je Sud utvrdio u sudskoj praksi u pogledu pojma „građanske i trgovačke stvari”, djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje obavljaju tijela privatnog prava treba smatrati postupanjima u okviru kojih se ne izvršavaju ovlasti javnih vlasti ( 87 ).

128.

U tim okolnostima, ishod moje analize ne može se izjednačiti sa situacijom u kojoj nedvojbeno postoji stvarna praksa na koju se odnosi opinio juris u pogledu pravila međunarodnog običajnog prava kojim se tuženicima omogućuje da se u glavnom postupku pozovu na imunitet država od jurisdikcije. Čini mi se prikladnim podsjetiti da se odbijanjem priznavanja imuniteta od jurisdikcije tijelu koje obavlja djelatnosti klasificiranja i certificiranja ne prejudicira pitanje odgovornosti tog tijela. To pitanje treba rješavati u skladu s materijalnim pravilima primjenjivog zakona. U tom okviru, ne može se zanemariti to da takva tijela mogu imati pravo i na imunitet u pogledu merituma ( 88 ).

129.

Zaključno, valja smatrati da se načelu međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije protivi primjena Uredbe br. 44/2001 u sporu koji se odnosi na tužbu za naknadu štete podnesenu protiv tijela privatnog prava u pogledu djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje ta tijela obavljaju kao izaslanici treće države, za njezin račun i u njezinu interesu.

130.

Radi sveobuhvatnosti, u slučaju da Sud ne prihvati moju analizu u pogledu sadržaja načela međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije, mogu se sažeto iznijeti tri napomene.

131.

Kao prvo, odnos između imuniteta država od jurisdikcije i pravilâ o nadležnosti iz Uredbe br. 44/2001 teško je staviti u kontekst.

132.

Uredba br. 44/2001 sadržava, kao što to tvrde tuženici, odredbu kojom se uređuje odnos te uredbe s konvencijama koje obvezuju države članice, odnosno njezin članak 71. U skladu s to odredom, ta uredba ne utječe ni na koju konvenciju čije su stranke države članice, a koja, s obzirom na neko posebno pravno područje, uređuje nadležnost, priznavanje ili izvršenje sudskih odluka. U skladu s pravnom teorijom, navedena odredba osobito uređuje odnos između Uredbe br. 44/2001 i Konvencije iz Basela ( 89 ). Iz toga zaključujem da je pitanje izvršavanja jurisdikcije s obzirom na prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije obuhvaćeno „posebnim pravnim područjem” u smislu članka 71. te uredbe, koje ulazi u područje primjene navedene uredbe ( 90 ).

133.

Međutim, ni Talijanska Republika ni Republika Panama nisu stranke Konvencije iz Basela. U svakom slučaju, u činjenicama u glavnom postupku, prigovor u vezi s imunitetom od jurisdikcije temelji se, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev i kao što to tvrde tuženici, na međunarodnom običajnom pravu.

134.

Članak 71. Uredbe br. 44/2001 odnosi se samo na konvencije u kojima su države članice bile stranke u trenutku donošenja te uredbe. Statična priroda te odredbe ne odgovara promjenjivoj prirodi međunarodnog običajnog prava koje k tomu obvezuje države članice, kao i Uniju ( 91 ). Naime, kad bi se smatralo da se člankom 71. Uredbe br. 44/2001 utvrđuje odnos između te uredbe i načela međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije, to bi značilo da je zakonodavac Unije želio kodificirati međunarodno običajno pravo u stanju u kojem se nalazilo u trenutku u kojem je donesena navedena uredba. Takvo bi rješenje bilo očito neusklađeno s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, prema kojem Europska unija doprinosi strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava.

135.

Slijedom toga, smatram da članak 71. Uredbe br. 44/2001 nije relevantan za odnos između te uredbe i imuniteta od jurisdikcije. Budući da ne postoje relevantne odredbe u navedenoj uredbi, prema mojem mišljenju, taj odnos valja ispitati s obzirom na pojašnjenja iz sudske prakse u pogledu odnosa između prava Unije i međunarodnog prava, uzimajući u obzir da su ta pojašnjenja uvelike kodificirana u članku 3. stavkom 5. UEU‑a ( 92 ).

136.

U tom okviru, prema ustaljenoj sudskoj praksi, međunarodne konvencije koje su sastavni dio pravnog sustava Unije te je obvezuju imaju prednost pred aktima sekundarnog prava, koje treba, koliko je god to moguće, tumačiti u skladu s tim konvencijama ( 93 ). Podložno razlikama između međunarodnih konvencija i pravila međunarodnog običajnog prava ( 94 ), ako su ta pravila dio pravnog sustava Unije i obvezuju je ( 95 ), moraju također imati prednost pred aktima sekundarnog prava. U tim okolnostima, akte sekundarnog prava poput Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti u skladu s pravilima međunarodnog običajnog prava ( 96 ). Istodobno, odredbe te uredbe moraju se tumačiti s obzirom na temeljna prava koja čine sastavni dio općih načela prava čije poštovanje Sud osigurava i koja su propisana Poveljom ( 97 ).

137.

Postojanje dviju obveza, odnosno obveze koja se odnosi na doprinos poštovanju međunarodnog prava i obveze da se osigura poštovanje autonomije pravnog sustava Unije, može dovesti do napetosti koje Unija treba riješiti. To je osobito slučaj kad se međunarodnim pravom obvezuje nacionalni sud da prizna imunitet od jurisdikcije dok se pravom Unije obvezuje taj sud da izvrši nadležnost koju ima na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.

138.

Kao drugo, u tom kontekstu, kako bi obveza iz međunarodnog prava, konvencija ili običajnog prava mogla biti dio pravnog sustava Unije, ta obveza ne smije dovesti u pitanje ustavnu strukturu i vrijednosti na kojima se temelji Unija ( 98 ).

139.

U dvjema se presudama može naći primjer za to. S jedne strane, presuda Mađarska/Slovačka ( 99 ), u kojoj je Sud smatrao da okolnost da građanin Unije obnaša dužnosti čelnika države može opravdati da se, na temelju običajnih pravila općeg međunarodnog prava i pravila iz višestranih konvencija u skladu s kojima čelnik države u međunarodnim odnosima ima pravo na poseban status koji osobito podrazumijeva povlastice i imunitete, ograničava ostvarivanje prava na kretanje koje mu se dodjeljuje člankom 21. UFEU‑a. Sud je na tom temelju zaključio da se u predmetnim okolnostima člankom 21. UFEU‑a ne nalaže drugoj državi da zajamči pristup svojem državnom području.

140.

S druge strane, presuda Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija ( 100 ), u kojoj je Sud u biti odlučio da obveze koje se nalažu međunarodnim sporazumom ne mogu imati štetan učinak na ustavno načelo Unije prema kojem svi akti Unije trebaju poštovati temeljna prava.

141.

Ta dva naizgled proturječna tumačenja odnosa između prava Unije i međunarodnog prava odražavaju važnost održavanja ravnoteže između očuvanja ustavnog identiteta Unije i jamčenja toga da pravo Unije ne postane neprijateljski nastrojeno prema međunarodnoj zajednici, nego da je njezin aktivni element ( 101 ).

142.

U tom pogledu, ako sud države u kojoj je pokrenut postupak prizna imunitet od jurisdikcije, time se ne sprečava da tužitelj pokrene postupak pred sudovima države tuženika jer su oni u načelu nadležni za odlučivanje o tužbi protiv te države. To ne mora vrijediti za priznavanje imuniteta od jurisdikcije u korist tijela privatnog prava koja nemaju sjedište u državi iz koje proizlazi imunitet. Ako ne postoji prostorna veza s tom državom, sudovi te države možda nisu nadležni za odlučivanje o tužbama podnesenim protiv tih tijela. Ovisno o tumačenjima nacionalnih sudova, pravo na imunitet od jurisdikcije ne ovisi o postojanju drugih djelotvornih pravnih sredstava kojima se omogućuje dobivanje naknade štete ( 102 ) i stoga o postojanju drugog suda dostupnog tužitelju. Moram priznati da sam osjetljiv na argument prema kojem, što se tiče situacija koje su obuhvaćene a priori jurisdikcijom sudova države članice, pravilo međunarodnog običajnog prava koje ima takve učinke ne bi trebalo nerazborito unijeti u pravni sustav Unije.

143.

Međutim, slučajevi u kojima nijedan sud nije dostupan tužitelju zbog priznavanja imuniteta od jurisdikcije rijetki su ( 103 ) te ih je u svakom slučaju teško utvrditi. Sud koji je uputio zahtjev priznaje da, s obzirom na okolnosti glavnog postupka, nadležnost panamskih sudova za odlučivanje u glavnom postupku sigurno postoji. Kad bi se odbilo smatrati da je načelo međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na imunitet država od jurisdikcije dio pravnog sustava Unije, to bi ipak podrazumijevalo prekid sa stečevinom međunarodne zajednice u pogledu svih sporova, uključujući sporove u kojima je tužitelju dostupan alternativni sud.

144.

Slijedom toga, ne zaboravljajući pritom posljedice imuniteta od jurisdikcije na pristup pravosuđu i potrebu da se održi ravnoteža između očuvanja ustavnog identiteta Unije i poštovanja međunarodnog prava, valja smatrati da je to načelo dio pravnog sustava Unije.

145.

S obzirom na prethodno navedeno, kao treće, valja ispitati može li nacionalni sud, s obzirom na članak 47. Povelje i članak 6. stavak 1. EKLJP‑a, odbiti priznati imunitet od jurisdikcije te može li izvršiti nadležnost koju ima na temelju pravila o nadležnosti iz Uredbe br. 44/2001.

146.

Pravo na pristup sudu predstavlja element svojstven pravu na pošteno suđenje propisanom u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a ( 104 ). Isto tako, načelo djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje sastoji se od različitih elemenata, među kojima je osobito pravo na pristup sudovima ( 105 ).

147.

Ispitivanje sudske prakse ESLJP‑a pokazuje da za taj sud priznavanje imuniteta od jurisdikcije predstavlja ograničenje tog prava. Međutim, takvo ograničenje ima legitiman cilj, odnosno cilj poštovanja međunarodnog prava radi promicanja međusobnog uvažavanja i dobrih odnosa između država zahvaljujući poštovanju suvereniteta druge države. Osim toga, općenito, to ograničenje nije neproporcionalno ako odražava načela međunarodnog prava koja su općenito priznata u području imuniteta država ( 106 ).

148.

U istom je smislu Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) nedavno smatrao da, ako ne postoji obveza koja proizlazi iz načela o imunitetu država od jurisdikcije, odbijanje da se izvrši jurisdikcija povređuje članak 6. EKLJP‑a i, u pogledu zahtjeva koji se temelje na pravu Unije, članak 47. Povelje ( 107 ). U svojoj presudi ipak nije ispitao nanosi li priznavanje imuniteta od jurisdikcije štetu izvršavanju nadležnosti koja se temelji na Uredbi br. 44/2001. Suprotno tomu, čini se da je taj sud smatrao da se, zbog izravnog horizontalnog učinka članka 47. Povelje, na taj članak može pozvati protiv treće države kako bi se odbila nacionalna odredba u području imuniteta od jurisdikcije u sporu u kojem se pravni lijek temelji na pravu zajamčenom pravnim sustavom Unije.

149.

U ovom se slučaju meritum tužbe podnesene u glavnom postupku ne temelji na pravu Unije.

150.

U tom kontekstu, najprije, ako nacionalni sud temelji svoju nadležnost za odlučivanje u sporu na Uredbi br. 44/2001, taj sud provodi pravo Unije u smislu članka 52. stavka 1. Povelje ( 108 ). K tomu, načelo djelotvorne sudske zaštite opće je načelo prava Unije. Slijedom toga, ako se iz bilo kojeg razloga opseg zaštite iz članka 47. Povelje ograničava na prava i slobode u smislu članka 52. stavka 1. Povelje, to opće načelo treba „popuniti prazninu” ( 109 ).

151.

Nadalje, članak 47. Povelje dovoljan je sam za sebe i ne mora biti pojašnjen dodatnim odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati ( 110 ). Budući da načelo djelotvorne sudske zaštite obuhvaća pravo na pristup sudovima, pojedinac se pred tijelima država članica treba moći pozvati na svoje pravo da pokrene postupak pred nadležnim sudom.

152.

Konačno, Sud je već odlučio da obveza da se izuzme iz primjene svaka nacionalna odredba suprotna odredbi prava Unije koja ima izravan učinak nije uvjetovana okolnošću da se eventualno može izmijeniti pravna situacija pojedinaca nakon što nacionalni sud izuzme iz primjene nacionalnu odredbu o sudskoj nadležnosti i odluči o zahtjevu koji mu je podnesen ( 111 ). Isto treba vrijediti i u pogledu posljedica odvagivanja, s jedne strane, obveza međunarodnog prava i, s druge strane, obveza iz prava Unije ( 112 ).

153.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev nema dvojbe u pogledu postojanja djelotvornog pristupa panamskim sudovima. Osim toga, priznaje da u glavnom postupku nije riječ o zločinima počinjenima protivno međunarodnim pravilima jus cogens. U tim okolnostima, smatram da se pravu na pristup sudovima ne protivi to da sud koji je uputio zahtjev u glavnom postupku prizna imunitet od jurisdikcije.

154.

Ne dovodeći u pitanje prethodne dodatne napomene, koje se odnose na opseg imuniteta od jurisdikcije u glavnom postupku, zadržavam stajalište koje sam iznio u točki 129. ovog mišljenja.

155.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Tribunal di Genova (Sud u Genovi, Italija) odgovori na sljedeći način:

Članak 1. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da pojam „građanske i trgovačke stvari” u smislu te odredbe obuhvaća tužbu za naknadu štete protiv tijela privatnog prava u pogledu djelatnosti klasificiranja i certificiranja koje ta tijela obavljaju kao izaslanici treće države, za njezin račun i u njezinu interesu.

Načelu međunarodnog običajnog prava o imunitetu država od jurisdikcije ne protivi se primjena Uredbe br. 44/2001 u sporu koji se odnosi na takvu tužbu.