1. 

Direktiva 2001/23/EZ ( 2 ) kodificira Direktivu 77/187/EEZ o usklađivanju prava država članica o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ( 3 ). Ovaj zahtjev za prethodnu odluku uputio je Arbeitsgericht Cottbus (Radni sud u Cottbusu, Njemačka) u postupku koji su pokrenuli Reiner Grafe i Jürgen Pohle protiv društva Südbrandenburger Nahverkehrs GmbH (u daljnjem tekstu: društvo SBN) kao prijašnjeg pružatelja usluge lokalnog autobusnog prijevoza i društva OSL Bus GmbH (u daljnjem tekstu: OSL Bus) kao novog pružatelja te usluge.

2. 

Sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o tome je li došlo do prijenosa poduzeća u smislu Direktive 2001/23 ako ne postoji bitan prijenos materijalnih sredstava, ali je novi pružatelj angažirao većinu osoblja koje je bilo zaposleno kod prijašnjeg pružatelja. Također pita treba li se ovdje primijeniti presuda Suda iz predmeta Liikenne ( 4 ), koja se odnosila na primjenu zakonodavstva Unije o pravima zaposlenika u slučajevima prijenosa poduzeća u odnosu na obavljanje usluge javnog autobusnog prijevoza.

3.

U uvodnim izjavama Direktive 2001/23 navodi se sljedeće. Kao prvo, u slučaju promjene poslodavca potrebno je zaštititi zaposlenike, a osobito osigurati zaštitu njihovih prava ( 5 ). Kao drugo, Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika ( 6 ) navodi da „ustanovljavanje unutarnjeg tržišta mora dovesti do poboljšanja u životnim i radnim uvjetima radnika u [tadašnjoj] Europskoj zajednici. Poboljšanje mora obuhvatiti, ako je potrebno, razvijanje određenih aspekata propisa o zapošljavanju kao što su postupci za kolektivni otkaz viška radnika ili oni koji se odnose na stečaj […]” ( 7 ). Kao treće, Direktiva 77/187 donesena je 1977. kako bi među ostalim promicala usklađivanje nacionalnih zakonodavstava koja štite prava zaposlenika ( 8 ).

4.

Članak 1. stavak 1. točka (a) propisuje da se Direktiva 2001/23 primjenjuje na bilo koji prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća. U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) „prijenosom se u smislu [Direktive 2001/23] smatra prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna”. Članak 1. stavak 1. točka (c) određuje da se Direktiva primjenjuje na javna i privatna poduzeća koja se bave gospodarskim djelatnostima bez obzira na to rade li za dobit. U skladu s člankom 1. stavkom 2., Direktiva 2001/23 se primjenjuje kad i ako je poduzeće, pogon ili dio poduzeća ili pogona koje se prenosi na teritoriju na kojem je Ugovor na snazi.

5.

Članak 2. predviđa sljedeće definicije. „Prenositelj” je „svaka fizička ili pravna osoba, koja radi prijenosa u smislu članka 1. stavka 1., prestaje biti poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona”, „preuzimatelj” je „svaka fizička ili pravna osoba, koja radi prijenosa u smislu članka 1. stavka 1., postaje poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona”, i „zaposlenik” je „svaka osoba koja je u dotičnoj državi članici zaštićena kao zaposlenik prema nacionalnim propisima koji se odnose na zapošljavanje” ( 9 ).

6.

Prvi podstavak članka 3. stavka 1. propisuje da „[p]rava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja”. Prvi podstavak članka 3. stavka 3. propisuje da „[n]akon prijenosa, preuzimatelj nastavlja poštovati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na prenositelja, do dana ukidanja ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu ili primjene drugog kolektivnog ugovora”.

7.

Direktiva Vijeća 92/50/EEZ o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim uslugama ( 10 ) utvrdila je pravila koja javni naručitelji moraju primjenjivati pri sklapanju takvih ugovora. Međutim, u trenutku kad je javni naručitelj iz glavnog postupka organizirao nadmetanje kako bi sklopio ugovor o pružanju lokalne usluge javnog autobusnog prijevoza, ta je direktiva zamijenjena Direktivom 2014/24/EU o javnoj nabavi i stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ ( 11 ). Stoga ću u ovom mišljenju razmotriti potonju direktivu.

8.

Društvo SBN imalo je ugovor s Landkreisom (okrug Oberspreewald‑Lužica, Njemačka, u daljnjem tekstu: Landkreis ili javni naručitelj) počevši od 1. kolovoza 2008. za pružanje usluge javnog lokalnog autobusnog prijevoza u toj regiji. Landkreis je u rujnu 2016. izdao novi poziv na nadmetanje za obavljanje usluga njegova autobusnog prijevoza. Društvo SBN nije sudjelovalo u tom nadmetanju. Društvo SBN donijelo je odluku o prestanku poslovanja i svim je radnicima dalo otkaze.

9.

Društvo SBN postiglo je 19. siječnja 2017. dogovor o programu zbrinjavanja viška radnika s radničkim vijećem društva. Program zbrinjavanja viška radnika određivao je da će radnici, ako ne dobiju ponudu za preuzimanje od novog pružatelja ili pretrpe financijski gubitak u okviru novog zaposlenja, dobiti otpremnine u različitim iznosima.

10.

Ugovor o pružanju usluga javnog lokalnog autobusnog prijevoza od 1. kolovoza 2017. bio je dodijeljen društvu Kraftverkehrsgesellschaft Dreiländereck mbH (u daljnjem tekstu: društvo KVG), koje je društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva Rhenus Veniro GmbH & Co. KG. Potonji je osnovao novo društvo OSL Bus kao društvo kći u stopostotnom vlasništvu za pružanje usluga prijevoza. Društvo OSL Bus zaposlilo je mnoge vozače autobusa i dio rukovodećeg osoblja društva SBN kao prethodnog pružatelja. Novi je pružatelj dopisom od 10. travnja 2017. obavijestio društvo SBN da neće kupiti, iznajmljivati ili na drugi način koristiti materijalna sredstva – autobuse, spremišta, servise i pogone – u vlasništvu potonjeg.

11.

Reiner Grafe je od 16. srpnja 1978. bio zaposlen u društvu SBN (ili njegovom pravnom predniku) kao vozač autobusa i rukovoditelj na puno radno vrijeme. U dopisu od 27. siječnja 2017. društvo SBN dalo je Reineru Grafeu otkaz s učinkom od 31. kolovoza 2017. On je od 1. rujna 2017. bio zaposlen kao vozač autobusa u društvu OSL Bus. Novi pružatelj nije uzeo u obzir prethodni radni staž koji je Reiner Grafe ostvario u društvu SBN. Stoga ga je razvrstao u prvi razred kolektivnog ugovora s društvom OSL Bus, kao da je riječ o novozaposlenom radniku. Reiner Grafe osporio je prestanak svojeg zaposlenja od strane SBN‑a i tvrdi da novi pružatelj pri razvrstavanju mora uzeti u obzir njegov prethodni radni staž. I Reiner Grafe i društvo SBN smatraju da je ovaj radni odnos prenesen na društvo OSL Bus u okviru prijenosa poduzeća.

12.

Jürgen Pohle bio je zaposlen na puno radno vrijeme od 6. studenoga 1979. u društvu SBN kao vozač autobusa i rukovoditelj. U dopisu od 27. siječnja 2017. društvo SBN dalo je Jürgenu Pohleu otkaz s učinkom od 31. kolovoza 2017. Novi pružatelj nije Jürgenu Pohleu ponudio posao. Jürgen Pohle osporavao je odluku društva SBN. Podredno, potraživao je isplatu otpremnine u iznosu od 68034,56 eura na temelju programa zbrinjavanja viška radnika o kojem su se društvo SBN i njegovo radničko vijeće dogovorili.

13.

U svojoj protutužbi društvo SBN tvrdi da je radni odnos s Jürgenom Pohleom bio prenesen na novoga pružatelja s obzirom na to da je došlo do prijenosa poduzeća u smislu Direktive 2001/23. Društvo SBN nije stoga bilo dužno isplatiti otpremninu Jürgenu Pohleu. Društvo OSL Bus tvrdi da nije bilo relevantnog prijenosa poduzeća. Ono nije preuzelo nikakva materijalna sredstva prethodnog poduzeća, a činjenica da je preuzelo mnogo zaposlenika nije bila od presudne važnosti za pružanje usluga autobusnog prijevoza.

14.

Ovaj je Sud u predmetu Liikenne ( 12 ) utvrdio da se autobusni prijevoz ne može smatrati djelatnošću za koju je ključna radna snaga s obzirom na to da je njezino obavljanje zahtijevalo znatno postrojenje i opremu. U sektoru kao što je redovni javni autobusni prijevoz, u kojem su materijalna sredstva bitno pridonijela obavljanju djelatnosti, nedostatak prijenosa takvih sredstava, koja su bila nužna za pravilno funkcioniranje subjekta, u bitnoj mjeri sa starog na novog ugovaratelja mora dovesti do zaključka da taj subjekt ne zadržava svoj identitet ( 13 ).

15.

Sud koji je uputio zahtjev podržava argument društva SBN u glavnom postupku da se uvjeti koji se odnose na obavljanje usluge autobusnog prijevoza u pitanju razlikuju od onih na kojima se temelji presuda Suda u predmetu Liikenne ( 14 ). Ti uvjeti obuhvaćaju: (i) pravne zahtjeve, tehnički razvoj i zaštitu okoliša kao što je „norma Euro 6” o emisijama ( 15 ), (ii) ugovor o obavljanju usluga autobusnog prijevoza u pitanju na 10 godina i (iii) uvjete javne nabave koji su propisivali da autobusi ne smiju biti stariji od 15 godina (od dana prve registracije) ( 16 ), svi korišteni autobusi moraju imati jedinstvenu osnovnu izvedbu, autobusi moraju biti u skladu s normom Euro 6 ( 17 ) i, od 1. siječnja 2018., 40 % korištenih vozila mora biti niskopodno ili s niskim ulazom (povećanje na 70 % od 1. siječnja 2022.) ( 18 ). Novi pružatelj stoga može razumno isključiti preuzimanje zalihe autobusa koje je koristio prethodni pružatelj.

16.

Sud koji je uputio zahtjev zaključio je sljedeće. Kao prvo, autobusi koji uobičajeno nisu prikladni za daljnju upotrebu ili koji se mogu upotrebljavati samo u vrlo ograničenoj mjeri ne mogu se smatrati kao ključni za potrebe novog pružatelja. Naprotiv, autobuse se mora nužno zamijeniti radi pružanja usluge javnog lokalnog autobusnog prijevoza. Kao drugo, autobusna spremišta nisu više potrebna. Kao treće, vozači autobusa ključni su za dotično poduzeće. Dokumentacija za nadmetanje propisuje da „ugovaratelj mora jamčiti da vozačko osoblje ispunjava zahtjeve privlačnog javnog lokalnog prijevoza putnika sa sveobuhvatnom usmjerenošću na usluge i njihove korisnike”. Vozači autobusa – osobito u ruralnim područjima – najvažniji su i, osobito, rijedak resurs. Naposljetku, s obzirom na njihovo poznavanje područja koje su stjecali godinama i na njihovo znanje i iskustvo u odnosu na linije, vozači autobusa nisu lako zamjenjiv resurs.

17.

Društvo SBN obavljalo je usluge javnog autobusnog prijevoza u Oberspreewald‑Lausitzu do 31. srpnja 2017. Od 1. kolovoza 2017. usluge je obavljao novi pružatelj. Sud koji je uputio zahtjev navodi da za neometano preuzimanje službe lokalnog prijevoza nije važno kojim se autobusima koristi, ali s druge strane važno je tko ih vozi.

18.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev postavio Sudu sljedeća pitanja:

19.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo SBN, društvo OSL Bus i Europska komisija. Ni Reiner Grafe ni Jürgen Pohle nisu podnijeli pisana očitovanja niti su prisustvovali raspravi od 21. ožujka 2019. na kojoj su društvo SBN, društvo OSL Bus i Komisija iznijeli svoja usmena očitovanja.

20.

Točno je da zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava opis nacionalnog prava niti naznačava ispunjava li postupak javne nabave koji se odnosi na usluge autobusnog prijevoza koje su se obavljale u ime Landkreis Oberspreewald‑Lausitza uvjete koji su utvrđeni zakonodavstvom Unije. Čini mi se međutim da Sud ima dovoljno informacija za odlučivanje te da takva izostavljanja stoga ne dovode do nenadležnosti Suda za odlučivanje o postavljenim pitanjima ( 19 ).

21.

Iz upućivanja na Direktivu 92/50 suda koji je uputio zahtjev proizlaze dva zaključka. Kao prvo, jasno je iz dostavljenih informacija da ta direktiva nije više bila na snazi kad je Landkreis Oberspreewald‑Lausitz uputio poziv na nadmetanje ( 20 ). Kao drugo, nesporno je da se predmetni elementi prava Unije isključivo odnose na tumačenje Direktive 2001/23 o prijenosu poduzeća. Sud je već razjasnio da se ne može smatrati da činjenica da odredbe Direktive 2001/23 mogu u određenim slučajevima biti primjenjive u okviru transakcije koja ulazi u područje primjene direktiva o javnoj nabavi dovodi u pitanje njezine ciljeve ( 21 ). Sud nema potrebne informacije da ispita jesu li relevantne odredbe prava Unije o javnoj nabavi bile poštovane i nije se potrebno dalje zadržavati na toj točki kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev.

22.

Nesporno je da prijenos pogona usluga javnog autobusnog prijevoza u ime Landkreis Oberspreewald‑Lausitza ulazi u područje primjene članka 1. stavka 1. točke (a) Direktive 2001/23 ( 22 ). Za potrebe te direktive, društvo SBN je prenositelj, društvo OSL Bus je preuzimatelj, a Reiner Grafe i Jürgen Pohle su zaposlenici, u smislu članka 2. stavka 1. točaka (a), (b) i (d) te direktive.

23.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi čini li prijenos pogona usluga ruralnog autobusnog prijevoza s jednog pružatelja na drugog, u okviru postupka javne nabave, prijenos poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23 čak i ako nikakva materijalna sredstva (kao što su sami autobusi) nisu bila prenesena na novog pružatelja. Drugim pitanjem u biti pita je li u slučajevima prijenosa poduzeća, kad materijalna sredstva više nisu važna, moguće odstupiti od presude Suda u predmetu Liikenne ( 23 ). U odgovoru na prvo pitanje bit će potrebno ispitati presudu Suda u tom predmetu. Promotrit ću stoga oba pitanja zajedno.

24.

Praktično pitanje o kojemu je ovdje riječ jest preuzima li društvo OSL Bus od prethodnog pružatelja prava i obveze koje se odnose na ugovore o radu Reinera Grafea i Jürgena Pohlea ( 24 ).

25.

Između društva SBN, društva OSL Bus i Komisije postoje određena zajednička stajališta. Kao prvo, svatko od njih tvrdi da je, kako bi se utvrdilo postoji li prijenos poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23, potrebno uzeti u obzir sve činjenične okolnosti koje su svojstvene predmetnom poslovanju. Te okolnosti treba smatrati dijelom ukupne ocjene ovog predmeta i stoga ih nije moguće zasebno promatrati. Kao drugo, oni priznaju da je Sud, u određenim sektorima u kojima je zadržavanje osoblja poduzeća od iskonske važnosti, presudio da poduzeće može sačuvati svoj identitet nakon prijenosa ako novi pružatelj nastavi ne samo istu djelatnost, nego i zadrži u biti istovjetnu skupinu osoblja.

26.

Društvo SBN tvrdi da je došlo do prijenosa poduzeća. Sami autobusi (koji su lako zamjenjivi) su manje važni od osoblja. Novi je pružatelj mogao nastaviti neometano pružati usluge autobusnog prijevoza u Landkreis Oberspreewald‑Lausitzu samo preuzimanjem većine postojećeg osoblja društva SBN.

27.

Društvo OSL Bus naprotiv tvrdi da se Direktiva 2001/23 ne primjenjuje kad nije bilo bitnog prijenosa sredstava poslovanja (u ovom slučaju autobusa) s prethodnog na novog pružatelja. Autobusni je prijevoz upravo jedan od sektora za koji kvalificirano osoblje nije ključno. Dodanu vrijednost u tom sektoru osobito stvaraju materijalna sredstva – autobusi. Bez tih sredstava nije moguće pružati uslugu. Stoga je odlučujuće pitanje prenose li se autobusi između starog i novog pružatelja.

28.

Komisija također tvrdi da iz presude Suda u predmetu Liikenne ( 25 ) proizlazi da autobusni prijevoz nije sektor u kojemu se obavljanje usluge temelji na osoblju. Na nacionalnom je sudu da utvrdi postoje li dostatni čimbenici koji upućuju na to da je došlo do prijenosa. Prema njezinu mišljenju, činjenica da nikakva materijalna sredstva nisu bila prenesena previše je važna da bi bila pobijena činjenicom da je prethodni pružatelj obavljao djelatnost u pitanju s materijalnim sredstvima koja su zbog starosti izgubila većinu svoje materijalne vrijednosti i koja su kao posljedica tehničkih napredaka u tom sektoru bila zastarjela.

29.

Čini mi se da je Sud kako bi osigurao da Direktiva 2001/23 bude jedinstveno primijenjena u biti pristupio pitanju ustanovljavanja je li došlo do prijenosa u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) te direktive na način da je ispitao je li subjekt u pitanju zadržao svoj identitet ( 26 ). Taj pristup omogućuje jedinstvenu primjenu neovisno o razlikama između različitih jezičnih verzija te direktive i razilaženja zakonodavstava država članica u odnosu na pitanje što čini ugovorni prijenos. Sud je dao dovoljno fleksibilno tumačenje u skladu s ciljem Direktive 2001/23 ( 27 ).

30.

Kako bi se utvrdilo zadržava li subjekt svoj identitet potrebno je uzeti u obzir sve činjenice predmetne transakcije, među kojima osobito vrstu poduzeća ili pogona, je li došlo do prijenosa materijalnih sredstava poput zgrada i pokretnina, vrijednost nematerijalnih sredstava u trenutku prijenosa, je li novi poslodavac preuzeo većinu zaposlenika, prijenos klijenata, stupanj sličnosti između djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa te trajanje eventualnog prekida tih djelatnosti. Ti se elementi moraju smatrati dijelom opće ocjene okolnosti posebnog slučaja te se stoga ne mogu ispitati zasebno. Konkretnije, Sud je smatrao da nacionalni sud prilikom ocjene činjenica predmetne transakcije mora osobito, među ostalim, voditi računa o vrsti poduzeća ili pogona o kojemu je riječ ( 28 ). Iz navedenog proizlazi da će se, pri određivanju je li došlo do prijenosa u smislu Direktive 2001/23, važnost koju treba pripisati svakom kriteriju nužno razlikovati u skladu s djelatnosti koja se provodi, ili doista ovisno o proizvodnji ili metodama rada u relevantnom poduzeću, pogonu ili dijelu pogona o kojemu je riječ ( 29 ).

31.

U ovom je slučaju problem ustanoviti kako primijeniti taj test, a osobito kako ocijeniti koju važnost treba pridati raznim čimbenicima u toj ocjeni. Čini mi se da to nije samo pitanje jesu li osoblje ili materijalna sredstva (autobusi) preneseni na novog pružatelja. Početna bi točka svake ocjene trebao biti cilj Direktive 2001/23, to jest pružanje zaštite zaposlenicima u slučaju promjene poslodavca, posebno zaštite njihovih prava ( 30 ). Stoga smatram da bilo kakvo rješenje zahtijeva veći stupanj nijansiranja od onoga koji su stranke predložile u postupku.

32.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/23, obveze koje proizlaze iz ugovora o radu (ili radnog odnosa) koje postoje na dan prijenosa automatski se prenose na preuzimatelja na dan prijenosa.

33.

Zakonodavna povijest potvrđuje da je kod prijenosa poduzeća zaštita poslovnog odnosa između prenositelja i zaposlenika koji se prenose novome pružatelju u središtu Direktive 2001/23 ( 31 ). Stoga određivanje je li subjekt u pitanju zadržao svoj identitet te ocjenu činjenica i okolnosti ovog slučaja treba provesti u skladu s tim središnjim ciljem.

34.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da je takva ocjena nužno fleksibilna. Stoga će se značaj koji se pripisuje elementima te ocjene razlikovati ovisno o predmetu o kojemu je riječ. S jedne je strane Sud smatrao da se, ako je za djelatnost radna snaga ključna, ne može zadržati identitet gospodarskog subjekta ako novi pružatelj ne zaposli većinu zaposlenika prethodnog pružatelja ( 32 ). S druge strane, ako je za određenu djelatnost ključna oprema, činjenica da novi pružatelj nije preuzeo prethodne zaposlenike da obavljaju tu djelatnost ne onemogućava prijenos poduzeća u smislu Direktive 2001/23 ( 33 ).

35.

U ovom slučaju, Sud koji je uputio zahtjev smatra da je radna snaga (vozači autobusa i rukovodeće osoblje) bila važna za osiguravanje da se pružanje usluga lokalnog autobusnog prijevoza u Landkreis Oberspreewald‑Lausitzu neometano prenijelo sa starog na novog pružatelja ( 34 ). Međutim, u zahtjevu za prethodnu odluku nema naznaka prema kojima bi autobusi i druga materijalna sredstva bili neophodni poduzeću, osobito u vrijeme kad je nadležno tijelo izdalo poziv za nadmetanje.

36.

Čini mi se stoga da tuženici iz glavnog postupka, društvo SBN i društvo OSL Bus, pogrešno upućuju na to da prijenos poduzeća automatski postoji (ili naprotiv da ne postoji) ako postoji jedan od čimbenika koje je utvrdio Sud. Ocjena koju treba provesti složenija je od toga.

37.

Sud se u predmetu Schmidt ( 35 ) posebno osvrnuo na pitanje je li nedostatak bilo kakvog prijenosa materijalnih sredstava isključivao postojanje prijenosa iz Direktive 77/187 ( 36 ). Sud je na to pitanje odlučno odgovorio negativno. Naveo je da je prethodna sudska praksa uvrstila prijenos takvih sredstava među „različite čimbenike koje nacionalni sud mora uzeti u obzir i koji mu omogućavaju, pri ocjeni složene transakcije kao cjeline, odlučiti je li poduzeće zaista bilo preneseno” ( 37 ). Međutim, sama činjenica da je prijenos materijalnih sredstava bio navedeni čimbenik nije omogućavala zaključak da u nedostatku takva prijenosa sredstava nije došlo do prijenosa poduzeća. Sud je podsjetio da je prethodno (u predmetu Spijkers) ( 38 ) presudio da taj čimbenik sam po sebi nije bio presudan. Stoga je zaključio da svrha te direktive, odnosno zaštita radnika, „ne može isključivo ovisiti o razmatranju tog čimbenika” ( 39 ).

38.

Sud koji je uputio zahtjev navodi u zahtjevu za prethodnu odluku da je preuzimanje društva OSL Bus autobusnog voznog parka koji je koristilo društvo SBN u praksi bilo isključeno s obzirom na to da su se promijenili uvjeti koji su se primjenjivali na upravljanje autobusnim linijama za Landkreis Oberspreewald‑Lausitz. Sada se primjenjuju stroži zahtjevi u odnosu na emisije. Autobusi koji su se koristili za usluge nisu smjeli biti stariji od 15 godina (autobusi društva SBN su u prosjeku bili stari 13 godina u trenutku kad je novi pružatelj preuzeo usluge autobusnog prijevoza). Veliki je dio vozila koja su se koristila morao odgovarati potrebama pristupa za osobe s invaliditetom. Postoji opći trend upotrebe električnih autobusa umjesto autobusa na dizelski ili benzinski pogon i sud koji je uputio zahtjev uzeo je u obzir činjenicu da je novi pružatelj sklopio ugovor na razdoblje od 10 godina. U pogledu osoblja, sud koji je uputio zahtjev prihvatio je argumentaciju društva SBN u skladu s kojom su „vozači autobusa ključni za gospodarski subjekt”. Dokumentacija za nadmetanje propisivala je da „ugovaratelj mora jamčiti da vozačko osoblje ispunjava zahtjeve privlačnog javnog lokalnog prijevoza putnika sa sveobuhvatnom usmjerenošću na usluge i njihove korisnike”. Sud koji je uputio zahtjev izrazio je također stajalište da u ruralnim područjima, kao što je Landkreis Oberspreewald‑Lausitz, iskusni vozači autobusa predstavljaju „rijedak i dragocjen resurs” ( 40 ).

39.

Je li dotični pogon zadržao svoj identitet, naposljetku je činjenično pitanje i stoga pitanje za sud koji je uputio zahtjev. Ustaljena je sudska praksa da zadržavanje identiteta proizlazi iz, među ostalim, činjenice nastavlja li novi poslodavac iste ili slične djelatnosti ili ponovno započinje s njima ( 41 ).

40.

U ovom slučaju, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je društvo OSL Bus, novi pružatelj, pružalo u biti slične usluge autobusnog prijevoza u odnosu na one koje je pružao prethodni pružatelj, društvo SBN. Nije bilo prekida u pružanju usluga s jednoga na drugi dan ( 42 ). Uslugu je pružalo za istog klijenta (javnog naručitelja) vjerojatno kako bi upravljalo mnogim istim linijama za mnoge iste putnike.

41.

Je li u tom kontekstu odlučujuća činjenica da nije bilo prijenosa materijalnih sredstava?

42.

Društvo OSL Bus stavlja poseban naglasak na ono što opisuje kao „dodanu vrijednost materijalnih sredstava prethodnog pružatelja”. Smatra da čimbenici koje sud koji je uputio zahtjev navodi u svojem zahtjevu za prethodnu odluku nisu bitni. Predmet bi se trebao ocijeniti apstraktno i odlučujuće je jesu li materijalna sredstva prenesena na novog pružatelja.

43.

Ne mogu se složiti.

44.

Prijenos poduzeća ne događa se apstraktno. Upravo suprotno, elementi koje je sud koji je uputio zahtjev naveo odgovaraju čimbenicima koje je ovaj Sud utvrdio kao relevantne u svojoj opsežnoj sudskoj praksi. Zakonodavac Unije odlučio je djelovati u ovom području upravo zato što prijenos poduzeća ima stvarne i praktične učinke ne samo na subjekte koji sudjeluju, već i na njihove zaposlenike. Stoga bi bilo pogrešno ispitati takve slučajeve iz posve apstraktne perspektive. Test koji Sud primjenjuje u osnovi je praktični stvarni test: postoji li „prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23?”. Ta se ocjena ne može svesti na utvrđivanje prenose li se materijalna sredstva sa starog na novog pružatelja.

45.

Proizlazi li nužno iz predmeta Liikenne ( 43 ) da nije došlo do prijenosa poduzeća zato što se postojeća zaliha (starih) autobusa nije prenijela sa starog na novog pružatelja?

46.

Predmet Liikenne ( 44 ) odnosio se na trogodišnji ugovor za usluge autobusnog prijevoza koje obuhvaćaju sedam regionalnih autobusnih linija. Stari pružatelj (Hakunilan Liikenne: u daljnjem tekstu: HL) upravljao je linijama sa 26 autobusa. Novi je pružatelj (društvo Liikenne), dok je čekao dostavu 22 nova autobusa koja je naručio, uzeo dva autobusa društva HL u najam na razdoblje od dva ili tri mjeseca i kupio od njega nekoliko uniformi ( 45 ). Nije trajno preuzeo nikakva vozila ili druga materijalna sredstva.

47.

Sud je započeo iznošenjem niza općih napomena koje slijede ustaljenu sudsku praksu. To uključuje upućivanje na ciljeve Direktive 2001/23, što čini poduzeće u smislu te direktive, izlaganje testa i kriterija za ocjenu postoji li „prijenos” u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) i podsjetnik da je na nacionalnom sudu da ocijeni činjenice u svakom pojedinom slučaju ( 46 ).

48.

Sljedeći odlomak presude može stvarati poteškoće:

49.

Odgovor sudu koji je uputio zahtjev stoga je bio da se „[…]u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, ne primjenjuje Direktiva 77/187 ako ne postoji prijenos bitnih materijalnih sredstava između tih dvaju poduzetnika” ( 48 ).

50.

S obzirom na odlomke koje sam upravo navela iz presude u predmetu Liikenne, s poštovanjem pohvaljujem odanost i razboritost Arbeitsgericht Cottbus (Radni sud u Cottbusuu) pri upućivanju ovog zahtjeva.

51.

Znači li presuda Suda u predmetu Liikenne da nacionalni sud u ovom slučaju ne može doći do drukčijeg zaključka u odnosu na drugi splet činjeničnih okolnosti u kojemu promjena pružatelja za uslugu javnog lokalnog autobusnog prijevoza također nije obuhvaćala prijenos postojeće zalihe autobusa sa starog na novog pružatelja?

52.

Mislim da ne.

53.

Prema mojemu su mišljenju činjenice ovog predmeta, u odnosu na presudne elemente, bitno različite od onih o kojima je riječ u predmetu Liikenne.

54.

Nije naravno moguće pružati uslugu autobusnog prijevoza bez autobusa kao i vozača koji bi ih vozili. Međutim, ništa iz činjenica u predmetu Liikenne, kao što je navedeno u mišljenju nezavisnog odvjetnika Légera ( 49 ) i u presudi ( 50 ) ne upućuje na to da se odluka novog pružatelja da ne preuzme zalihu autobusa starog pružatelja temeljila na pravnim, tehničkim ili ekološkim razlozima. Čini se da je društvo Liikenne imalo približno dovoljno autobusa da pruža usluge na sedam dodatnih linija koje je preuzeo (uzelo je u najam dva autobusa od HL‑a na kratak period) i već je naručilo 22 nova autobusa. Zašto bi onda, s poslovnog gledišta, preuzelo i postojeću zalihu HL‑a od 26 autobusa?

55.

U ovom se slučaju ugovor koji je predmet javne nabave odnosio na tri puta dulje razdoblje (10 godina umjesto 3 godine). Ugovor je trebao regulirati sve lokalne autobusne usluge u vezi s kojima je laka zamjenjivost autobusa između različitih linija vjerojatno bila bitna. Može se valjano pretpostaviti da je pitanje može li se postojeća zaliha autobusa razumno koristiti tijekom cijelog trajanja tog ugovora bilo relevantan razlog. Dvadeset godina od činjenica o kojima je bila riječ u predmetu Liikenne ( 51 ) dokumentacija za nadmetanje potpuno je razjasnila potencijalnim ponuditeljima da dugotrajna imovina (autobusi) koja se treba koristiti kroz novo razdoblje nabave od 10 godina mora ispunjavati posebne nove (više) tehničke i ekološke standarde.

56.

Zahtjev za prethodnu odluku stoga sadržava obilje materijala za zaključak (koji naravno podliježe svim daljnjim potrebnim provjerama nacionalnog suda koji jedini može ocijeniti činjenice) da – u potpunosti neovisno o veličini zalihe autobusa u posjedu novog pružatelja – nije imalo nikakvog smisla da taj pružatelj preuzme postojeću zalihu autobusa starog pružatelja jer ne bi bio u mogućnosti koristiti te autobuse da ispuni svoje nove ugovorne i zakonske obveze. Vozila u pitanju bila su blizu kraja njihova dopuštenog radnog vijeka i nisu ispunjavala pravne, tehničke i ekološke uvjete koji su postavljeni u dokumentaciji za nadmetanje. Da je postojeća zaliha autobusa bila prenesena, ona ne bi (prema riječima iz točke 42. presude Liikenne ( 52 )) bila „nužna za pravilno funkcioniranje subjekta”. Bilo bi joj suđeno da završi na otpadu.

57.

Čini mi se da, u okolnostima u kojima pravna, tehnička i ekološka ograničenja znače da nije poslovno održivo za novog pružatelja preuzeti materijalna sredstva staroga pružatelja, nacionalni sud treba zanemariti što se dogodilo materijalnim sredstvima i usredotočiti se na druge elemente transakcije pri ocjenjivanju je li došlo do prijenosa poduzeća koji je obuhvaćen područjem primjene Direktive 2001/23. Kao što je Sud naveo u predmetu Liikenne ( 53 ) i upućujući na „materijalna sredstva” u uglatim zagradama, „kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni uvjeti za prijenos gospodarskog subjekta potrebno je uzeti u obzir sve činjenične okolnosti transakcije u pitanju, a posebno vrstu uključenog poduzeća ili pogona, [jesu li prenesena materijalna sredstva poput zgrada ili pokretnina,] vrijednost njegovih nematerijalnih sredstava u trenutku prijenosa, je li novi poslodavac preuzeo većinu njegovih zaposlenika, prijenos klijenata, stupanj sličnosti između djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa te trajanje eventualnog prekida tih djelatnosti. To su međutim tek pojedini čimbenici cjelovite ocjene koja se mora provesti i stoga se ne mogu razmatrati odvojeno (vidjeti posebno predmet Spijkers[ ( 54 )], točka 13. i Süzen ( 55 ), točka 14.)”.

58.

Nadodajem da bi analiza koja je isključivo usmjerena na činjenicu da se takva materijalna sredstva nisu prenijela mogla ugroziti središnji cilj Direktive 2001/23. Novome bi pružatelju bilo previše jednostavno strukturirati transakciju na takav način da ona, uslijed nepreuzimanja materijalnih sredstava, izlazi iz područja primjene direktive (ustvari se čini vjerojatnim da bi upravo to učinio). Međutim, posljedica toga bila bi da bi novi pružatelj bio u mogućnosti izbjeći obveze koje bi inače imao u odnosu prema zaposlenicima staroga pružatelja. To očito ne može biti tako.

59.

Pristup koji predlažem ne protivi se presudi u predmetu Liikenne ( 56 ). Svaki predmet koji se tiče prijenosa poduzeća zahtijeva od nacionalnog suda da na posebne činjenice predmeta o kojem je riječ primijeni kriterije ustanovljene sudskom praksom Suda. Kao što sam pokazala, činjenice i okolnosti iz predmeta Liikenne ( 57 ) bile su bitno drukčije od onih u ovom predmetu. Slijedom toga, bez dovođenja u pitanje obrazloženja presude Liikenne ( 58 ), u ovom će predmetu zaključak biti drugačiji s obzirom na te vrlo različite činjenice.

60.

Stoga zaključujem da pri odlučivanju je li gospodarski subjekt zadržao svoj identitet te stoga je li došlo do prijenosa poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23 nacionalni sud treba: (i) u potpunosti uzeti u obzir glavni cilj te direktive da zaštiti zaposlenike i zaštiti njihova prava u slučaju promjene poslodavca i (ii) ocijeniti sve činjenice i okolnosti koje se odnose na predmetnu transakciju uključujući sva pravna, tehnička ili ekološka ograničenja koja se odnose na obavljanje poslovne djelatnosti u pitanju. Činjenica da se nisu prenijela bitna materijalna sredstva jest relevantna, ali ne nužno i odlučujuća.

61.

S obzirom na sva razmatranja koja su navedena u ovom mišljenju, smatram da bi Sud trebao na pitanja koja je postavio Arbeitsgericht Cottbus (Radni sud u Cottbusu) odgovoriti na sljedeći način:

Pri utvrđivanju je li gospodarski subjekt zadržao svoj identitet te stoga je li došlo do prijenosa poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona, nacionalni bi sud trebao:

Ako postojanje takvih pravnih, tehničkih i ekoloških ograničenja u praksi onemogućuje prijenos bitnih materijalnih sredstava, nacionalni sud ne smije taj aspekt transakcije smatrati nužno odlučujućim pri odlučivanju je li došlo do prijenosa poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23.