1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 96. Uredbe (EZ) br. 2100/94 ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između društva Club de Variedades Vegetales Protegidas i društva José Cánovas Pardo S. L. (u daljnjem tekstu: društvo Pardo) u vezi s okolnošću da potonje društvo iskorištava mandarine sorte Nadorcott bez suglasnosti nositelja ( 3 ).

3.

Konkretnije, sudu koji je uputio zahtjev društvo Pardo podnijelo je žalbu u kasacijskom postupku koja se odnosi samo na pitanje zastare. Glavni postupak obilježava u tom pogledu činjenica da je nositelj dopustio da istekne rok od tri godine predviđen u članku 96. Uredbe br. 2100/94. Naime, utvrđeno je da je u trenutku podnošenja tužbe protiv društva Pardo nositelj saznao prije više od tri godine za djela kojima se povređuju njegova prava i za identitet stranke odgovorne za ta djela.

4.

Pitanjima koja su postavljena Sudu nastoje se utvrditi posljedice koje valja izvesti iz isteka tog roka od tri godine.

5.

Iz razloga izloženih u daljnjem tekstu predložit ću Sudu da na upućena pitanja odgovori u tom smislu da u slučaju djela koja se protežu tijekom vremena učinci te zastare obuhvaćaju samo djela počinjena prije više od tri godine. Drugim riječima, nositelj zadržava pravo podnositi zahtjeve predviđene u člancima 94. i 95. Uredbe br. 2100/94 glede djela počinjenih tijekom posljednje tri godine.

6.

Članak 94. Uredbe br. 2100/94, naslovljen „Povreda”, određuje:

„1.   Osobu koja:

nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.

2.   Osoba koja postupi namjerno ili s nemarom nadalje je dužna nadoknaditi nositelju svaku daljnju štetu koja proizlazi iz predmetnog djela. U slučajevima običnog nemara navedeni zahtjevi mogu se umanjiti sukladno stupnju takvog običnog nemara, međutim, ne u tolikoj mjeri da budu manji od koristi koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu.”

7.

Članak 95. te uredbe glasi:

„Nositelj može zahtijevati razumnu naknadu od svake osobe koja je u vremenu između objavljivanja zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i njegove dodjele izvršila djelo koje bi joj bilo zabranjeno izvršiti nakon priznanja.”

8.

U skladu s člankom 96. navedene uredbe:

„Zahtjevi na temelju članaka 94. i 95. zastarijevaju tri godine od konačne dodjele oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i od saznanja nositelja o djelu i o identitetu odgovorne stranke ili, u nedostatku takvog saznanja, 30 godina od učinjenog predmetnog djela.”

9.

Okolnosti spora koje se odnose na oplemenjivačko pravo Zajednice na sortu mandarina Nadorcott, kako proizlaze iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, mogu se sažeti na sljedeći način.

10.

Dana 22. kolovoza 1995. društvo Nador Cott Protection SARL podnijelo je Uredu Zajednice za zaštitu biljnih sorti (u daljnjem tekstu: CPVO) zahtjev za dodjelu oplemenjivačkih prava na ovu biljnu sortu. Taj je zahtjev objavljen u Službenom listu CPVO‑a22. veljače 1996.

11.

Dana 4. listopada 2004. CPVO dodijelio je oplemenjivačka prava Zajednice. Ta je odluka objavljena u Službenom listu CPVO‑a15. prosinca 2004.

12.

Dana 14. travnja 2005., udruženje poljoprivrednih zadruga Valencije (Federación de Cooperativas Agrícolas Valencianas, Španjolska) podnijelo je žalbenom vijeću CPVO‑a žalbu sa suspenzivnim učinkom protiv te odluke o dodjeli. Ta je žalba odbijena odlukom od 8. studenoga 2005., objavljenom u Službenom listu CPVO‑a od 15. veljače 2006.

13.

Dana 21. ožujka 2006. Udruženje poljoprivrednih zadruga Valencije podnijelo je protiv ove potonje odluke tužbu Općem sudu Europske unije, ovaj put bez suspenzivnog učinka. Opći sud odbio je tu tužbu presudom od 31. siječnja 2008., Federación de Cooperativas Agrarias de la Comunidad Valenciana/CPVO – Nador Cott Protection (Nadorcott) ( 4 ).

14.

Iako je Nador Cott Protection nositelj prava na sortu mandarina Nadorcott, društvo Carpa Dorada drži isključivu licencu na pravima koja se odnose na tu biljnu sortu. Carpa Dorada povjerila je Gestiónu de Licencias Vegetales (u daljnjem tekstu: GESLIVE) upravljanje svojim pravima do 12. prosinca 2008., a nakon toga društvu Club de Variedades Vegetales Protegidas.

15.

Od 2006. društvo Pardo upravlja plantažom mandarina sorte Nadorcott na parceli koja se nalazi na području Alhama de Murcia (Španjolska) (4457 stabala).

16.

Dana 30. listopada 2007. GESLIVE uputio je društvu Pardo opomenu zahtijevajući od njega da prestane iskorištavati tu biljnu sortu, dok ne zatraži odgovarajuću licencu.

17.

Dana 30. ožujka 2011., društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas uputilo je društvu Pardo novo priopćenje zahtijevajući od njega da, ako se pokaže da iskorištava plantažu od 5000 stabala mandarina sorte Nadorcott, prestane s tim iskorištavanjem.

18.

Tijekom studenoga 2011., društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas zatražilo je od Juzgado de lo Mercantil (Trgovački sud, Španjolska) da poduzme privremene mjere radi utvrđivanja povrede.

19.

Društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas podnijelo je tužbu protiv društva Pardo kako bi se utvrdila povreda legitimnih prava na sorti Nadorcott tijekom razdoblja privremene zaštite (između 26. veljače 1996. i 15. veljače 2006.) ( 5 ). Također je zatražilo da se društvu Pardo naloži plaćanje razumne naknade od 17500 eura bez PDV‑a.

20.

Usto, društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas pokrenulo je postupak zbog povrede u vezi s djelima iskorištavanja počinjenima nakon 15. veljače 2006. Konkretno je tražilo da se utvrdi povreda legitimnih prava na sortu Nadorcott koja je počinjena od tog datuma do trenutka njezina prestanka. Također je tražilo da se društvu Pardo naloži da prestane s predmetnim iskorištavanjem bez dopuštenja nositelja sorte, da ukloni i po potrebi uništi sav biljni materijal te sorte u svojem posjedu, da mu isplati naknadu u iznosu od 35000 eura bez PDV‑a, i da o vlastitom trošku objavi uvodni dio i izreku presude.

21.

Juzgado de lo Mercantil (Trgovački sud) odbio je tu tužbu uz obrazloženje da je istekao rok zastare od tri godine utvrđen u članku 96. Uredbe br. 2100/94. U potporu svojem rasuđivanju taj je sud utvrdio da je za djela iskorištavanja koja je počinilo društvo Pardo nositelj znao barem od 30. listopada 2007., što je datum opomene koju je GESLIVE uputio društvu Pardo.

22.

Protiv te presude društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas podnijelo je žalbu pred Audiencijom Provincial de Murcia (Provincijski sud u Murciji, Španjolska). Taj je sud utvrdio, s jedne strane, da su se djela povrede ponavljala tijekom vremena, te, s druge strane, da je zastara prekinuta u studenom 2009. uslijed donošenja određenih privremenih mjera. Prema tome, navedeni je sud presudio da su zastarom obuhvaćena samo djela iskorištavanja počinjena više od tri godine prije donošenja tih privremenih mjera.

23.

Glede merituma, Audiencia Provincial de Murcia (Provincijski sud u Murciji) istaknula je da društvo Pardo nije osporavalo ni iskorištavanje biljne sorte ni nepostojanje suglasnosti njezina nositelja, nego samo naknadu. Kako bi obuhvatio naknadu dugovanu po osnovi povrede i naknadu koja odgovara privremenoj zaštiti, taj je sud u tom pogledu primijenio iznos od 7 eura po stablu, odnosno ukupni iznos od 31199 eura. Usto, društvu Pardo naložio je da prestane s povredama i da ukloni i po potrebi uništi sav biljni materijal te sorte koja je u njegovu posjedu, uključujući ubrani materijal, i da o vlastitom trošku objavi uvodni dio i izreku presude.

24.

Društvo Pardo podnijelo je pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) žalbu u kasacijskom postupku kojom je osporavalo način na koji je glede zastare žalbeni sud protumačio članak 96. Uredbe br. 2100/94.

25.

Tribunal Supremo (Vrhovni sud) naglašava da je u tom pogledu utvrdio razliku između jednokratnih povreda i povreda koje traju određeno vrijeme odnosno „trajnih” povreda. Taj sud spominje nedavnu presudu iz područja žigovnog prava u kojoj je presudio da kada je povreda djelo trajnog ponašanja, početak tijeka roka zastare odgađa se toliko dugo koliko traje trajna povreda odnosno njezino ponavljanje. Pita se može li se to tumačenje primijeniti na članak 96. Uredbe br. 2100/94.

26.

Glede glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da su protekle više od tri godine od kada je nositelj saznao za djela počinjena povredom njegovih prava i za identitet stranke odgovorne za ta djela te, s druge strane, da su povrede trajale u trenutku u kojem su podneseni zahtjevi predviđeni u člancima 94. i 95. Uredbe br. 2100/94. U takvom se slučaju taj sud pita obuhvaća li zastara predviđena u članku 96. te uredbe:

27.

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28.

Tajništvo Suda zaprimilo je 9. ožujka 2018. zahtjev za prethodnu odluku. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, vlada Helenske Republike i Europska komisija.

29.

Odlukom predsjednika Suda od 13. veljače 2019. postupak u ovom predmetu prekinut je do odluke u predmetu C‑176/18, Club de Variedades Vegetales Protegidas ( 6 ). Nakon dostave te presude 10. siječnja 2020., sud koji je uputio zahtjev odlučio je ostati pri svojem zahtjevu.

30.

Uvodno ističem da je doseg glavnog postupka ograničen na pitanje zastare. Naime, s jedne strane, pred žalbenim sudom društvo Pardo nije osporilo ni iskorištavanje ni nepostojanje suglasnosti nositelja. S druge strane, žalba u kasacijskom postupku, koju je on podnio sudu koji je uputio zahtjev, odnosi se samo na zastaru ( 7 ).

31.

Stoga, za razliku od predmeta Club de Variedades Vegetales Protegidas ( 8 ), Sudu se ne postavlja pitanje o tumačenju članka 13. Uredbe br. 2100/94 radi kvalifikacije djela o kojima je riječ u glavnom postupku.

32.

Glede pitanja upućenih Sudu u ovom predmetu, naglašavam da se ona tiču prvog pravila o zastari utvrđenog u članku 96. Uredbe br. 2100/94, to jest onog na temelju kojeg zahtjevi nositelja zastarijevaju tri godine od konačne dodjele oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i od saznanja nositelja o djelu i o identitetu odgovorne stranke ( 9 ).

33.

Podsjećam da pravila o zastari predviđenoj u članku 96. Uredbe br. 2100/94 ne utječu na postojanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu, nego samo na mogućnost da njegov nositelj podnese zahtjev protiv stranke odgovorne za djela kojima se povređuju isključiva prava koja on crpi iz tog oplemenjivačkog prava.

34.

Tri su tumačenja predložena Sudu kako bi odgovorio na pitanja koja su mu upućena.

35.

Prema prvom tumačenju, u takvom slučaju zastara utvrđena u članku 96. Uredbe br. 2100/94 obuhvatila bi u cijelosti zahtjeve nositelja predviđene u člancima 94. i 95. te uredbe, neovisno o datumu počinjenja djela. Budući da je dulje od tri godine znao za sporna djela i identitet odgovorne stranke, nositelj bi izgubio svaku mogućnost ostvarivati svoja prava u njihovu pogledu. To je u biti stajalište koje je zauzeo prvostupanjski sud u glavnom postupku ( 10 ) kao i ono koje brani društvo Pardo.

36.

Prema drugom tumačenju, zahtjevi koje nositelj podnese samo bi djelomično zastarjeli. Učinci zastare odnosili bi se samo na djela počinjena više od tri godine prije podnošenja zahtjeva predviđenih u člancima 94. i 95. Uredbe br. 2100/94. To je, u biti, stajalište koje brani vlada Helenske Republike. To se tumačenje podudara, barem djelomično, i s rješenjem koje je usvojio žalbeni sud u glavnom postupku ( 11 ).

37.

Naposljetku, prema trećem tumačenju, zahtjevi predviđeni u člancima 94. i 95. Uredbe br. 2100/94 uopće ne bi zastarjeli, s obzirom na činjenicu da djela počinjena povredom prava nositelja traju do trenutka podnošenja navedenih zahtjeva. Nositelj bi mogao ostvarivati svoja prava u pogledu svih spornih djela kada ih počinitelj (društvo Pardo u glavnom postupku) nije okončao ( 12 ). To je, u biti, stajalište koje brani društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas.

38.

Započet ću odbijanjem tog trećeg tumačenja (nepostojanje zastare) analizirajući pitanje početka tijeka roka (dies a quo) predviđenog u prvom pravilu o zastari koje je utvrđeno u članku 96. Uredbe br. 2100/94.

39.

Potom ću izložiti razloge zbog kojih smatram da valja usvojiti drugo tumačenje (djelomična zastara), a ne prvo tumačenje (potpuna zastara), prilikom analize pitanja učinaka tog pravila o zastari.

40.

Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, može li rok od tri godine, predviđen u prvom pravilu o zastari utvrđenom u članku 96. Uredbe br. 2100/94, početi teći iako djela kojima se povređuju nositeljeva prava nisu prestala.

41.

Prema prvom pravilu o zastari utvrđenom u članku 96. Uredbe br. 2100/94, zahtjevi nositelja zastarijevaju tri godine od konačne dodjele oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i od saznanja nositelja o djelu i o identitetu odgovorne stranke.

42.

Tako početak tijeka roka ili dies a quo jest datum na koji su ispunjena dva uvjeta: s jedne strane, dodijeljeno je oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice; s druge strane, nositelj je saznao za djelo i identitet stranke odgovorne za njega.

43.

Konkretnije rečeno te kao što je to naglasila vlada Helenske Republike, rok zastare od tri godine počet će teći od datuma događaja koji je između, s jedne strane, dodjele prava Zajednice te, s druge strane, nositeljeva saznanja za djelo i identitet odgovorne stranke nastupio kasnije.

44.

U kontekstu glavnog postupka, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su oba uvjeta bila ispunjena najkasnije 30. listopada 2007. Naime, suspenzivnu žalbu protiv dodjele oplemenjivačkog prava Zajednice žalbeno vijeće CPVO‑a odbilo je odlukom od 8. studenoga 2005., koja je objavljena 15. veljače 2006. ( 13 ). Osim toga, dana 30. listopada 2007. GESLIVE uputio je društvu Pardo prvu opomenu s nalogom da prestane iskorištavati tu sortu ( 14 ).

45.

S obzirom na to postaje mi očito da bi se treće tumačenje predloženo Sudu, prema kojem rok zastare ne može početi teći prije nego što su sporna djela prestala, svelo na izmjenu prvog pravila o zastari utvrđenog u članku 96. Uredbe br. 2100/94.

46.

Naime, to prvo pravilo uopće ne upućuje na datum prestanka spornih djela. To je utvrđenje dovoljno samo po sebi da se odbije to tumačenje koje bi u praksi dovelo do dodavanja trećeg uvjeta radi određivanja dies a quo: bilo bi potrebno da je oplemenjivačko pravo dodijeljeno, da je nositelj saznao za djela i identitet odgovorne stranke i da su navedena djela prestala.

47.

Dodajem da bi to tumačenje bilo suprotno cilju pravne sigurnosti koji je zadan svakim pravilom o zastari, kao što je to s pravom istaknula vlada Helenske Republike. Naime, uloga je rokova zastare zajamčiti pravnu sigurnost, što je potvrđeno u ustaljenoj sudskoj praksi Suda ( 15 ). Sud je osobito pojasnio da kako bi ispunio takvu ulogu, takav rok mora biti unaprijed određen i svaka analogna primjena roka zastare mora biti dovoljno predvidiva pravnim subjektima ( 16 ).

48.

Međutim, treće predloženo tumačenje bilo bi suprotno zahtjevu pravne sigurnosti s obzirom na to da bi nositelj mogao u svakom trenutku, sve dok sporna djela nisu prestala, podnijeti protiv svih tih djela zahtjeve predviđene u člancima 94. i 95. Uredbe br. 2100/94, i to neovisno o datumu njihova počinjenja.

49.

U okviru glavnog spora, time bi to tumačenje omogućilo nositelju da prepusti društvu Pardo iskorištavanje mandarina sorte Nadorcott tijekom više desetljeća prije nego što ga tuži pred sudom zbog svih djela počinjenih povredom njegovih prava.

50.

Takvo bi tumačenje bilo očito neusklađeno s ciljem pravne sigurnosti koji je zadan pravilima o zastari. Naglašavam u tom pogledu da je djela koja su počinitelju povrede stavljena na teret on mogao počiniti u dobroj vjeri, to jest ne znajući da se njima povređuju nositeljeva prava.

51.

Usto moram naglasiti paradoksalnu posljedicu trećeg tumačenja predloženog Sudu, i to na temelju sustavnijeg razmatranja. Naime, ne čini mi se da je drugo pravilo o zastari, koje je utvrđeno u članku 96. Uredbe br. 2100/94 i kojim je predviđen rok od trideset godina, primjenjivo u slučaju poput onoga u glavnom postupku, s obzirom na to da to pravilo pretpostavlja da nositelj nema saznanja o spornim djelima ni o stranci odgovornoj za njih. Stoga, ako bi se prihvatilo treće tumačenje koje je predloženo Sudu i prema kojem zastara od tri godine počinje teći tek kada su sporna djela prestala, djela koja traju određeno vrijeme i za koja je nositelj saznao, nikada ne bi mogla zastarjeti, niti na temelju prvog pravila (onog koje pretpostavlja prestanak djela) niti na temelju drugog pravila (onog koje pretpostavlja izostanak saznanja).

52.

S obzirom na prethodno navedeno, ne dvojim o nužnosti da se to treće tumačenje odbije. Početak tijeka roka predviđenog u članku 96. Uredbe br. 2100/94 ne može se uvjetovati prestankom predmetnih djela: jedini primjenjivi kriteriji su datum na koji je oplemenjivačko pravo Zajednice dodijeljeno i datum na koji je nositelj saznao za djelo i identitet odgovorne stranke.

53.

Radi potpunosti želim još pojasniti da smatram da kriterij „saznanja” nositelja treba shvatiti na način da obuhvaća svaku situaciju u kojoj je nositelj znao ili morao znati za djelo i identitet počinitelja. Naime, ako bi se primijenio samo kriterij stvarnog saznanja, nositelj bi imao mogućnost beskonačno odgađati početak tijeka zastare tako da odbije saznati za djelo i/ili identitet odgovorne stranke. Takvo tumačenje nije prihvatljivo s obzirom na cilj nijednog pravila o zastari, to jest pravnu sigurnost dužnika ( 17 ). Mislim da bi bilo poželjno da se tekst članka 96. Uredbe br. 2100/94 izmijeni kako bi preciznije odražavao stvarno značenje tog kriterija.

54.

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev treba odgovoriti na sljedeći način. Članak 96. Uredbe br. 2100/94 treba tumačiti na način da rok od tri godine počinje teći na datum kasnijeg događaja, to jest na datum na koji je oplemenjivačko pravo Zajednice dodijeljeno ili na datum na koji je nositelj saznao za djelo i identitet odgovorne stranke, i to neovisno o datumu na koji su djela možda prestala.

55.

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 96. Uredbe br. 2100/94 tumačiti na način da se, u slučaju kada je rok od tri godine istekao u pogledu djela koja se ponavljaju tijekom vremena, učinci zastare protežu na sva djela neovisno o datumu njihova počinjenja ili samo na djela počinjena više od tri godine prije podnošenja zahtjeva predviđenih u člancima 94. i 95. te uredbe.

56.

Započinjem podsjećanjem na očito: pravila o zastari utvrđena u članku 96. Uredbe br. 2100/94 mogu proizvoditi svoje učinke samo u pogledu djela počinjenih u prošlosti. Prema tome, zahtjev podnesen na temelju članka 94. stavka 1. te uredbe, kako bi se zahtijevalo da u budućnosti prestanu djela kojima se povređuju nositeljeva prava ne može biti obuhvaćen zastarom.

57.

Prema tome, pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev zahtijeva da se utvrdi opseg učinaka te zastare s obzirom na prošlost, konkretnije u okviru zahtjevâ za plaćanje razumne naknade (članak 94. stavak 1. i članak 95. Uredbe br. 2100/94) ili za naknadu štete uzrokovane djelima koja su počinjena namjerno ili nemarom (članak 94. stavak 2. te uredbe).

58.

U praksi, pitanje koje se postavlja jest sljedeće: kada dopusti da protekne rok zastare od tri godine, gubi li nositelj u cijelosti pravo zahtijevati plaćanje razumne naknade i/ili naknade štete za djela počinjena u prošlosti (što odgovara prvom tumačenju koje je predloženo Sudu ( 18 )) ili on zadržava to pravo za najnovija djela, to jest ona počinjena tijekom posljednje tri godine (što odgovara drugom tumačenju ( 19 ))?

59.

Moram ustvrditi da tekst članka 96. Uredbe br. 2100/94 ne rješava izričito to pitanje, za razliku od pitanje dies a quo koje je prethodno analizirano.

60.

Međutim, više elemenata ide u prilog drugom tumačenju predloženom Sudu na temelju kojeg nositelj zadržava pravo potraživati odštetu za djela počinjena tijekom posljednje tri godine.

61.

Kao prvo, članak 96. Uredbe br. 2100/94 odnosi se na zastaru „djela”, a ne na zastaru ponašanja koje bi bilo predviđeno kao „skup djela”. To je korištenje jednine tim značajnije jer će se zahtjevi predviđeni u člancima 94. i 95. te uredbe odnositi najčešće na skup zasebnih djela od kojih svako povređuje prava nositelja ( 20 ).

62.

To korištenje jednine upućuje na to da radi primjene članka 96. Uredbe br. 2100/94 valja zasebno razmatrati djela kojima se povređuju nositeljeva prava. Stoga, radi utvrđivanja učinaka zastare valja za svako djelo zasebno ispitati je li istekao rok zastare od tri godine.

63.

U praksi će nacionalni sud morati za svaku povredu provjeriti je li proteklo više od tri godine od događaja koji je kasnije nastupio između, s jedne strane, datuma na koji je dodijeljeno oplemenjivačko pravo Zajednice te, s druge strane, datuma na koji je nositelj saznao za djelo i identitet odgovorne stranke, pri čemu do tog saznanja ne može doći prije počinjenja predmetnog djela.

64.

To znači da će djela iz članka 95. Uredbe br. 2100/94 počinjena tijekom razdoblja privremene zaštite zastarjeti prije onih koja su počinjena nakon dodjele oplemenjivačkog prava Zajednice i predmet su članka 94. te uredbe.

65.

Čini mi se da je to rješenje prihvaćeno u doktrini na području oplemenjivačkih prava na biljnu sortu ( 21 ).

66.

Kao drugo, želim skrenuti pozornost na praktične posljedice obrnutog tumačenja prema kojem bi istek roka od tri godine predviđen u članku 96. Uredbe 2100/94 doveo do zastare koja se proteže na sva djela kojima se povređuju nositeljeva prava, neovisno o datumu njihova počinjenja.

67.

U praksi bi postojala opasnost da to tumačenje dovede do paradoksalnog rješenja na temelju kojeg bi svaka buduća povreda bila obuhvaćena zastarom ako je obuhvaćena ponašanjem za koje je nositelj saznao prije više od tri godine, kao što je to s pravom istaknulo društvo Club de Variedades Vegetales Protegidas.

68.

Tako bi prema navedenom tumačenju, u okviru glavnog postupka okolnost da je nositelj dopustio da nakon prve opomene istekne rok od tri godine 30. listopada 2007. bila dovoljna da ga liši svake mogućnosti da ostvaruje svoja prava spram spornog ponašanja, također i u budućnosti ako to ponašanje ustraje.

69.

Čini mi se da se takvo tumačenje teško može pomiriti s onim što je istodobno predmet i cilj Uredbe br. 2100/94, to jest oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice.

70.

Naglašavam, osim toga, da ta opasnost nije ni po čemu teoretska, s obzirom na to da je velik broj djela kojima se povređuju nositeljeva prava u području oplemenjivačkih prava na biljnu sortu, obuhvaćen ponašanjima trajne naravi ( 22 ).

71.

Kao treće, ističem da je tumačenje koje predlažem općenito prihvaćeno na području zastare povreda u patentnom pravu koje ima sličnosti s oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu ( 23 ).

72.

Tako se osobito u njemačkoj ( 24 ), francuskoj ( 25 ) i belgijskoj ( 26 ) doktrini naglašava da povredu na području patenata treba smatrati kao „uzastopnost delikata”, a ne kao „uzastopni delikt” ( 27 ). To rješenje odgovara, u biti, onomu koje sam prethodno predložio i prema kojem se radi primjene članka 96. Uredbe br. 2100/94 treba zasebno razmatrati djela kojima se povređuju nositeljeva prava.

73.

Kao četvrto i radi potpunosti, pojašnjavam da i Uredba (EU) 2017/1001 o žigu Europske unije ( 28 ) i Direktiva (EU) 2015/2436 o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima ( 29 ) sadržavaju pravilo o „ograničenju prava kao posljedici trpljenja” koje u biti odgovara prvom tumačenju koje je predloženo Sudu ( 30 ) – i koje sam upravo odbio.

74.

Članak 61. stavak 1. Uredbe 2017/1001 i članak 9. stavak 1. Direktive 2015/2436 predviđaju, naime, da nositelj koji u neprekinutom razdoblju od pet godina svjesno trpi uporabu kasnijeg žiga više nema pravo podnijeti zahtjev za njegovo proglašenje ništavim, osim ako je prijava za registraciju podnesena u zloj vjeri ( 31 ). Usto, članak 16. stavak 1. navedene uredbe i članak 18. stavak 1. navedene direktive dodaju da u takvom slučaju nositelj više nije ovlašten zabraniti uporabu tog žiga u okviru postupka zbog povrede prava.

75.

Tako žigovno pravo sadržava pravilo kojim je predviđeno da nositelj gubi svaku mogućnost djelovanja također i u budućnosti, kada dopusti da protekne rok od pet godina od kada je saznao za uporabu kasnijeg žiga, bilo to u okviru tužbe za proglašenje žiga ništavim ili u okviru tužbe zbog povrede.

76.

Postojanje tog pravila ne dovodi, međutim, u pitanje rasuđivanje koje sam prethodno iznio i to zbog dvaju sljedećih razloga.

77.

S jedne strane, postojanje tog pravila može se objasniti dvama obilježjima koja su svojstvena žigovnom pravu i nemaju ekvivalent u patentnom pravu ni u oplemenjivačkom pravu na biljnu sortu. Naime, za razliku od ova dva potonja sustava intelektualnog vlasništva čije je trajanje vremenski ograničeno ( 32 ), zaštita žigova može trajati neograničeno vrijeme, pod uvjetom da nositelj obnovi svoju registraciju svakih deset godina ( 33 ). S tog aspekta, pravilo o ograničenju prava kao posljedici trpljenja može se smatrati ublažavanjem mogućeg neograničenog trajanja zaštite žigova.

78.

Usto, postojanje tog pravila opravdava se također s obzirom na bitnu funkciju žiga, to jest na jamstvo potrošaču ili krajnjem korisniku podrijetla proizvoda ili usluge koje označava žig, što mu omogućuje razlikovanje tog proizvoda ili te usluge od proizvoda ili usluga drugog podrijetla, a da on pritom ne dođe u moguću zabludu ( 34 ). Ograničenje prava kao posljedica trpljenja podrazumijeva, na neki način, da se bitna funkcija žiga više ne može ispuniti kada je tijekom pet godina nositelj trpio uporabu kasnijeg žiga kod kojeg postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

79.

S druge strane, naglašavam da je pravilo o ograničenju prava kao posljedici trpljenja predmet izričitih i podrobnih odredaba kako u Uredbi 2017/1001 tako i u Direktivi 2015/2436. S obzirom na njegove drastične posljedice po nositeljeva prava, smatram da se postojanje takvog pravila ne može predmnijevati u okviru sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Stoga, zbog nepostojanja ekvivalentnih odredaba u Uredbi br. 2100/94, valja zaključiti da oplemenjivačko pravo na biljnu sortu ne poznaje ograničenje prava kao posljedicu trpljenja.

80.

S obzirom na sve prethodno navedeno, na drugo i treće pitanje suda koji je uputio zahtjev treba odgovoriti na sljedeći način. Članak 96. Uredbe br. 2100/94 treba tumačiti na način da, u slučaju kada je rok od tri godine istekao u pogledu djela koja se ponavljaju tijekom vremena, zastarijevaju samo djela počinjena više od tri godine prije podnošenja zahtjeva predviđenih u člancima 94. i 95. te uredbe.

81.

Prema tome, nositelj zadržava pravo podnijeti navedene zahtjeve glede djela počinjenih tijekom posljednje tri godine.

82.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način: