1.

Sud se već desetljećima bavi pojmom otpada, počevši s presudom Vessoso i Zanetti ( 2 ). Nešto novije je pitanje pod kojim se uvjetima otpad ponovno pretvara u uobičajeno gospodarsko dobro koje više ne podliježe strogim propisima zakonodavstva o otpadu ( 3 ). Novim tekstom Direktive o otpadu iz 2008. ( 4 ) zakonodavac je poduzeo prve korake kako bi došao do odgovora. Nedavno ih je pobliže odredio ( 5 ), ali te se izmjene još ne mogu primijeniti na glavni postupak.

2.

Bez obzira na nedavne izmjene važno je uzeti u obzir da tvar ili predmet ispunjava tehničke zahtjeve za dotičnu uporabu i da je u skladu s postojećim propisima i normama koje vrijede za proizvode. Međutim, znači li to da se otpad više ne može smatrati otpadom samo ako i nakon što je oporabljen za proizvod koji je u skladu s općim standardima koji su za njega utvrđeni? Odnosno, može li posjednik otpada zatražiti od nadležnih tijela da u pojedinačnom slučaju i neovisno o tome postoje li standardi za proizvode odluče treba li otpad i dalje smatrati otpadom?

3.

Ovim se zahtjevom za prethodnu odluku postavljaju ta pitanja.

4.

U skladu s člankom 3. točkom 1. Direktive o otpadu „‚otpad’ znači svaka tvar ili predmet koji posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti”.

5.

Članak 4. stavak 1. Direktive o otpadu sadržava hijerarhiju otpada:

„Kao redoslijed prioriteta zakonodavstva i politike o sprečavanju nastanka otpada i gospodarenju otpadom primjenjuje se sljedeća hijerarhija otpada:

6.

Za prestanak statusa otpada mjerodavan je članak 6. Direktive o otpadu:

„1.   Određeni otpad prestaje biti otpad u smislu točke 1. članka 3. ako je podvrgnut postupcima oporabe, uključujući recikliranje, i zadovoljava posebne kriterije utvrđene u skladu sa sljedećim uvjetima:

Tim je kriterijima, prema potrebi, potrebno obuhvatiti granične vrijednosti za onečišćujuće tvari i uzeti u obzir sve moguće štetne učinke tvari ili predmeta na okoliš.

2.   – 3. […]

4.   Ako kriteriji prema postupku utvrđenom u stavcima 1. i 2. nisu utvrđeni na razini Zajednice, države članice mogu u svakom pojedinačnom slučaju donijeti odluku je li određeni otpad prestao biti otpad uzimajući u obzir važeću sudsku praksu. O svojim odlukama obavješćuju Komisiju u skladu s Direktivom 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih normi i propisa te pravila o uslugama informacijskog društva kada je tako propisano tom Direktivom.”

7.

Glavna obveza i cilj Direktive o otpadu utvrđeni su u članku 13.:

„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da se gospodarenje otpadom provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi, ne šteti okolišu […]”

8.

Nakon zaprimanja zahtjeva za prethodnu odluku Direktiva o otpadu izmijenjena je u mnogobrojnim točkama, posebno u pogledu članka 6. Međutim, te će se izmjene provoditi tek od 5. srpnja 2020. te stoga nisu primjenjive na glavni postupak.

9.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se posebno na članak 2.1 Jäätmeseadusa (estonski Zakon o otpadu) u verziji koja je na snazi od 18. srpnja 2014., kojim se uređuje prestanak statusa otpada:

10.

Keskkonnaamet (Agencija za zaštitu okoliša, Estonija) izdao je 2014. i 2015. društvu AS Tallinna Vesi, operateru postrojenjâ za pročišćavanje otpadnih voda, dozvole za oporabu otpada u postrojenju za preradu otpada u Tallinnu (Estonija) do ukupne godišnje količine od 32000 t i u postrojenju za preradu otpada u općini Harku u Harjumai (Estonija) do ukupne godišnje količine od 7000 t.

11.

Iz obrazloženja navedenih odluka proizlazi da se društvo Tallinna Vesi bavi odvodnjom komunalnih otpadnih voda i pročišćavanjem otpadnih voda u postrojenju s aktivnim muljem.

12.

Agencija za zaštitu okoliša i društvo Tallinna Vesi spore se o tome treba li mulj iz otpadnih voda i dalje smatrati otpadom, što bi znatno ograničilo njegovu uporabu, ili proizvodom koji se može slobodno stavljati na tržište.

13.

Društvo Tallinna Vesi smatra da se u slučaju postupka za pročišćavanje otpadnih voda radi o biološkom recikliranju. U skladu s estonskim pravom biološko recikliranje je postupak oporabe otpada u kojem se otpadni materijali prerađuju u proizvode i kojim prestaju biti otpad. Društvo Tallinna Vesi želi dobiti odgovarajuću dozvolu za oporabu otpada.

14.

S druge strane, Agencija za zaštitu okoliša smatra da se za prestanak statusa otpada istodobno moraju ispuniti svi kriteriji iz članka 2.1 stavka 1. točaka 1. do 4. estonskog Zakona o otpadu. U skladu s člankom 2.1 stavkom 1. točkom 3. estonskog Zakona o otpadu tvar ili predmet postaje proizvod samo ako zadovoljava normu za proizvod za posebnu namjenu.

15.

Međutim, za proizvod koji nastaje kao rezultat postupaka stabilizacije i higijenizacije koje provodi društvo Tallinna Vesi ne postoji norma za proizvod, zbog čega postupke prerade otpada koje provodi to društvo treba smatrati biološkom obradom koja prethodi oporabi otpada. Stoga se korisnik mulja iz otpadnih voda, neovisno o prethodnoj obradi, mora registrirati za gospodarenje neopasnim otpadom ili imati dozvolu za zbrinjavanje otpada odnosno integriranu okolišnu dozvolu.

16.

Osim toga, Agencija za zaštitu okoliša dodatno navodi da se člankom 2.1 estonskog Zakona o zaštiti okoliša njoj ne daje pravo da odlučuje o prestanku statusa otpada, nego ona smije postupati isključivo na temelju pravnog akta Europske unije ili uredbe Ministarstva zaštite okoliša.

17.

Društvo Tallinna Vesi podnijelo je tužbu protiv dozvola za zbrinjavanje otpada u dijelu u kojem se njima određuje da je mulj iz otpadnih voda i dalje otpad. Budući da je ta tužba odbijena u prvostupanjskom postupku, u tijeku je žalba pred Žalbenim sudom u Tallinnu. Stoga taj sud Sudu upućuje sljedeća pitanja:

18.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo AS Tallinna Vesi, Republika Estonija, Talijanska Republika, Republika Austrija, Kraljevina Nizozemska i Europska komisija. Rasprava nije održana jer je Sud smatrao da raspolaže s dovoljno informacija.

19.

Žalbeni sud očito polazi od toga da je mulj iz otpadnih voda otpad jer ne postavlja pitanje treba li mulj iz otpadnih voda uopće smatrati otpadom s obzirom na izuzeće iz članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive o otpadu u vezi s Direktivom o otpadnim vodama ( 6 ) i/ili Direktivom o mulju iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda ( 7 ). Taj sud isto tako ne postavlja pitanje utvrđuje li se Direktivom o mulju iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda zadovoljavajući standard za proizvod. Ako u pogledu tih pitanja još postoje sumnje, njima se barem privremeno bavi samo nacionalni sud.

20.

Umjesto toga, predmet zahtjeva za prethodnu odluku složena je odredba koja je možda malo nespretno sročena u verziji koja se primjenjuje. Iako se u članku 6. stavku 1. Direktive o otpadu navode određeni uvjeti koji su važni za prestanak statusa otpada, te uvjete najprije mora konkretizirati Komisija u daljnjim pravnim aktima prije nego što se u skladu s njima može utvrditi prestaju li određene vrste otpada biti otpad ( 8 ). Ako na razini Unije nisu utvrđeni kriteriji, države članice umjesto toga mogu na temelju članka 6. stavka 4. u svakom pojedinačnom slučaju donijeti odluku je li određeni otpad prestao biti otpad uzimajući u obzir važeću sudsku praksu.

21.

Oba pitanja postavljena Sudu u pogledu prestanka statusa otpada odnose se na potonju odredbu. S jedne strane, postavlja se pitanje je li u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive o otpadu da se prestanak statusa otpada uvjetuje time da su za tvar ili predmet utvrđeni standardi za proizvod na europskoj ili nacionalnoj razini i, s druge strane, može li posjednik otpada od nadležnog tijela ili suda zahtijevati da u pojedinačnom slučaju odluči je li otpad prestao biti otpad ili nije.

22.

Pritom odgovor na jedno pitanje može imati značajan utjecaj na odgovor na drugo pitanje. Naime, ako je dopušteno prestanak statusa otpada uvjetovati utvrđivanjem kriterija, ne može postojati obveza odlučivanja o prestanku statusa otpada neovisno o tome u pojedinačnom slučaju. S druge strane, tekst članka 6. stavka 4. Direktive o otpadu, kojim se državama članicama dopušta donošenje odluke u pojedinačnom slučaju, također se može shvatiti na način da države članice mogu donositi samo pojedinačne odluke, ali ne i određivati opće kriterije.

23.

Međutim, kao što ću objasniti u nastavku, odgovori se mogu pronaći između tih krajnosti. U tu svrhu najprije ću uputiti na tekst članka 6. stavka 4. prve rečenice Direktive o otpadu, a zatim ću razmotriti materijalnopravne uvjete prestanka statusa otpada i ovlasti država članica u tom pogledu i naposljetku ispitati odnos između općih odredbi i pojedinačnih odluka u pogledu primjene članka 6. stavka 4.

24.

Odgovor na zahtjev za prethodnu odluku relativno jasno proizlazi iz članka 6. stavka 4. prve rečenice Direktive o otpadu. U skladu s tim člankom države članice mogu u svakom pojedinačnom slučaju odlučiti je li određeni otpad prestao biti otpad uzimajući u obzir primjenjivu sudsku praksu, ako Komisija nije utvrdila kriterije na razini Unije.

25.

Stoga se na prvi pogled čini logičnim osloniti se na tekst te odredbe, osobito na uporabu glagola „moći”, a možda i uzeti u obzir ovlast država članica za poduzimanje strožih zaštitnih mjera u skladu s člankom 193. UFEU‑a. Već iz toga bi se moglo zaključiti da ni državna uprava ni sudovi država članica u slučaju nepostojanja specifičnih europskih ili nacionalnih odredbi za određene tvari ili predmete nisu obvezni utvrditi prestanak statusa otpada. U skladu s tim, oni ne bi trebali utvrđivati kriterije ni donositi pojedinačne odluke.

26.

Takav bi pristup zaista bio previše površan. Naprotiv, u pogledu zahtjeva za prethodnu odluku potrebno je temeljitije ispitati pojam otpada i, osobito, uvjete za prestanak statusa otpada. Naime, nije u skladu s Direktivom o otpadu da se neku tvar ili proizvod nastavi smatrati otpadom ako oni na temelju Direktive više nisu otpad. Naprotiv, potrebno je uravnotežiti ciljeve Direktive o otpadu, koji se, s jedne strane, odnose na osiguravanje visoke razine zaštite i, s druge strane, na oporabu otpada kad god je to moguće kako bi se dobili korisni proizvodi.

27.

U članku 6. Direktive o otpadu navode se dva načina koji dovode do prestanka statusa otpada.

28.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive o otpadu, određeni otpad prestaje biti otpad ako je podvrgnut postupcima oporabe i zadovoljava posebne kriterije koje je Komisija utvrdila u skladu s određenim uvjetima. U skladu s tim nužno dolazi do prestanka statusa otpada a da uvjeti iz te odredbe nisu ispunjeni. Naime, Komisija nije utvrdila navedene kriterije za mulj iz otpadnih voda.

29.

Drugi način za prestanak statusa otpada utvrđen je člankom 6. stavkom 4. Direktive o otpadu. U odluci koja se predviđa tom odredbom država članica mora uzeti u obzir sudsku praksu (Suda).

30.

Sudska praksa na koju se upućuje u članku 6. stavku 4. nastala je neovisno o članku 6. i temelji se na definiciji iz članka 3. točke 1. Direktive o otpadu ( 9 ). U skladu s tom definicijom, otpad znači svaka tvar ili predmet koji posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti. Na temelju svih okolnosti mora se (objektivno) utvrditi da je doista riječ o odbacivanju, vodeći računa o cilju Direktive i o tome da njezina učinkovitost ne bude narušena ( 10 ).

31.

Ta definicija može se shvatiti na način da tvar ili predmet više nisu otpad ako ih njihov posjednik više ne odbacuje, ne namjerava ili ne mora odbaciti.

32.

Međutim, takva (možda spontana) promjena statusa otpada nespojiva je sa sustavom gospodarenja otpadom koji je utvrđen Direktivom o otpadu jer se njime najprije pretpostavlja daljnja primjenjivost zakonodavstva o otpadu.

33.

U skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive o otpadu države članice osobito poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da svaki izvorni proizvođač ili drugi posjednik otpada otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada u skladu s člancima 4. i 13.

34.

Članak 13. Direktive o otpadu sadržava glavnu obvezu zakonodavstva o otpadu koja se odnosi na osiguravanje da se gospodarenje otpadom provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu. Člankom 4. utvrđuje se hijerarhija otpada u kojoj se najprije navodi sprečavanje nastanka otpada, zatim priprema za ponovnu uporabu, potom recikliranje, onda drugi postupci oporabe te kao posljednja mogućnost zbrinjavanje otpada.

35.

Međutim, svatko tko profesionalno prerađuje otpad u ovom kontekstu neće ga odbaciti barem tijekom prerade. Naprotiv, posjedovanje otpada neophodan je preduvjet za obavljanje te djelatnosti i ostvarivanje dobiti kojem ta osoba teži. Dakle, poslovanje odlagališta temelji se na trajnom posjedovanju otpada. Uobičajeni uvjet profesionalne oporabe otpada jest zaprimanje predmetnog otpada. Stoga postoje i neslaganja o tome kome je dopušteno zbrinjavanje ili oporaba određenog otpada ( 11 ).

36.

Takvo nepostojanje odbacivanja prilikom gospodarenja otpadom ne može samo po sebi dovesti do izuzimanja otpada iz područja primjene zakonodavstva o otpadu. Naime, čim se zakonodavstvo o otpadu prestane primjenjivati, ne postoji ni jamstvo poštovanja članaka 4. i 13. Direktive o otpadu.

37.

Stoga je točno da gubitak statusa otpada znači da posjednik ne odbacuje, ne namjerava ili ne mora odbaciti tvar ili predmet ( 12 ), ali taj uvjet nije dovoljan za prestanak statusa otpada. To je osim toga očito iz uvjeta članka 6. stavka 1. Direktive o otpadu, ali i iz sudske prakse Suda na koju se upućuje u članku 6. stavku 4.

38.

Za određene oblike oporabe Sud je naime priznao da tvari koje nastaju kao rezultat, osim u slučaju odbacivanja, više nisu otpad. To se odnosi na materijalnu oporabu ambalažnog otpada u novi materijal ili novi proizvod koji ima svojstva usporediva s materijalom od kojeg je proizveden ( 13 ) kao i na preradu željeznog otpada u proizvode od željeza ili čelika, koji su toliko slični drugim proizvodima od željeza ili čelika proizvedenima od primarnih sirovina da se gotovo ne mogu razlikovati ( 14 ). Oporabom otpada u pročišćeni plin koji se koristi kao gorivo postiže se slična kvaliteta ( 15 ).

39.

Za prestanak statusa otpada tvari ili predmeta stoga postoje dva uvjeta. Kao prvo, posjednik predmetne tvari ili predmeta ne smije odbaciti, namjeravati odbaciti ili morati odbaciti tu tvar ili taj predmet u smislu članka 3. točke 1. Direktive o otpadu. Kao drugo, tvar ili predmet moraju se učiniti upotrebljivim procesom oporabe a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi i ne šteti okolišu ( 16 ).

40.

Međutim, u sudskoj praksi ne spominje se da Unija ili države članice moraju donijeti odredbe ili odluke kako se otpad više ne bi smatrao otpadom.

41.

Međutim, navedeni uvjeti za prestanak statusa otpada relevantni su za ovlasti država članica u tom smislu. Osim članka 6. stavka 4. Direktive o otpadu, u tom pogledu posebno je zanimljiva oporaba otpada, što je u sudskoj praksi preduvjet za prestanak statusa otpada.

42.

Točno je da je u Prilogu II. Direktivi o otpadu naveden indikativan popis postupaka oporabe. Međutim, u skladu s posebnim pravilima Unije za određene vrste otpada, primjerice na temelju članka 6. stavaka 1. i 2., upravljanje postupcima oporabe, uključujući zahtjeve za potpunu oporabu, u pravilu je odgovornost država članica u skladu s člankom 10. Pritom moraju poštovati hijerarhiju otpada u skladu s člankom 4. i spriječiti ugrožavanje zdravlja ljudi te štetu za okoliš u skladu s člankom 13., ali svakako mogu odrediti različite razine standarda zaštite ( 17 ).

43.

Ta ovlast država članica da odlučuju o postupku oporabe i primjenjivoj razini zaštite odgovara tekstu članka 6. stavka 4. prve rečenice Direktive o otpadu prema kojem države članice mogu u svakom pojedinačnom slučaju donijeti odluku o tome je li određeni otpad prestao biti otpad, ali ne moraju priznati da je došlo do prestanka statusa otpada. Člankom 193. UFEU‑a potiče se ta ovlast jer se tim člankom državama članicama dopušta zadržavanje ili uvođenje strožih zaštitnih mjera.

44.

Međutim, sloboda država članica u pogledu primjene članka 6. stavka 4. Direktive o otpadu nije neograničena. One trebaju uzeti u obzir ciljeve Direktive, kao što su hijerarhija otpada u skladu s člankom 4. te osobito poticanje oporabe otpada u skladu s uvodnom izjavom 29., ali i poštovati temeljna prava dotičnih osoba, u ovom slučaju osobito temeljno pravo na imovinu iz članka 17. Povelje o temeljnim pravima te slobodu poduzetništva iz članka 16.

45.

Člankom 193. UFEU‑a ne mijenja se ništa značajno u pogledu tih ograničenja jer i strože zaštitne mjere trebaju, s jedne strane, odgovarati ciljevima dotične mjere Unije i, s druge strane, poštovati pravo Unije, osobito njegova opća pravna načela ( 18 ) koja uključuju temeljna prava.

46.

Međutim, države članice imaju marginu prosudbe u pogledu ostvarivanja ciljeva Direktive o otpadu, osobito kad je riječ o zaštiti zdravlja i okoliša u skladu s člankom 13. ( 19 ). Naime, za odgovarajuće mjere potrebna je složena ocjena rizika koji proizlaze iz određene mjere oporabe, u skladu s najnovijim znanstvenim i tehničkim saznanjima ( 20 ). U skladu s pravom Unije moguće je ograničiti sudsko preispitivanje takvih odluka na očite pogreške u ocjeni ( 21 ), ali se njime zahtijeva da nadležna tijela poštuju postupovne zahtjeve, odnosno osobito to da pažljivo i nepristrano ispitaju sve relevantne aspekte konkretnog slučaja ( 22 ). Ta se margina prosudbe također mora primijeniti na odvagivanje koje je neophodno u pogledu primjene temeljnih prava o kojima je riječ.

47.

Slijedom toga, na temelju Direktive o otpadu, a osobito na temelju članka 6. stavka 4., države članice imaju veliku marginu prosudbe u pogledu odlučivanja o tome hoće li se pojedine vrste otpada i dalje smatrati otpadom. Međutim, pri donošenju te odluke trebaju uzeti u obzir sve relevantne aspekte i najnovija znanstvena i tehnička saznanja te pritom poštovati relevantne postupovne zahtjeve.

48.

Međutim, valja još pojasniti je li, s obzirom na prethodno navedena razmatranja, uvjetovanje prestanka statusa otpada time da su za spornu tvar ili sporni predmet utvrđeni standardi za proizvod na europskoj ili nacionalnoj razini u skladu s Direktivom o otpadu i osobito njezinim člankom 6. stavkom 4. Da je takva odredba dopuštena, posjednici otpada ne bi imali pravo pojedinačno odrediti da se određeni otpad treba prestati smatrati otpadom unatoč nepostojanju kriterija.

49.

U tom je smislu najprije potrebno pojasniti da države članice na temelju članka 6. stavka 4. Direktive o otpadu mogu utvrditi kriterije za prestanak statusa otpada. Točno je da u skladu s tom odredbom mogu odlučivati u pojedinačnom slučaju, ali to ne znači da države članice mogu donositi samo pojedinačne odluke za određeni otpad ili određene posjednike otpada. Naprotiv, člankom 6. stavkom 4. drugom rečenicom podsjeća se na to da o tim odlukama treba obavijestiti Komisiju u skladu s Direktivom o standardima i tehničkim propisima ( 23 ) ako se to zahtijeva tom direktivom. Međutim, ta se direktiva ne primjenjuje na odluke o pojedinačnim slučajevima, nego na nacrte tehničkih propisa. Navedeno bi u načelu obuhvaćalo kriterije za prestanak statusa otpada određenih vrsta otpada. Osim toga, takvi su kriteriji znatno korisniji za pravilnu i dosljednu primjenu zakonodavstva o otpadu nego ograničavanje na pojedinačne odluke.

50.

U pravilu je također dopušteno prestanak statusa otpada uvjetovati postojanjem takvih kriterija. Naime, otpad se obično povezuje s rizicima za zdravlje i zaštitu okoliša kojima se opravdava primjena zakonodavstva o otpadu ( 24 ).

51.

U pogledu izričite oporabe mulja iz otpadnih voda, Austrija s pravom osobito ističe da je taj mulj povezan s određenim rizicima za okoliš i zdravlje ljudi, prije svega s rizikom od onečišćenja štetnim tvarima. Stoga, uzimajući u obzir marginu prosudbe koju imaju, države članice ne trebaju odrediti prestanak statusa otpada prerađenog mulja iz otpadnih voda, odnosno ne trebaju utvrđivati standarde za proizvode u pogledu mulja iz otpadnih voda ako ti standardi dovode do prestanka statusa otpada.

52.

Međutim, može postojati otpad koji je, uzimajući u obzir sve relevantne aspekte i najnovija znanstvena i tehnička saznanja, bez ikakve razumne sumnje postupkom oporabe učinjen upotrebljivim a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi odnosno da nema štete za okoliš ili da pritom nije riječ o otpadu koji posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti u smislu članka 3. točke 1. Direktive o otpadu.

53.

U takvom je slučaju margina prosudbe država članica ograničenija te se države članice ne mogu osloniti na to da za taj otpad i dalje nisu utvrđeni kriteriji za prestanak statusa otpada. Pod tim uvjetima, posjednik otpada ima pravo na to da nadležna tijela ili sudovi u pojedinačnoj odluci utvrde prestanak statusa otpada ako se ipak ne može pretpostaviti da posjednik odbacuje ili namjerava ili mora odbaciti materijal ili predmet.

54.

U ovom postupku nije potrebno odlučiti može li status otpada automatski prestati pod određenim uvjetima, bilo to izravno na temelju Direktive o otpadu ili na temelju toga da se Direktivom dopuštaju odgovarajuće nacionalne odredbe. S jedne strane, estonskim pravom ne predviđa se ta mogućnost, a s druge strane stranke osporavaju zakonitost upravnih odluka kojima se isključuje prestanak statusa otpada.

55.

Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi:

U skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive 2008/98/EZ o otpadu države članice mogu dopustiti da otpad u pravilu podliježe zakonodavstvu o otpadu sve dok ne zadovolji kriterije za prestanak statusa otpada koji su za određenu vrstu otpada utvrđeni europskim ili nacionalnim pravnim aktom opće primjene.

Međutim, ako takvi kriteriji ne postoje, posjednik otpada ima pravo zatražiti od nadležnoga tijela ili suda države članice da utvrdi prestanak statusa otpada za određeni otpad ako je taj otpad, uzimajući u obzir sve relevantne aspekte i najnovija znanstvena i tehnička saznanja, bez ikakve razumne sumnje postupkom oporabe učinjen upotrebljivim a da se pritom ne ugrožava zdravlje ljudi odnosno da nema štete za okoliš ili da ga posjednik ne odbacuje ili ne namjerava ili ne mora odbaciti u smislu članka 3. točke 1. Direktive 2008/98.