I. Pravni okvir

II. Okolnosti spora

A. Preuzimanje društva Morpol

B. Odluka o odobravanju i postupak koji je doveo do njezina donošenja

C. Sporna odluka i postupci koji su doveli do njezina donošenja

III. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

V. Ocjena žalbenih razloga

A. Prvi žalbeni razlog koji se temelji na tome da je Opći sud pogriješio jer nije primijenio članak 7. stavak 2. Uredbe 139/2004

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

a) Prvi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno utvrdio da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje ne predstavljaju jedinstvenu koncentraciju

b) Drugi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud pogriješio pri uskom tumačenju svrhe članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004

B. Drugi žalbeni razlog koji se temelji na tome da je Opći sud pogriješio jer nije primijenio načelo ne bis in idem, načelo uračunavanja i načela koja uređuju stjecaj povreda

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

a) Dopuštenost

b) Meritum

1) Prvi dio drugog žalbenog razloga

i) Žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela ne bis in idem

ii) Žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela uračunavanja

2) Drugi dio drugog žalbenog razloga

i) Uvod

ii) Načela koja uređuju stjecaj povreda u pravnim poretcima država članica

iii) Može li se u načelima pravnih poredaka država članica pronaći nadahnuće u odnosu na povredu, istim postupanjem, članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004

iv) Povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 obuhvaća povredu članka 4. stavka 1. te uredbe

v) Opći sud je pogriješio prihvativši Komisijino utvrđenje da je društvo Marine Harvest povrijedilo članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004

VI. Zaključak

1. 

Ovom žalbom društvo Marine Harvest ASA (u daljnjem tekstu: Marine Harvest), čiji je pravni sljednik društvo Mowi ASA, zahtijeva od Suda da ukine presudu Općeg suda ( 2 ), kojom je potonji odbio tužbu za poništenje Odluke Komisije od 23. srpnja 2014. kojom se društvu Marine Harvest izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije povredom obveza prijavljivanja i mirovanja (u daljnjem tekstu: sporna odluka) ( 3 ).

2. 

Sporna je odluka bila donesena nakon Odluke Komisije od 30. rujna 2013., kojom se stjecanje društva Morpol ASA (u daljnjem tekstu: Morpol) od strane društva Marine Harvest proglasilo sukladnim s unutarnjim tržištem, uz uvjet poštovanja obveza (u daljnjem tekstu: Odluka o odobravanju) ( 4 ). To je stjecanje bilo provedeno u dvjema fazama: društvo Marine Harvest je, kao prvo, sklopilo ugovor o stjecanju dionica s glavnim dioničarom društva Morpol, kojim je steklo 48,5 % udjela u kapitalu društva Morpol; kao drugo, društvo Marine Harvest podnijelo je ponudu za preuzimanje preostalih dionica društva Morpol, što mu je omogućilo povećati svoj udio u društvu Morpol s 48,5 % na 87,1 %.

3. 

Međutim, prva je faza, to jest stjecanje 48,5 % udjela u društvu Morpol, bila dovršena prije nego što se prijavila Europskoj komisiji. Prema stajalištu Komisije, stjecanje tog udjela bilo je dovoljno za dodjelu kontrole nad društvom Morpol te je stoga predstavljalo koncentraciju u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 ( 5 ). Komisija je stoga u spornoj odluci utvrdila da je društvo Marine Harvest, dovršenjem stjecanja 48,5 % udjela u društvu Morpol prije nego se ono prijavilo i proglasilo sukladnim s unutarnjim tržištem, povrijedilo, kao prvo, obvezu prijavljivanja koja je propisana u članku 4. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 i, kao drugo, obvezu mirovanja iz članka 7. stavka 1. te uredbe. Stoga je Komisija društvu Marine Harvest izrekla dvije novčane kazne zbog povrede tih odredbi, svaku u iznosu od 10 milijuna eura.

4. 

Žalba koja je podnesena Sudu postavlja dva pitanja. Kao prvo, Sudu se postavlja pitanje predstavlja li samo stjecanje 48,5 % udjela u društvu Morpol koncentraciju, ili to stjecanje i naknadnu ponudu za preuzimanje treba smatrati jedinstvenom koncentracijom. Kao drugo, ako Sud zaključi da koncentracija nastaje samim stjecanjem 48,5 % udjela, morat će odlučiti mogu li se dvije novčane kazne izreći po dovršetku tog stjecanja, ili je Komisija nametanjem zasebnih novčanih kazni posebice povrijedila načelo ne bis in idem.

5.

Uvodna izjava 20. Uredbe br. 139/2004 propisuje:

„Pojam koncentracije uputno je definirati tako, da obuhvaća djelovanja koja uzrokuju trajne promjene u kontroli predmetnih poduzetnika, a time i u strukturi tržišta. Stoga u doseg ove Uredbe treba uključiti sve zajedničke pothvate, koji trajno obavljaju sve funkcije samostalnoga gospodarskog subjekta. Osim toga, uputno je s transakcijama, koje su međusobno usko povezane, postupati kao s pojedinačnim koncentracijama [jedinstvenom koncentracijom], jer ih povezuje određeni uvjet ili imaju oblik niza transakcija vrijednosnim papirima, koje se odvijaju u razumno kratkom vremenskom razdoblju”.

6.

Članak 4. Uredbe br. 139/2004 naslovljen „Prethodna prijava koncentracija i predprijavno upućivanje na zahtjev podnositelja prijave” predviđa:

„1.   Koncentracije koje su, u smislu ove Uredbe, od značaja za cijelu [Europsku uniju], prijavljuju se [Komisiji] prije njihove provedbe, a nakon zaključivanja ugovora, objave javnog nadmetanja [ponude za preuzimanje] ili stjecanja kontrolnog udjela.

[…]”

7.

Prema članku 7. Uredbe br. 139/2004, naslovljenom „Privremena odgoda koncentracijâ”:

„1.   Koncentracija od značaja za cijelu [Uniju], prema definiciji iz članka 1. ili koncentracija, koju Komisija treba ispitati prema članku 4. stavku 5., ne provodi se ili prije nego što bude prijavljena ili dok se ne ocijeni sukladnom s [unutarnjim] tržištem, prema odluci iz članka 6. stavka 1. točke (b), članka 8. stavka 1. ili 2. ili na temelju pretpostavke, u skladu s člankom 10. stavkom 6.

2.   Stavak 1. ne sprečava provedbu javnog nadmetanja [ponude za preuzimanje] ili niza transakcija vrijednosnim papirima, uključujući vrijednosne papire zamjenjive za druge vrijednosne papire, kojima se može trgovati na tržištu kao što je burza, kojima više prodavatelja stječe kontrolu u smislu članka 3., pod uvjetom da:

[…]”.

8.

Članak 14. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 naslovljen „Novčane kazne” propisuje:

„Komisija može odlukom odrediti novčane kazne osobama iz članka 3. stavka 1. točke (b) ili predmetnim poduzetnicima, u visini od najviše 10 % ukupnog prihoda predmetnog poduzetnika, u smislu članka 5., ako namjerno ili iz nehaja:

[…]”.

9.

Društvo Marine Harvest sklopilo je 14. prosinca 2012. ugovor o stjecanju dionica (u daljnjem tekstu: SPA) s društvima Friendmall Ltd. (u daljnjem tekstu: Friendmall) i Bazmonta Holding Ltd. (u daljnjem tekstu: Bazmonta). Društvo Bazmonta je društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva Friendmall, koje je pod kontrolom osobe M. U skladu sa SPA‑om, društvo Marine Harvest steklo je 48,5 % udjela društva Morpol. To je stjecanje dovršeno (u daljnjem tekstu: stjecanje iz prosinca 2012.) 18. prosinca 2012.

10.

Na temelju norveškog zakona, stjecatelj koji stekne više od trećine dionica društva koje kotira na burzi ( 6 ) obvezan je podnijeti ponudu za preostale dionice društva. Stoga je društvo Marine Harvest 17. prosinca 2012. putem burzovnog priopćenja najavilo da će podnijeti ponudu za preuzimanje preostalih dionica društva Morpol koje predstavljaju 51,5 % kapitala tog društva. Društvo Marine Harvest je 15. siječnja 2013. dostavilo obveznu ponudu za preuzimanje tih dionica (u daljnjem tekstu: ponuda za preuzimanje). Nakon rješavanja i dovršetka ponude za preuzimanje 12. ožujka 2013., društvo Marine Harvest steklo je 87,1 % dionica Morpola. Slijedom toga, zahvaljujući ponudi za preuzimanje, društvo Marine Harvest steklo je dionice koje su predstavljale otprilike 38,6 % društva Morpol, uz dionice koje je već dobio stjecanjem iz 2012., koje su predstavljale 48,5 % navedenog društva.

11.

Stjecanje preostalih dionica društva Morpol bilo je dovršeno 12. studenoga 2013. Glavna skupština dioničara je 15. studenoga 2013. na izvanrednom zasjedanju odlučila zatražiti delistiranje dionica, smanjiti broj članova upravnog odbora te je odlučila da društvo više neće imati odbor za imenovanja. Društvo Morpol 28. studenoga 2013. delistirano je s burze u Oslu.

12.

Društvo Marine Harvest poslalo je 21. prosinca 2012. Europskoj Komisiji zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom u vezi sa stjecanjem isključive kontrole nad društvom Morpol. Tužitelj je u tom zahtjevu obavijestio Komisiju da je stjecanje iz prosinca 2012. dovršeno i da se on neće koristiti svojim glasačkim pravima do donošenja odluke Komisije.

13.

Nakon nekoliko Komisijinih zahtjeva za dostavljanjem podataka i podnošenja prvog nacrta obrasca za prijavu ( 7 ) dana 5. ožujka 2013., operacija je službeno prijavljena 9. kolovoza 2013.

14.

Komisija je 30. rujna 2013. Odlukom o odobravanju dopustila koncentraciju pod uvjetom da je u potpunosti sukladna predloženim obvezama. Kao što je navedeno u točki 3. ovog mišljenja, Komisija je utvrdila da je stjecanje iz prosinca 2012. društvu Marine Harvest već dodijelilo de facto isključivu kontrolu nad društvom Morpol. Prema tome, Komisija je naznačila da nije mogla isključiti da je provedba stjecanja iz prosinca 2012. njegovim dovršetkom 18. prosinca 2012., prije nego što se prijavilo i proglasilo sukladnim, povrijedila obvezu prijavljivanja koja je predviđena u članku 4. stavku 1. Uredbe br. 139/2004. i obvezu mirovanja na temelju članka 7. stavka 1. te uredbe. Komisija je navela da bi mogla u zasebnom postupku ispitati treba li izreći sankciju na temelju članka 14. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 ( 8 ).

15.

Komisija je dopisom od 30. siječnja 2014. obavijestila društvo Marine Harvest o istrazi u tijeku koja se odnosi na moguće povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

16.

Komisija je 31. ožujka 2014. društvu Marine Harvest uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama na koju je potonji odgovorio 30. travnja 2014.

17.

Komisija je 23. srpnja 2014. donijela pobijanu odluku kojom je utvrdila da je društvo Marine Harvest povrijedilo obvezu prijavljivanja koja je predviđena u članku 4. stavku 1. Uredbe 139/2004 i obvezu mirovanja iz članka 7. stavka 1., te izrekla dvije novčane kazne za te povrede, svaku u iznosu od 10 milijuna eura.

18.

U spornoj odluci, Komisija je kao prvo utvrdila da je društvo Marine Harvest, kao posljedicu stjecanja iz prosinca 2012., steklo de facto isključivu kontrolu nad društvom Morpol. Stoga je ta transakcija predstavljala koncentraciju u smislu članka 3. Uredbe br. 139/2004. Kao drugo, Komisija je smatrala da je ta koncentracija bila provedena pomoću njezina dovršetka 18. prosinca 2012., to jest prije nego što je prijavljena 9. kolovoza 2013. i prije nego što je 30. rujna 2013. Odlukom o odobravanju proglašena sukladnom s unutarnjim tržištem ( 9 ). Kao treće, Komisija je utvrdila da se izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 ne primjenjuje. Komisija je zaključila da je društvo Marine Harvest dovršetkom stjecanja iz prosinca 2012. povrijedilo članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 i da je potrebno izreći novčanu kaznu u iznosu od 10 milijuna eura za svaku povredu ( 10 ).

19.

Društvo Marine Harvest podnijelo je 3. listopada 2014. tužbu za poništenje sporne odluke ili, podredno tomu, novčanih kazni koje su mu tom odlukom izrečene, ili, podredno, znatno smanjenje tih novčanih kazni.

20.

Opći je sud pobijanom presudom odbio pet tužbenih razloga koji su pred njim istaknuti i odbio tužbu.

21.

Opći je sud osobito ( 11 ) odbio prvi tužbeni razlog koji navodi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i koja se tiče činjenica utvrdivši da se članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 nije primjenjivao.

22.

Kao prvo, Opći sud naglasio je da je Komisija bila ovlaštena utvrditi da je društvo Marine Harvest stjecanjem iz prosinca 2012. steklo kontrolu nad društvom Morpol i da je stoga društvo Marine Harvest trebalo prijaviti tu transakciju i ne provesti je dok nije bila proglašena sukladnom s unutarnjim tržištem. Stoga je bilo nužno odrediti je li se primjenjivalo izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.

23.

Kao drugo, Opći je sud smatrao da se situacija u ovom slučaju razlikovala od dviju situacija koje su obuhvaćene tim izuzećem, to jest ponude za preuzimanje i niza transakcija vrijednosnim papirima. Izuzeće ponuda za preuzimanje nije se primjenjivalo s obzirom na to da je povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizašla iz provedbe stjecanja iz prosinca 2012., a ne ponude za preuzimanje. Izuzeće niza transakcija vrijednosnim papirima također se nije primjenjivalo s obzirom na to da obuhvaća samo strukture transakcija kod kojih se kontrola stječe nizom transakcija od različitih prodavatelja, dok se kontrola društva Morpol stekla jednom transakcijom i to stjecanjem iz prosinca 2012. te od jednog prodavatelja i to osobe M.

24.

Kao treće, Opći je sud odbio argument društva Marine Harvest da su stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje trebali biti tretirani kao jedinstvena koncentracija, tako da je ona ulazila u područje primjene izuzeća ponuda za preuzimanje od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Od dvaju slučajeva u kojima se, prema uvodnoj izjavi 20. te uredbe, niz transakcija može tretirati kao jedinstvena koncentracija, to jest kao transakcije povezane uvjetima i nizovi transakcija s vrijednosnim papirima, društvo Marine Harvest pozvalo se samo na prethodni slučaj. Kao prvo, iz članka 44. Pročišćene obavijesti Komisije o nadležnosti na temelju Uredbe br. 139/2004. (u daljnjem tekstu: Pročišćena obavijest o nadležnosti) ( 12 ) proizlazi da, kako bi se prema dvjema transakcijama postupalo kao s jedinstvenom koncentracijom, nije dovoljno da su one povezane uvjetom. Kontrola se također mora steći putem više transakcija. Budući da je društvo Marine Harvest steklo kontrolu nad društvom Morpol putem jedne transakcije, ta transakcija i ponuda za preuzimanje nisu predstavljale jedinstvenu koncentraciju. Kao drugo, argument društva Marine Harvest da je svrha članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bila obuhvatiti „postupna preuzimanja” nije bio relevantan s obzirom na to da preuzimanje društva Morpol nije bilo „postupno” te su se „postupna preuzimanja”, u svakom slučaju, ticala drugog slučaja koji je predviđen u uvodnoj izjavi 20. te uredbe, na koji se društvo Marine Harvest nije pozvalo. Naposljetku, činjenica da je svrha članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bila olakšati preuzimanja i osigurati likvidnost burzi nije značila da je potrebno proširiti područje primjene te odredbe izvan njezina teksta kako bi se olakšala preuzimanja.

25.

Osim toga, Opći je sud odbio treći tužbeni razlog kojim se navodi povreda načela ne bis in idem ili načela uračunavanja i povreda načela koja uređuju stjecaj povreda.

26.

Opći je sud kao uvodnu napomenu naveo da povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 automatski rezultira povredom članka 7. stavka 1. te uredbe, no to ne vrijedi u obrnutoj situaciji. Naime, ako poduzetnik provodi koncentraciju prije nego što se prijavi i proglasi sukladnom, on povređuje obje odredbe. Međutim ako poduzetnik provodi koncentraciju nakon što se prijavi, ali prije nego što se proglasi sukladnom, on povređuje samo članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004. To je prema Općem sudu učinilo primjenjivi pravni okvir „neuobičajen[im]”.

27.

Kao prvo, Opći je sud utvrdio da se nije primjenjivalo načelo ne bis in idem. Prema ranijoj sudskoj praksi, da bi se to načelo primjenjivalo sporni je poduzetnik morao biti sankcioniran ili se trebalo, ranijom odlukom koju više nije moguće pobijati, utvrditi da nije odgovoran. Prema tome, načelo ne bis in idem ne primjenjuje se na situaciju u kojoj, kao što je ovdje bio slučaj, tijelo izriče dvije kazne u jednoj odluci. Što se tiče takozvanog načela uračunavanja, koje u skladu sa sudskom praksom zahtijeva da Komisija pri utvrđivanju iznosa novčane kazne uzme u obzir za isto postupanje već izrečene kazne tijela nadležnog za tržišno natjecanje države članice, Opći je sud smatrao da se to načelo također ne primjenjuje s obzirom na to da se, kao i načelo ne bis in idem, primjenjuje samo tamo gdje je postojala ranija odluka.

28.

Kao drugo, Opći je sud odbio argument društva Marine Harvest da se po analogiji s načelom „prividnog” ili „nepravog stjecaja” u skladu s međunarodnim i njemačkim pravom treba zaključiti da, u slučaju stjecaja povreda, teža povreda obuhvaća lakšu pa je potrebno izreći samo jednu kaznu. Opći sud utvrdio je da, suprotno onomu što ističe društvo Marine Harvest, povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije bila specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe i da prethodna povreda nije obuhvatila potonju. To je bilo zato jer je povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 bila trenutna povreda, dok je povreda članka 7. stavka 1. te uredbe bila trajna povreda. Stoga je prethodna povreda podlijegala roku zastare od 3 godine, dok je potonja povreda podlijegala roku zastare od 5 godina. Prema tome, da se članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 samostalno primjenjivao kad je poduzetnik provodio koncentraciju prije nego što se prijavila i proglasila sukladnom, taj bi poduzetnik bio u povoljnijem položaju od poduzetnika koji je proveo koncentraciju nakon što se prijavila, ali prije nego što se proglasila sukladnom. Proizlazilo je da niti jedna od spornih odredbi nije bila primarno primjenjiva, s posljedicom da nije bilo povrede načela „prividnog” ili „nepravog stjecaja”.

29.

Društvo Marine Harvest svojom žalbom zahtijeva od Suda da:

30.

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

31.

Društvo Marine Harvest i Komisija usmeno su se očitovali na raspravi 22. svibnja 2019.

32.

Društvo Marine Harvest ističe dva žalbena razloga. Kao prvo, tvrdi da je Opći sud pogriješio utvrdivši da se članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne primjenjuje. Kao drugo, tvrdi da je Opći sud pogriješio ne primjenjujući načelo ne bis in idem, načelo uračunavanja ili načela koja uređuju stjecaj povreda.

33.

Svojim prvim žalbenim razlogom, društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud pogriješio u točkama 46. do 233. pobijane presude jer nije primijenio članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004.

34.

Prvi žalbeni razlog podijeljen je na dva dijela.

35.

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga, društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud pogriješio utvrdivši da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje ne predstavljaju jedinstvenu koncentraciju. Društvo Marine Harvest smatra da iz uvodne izjave 20. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da se prema transakcijama koje su „povezane uvjetom” treba postupati kao s jedinstvenom koncentracijom, neovisno o tome je li se kontrola nad ciljnim društvom stekla prvom ili posljednjom transakcijom. U ovom su slučaju stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje povezani de jure i de facto te se stoga prema njima treba postupati kao s jedinstvenom koncentracijom.

36.

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga društvo Marine Harvest navodi da je Opći sud pogriješio usko tumačeći svrhu članka 7. stavka 2. Uredbe 139/2004. Društvo Marine Harvest smatra da svrha te odredbe, koja je olakšati ponude za preuzimanje i postupna preuzimanja traži da se izuzeće od obveze mirovanja primijeni na transakcijsku strukturu koja obuhvaća ponudu za preuzimanje čak i ako se, kao što je ovdje slučaj, kontrola stekla prije nego je dana ponuda za preuzimanje. Odobravanje iznimke u skladu s člankom 7. stavkom 3. Uredbe br. 139/2004 nije zadovoljavajuća alternativa primjeni članka 7. stavka 2. te uredbe. Osim toga, primjena potonje odredbe na jednu transakciju, koja je prethodno opisana u mišljenju, osigurava da Komisija ocijeni sve učinke operacije, a ne samo one stjecanja iz prosinca 2012.

37.

Društvo Marine Harvest zaključuje da je članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 primjenjiv na ovaj slučaj. S obzirom na to da su ispunjena dva uvjeta kojima podliježe izuzeće od obveze mirovanja, to se izuzeće primjenjuje.

38.

Komisija tvrdi da prvi žalbeni razlog nije osnovan.

39.

Što se tiče prvog dijela prvog žalbenog razloga, Komisija smatra da se stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje ne mogu smatrati jedinstvenom koncentracijom. Prema mišljenju Komisije, da bi dvije transakcije predstavljale jedinstvenu koncentraciju nije dovoljno, kao što to uvodna izjava 20. Uredbe br. 139/2004 propisuje, da su one povezane uvjetom. Kontrola u smislu članka 3. te uredbe treba također biti stečena drugom transakcijom. Ako je, kao što je to ovdje slučaj, kontrola stečena prvom transakcijom, druga transakcija nije više relevantna za svrhu određivanja je li kontrola stečena i treba li stoga zaustaviti provedbu koncentracije. Radi potpunosti, Komisija dalje navodi da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje nisu povezani de jure ili de facto.

40.

Komisija u odnosu na drugi dio prvog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud pravilno tumačio i tekst i svrhu članka 7. stavka 2. Uredbe 139/2004. Komisija tvrdi da se od dviju situacija koje su predviđene tom odredbom, to jest ponude za preuzimanje i transakcije vrijednosnim papirima, društvo Marine Harvest poziva samo na prvu. Međutim, ta prva situacija ne primjenjuje se na ovaj slučaj s obzirom na to da se kontrola stekla prije nego što se dala ponuda za preuzimanje, a ne ponudom za preuzimanje. Iz toga proizlazi da društvo Marine Harvest ne može ostvariti korist od izuzeća od obveze mirovanja na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Stoga nije relevantno da je društvo Marine Harvest postupilo u skladu sa zahtjevom iz te odredbe da se ne ostvaruju glasačka prava.

41.

Svojim prvim žalbenim razlogom društvo Marine Harvest navodi da je Opći sud pogrešno utvrdio da se članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne primjenjuje s obzirom na to da, kao prvo, stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jedinstvenu koncentraciju i, kao drugo, cilj te odredbe, koji je olakšati ponude za preuzimanje i postupna preuzimanja, traži da se tumači kao da se primjenjuje na transakcijsku strukturu koja se ne sastoji samo od ponude za preuzimanje, ali je uključuje. Društvo Marine Harvest smatra da su ispunjena dva uvjeta koja su postavljena u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004, s obzirom na to da je ono „bez odgode” prijavilo koncentraciju i nije koristilo svoja glasačka prava u društvu Morpol, što za posljedicu ima da se primjenjuje izuzeće od obveze mirovanja.

42.

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga, društvo Marine Harvest tvrdi da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jedinstvenu koncentraciju.

43.

Smatram da je prvi dio prvog žalbenog razloga neosnovan.

44.

„Koncentracija” je na temelju Uredbe br. 139/2004, u skladu s člankom 3. stavkom 1. te uredbe, „trajn[a] promjen[a] kontrole”. Članak 3. stavak 2. te uredbe definira „kontrolu” kao „omogućava[nje] prevladavajuć[eg] utjecaj[a] na poduzetnika”. U skladu sa sudskom praksom, kontrola nad poduzetnikom može se steći jednom, dvjema ili više transakcija ( 13 ).

45.

U ovom je slučaju društvo Marine Harvest steklo društvo Morpol putem sljedećih transakcija: kao prvo, stjecanjem iz prosinca 2012., kojim je društvo Marine Harvest steklo 48,5 % udjela u društvu Morpol i kao drugo, ponudom za preuzimanje kojom je društvo Marine Harvest povećalo svoje udjele u društvu Morpol s 48,5 % na 87,1 % ( 14 ).

46.

Međutim, kontrola nad društvom Morpol stečena je samim stjecanjem iz prosinca 2012. ( 15 ). Naglasio bih da društvo Marine Harvest ovo ne osporava. Naime, u prilog svojoj tvrdnji da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jednu transakciju društvo Marine Harvest ne osporava da se kontrola nad društvom Morpol stekla drugom transakcijom, to jest ponudom za preuzimanje. Razlog zbog kojeg društvo Marine Harvest smatra da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jedinstvenu koncentraciju je taj da su ona povezana uvjetom.

47.

Stoga je pitanje u ovom slučaju trebaju li se, ako poduzetnik stječe drugog poduzetnika putem više od jedne transakcije, ali se kontrola prenosi samo prvom transakcijom, sve transakcije smatrati jedinstvenom koncentracijom ili samo prva transakcija predstavlja koncentraciju u smislu članka 3. Uredbe br. 139/2004.

48.

Napominjem da, iako niti jedan članak Uredbe br. 139/2004 ne tumači podrobnije pod kojim se uvjetima više transakcija u odnosu na isto ciljno društvo mora smatrati kao jedinstvena koncentracija, uvodna izjava 20. predmetne uredbe u odnosu na to pruža određene smjernice. Zadnja rečenica te uvodne izjave navodi da „uputno je s transakcijama, koje su međusobno usko povezane, postupati kao s pojedinačnim [jedinstvenim] koncentracijama, jer ih povezuje određeni uvjet ili imaju oblik niza transakcija vrijednosnim papirima, koje se odvijaju u razumno kratkom vremenskom razdoblju”.

49.

Daljnje smjernice mogu se pronaći u Pročišćenoj obavijesti o nadležnosti. U odnosu na prvu situaciju koja je predviđena u uvodnoj izjavi 20. te uredbe (to jest, transakcije koje su povezane uvjetom) ( 16 ), točka 43. Pročišćene obavijesti o nadležnosti navodi da jedinstvena koncentracija nastaje kad se „niti jedna od transakcija ne bi provela bez drugih”. Ista točka Pročišćene obavijesti o nadležnosti točno navodi da je uvjetovanost uobičajeno prikazana ako su transakcije povezane ili de jure (kad su „sporazumi sami po sebi povezani zajedničkom uvjetovanošću”) ili de facto (kad gospodarska ocjena pokazuje da svaka od transakcija nužno ovisi o dovršetku drugih).

50.

Mišljenja sam da se ne može zaključiti da se, ako poduzetnik stekne drugog poduzetnika dvjema transakcijama – ali se kontrola prenese samo prvom transakcijom – te dvije transakcije moraju smatrati jedinstvenom koncentracijom. U nastavku ću iznijeti razloge zbog kojih sam došao do tog zaključka.

51.

Kao što je objašnjeno u točki 44. ovoga mišljenja, da bi nastala koncentracija mora doći do promjene u kontroli. Iz toga slijedi da ako poduzetnik stekne cjelokupni kapital ili većinu kapitala ciljnog društva putem više transakcija, ali stekne kontrolu ciljnog društva samo prvom transakcijom, ta prva transakcija predstavlja koncentraciju. Naknadne transakcije kojima stjecatelj povećava svoj udjel u kapitalu ciljnog društva ne bi se trebale uzimati u obzir za svrhu određivanja je li nastala koncentracija, s obzirom na to da je kontrola nad ciljnim društvom već prenesena.

52.

Mišljenja sam da je ovo u skladu s presudom u predmetu Cementbouw Handel & Industrie/Komisija. U toj je presudi Opći sud smatrao da koncentracija nastaje u slučaju formalno različitih pravnih transakcija ako su, kao prvo, te transakcije međusobno ovisne i, kao drugo, „rezultat se sastoji od dodjeljivanja […] kontrole” ciljnog poduzetnika ( 17 ). Za razliku od toga, ako stjecanje kontrole nije „rezultat” više transakcija nego je rezultat prve transakcije, samo ta transakcija predstavlja koncentraciju.

53.

Ovo je također potkrijepljeno člankom 3. stavkom 4. Komisijina prijedloga za buduću Uredbu br. 139/2004 ( 18 ) u kojem se nalazi podrijetlo zadnje rečenice uvodne izjave 20. te uredbe. Komisija je predložila unijeti četvrti stavak u članak 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 ( 19 ) koji je navodio da će se „dvije ili više transakcija koje su međusobno uvjetovane ili su toliko usko povezane da njihova gospodarska svrha opravdava postupanje prema njima kao s jednom transakcijom smatrati […] jednom te istom koncentracijom koja nastaje na dan posljednje transakcije, ako ta transakcija uzeta kao cjelina ispunjava uvjete iz stavka 1.” ( 20 ). „Uvjeti iz stavka 1.” oni su koji definiraju koncentraciju kao trajnu promjenu kontrole. Stoga se u Komisijinu prijedlogu smatralo da dvije ili više transakcija predstavljaju jednu te istu koncentraciju ako su kao cjelina postigle prijenos kontrole, drugim riječima, ako prijenos kontrole nije posljedica prve transakcije nego svih transakcija.

54.

Točno je da članak 3. Uredbe br. 4064/89 nije bio izmijenjen kao što je Komisija predložila. Međutim, članak 3. stavak 4. Komisijina prijedloga može se neovisno o tome uzeti u obzir za tumačenje posljednje rečenice uvodne izjave 20. Uredbe br. 139/2004 zato jer je ta rečenica unesena kad se odlučilo da se neće usvojiti Komisijin prijedlog za novi članak 3. stavak 4. ( 21 ).

55.

U svakom slučaju, ako Sud zaključi da se, kada se kontrola prenosi prvom od dviju transakcija, te dvije transakcije moraju smatrati jedinstvenom koncentracijom, u ovom slučaju ne bi proizlazilo da se stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje moraju smatrati jedinstvenom koncentracijom.

56.

Naime, kao što je spomenuto u točki 49. ovog mišljenja, da bi se dvije transakcije smatrale jedinstvenom koncentracijom one moraju biti povezane zajedničkom uvjetovanošću ili de jure ili de facto. Međutim, to nije slučaj sa stjecanjem iz prosinca 2012. i ponudom za preuzimanje.

57.

Kao prvo, stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje nisu povezani zajedničkom uvjetovanošću de jure. Točno je da je ponuda za preuzimanje nužna i izravna posljedica stjecanja iz prosinca 2012. To je zato jer je na temelju norveškog zakona stjecatelj više od trećine udjela društva koje kotira na burzi obvezan podnijeti ponudu za preostale dionice društva. Društvo Marine Harvest je kao posljedicu stjecanja iz prosinca 2012. steklo 48,5 % udjela u društvu Morpol te je stoga bilo obvezno dati ponudu za preuzimanje. Međutim to ne vrijedi u suprotnom slučaju. Od društva Marine Harvest se ni na koji način nije zahtijevalo da stekne određeni udjel u kapitalu društva Morpol prije nego što je dalo ponudu za preuzimanje.

58.

Trebam u odnosu na to naglasiti da je iz t. 43. Pročišćene obavijesti o nadležnosti jasno da ta uvjetovanost mora biti zajednička, s obzirom na to da ta točka navodi da „tražena uvjetovanost podrazumijeva da niti jedna transakcija ne bi nastala bez drugih” ( 22 ). Trebam također navesti da je ta rečenica sročena vrlo slično točki 109. presude u predmetu Cementbouw Handel & Industrie/Komisija ( 23 ).

59.

Kao drugo, stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje nisu povezani zajedničkom uvjetovanošću de facto. Kao što to Komisija navodi, društvo Marine Harvest potpisalo je SPA i pristupilo stjecanju iz prosinca 2012. iako u to vrijeme nije znalo omogućuje li ponuda za preuzimanje stjecanje svih preostalih dionica društva Morpol ili će mu ostati samo 48,5 % udjela. Osim toga, društvo Marine Harvest moglo je dati ponudu za preuzimanje a da nije prvo pristupilo SPA‑u.

60.

Iz toga slijedi da se stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje ne mogu smatrati jedinstvenom koncentracijom i da se prvi dio prvog žalbenog razloga mora odbiti kao neosnovan.

61.

Trebam radi potpunosti napomenuti da, ako bi Sud zaključio da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jedinstvenu koncentraciju, iz tog ne bi proizlazilo da se zabrana provođenja iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 primjenjuje samo na drugu transakciju, to jest ponudu za preuzimanje, s posljedicom da se prva transakcija, to jest stjecanje iz prosinca 2012. može provesti prije nego što se prijavi i proglasi sukladnom ( 24 ).

62.

Naime, Sud je u predmetu Ernst & Young smatrao da članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 zabranjuje provedbu „svake operacije koja doprinosi trajnoj promjeni kontrole nad” ciljnim poduzetnikom ( 25 ). Stoga bi se, pod pretpostavkom jedinstvene koncentracije, stjecanje iz prosinca 2012. trebalo smatrati kao da doprinosi promjeni kontrole i, prema tome, kao da ulazi u područje primjene zabrane provođenja koja je propisana u članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004.

63.

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga društvo Marine Harvest navodi da je Opći sud pogriješio usko tumačeći svrhu članka 7. stavka 2. Uredbe 139/2004. Društvo Marine Harvest smatra da se u skladu s njezinom svrhom, koja je olakšati ponude za preuzimanje i postupna preuzimanja, ta odredba mora tumačiti kao da se primjenjuje na transakcijsku strukturu koja uključuje ponudu za preuzimanje čak i ako se, kao u ovom slučaju, kontrola cilja ne stječe putem ponude za preuzimanje nego putem ranije transakcije. Uz to, kao što se traži u podstavcima (a) i (b) te odredbe, društvo Marine Harvest prijavilo je koncentraciju „bez odgode” i nije ostvarivalo svoja glasačka prava u društvu Morpol. Stoga, društvo Marine Harvest smatra da se izuzeće od obveze mirovanja na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 primjenjuje na stjecanje iz prosinca 2012.

64.

Smatram da je drugi dio prvog žalbenog razloga neosnovan.

65.

Naime, članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 predviđa izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 1. te uredbe u dvjema situacijama. Potonja odredba ne sprječava provođenje „ponude za preuzimanje” (prva situacija) ili „niza transakcija vrijednosnim papirima” (druga situacija) ako su ispunjena sljedeća dva uvjeta: kao prvo, koncentracija se mora prijaviti Komisiji bez odgode, i kao drugo, stjecatelj ne smije ostvarivati glasačka prava koja su povezana sa spornim vrijednosnim papirima, ili to čini isključivo na temelju iznimke koju mu je odobrila Komisija na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 139/2004.

66.

Trebam naglasiti da se u ovom slučaju na pitanje primjenjuje li se izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 treba odgovoriti u odnosu na samo stjecanje iz prosinca 2012., ne u odnosu na operaciju koja se sastoji od stjecanja iz prosinca 2012. i ponude za preuzimanje. To je zato jer, kao što sam prikazao prethodno u ovom mišljenju, samo stjecanje iz prosinca 2012. predstavlja koncentraciju i stoga provedba same te transakcije (njezinim dovršetkom 18. prosinca 2012. prije nego što je proglašena sukladnom s unutarnjim tržištem) povređuje članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004.

67.

Jasno je da se članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne primjenjuje na stjecanje iz prosinca 2012. s obzirom na to da, kao prvo, ta transakcija nije ponuda za preuzimanje, i kao drugo, to je jedna transakcija, a ne „niz” transakcija vrijednosnim papirima u smislu te odredbe. Prema tome, nije relevantno je li društvo Marine Harvest ispunilo dva uvjeta koja su propisana u podstavcima (a) i (b) članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.

68.

Opći sud stoga nije pogriješio kada je, u točki 83. pobijane presude, potvrdio Komisijino utvrđenje da se članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne primjenjuje na stjecanje iz prosinca 2012.

69.

U svakom slučaju, ako bi Sud zaključio da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje predstavljaju jedinstvenu koncentraciju, i da se stoga treba na pitanje primjenjuje li se izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 odgovoriti u odnosu na tu jedinstvenu koncentraciju, iz toga ne bi proizlazilo da stjecanje iz prosinca 2012. ulazi u područje primjene tog izuzeća.

70.

Trebam na početku navesti da, s obzirom na to da je riječ o iznimci od obveze mirovanja predviđene u članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004, kojoj je zakonodavac Unije dodijelio temeljnu važnost ( 26 ), članak 7. stavak 2. te uredbe treba usko tumačiti.

71.

U odnosu na prvu situaciju koja je predviđena u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004, to jest izuzeća od ponuda za preuzimanje, napominjem da se izuzeće od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 primjenjuje samo na ponude za preuzimanje ili nizove transakcija vrijednosnih papira „kojima […] [se] stječe kontrol[a]”. Smatram da iz toga proizlazi da ako transakcijska struktura uključuje ponudu za preuzimanje, ali kontrola cilja nije stečena tom ponudom za preuzimanje, potonja nije obuhvaćena područjem primjene izuzeća od obveze mirovanja. Trebam u odnosu na to naglasiti da ponuda za preuzimanje niti dovodi do promjene kontrole niti joj doprinosi s obzirom na to da je bila dana nakon stjecanja kontrole nad ciljnim društvom. Iz toga proizlazi da čak i pod pretpostavkom jedinstvene koncentracije, stjecanje iz prosinca 2012. nije obuhvaćeno područjem primjene prve situacije koja je predviđena u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004.

72.

U odnosu na drugu situaciju koja je predviđena u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004, to jest niza transakcija vrijednosnim papirima ( 27 ), ne vidim kako se operacija koja se sastoji od stjecanja iz prosinca 2012. i ponude za preuzimanje može smatrati „niz[om] transakcija vrijednosnim papirima […], kojima više prodavatelja stječe kontrolu”. Naime, u ovom se slučaju kontrola ciljnog društva stekla jednom transakcijom, to jest stjecanjem iz prosinca 2012., a ne „niz[om]” transakcija (neovisno o tome mogu li se dvije transakcije smatrati „niz[om]” transakcija). Prema tome, kontrola se stekla od jednog prodavatelja, to jest osobe M., a ne od „više prodavatelja”.

73.

Usto, u mjeri u kojoj je, proširenjem područja primjene izuzeća od obveze mirovanja na „niz transakcija vrijednosnim papirima” ( 28 ) zakonodavstvo Unije namjeravalo, kao što društvo Marine Harvest tvrdi, olakšati postupna preuzimanja ( 29 ), trebam istaknuti da operacija koja se sastoji od stjecanja iz prosinca 2012. i ponude za preuzimanje ni na koji način ne dovodi do postupnog preuzimanja. Ponovno, kontrola nad društvom Morpol je stečena jednom transakcijom, zbog čega je Opći sud bio u pravu kada je utvrdio u točki 175. pobijane presude da preuzimanje nije bilo „postupno”.

74.

Iz toga proizlazi da ako se stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje smatraju jedinstvenom koncentracijom, provedba prethodne transakcije ipak ne bi bila obuhvaćena područjem primjene izuzeća od obveze mirovanja iz članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.

75.

Zaključujem da je drugi dio prvog žalbenog razloga neosnovan i da se prvi žalbeni razlog mora odbiti.

76.

Društvo Marine Harvest svojim drugim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud utvrdivši, osobito u točkama 306., 319., 339. do 344. i 362. pobijane presude, da Komisija može nametnuti zasebne kazne tužitelju, jednu za povredu obveze prijavljivanja koja je predviđena u članku 4. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 i drugu za povredu obveze mirovanja iz članka 7. stavka 1. te uredbe, povrijedio načelo ne bis in idem, načelo uračunavanja i načela koja uređuju stjecaj povreda.

77.

Drugi žalbeni razlog podijeljen je na dva dijela.

78.

U prvom dijelu drugog žalbenog razloga, društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud pogrešno utvrdio da se načelo ne bis in idem ne primjenjuje. Društvo Marine Harvest smatra da se to načelo primjenjuje čak i ako su, kao što je ovdje slučaj, u jednoj odluci izrečene dvije kazne. Podredno tomu, društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud pogrešno utvrdio da se nije primjenjivalo opće načelo uračunavanja. Prema društvu Marine Harvest, to načelo, koje se primjenjuje ako se načelo ne bis in idem ne primjenjuje u potpunosti, zahtijeva da se pri određivanju kazne u obzir treba uzeti prethodna kazna.

79.

U drugom dijelu drugog žalbenog razloga društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud pogriješio odbivši u točki 362. pobijane odluke tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela koja uređuju stjecaj povreda. U skladu s tim načelima, ako dvije zakonske odredbe obuhvaćaju isto postupanje i jedna odredba predviđa specijalniju povredu od druge, to postupanje povređuje samo prethodnu odredbu, a ne potonju. Društvo Marine Harvest smatra da je povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe. Iz toga slijedi da je društvo Marine Harvest povrijedilo samo prethodnu odredbu te da se, prema tome, mogla izreći samo jedna novčana kazna.

80.

Komisija tvrdi da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

81.

Komisija smatra da je prvi dio drugog žalbenog razloga djelomično nedopušten i u cijelosti neosnovan. Komisija tvrdi da je žalbeni razlog društva Marine Harvest, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem, neosnovan, osobito s obzirom na to da se to načelo ne primjenjuje ako su u jednoj odluci izrečene dvije novčane kazne. Komisija dalje tvrdi da je žalbeni razlog društva Marine Harvest, koji se temelji na povredi načela uračunavanja, nedopušten i u svakom slučaju neosnovan. Nedopušten je zato jer se u žalbi ne navode pravni argumenti na koje se poziva niti se utvrđuje konkretan propust Općeg suda. Neosnovan je jer u spornoj odluci Komisija određuje novčane kazne na razini koja je proporcionalna vrsti, ozbiljnosti i trajanju povreda, kao što se traži u članku 14. stavku 3. Uredbe 139/2004.

82.

Komisija smatra da je drugi dio drugog žalbenog razloga neosnovan. Komisija smatra da, kao prvo, načela koja uređuju stjecaj povreda općenito sprječavaju utvrđenje da isto postupanje povređuje dvije zasebne zakonske odredbe. Kao drugo, povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe.

83.

Društvo Marine Harvest odgovara da je njegov žalbeni razlog, koji se temelji na povredi načela uračunavanja, dopušten s obzirom na to da žalba utvrđuje točke pobijane presude koje se pobijaju i pruža argumente u prilog tom žalbenom razlogu.

84.

Društvo Marine Harvest svojim drugim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud, time što je utvrdio da se mogu izreći zasebne novčane kazne, jedna zbog povrede obveze prijavljivanja koja je predviđena člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 i druga zbog povrede obveze mirovanja iz članka 7. stavka 1. te uredbe, povrijedio načelo ne bis in idem, načelo uračunavanja ili načela koja uređuju stjecaj povreda.

85.

Komisija tvrdi da je žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela uračunavanja nedopušten jer nije potkrijepljen pravnim argumentima i ne utvrđuje nikakvu posebnu pogrešku Općeg suda ( 30 ).

86.

Smatram da taj prigovor nedopuštenosti ne može uspjeti.

87.

Kao prvo, žalba ispunjava uvjet iz članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda da sadržava pravne argumente na koje se poziva. Naime, u žalbi se objašnjava da je načelo uračunavanja opće načelo prava Unije (upućuje se na „Anrechnungsprinzip” njemačkog prava i mišljenja dva nezavisna odvjetnika) ( 31 ), što to načelo traži (da se prva kazna uzme u obzir pri određivanju druge kazne) i zašto se to načelo primjenjuje na ovaj slučaj (primjenjuje se kad se ne primjenjuje načelo ne bis in idem) ( 32 ).

88.

Kao drugo, kao što se traži člankom 169. stavkom 2. Poslovnika Suda, žalba jasno navodi da se njome osporavaju točke 339. do 344. pobijane presude.

89.

Društvo Marine Harvest prvi dio drugog žalbenog razloga temelji na povredi načela ne bis in idem ili, podredno, načela uračunavanja. Ispitat ću po redu svaki od ovih žalbenih razloga.

90.

Društvo Marine Harvest tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo ne bis in idem utvrdivši da isto postupanje, to jest provedba stjecanja iz prosinca 2012., može biti kažnjeno izricanjem zasebnih novčanih kazni, jedne za povredu obveze prijavljivanja koncentracije prije njezine provedbe, kako je predviđeno člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, druge za povredu obveze odgađanja provedbe koncentracije dok se ne proglasi sukladnom, kako je predviđeno člankom 7. stavkom 1. te uredbe.

91.

U skladu sa sudskom praksom, načelo ne bis in idem, koje je sad utvrđeno u članku 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), mora se poštovati u postupcima izricanja novčanih kazni na temelju prava tržišnog natjecanja. To načelo stoga zabranjuje da se poduzetnika osudi ili progoni još jednom zbog protutržišnog postupanja zbog kojega je već bio sankcioniran ili za koje nije utvrđena njegova odgovornost ranijom odlukom koju više nije moguće pobijati ( 33 ).

92.

Iz toga proizlazi da načelo ne bis in idem – čija primjena na izricanje novčanih kazni za povredu obveza poduzetnika, koje su propisane Uredbom br. 139/2004, proizlazi iz sudske prakse koja je navedena u prethodnoj točki ovog mišljenja – ima dva sastavna dijela: (i.) postupanje mora biti jednako (idem sastavnica) i (ii.) ranija odluka mora biti konačna (bis sastavnica).

93.

Smatram da treba odbiti žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela ne bis in idem. Iako je postupanje koje je Komisija smatrala povredom članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 jednako, nije ispunjen zahtjev da postoji ranija odluka.

94.

Kao što je spomenuto u prethodnoj točki ovog mišljenja, iz idem sastavnice nisu nastale nikakve poteškoće.

95.

U skladu sa sudskom praksom u predmetima iz prava tržišnog natjecanja, primjena načela ne bis in idem podliježe trostrukom uvjetu istovjetnosti činjenica, identiteta počinitelja povrede i identiteta zaštićenog pravnog interesa ( 34 ).

96.

Kao prvo, povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizlazi iz istih činjenica kao i povreda članka 7. stavka 1. te uredbe.

97.

Može se tvrditi da je povreda prethodne odredbe proizašla iz neprijavljivanja SPA‑a nakon njegova sklapanja 14. prosinca 2012., dok je povreda potonje odredbe proizašla iz dovršetka stjecanja, 4 dana kasnije, iz prosinca 2012.

98.

Međutim, trebam napomenuti da neprijavljivanje SPA‑a, samo po sebi, ne predstavlja povredu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, s obzirom na to da ta odredba zahtijeva prijavu koncentracija „prije njihove provedbe”. Nema povrede te odredbe ako se poduzetnik samo suzdržava od prijave koncentracije „nakon zaključivanja ugovora”. Povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizlazi iz provedbe koncentracije koja nije bila prijavljena. Za razliku od toga, na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89, članak 4. stavak 1. zahtijevao je da se koncentracija prijavi „najviše jedan tjedan nakon zaključivanja ugovora” s posljedicom da je neprijavljivanje koncentracije (unutar 1 tjedna) predstavljalo samo po sebi povredu te odredbe.

99.

Stoga je povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizašla iz dovršetka stjecanja iz prosinca 2012. kojim se provela koncentracija prije nego je bila prijavljena. Iz toga slijedi da povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizlazi iz istih činjenica (dovršetak stjecanja iz prosinca 2012.), s posljedicom da je prvi uvjet, koji je naveden u točki 95. ovog mišljenja, to jest istovjetnost činjenica, ispunjen.

100.

Kao drugo, društvo Marine Harvest počinitelj je povrede u obama slučajevima. S obzirom na to da je potonji stekao isključivu kontrolu nad društvom Morpol, od društva Marine Harvest zahtijevalo se da postupi u skladu s obvezom prijave koncentracije prije njezine provedbe u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 ( 35 ) i u skladu s obvezom mirovanja koja je utvrđena u članku 7. stavku 1. te uredbe.

101.

Kao treće, pravni interes koji obje obveze štite jednak je, a sastoji se od sprječavanja provedbe koncentracija prije nego su prijavljene i dopuštene od strane Komisije te na taj način izbjegavanja nastanka bilo kakve štete za tržišno natjecanje koja može proizaći iz takve rane provedbe u skladu s uvodnim izjavama 5. i 6. Uredbe br. 139/2004 ( 36 ).

102.

Stoga su ispunjena tri uvjeta koji su navedena u točki 95. ovog mišljenja.

103.

Međutim, kao što je navedeno u točki 93. ovog mišljenja, poteškoće proizlaze iz sastavnice bis, zbog čega se načelo ne bis in idem ne primjenjuje na ovaj slučaj.

104.

Naime, da bi se primijenilo načelo ne bis in idem, mora postojati ranija odluka kojom se novčana kazna izrekla istoj osobi za isto postupanje. Ovo proizlazi iz sudske prakse, koja je navedena u točki 91. ovog mišljenja, koja zabranu dvostrukih novčanih kazni podvrgava postojanju „ranije odluke koju više nije moguće pobijati”. Ovo također proizlazi iz teksta članka 50. Povelje koji zahtijeva da je osoba „već pravomoćno oslobođen[a] ili osuđen[a]”.

105.

Naprotiv, ako, kao što je ovdje slučaj, nema ranije odluke i dvije novčane kazne su izrečene u jednoj odluci, ne primjenjuje se načelo ne bis in idem.

106.

Ovo je bilo potvrđeno u nedavnoj presudi kojom je Sud utvrdio da se načelo ne bis in idem ne primjenjuje na situaciju u kojoj je nacionalno tijelo za tržišno natjecanje izreklo dvije novčane kazne u jednoj odluci, jednu zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju, drugu zbog povrede nacionalnih pravila o tržišnom natjecanju ( 37 ). Iako su u ovom slučaju dvije novčane kazne bile izrečene zbog povrede dviju odredbi prava Unije, to jest članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, u kontekstu mojih napomena iz točke 104. ovog mišljenja ne vidim nikakav razlog zašto se rješenje iz te presude ne bi trebalo primijeniti u ovom slučaju.

107.

Osim toga, to je u skladu s presudom u predmetu LG Display i LG Display Taiwan/Komisija. Komisija je donijela odluku kojom je utvrdila da su proizvođači zaslona od tekućih kristala povrijedili članak 101. UFEU‑a (u daljnjem tekstu: prva odluka). Međutim, japanski dobavljači tih zaslona bili su isključeni iz područja primjene prve odluke i Komisija je pokrenula još jedan postupak protiv tih japanskih dobavljača koji je i dalje bio u tijeku (u daljnjem tekstu: drugi postupak). Opći sud utvrdio je da se ne može pozivati na načelo ne bis in idem u prilog tužbi kojom se traži poništenje prve odluke ( 38 ). Na to se načelo može pozivati samo u prilog tužbi za poništenje odluke kojom bi se dovršio drugi postupak. Opći sud smatra da „načelo [ne bis in idem] ne može igrati nikakvu ulogu u odnosu na [prvu] odluku, čije je postojanje uvjet sine qua non kako bi bilo moguće pozivanje na dotično načelo u odnosu na drugi postupak” ( 39 ).

108.

Ovo je također u skladu s presudom u predmetu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija u kojem je Sud, oslanjajući se na postupovna razmatranja, poništio odluku kojom je Komisija izrekla novčanu kaznu za povredu članka 101. UFEU‑a. Sud je utvrdio da načelo ne bis in idem ne sprječava nastavak postupaka od strane Komisije i izricanje nove novčane kazne. Naime, u toj situaciji novčana kazna koja je izrečena u novoj odluci nije dodana, već zamjenjuje novčanu kaznu koja je izrečena u prvoj odluci. Potonja novčana kazna, takoreći, više ne postoji ( 40 ).

109.

Moj zaključak u točki 105. ovog mišljenja ne dovodi se u pitanje trima presudama na koje se društvo Marine Harvest poziva, to jest presudama u predmetima Beneo‑Orafti, Coop de France Bétail et Viande i dr./Komisija i u predmetu Transcatab/Komisija ( 41 ).

110.

U tim su se presudama izrekle višestruke kazne u jednoj odluci. Utvrdivši da nije bilo povrede načela ne bis in idem, sudovi Unije nisu se, u svakom od tih predmeta, pozivali na činjenicu da nije bilo ranije odluke, nego na sljedeće razloge: jedna od spornih mjera nije predstavljala kaznu ( 42 ); nije bilo identiteta počinitelja povrede ( 43 ); i nije bilo identiteta činjenica ni identiteta počinitelja povrede ( 44 ).

111.

Suprotno onomu što društvo Marine Harvest tvrdi, činjenica da se sudovi Unije nisu pozivali na nepostojanje ranije odluke ne podrazumijeva da su oni smatrali da se načelo ne bis in idem primjenjuje kad su u jednoj odluci izrečene višestruke kazne. To jednostavno znači da nije bilo potrebe da sudovi Unije razmatraju to pitanje s obzirom na to da su uvjeti istovjetnosti činjenica, identiteta počinitelja povrede i identiteta zaštićenog pravnog interesa te nužnosti postojanja ranije odluke koju više nije moguće pobijati, kumulativni. Stoga, ako, kao što je bio slučaj u svim trima presudama, jedan od prva tri uvjeta nije ispunjen, nema potrebe razmatrati je li ispunjen uvjet da mora postojati ranija odluka.

112.

Zaključujem da Opći sud nije pogriješio utvrdivši, u točki 319. pobijane presude, da se načelo ne bis in idem ne primjenjuje na ovaj slučaj s obzirom na to da su dvije novčane kazne bile izrečene u jednoj odluci.

113.

Društvo Marine Harvest tvrdi da, ako Sud odbije žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela ne bis in idem, on treba neovisno o tome utvrditi povredu načela uračunavanja koje zahtijeva da se prva izrečena kazna uzme u obzir pri određivanju druge kazne.

114.

Smatram da taj žalbeni razlog treba odbiti.

115.

U skladu sa sudskom praksom, mogućnost stjecaja kazni, jedne Unijine, druge nacionalne, koje proizlaze iz dvaju paralelnih postupaka koji teže različitim ciljevima, čija prihvatljivost proizlazi iz posebnog sustava raspodjele nadležnosti između Europske unije i država članica u odnosu na zabranjene sporazume, podliježe načelu pravičnosti. To znači da Komisija pri određivanju kazni mora uzeti u obzir kazne koje je isti poduzetnik već snosio za isto postupanje, kad su bile izrečene za povrede protukartelnog prava država članica i, stoga, počinjene u Europskoj uniji ( 45 ).

116.

Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki, ovo načelo, koje je poznato kao načelo uračunavanja ili računovodstveno načelo, primjenjuje se na situacije u kojima Komisija (u skladu s pravilima Unije o tržišnom natjecanju) i tijelo za tržišno natjecanje države članice (u skladu s nacionalnim pravilima o tržišnom natjecanju) provode paralelne postupke. Kao što je prethodno spomenuto ( 46 ), u tim se situacijama ne primjenjuje načelo ne bis in idem. Zahtjev da se pri određivanju druge u obzir treba uzeti prva novčana kazna ublažava posljedice neprimjenjivanja načela ne bis in idem.

117.

Međutim, načelo uračunavanja ne primjenjuje se kad paralelne postupke provodi Komisija i tijelo za tržišno natjecanje države koja nije država članica. U toj situaciji Komisija može, ali ne mora, uzeti u obzir novčane kazne koje je izreklo tijelo države koja nije članica ( 47 ). To je tako čak i ako se u toj situaciji načelo ne bis in idem ne primjenjuje jer zaštićeni pravni interes nije jednak ( 48 ). Stoga se ne slažem s argumentom društva Marine Harvest da se načelo uračunavanja ili računovodstveno načelo „primjenjuje na bilo koju situaciju u kojoj načelo ne bis in idem nije u potpunosti primjenjivo”.

118.

Također se ne slažem s argumentom društva Marine Harvest da je načelo uračunavanja „opće načelo prava Unije”. S obzirom na to, napominjem da Sud ( 49 ) nije potvrdio izjavu nezavisne odvjetnice Sharpston, na koju se društvo Marine Harvest poziva, iznesenu u njezinu mišljenju u predmetu Kraaijenbrink da „postoji opće načelo uračunavanja u pravu Unije kojim se prethodne kazne moraju uzeti u obzir ako je počinitelj povrede kažnjen na temelju drugog postupka za isto djelo” ( 50 ). Osim toga, da je Sud slijedio prijedlog nezavisne odvjetnice i priznao načelo uračunavanja općim načelom to svejedno ne bi utjecalo na ovaj slučaj. Naime, riječima nezavisne odvjetnice Sharpston, to bi se načelo primjenjivalo kad postoji „drugi postupak” kojeg, u ovom slučaju, nema.

119.

Osim toga, iz sudske prakse koja je navedena u točki 115. ovog mišljenja proizlazi da, da bi se načelo uračunavanja primjenjivalo, moraju postojati paralelni postupci, s jedne strane, pred Komisijom i, s druge strane, pred tijelom za tržišno natjecanje države članice. Ako ne postoje paralelni postupci zato jer, kao što je ovdje slučaj, samo Komisija postupa, ne postoji razlog zašto bi se primjenjivala ta sudska praksa.

120.

S obzirom na to, trebam naglasiti da se ovaj slučaj odnosi na kontrolu koncentracija u Uniji koja je uređena načelom „pružanja usluga na jednom mjestu” prema kojemu nikad ne mogu postojati paralelni postupci pred Komisijom i tijelom za tržišno natjecanje države članice ( 51 ). Stoga se načelo uračunavanja, koje nastoji ublažiti posljedice sustava usporednih nadležnosti za provedbu članaka 101. i 102. UFEU‑a, ne može primjenjivati. Iz toga slijedi da, ako dvije odredbe koje pripadaju istom pravnom sustavu ( 52 ) obuhvaćaju isto postupanje, pitanje trebaju li se izreći dvije kazne treba biti ocijenjeno u skladu s načelima koja uređuju stjecaj povreda unutar tog pravnog sustava, a ne u skladu s načelom uračunavanja.

121.

Zaključujem da treba odbiti žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela uračunavanja.

122.

Radi potpunosti, trebam napomenuti da je društvo Marine Harvest u odgovoru na pitanje Suda na raspravi iznijelo stajalište da načelo uračunavanja izražava načelo proporcionalnosti.

123.

Slažem se s Komisijom da žalbeni razlog koji navodi povredu načela proporcionalnosti nije dopušten.

124.

Iako prihvaćam da načelo uračunavanja u konačnici predstavlja zahtjev da novčane kazne moraju biti proporcionalne, to ne umanjuje činjenicu da društvo Marine Harvest u svojoj žalbi pred Sudom nije iznijelo žalbeni razlog u kojemu se navodi povreda načela proporcionalnosti. Ono nije osporilo točke 579. do 631. pobijane presude kojom je Opći sud odbio tužbeni razlog u kojemu se navodi neproporcionalnost novčanih kazni. To nije u skladu s člankom 168. stavkom 1. točkom (d) Poslovnika Suda koji zahtijeva da žalba sadržava žalbene razloge.

125.

Zaključujem da se prvi dio drugog žalbenog razloga mora odbiti.

126.

U drugom dijelu drugog žalbenog razloga, društvo Marine Harvest tvrdi da međunarodno pravo i pravni poretci država članica predviđaju načela koja uređuju stjecaj povreda. Ta načela, prema stajalištu društva Marine Harvest, zahtijevaju da kad je isto postupanje obuhvaćeno više od jednom zakonskom odredbom, ali je jedna odredba specijalnija u odnosu na drugu, mora se primjenjivati samo prethodna. Društvo Marine Harvest tvrdi da je povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe i da se prethodna odredba stoga mora primjenjivati samostalno na njegovo postupanje. Društvo Marine Harvest tvrdi da iz toga slijedi da je Opći sud pogriješio prihvativši Komisijino utvrđenje da su povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizašle iz postupanja društva Marine Harvest i da se mogu izreći zasebne novčane kazne.

127.

Smatram da se drugi dio drugog žalbenog razloga treba prihvatiti. U nastavku ću iznijeti razloge zbog kojih sam došao do tog zaključka.

128.

Najprije trebam podsjetiti da, kao što sam objasnio u točkama 98. i 99. ovog mišljenja, članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 obuhvaćaju jedno te isto postupanje, to jest stjecanje iz prosinca 2012. Neprijavljivanje dovršetka SPA‑a od strane društva Marine Harvest ne predstavlja povredu članka 4. stavka 1. te uredbe s obzirom na to da, da bi se ta odredba povrijedila, nije dovoljno da se koncentracija ne prijavi nakon zaključivanja sporazuma. Ta odredba povrijeđena je samo ako se provela koncentracija koja nije bila prijavljena. Prema tome, povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 proizlazi iz provedbe koncentracije bez prethodne prijave. Nije sporno da isto postupanje predstavlja povredu članka 7. stavka 1. te uredbe.

129.

Stoga je pitanje može li, kad dvije odredbe prava Unije (članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004) obuhvaćaju isto postupanje (dovršetak stjecanja iz prosinca 2012.), Komisija utvrditi povredu tih dviju odredbi ili mora utvrditi povredu samo jedne odredbe.

130.

Trebam napomenuti da, kao što je Opći sud utvrdio u točki 348. pobijane presude, prema mojim saznanjima ne postoje nikakva pravila koja uređuju stjecaj povreda u pravu tržišnog natjecanja Unije.

131.

Međutim, kazneno zakonodavstvo država članica predviđa načela koja uređuju stjecaj povreda. Stoga treba razmotriti ta načela kako bi se odredilo je li u njima moguće pronaći nadahnuće u svrhe odgovora na pitanje koje je postavljeno u točki 129. ovog mišljenja.

132.

Stoga ću, kao prvo, ispitati načela koja uređuju stjecaj povreda u pravnim poretcima nekih država članica. Kao drugo, ispitat ću može li se u tim načelima pronaći nadahnuće. Smatram da kad – kao što je ovdje slučaj – članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 obuhvaćaju isto postupanje te povreda jedne odredbe obuhvaća povredu druge, treba se primjenjivati samo prethodna. Kao treće, ocijenit ću obuhvaća li povreda jedne od tih dviju odredbi povredu druge. Smatram da povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 obuhvaća povredu članka 4. stavka 1. te uredbe. Kao četvrto, izvući ću zaključke iz tog utvrđenja i predložiti da pobijana presuda bude ukinuta i da sporna odluka bude djelomično poništena.

133.

Društvo Marine Harvest poziva se na njemačku doktrinu „prividnog” ili „nepravog stjecaja” (na njemačkom: unechte Konkurrenz).

134.

U skladu s njemačkim pravom, jedno postupanje može predstavljati povredu nekoliko zakonskih odredbi (situacija „pravog stjecaja”, na njemačkom: echte Konkurrenz). U tom se slučaju izriče samo jedna kazna. U skladu s člankom 52. stavkom 2. Strafgesetzbucha (njemački Kazneni zakonik), ta jedna kazna ne može biti viša od najviše od maksimalnih kazni za povredu spornih odredbi i ne može biti niža od najviše od najnižih kazni za povredu tih odredbi ( 53 ).

135.

Međutim, može se također utvrditi da postupanje koje je obuhvaćeno s nekoliko zakonskih odredbi povrjeđuje samo jednu odredbu. To je zato jer primjena te odredbe sprječava primjenjivost druge (situacija „prividnog” ili „nepravog stjecaja”, na njemačkom: unechte Konkurrenz). Situacija „prividnog” ili „nepravog stjecaja” nastaje kad: (i.) zakonska odredba, iako uključuje sve elemente druge odredbe, sadržava dodatni element (načelo „lex specialis”, na njemačkom: Spezialität); (ii.) zakonska odredba ili izravno ili materijalno isključuje primjenu druge odredbe (načelo „supsidijarnosti”, na njemačkom: Subsidiarität); ili (iii.) zakonska odredba pripada takozvanom „tipičnom slijedu događaja” koji vodi do povrede druge odredbe te se prethodna stoga redovito krši zajedno s potonjom (načelo „konsumpcije”, na njemačkom: Konsumtion). U situaciji „prividnog” ili „nepravog stjecaja” primjenjuje se samo jedna kazna s obzirom na to da je sporno postupanje povrijedilo samo jednu odredbu ( 54 ).

136.

Mogu se, primjera radi, također razmatrati načela iz francuskog prava koja uređuju stjecaj povreda na koja se, među ostalim pravnim sustavima, društvo Marine Harvest pozivalo.

137.

U skladu s francuskim pravom, ako je isto postupanje obuhvaćeno s više zakonskih odredbi, uobičajeno se utvrđuje povreda samo jedne odredbe ( 55 ). Primjerice, isto postupanje ne može predstavljati istovremeno dvije povrede silovanja i tjelesnog napada. Primijenit će se samo zabrana silovanja, isključujući tako zabranu tjelesnog napada ( 56 ). To je slučaj ako sve primjenjive odredbe štite iste društvene vrijednosti. Povreda koja ima prednost i za koju se utvrdilo da je počinjena tako da isključuje druge povrede ona je koja se sankcionira najvišom maksimalnom kaznom (silovanje ima prednost pred tjelesnim napadom); ili ona koja obuhvaća drugu povredu zato jer je potonja počinjena s isključivom svrhom počinjenja prethodne, ili zato jer je potonja preliminarni korak do prethodne ( 57 ); ili ona koja je u skladu s načelom specialia generalibus derogant specijalnija od druge povrede. Iz toga slijedi da se izriče samo jedna kazna ( 58 ).

138.

Međutim, može se utvrditi da isto postupanje krši više od jedne zakonske odredbe. To je osobito slučaj ako sporne odredbe štite različite društvene vrijednosti ( 59 ). U tom se slučaju, u načelu, primjenjuje članak 132‑3. Code pénala (francuski Kazneni zakonik) koji predviđa da se u tijeku istog postupka može izreći samo jedna kazna jednake naravi ( 60 ) unutar granica najvišeg pravnog maksimuma ( 61 ). Međutim, moguće je da se iznimno ne primjenjuje zahtjev da se izriče samo jedna kazna iste naravi pa se stoga izriču zasebne kazne iako i dalje unutar granica najvišeg pravnog maksimuma ( 62 ).

139.

U ovom slučaju, isto je postupanje obuhvaćeno člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004. U skladu s analogijom s načelima nacionalnih pravnih poredaka koji su opisani u ovom mišljenju, čini mi se da se postavlja pitanje ne obuhvaća li jedna od te dvije odredbe drugu.

140.

Predlažem da se, ako je to slučaj, treba primijeniti samo odredba koja obuhvaća drugu, uz isključenje druge, tako da se društvu Marine Harvest može izreći samo jedna kazna (opcija 1.) ( 63 ). Ako to nije slučaj, na ovaj se slučaj moraju primijeniti obje odredbe. Međutim, u toj se situaciji postavlja drugo pitanje, to jest mogu li se izreći zasebne kazne. Može se zauzeti stajalište da se moraju izreći zasebne kazne s obzirom na to da je društvo Marine Harvest počinilo zasebne povrede (opcija 2.); ili da se mora izreći samo jedna kazna, s obzirom na to da te dvije povrede proizlaze iz istog postupanja (opcija 3.); ili da se moraju izreći dvije kazne koje, međutim, podliježu uvjetu da njihov ukupni iznos ne bude viši od gornje granice od 10 % koja je predviđena u članku 14. stavku 2. Uredbe br. 139/2004 ( 64 ) s obzirom na to da, ponovno, dvije povrede proizlaze iz istog postupanja ( 65 ) (opcija 4.).

141.

Trebam naglasiti da, dok bi opcije 1. i 3., da su izabrane, dovele do poništenja sporne odluke u dijelu u kojem utvrđuje povredu više od jedne odredbe i izriče više od jedne novčane kazne, opcije 2. i 4. ne bi dovele do djelomičnog poništenja ili poništenja u cijelosti te odluke. Moram, osobito u odnosu na opciju 4., napomenuti da ukupni iznos novčanih kazni koje su izrečene društvu Marine Harvest, to jest 20 milijuna eura, predstavlja manje od 1 % prihoda predmetnih poduzetnika ( 66 ), i da je stoga znatno niži od gornje granice od 10 % iz članka 14. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.

142.

Smatram da se za postupanje, kojim se koncentracija provodi prije nego što se prijavi i prije nego što se proglasi sukladnom s unutarnjim tržištem, mora utvrditi da krši samo jednu odredbu, to jest članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004. Drugim riječima, smatram da od opcija koje su navedene u prethodnim dvjema točkama treba slijediti opciju 1. U nastavku ću iznijeti razloge zbog kojih sam došao do tog zaključka.

143.

Kao što je prethodno navedeno, smatram da dovršetak stjecanja iz prosinca 2012. predstavlja povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, a ne članka 4. stavka 1. te uredbe.

144.

Kao prvo, kao što je navedeno u točki 101. ovog mišljenja, članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 imaju isti cilj. Oba članka nastoje spriječiti provedbu koncentracija prije nego se one prijave i proglase sukladnima, te tako izbjeći bilo kakvu štetu koja može nastati zbog takve rane provedbe po tržišno natjecanje. Stoga te dvije odredbe štite istu vrijednost i ne vidim razlog zašto bi se trebale zajedno primjenjivati.

145.

Osim toga, čini mi se da bilo koja šteta za tržišno natjecanje ne nastaje zbog neprijavljivanja suprotno članku 4. stavku 1. Uredbe br. 139/2004, nego zbog provedbe koncentracije koja nije bila proglašena sukladnom, suprotno članku 7. stavku 1. te uredbe. Slijedi da bi se za bilo koju štetu koja nastaje zbog rane provedbe koncentracije trebalo utvrditi da krši članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004, a ne članak 4. stavak 1.

146.

Kao drugo, trebam napomenuti da je neprijavljivanje koncentracije preliminarni korak za provedbu te koncentracije. Naime, zašto poduzetnik ne bi prijavio koncentraciju? Ili nastoji izbjeći Komisijino preispitivanje, ili nije svjestan da operacija predstavlja koncentraciju od značaja za Uniju. On će u obama slučajevima nastaviti s provedbom koncentracije.

147.

Kao treće, trebam naglasiti da, dok članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 zahtijeva da se koncentracije „prijavljuju […] prije njihove provedbe”, članak 7. stavak 1. iste uredbe zabranjuje provedbu koncentracije „prije nego što bude prijavljena” (prvi dio) i „dok se ne ocijeni sukladnom” (drugi dio). Stoga članak 4. stavak 1. i prvi dio članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 definiraju istu povredu i obuhvaćaju istu situaciju u kojoj se koncentracija provodi prije nego što se prijavi ( 67 ).

148.

S obzirom na to, trebam napomenuti da, kao što je objašnjeno u točki 98. ovog mišljenja, nije moguće prekršiti samo članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004. To je bilo moguće na temelju Uredbe br. 4064/89 koja je, izvornim tekstom članka 4. stavka 1., zahtijevala da se koncentracija prijavi unutar jednog tjedna od zaključivanja sporazuma. Stoga, kad se koncentracija prijavila mjesec dana nakon sklapanja sporazuma, ali prije nego što se primijenila, podnositelj je povrijedio članak 4. stavak 1. Uredbe br. 4064/89, ali ne i članak 7. stavak 1. te uredbe. To više nije moguće s obzirom na to da je Uredba Vijeća (EZ) br. 1310/97 ( 68 ) ukinula rok od jednog tjedna za prijavu (razlog za to ukidanje bio je da se rok smatrao nepotrebnim „s obzirom na to da je obično u interesu stranaka poslati prijavu što je ranije moguće s ciljem što ranijeg osiguravanja odluke” ( 69 ), što se u praksi nije strogo provodilo s obzirom na to da je Komisija bila fleksibilna u dodjeljivanju produljenja) ( 70 ).

149.

Trebam također naglasiti da u praksi Komisija, prema mojim saznanjima, nije izrekla novčanu kaznu za povredu samo članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 ili br. 4064/89. U svim slučajevima kad je Komisija izrekla novčanu kaznu za povredu te odredbe, u istoj je odluci bila izrečena druga novčana kazna za povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 4064/89 ili br. 139/2004 ( 71 ).

150.

Suprotno tomu, moguće je povrijediti članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 bez povrede članka 4. stavka 1. te uredbe. Ako se koncentracija provede nakon što se prijavi, ali prije nego što se proglasi sukladnom ( 72 ) prijavitelj krši drugi dio članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 koji zabranjuje provedbu koncentracije prije nego što se ona proglasi sukladnom. Međutim, nema povrede članka 4. stavka 1. te uredbe. Osim toga, u skladu s presudom u predmetu Ernst & Young, provedba operacije koja doprinosi promjeni kontrole, prije prijavljivanja koncentracije, krši članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 ( 73 ). Međutim, u toj situaciji nema povrede članka 4. stavka 1. predmetne uredbe jer taj prijenos doprinosi promjeni kontrole, ali je u potpunosti ne postiže te stoga ne predstavlja koncentraciju koja se treba prijaviti.

151.

Stoga članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 iako u prvom dijelu sadržava sve elemente članka 4. stavka 1. te uredbe, sadržava u drugom dijelu dodatni element. Smatram da povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 obuhvaća povredu članka 4. stavka 1. te uredbe.

152.

Stoga smatram da provedba koncentracije prije nego što se ona prijavi i proglasi sukladnom predstavlja samo povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. Ona ne predstavlja povredu i članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. te uredbe.

153.

Opći je sud odbio tužbeni razlog kojim se navodi povreda načela koja uređuju stjecaj povreda uz obrazloženje da su, kao prvo, povreda članka 4. stavka 1. i povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 bile podložne istoj gornjoj granici od 10 %, s posljedicom da se niti jedna od tih dviju odredbi nije mogla smatrati kao da ima prednost pred drugom (t. 350. pobijane presude); i da kao drugo, povreda članka 4. stavka 1. nije bila specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. (t. 351. do 362.) ( 74 ).

154.

Kao prvo, trebam naglasiti da činjenica da su obje povrede podložne istoj gornjoj granici ne znači da jedna od njih nema prednost pred drugom. To je jedan element koji treba uzeti u obzir pogotovo s obzirom na to da je u skladu s Uredbom br. 4064/89 povreda članka 4. stavka 1. bila podložna samo novčanoj kazni između 1000 eura i 50000 eura, dok je povreda članka 7. stavka 1. te uredbe podlijegala istoj gornjoj granici od 10 % kao i danas. Međutim, kako bi se odredilo ima li jedna povreda prednost pred drugom, trebaju se uzeti u obzir i drugi čimbenici. Primjerice, treba se uzeti u obzir narav povreda (neprijavljivanje ili rana provedba); činjenica da je jedna povreda (neprijavljivanje) tipičan preliminarni korak za drugu (ranu provedbu); i činjenica da jedna odredba, iako obuhvaća sve situacije na koje se druga primjenjuje, obuhvaća dodatne situacije. Osobito, utvrđenje Općeg suda u točkama 294., 295. i 306. pobijane presude, da povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 „nužno dovodi do povrede” članka 7. stavka 1. te uredbe, ali da suprotno ne stoji, trebalo ga je dovesti do zaključka da potonja odredba ima prednost nad drugom. Međutim, u ocjeni tužbenog razloga koji navodi povredu načela koja uređuju stjecaj povreda od strane Općeg suda nema upućivanja na to utvrđenje.

155.

Kao drugo, napominjem da je Opći sud ispitao je li povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe. Nije ispitao obrnuti scenarij, to jest je li povreda članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 bila specijalnija povreda od one članka 4. stavka 1. te uredbe.

156.

Razlog tom propustu bio je da to nije bilo istaknuto. Društvo Marine Harvest iznijelo je pred Općim sudom da je povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 bila specijalnija povreda od povrede članka 7. stavka 1. te uredbe. Nije iznijelo da je potonja povreda bila specijalnija od prethodne ( 75 ).

157.

Međutim, to ne umanjuje činjenicu da Opći sud nije mogao u točki 373. pobijane presude zaključiti da „u ovom slučaju, ne postoji primarno primjenjiva odredba”, isključivo iz razloga što članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 nije bio „prvenstveno primjenjiv” u odnosu na članak 7. stavak 1. te uredbe. Opći sud mogao je to zaključiti samo da je utvrdio, ne samo da članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 nema prednost pred člankom 7. stavkom 1. te uredbe, što je učinio; nego i da potonja odredba nema prednost pred prethodnom, što nije učinio. Utvrđenje da „ne postoji primarno primjenjiva odredba” podrazumijeva ranije utvrđenje da niti jedna od dviju spornih odredbi nema prednost pred drugom ( 76 ). Čini mi se da Opći sud pri utvrđivanju da nije postojala „primarno primjenjiva odredba”, nakon ispitivanja samo jednog od dvaju mogućih scenarija, nije donio zaključak na temelju svojih utvrđenja iz točaka 294. do 306. pobijane presude.

158.

Smatram da se ne može prigovoriti da treba utvrditi nezakonitost članka 14. stavka 2. Uredbe br. 139/2004, prije nego što se može utvrditi da provedba koncentracije, koja nije bila niti prijavljena niti proglašena sukladnom, predstavlja povredu jedne, a ne dviju, odredbi te uredbe.

159.

U odnosu na to, trebam napomenuti da je Opći sud u točki 306. pobijane presude utvrdio da iako je „sadašnji pravni okvir neuobičajen”, društvo Marine Harvest „ne ističe prigovor nezakonitosti kad je riječ o određenim odredbama Uredbe br. 139/2004”.

160.

Iako društvo Marine Harvest nije istaknulo prigovor nezakonitosti pred Općim sudom ili u svojoj žalbi pred Sudom, ono je na raspravi iznijelo da je članak 14. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 139/2004 nezakonit.

161.

Kao što Komisija tvrdi, taj prigovor nezakonitosti nije dopušten s obzirom na to da nije iznesen pred Općim sudom ( 77 ).

162.

Međutim, smatram da nije nužno da Sud proglasi članak 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004 nezakonitim prije nego što utvrdi da se zasebne novčane kazne ne mogu izreći na temelju te odredbe i članka 14. stavka 2. točke (b) te uredbe za provedbu koncentracije koja krši njezin članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1.

163.

Naime, članak 14. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne određuje može li Komisija izreći novčane kazne na temelju podstavka (a) i podstavka (b), ako su ispunjeni uvjeti za primjenu svakog podstavka (to jest, kad se koncentracija provede suprotno obvezi prijave i obvezi mirovanja). Točno je da članak 14. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne navodi da Komisija može izreći novčanu kaznu u skladu s podstavkom (a) ili podstavkom (b) kad su ispunjeni uvjeti za primjenu obaju podstavaka. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da članak 14. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 ne dopušta izričito Komisiji da izriče novčane kazne na temelju podstavka (a) i podstavka (b) kad su oba podstavka primjenjiva. Stoga je utvrđenje da Komisija ne može izreći zasebne novčane kazne za povredu, istim postupanjem, članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, u skladu s člankom 14. stavkom 2. te uredbe.

164.

Zaključujem da je Opći sud pogriješio utvrdivši u točkama 372. do 374. da je Komisija mogla izreći zasebne novčane kazne društvu Marine Harvest za povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 bez povrede načela koja uređuju stjecaj povreda.

165.

Iz toga slijedi da je drugi dio drugog žalbenog razloga osnovan.

166.

U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. On može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Smatram da je to ovdje slučaj.

167.

Iz razloga navedenih u točkama 143. do 152. ovog mišljenja, proizlazi da je Komisija pogriješila utvrdivši da je društvo Marine Harvest provođenjem stjecanja iz prosinca 2012., prije nego što je ono prijavljeno i proglašeno sukladnim, povrijedilo članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004, te, prema tome, i izricanjem društvu Marine Harvest novčane kazne od 10 milijuna eura za povredu te odredbe.

168.

Stoga je nužno prihvatiti tužbeni razlog koji je društvo Marine Harvest iznijelo pred Općim sudom kojim se navodi povreda načela koja uređuju stjecaj povreda te poništiti, kao prvo, članak 1. sporne odluke u dijelu u kojem se njime utvrđuje povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 i, kao drugo, članka 2. te odluke kojim se društvu Marine Harvest izriče novčana kazna u iznosu od 10 milijuna eura zbog povrede članka 4. stavka 1. te uredbe.

169.

Stoga smatram da Sud treba: