Presuda Suda (treće vijeće) od 19. prosinca 2019. (zahtjevi za prethodne odluke koje je uputio Landesgericht Salzburg, Bezirksgericht für Handelssachen Wien - Austrija) – Barbara Rust-Hackner (C-355/18), Christian Gmoser (C-356/18), Bettina Plackner (C-357/18) protiv Nürnberger Versicherung Aktiengesellschaft Österreichet i KL protiv UNIQA Österreich Versicherungen AG, LK protiv DONAU Versicherung AG Vienna Insurance Group, MJ protiv Allianz Elementar Lebensversicherungs-Aktiengesellschaft, NI protiv Allianz Elementar Lebensversicherungs-Aktiengesellschaft (C-479/18)

(spojeni predmeti C-355/18 do C-357/18 i C-479/18) (1)

(Zahtjev za prethodnu odluku - Slobodno pružanje usluga - Izravno životno osiguranje - Direktive 90/619/EEZ, 92/96/EEZ, 2002/83/EZ i 2009/138/EZ - Pravo na odustanak - Pogrešna pouka o načinima ostvarivanja prava na odustanak - Formalni uvjeti za izjavu o odustanku - Učinci na obveze društva za osiguranje - Rok - Prestanak prava na odustanak - Mogućnost odustanka nakon otkaza ugovora - Naknada otkupne vrijednosti ugovora - Povrat uplaćenih premija - Pravo na zatezne kamate - Zastara)

(2020/C 68/04)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Landesgericht Salzburg, Bezirksgericht für Handelssachen Wien

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: Barbara Rust-Hackner (C-355/18), Christian Gmoser (C-356/18), Bettina Plackner (C-357/18), KL, LK, MJ, NI (C- C-479/18)

Tuženici: Nürnberger Versicherung Aktiengesellschaft Österreich C-355/18 do C-357/18, UNIQA Österreich Versicherungen AG, DONAU Versicherung AG Vienna Insurance Group, Allianz Elementar Lebensversicherungs-Aktiengesellschaft, Allianz Elementar Lebensversicherungs-Aktiengesellschaft (C-479/18)

Izreka

Članak 15. stavak 1. Druge direktive Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i utvrđivanje odredaba za olakšavanje učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja usluga te izmjeni Direktive 79/267/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992., u vezi s člankom 31. Direktive Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i izmjeni direktiva 79/267/EEZ i 90/619/EEZ (Treća direktiva o životnom osiguranju), članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. o životnom osiguranju, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, kao i članak 185. stavak 1. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II), u vezi s člankom 186. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da rok za ostvarivanje prava na odustanak od ugovora o životnom osiguranju počinje teći od trenutka u kojem je ugovaratelj osiguranja obaviješten da je ugovor sklopljen, čak i ako se u pouci koju je osiguravajuće društvo dalo ugovaratelju osiguranja

—	propustilo precizirati da nacionalno pravo koje se primjenjuje na ugovor ne predviđa nikakav formalni zahtjev za ostvarivanje tog prava na odustanak, ili se

—

navelo formalne zahtjeve koji se stvarno ne zahtijevaju nacionalnim pravom koje se primjenjuje na taj ugovor ili ugovornim odredbama navedenog ugovora, ako takva naznaka ne lišava ugovaratelje osiguranja mogućnosti da ostvaruju svoje pravo na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna. Na sudovima koji su uputili zahtjeve je da na temelju sveobuhvatnog razmatranja, uzimajući u obzir posebno nacionalni zakonodavni kontekst i činjenice u glavnim postupcima, ocijene je li pogreška koja se nalazi u pouci koja je dana lišila ugovaratelja osiguranja te mogućnosti.

Članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, kako je izmijenjena Direktivom 92/96, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, treba tumačiti na način da, ako osiguravajuće društvo ugovaratelju osiguranja nije dalo pouku koja se odnosi na njegovo pravo na odustanak ili ako mu je osiguravajuće društvo dalo pouku koja je bila do te mjere pogrešna da je ugovaratelja osiguranja lišila mogućnosti ostvarivanja njegova prava na odustanak u biti pod istim uvjetima kao da je pouka bila točna, rok za ostvarivanje tog prava na odustanak ne teče, čak i ako je ugovaratelj osiguranja iz drugih izvora doznao za postojanje prava na odustanak.

Članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, kako je izmijenjena Direktivom 92/96, u vezi s člankom 31. Direktive 92/96, i članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83, u vezi s člankom 36. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da – nakon što je ugovor otkazan i ispunjene su sve obveze koje iz njega proizlaze, uključujući, posebno, plaćanje društva za osiguranje vrijednosti otkupa – ugovaratelj osiguranja može još uvijek ostvarivati svoje pravo na odustanak ako pravo koje se primjenjuje na ugovor ne uređuje pravne učinke nepostojanja pouke o pravu na odustanak ili davanja pogrešne pouke.

Članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, kako je izmijenjena Direktivom 92/96, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 185. stavak 1. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg društvo za osiguranje ugovaratelju osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak mora nadoknaditi samo otkupnu vrijednost.

Članak 15. stavak 1. Direktive 90/619, kako je izmijenjena Direktivom 92/96, članak 35. stavak 1. Direktive 2002/83 i članak 186. stavak 1. Direktive 2009/138 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa rok zastare od tri godine za ostvarenje prava na zatezne kamate povezane s vraćanjem neopravdano plaćenih iznosa koje zahtijeva ugovaratelj osiguranja koji je ostvario svoje pravo na odustanak, ako određivanje takvog roka ne dovodi u pitanje učinkovitost prava na odustanak tog ugovaratelja osiguranja, što je na sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C-479/18 da provjeri.

(1) SL C 294, 20. 8. 2018.

SL C 427, 26. 11. 2018.