12.2.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 52/31

—

poništi sljedeće pobijane akte:

—

Tužitelji iz istih razloga od Općeg suda zahtijevaju da donese odluku koja im omogućava:

—

U slučaju da Sud EU utvrdi da su tužbeni zahtjevi osnovani, tužitelji traže da se na temelju članaka 268. i 340. UFEU-a naloži ESB-u plaćanje iznosa od 4 582 825,80 eura, uvećanog za zatezne kamate po zakonskoj stopi do konačne isplate, kao i druge troškove i naknade za štetu koja nastane uslijed provedenih postupanja.

—

Međutim, uzimajući u obzir odredbu članka 280. UFEU-a, kao i to da su u skladu s člankom 299. UFEU-a akti „Europske središnje banke kojima se nameće novčana obveza [izvršivi], osim ako se ona nameće državama […]”, tužitelji od Općeg suda traže da se ti iznosi proglase ovršivima u odnosu na BCP.

—

Uzimajući u obzir da je nacionalna središnja banka „upravno tijelo nadležno […] za odlučivanje o pritužbama ili za pokretanje primjerenog pravnog postupka”, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2005/29/EZ, člankom 81. stavkom 1. i člankom 83. stavkom 1. Direktive 2007/64/EZ te člankom 96., naslovljenim „Dodatne sankcije”, stavkom 1. točkom (b) DL-a [decreto-lei (uredba sa zakonskom snagom)] 317/2009, zastupnik tužitelja zahtijeva da se BCP-u naloži „trenutačno” plaćanje gore navedenih iznosa tužiteljima.

—

Tuženik:

—

čak i ako u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU-a to ne bi bila nadležnost Općeg suda, to bi pitanje valjalo u skladu s člankom 271. točkom (d) UFEU-a podnijeti Sudu jer kada nacionalna središnja banka ne priznaje da „nije ispunila obvezu temeljem Ugovorâ, ta je banka dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda”;

—

čak i kada Opći sud ne bi bio nadležan, ako Sud Europske unije prihvati zahtjev tužitelja u skladu s člankom 264. UFEU-a, Opći sud mora predložiti Sudu Europske unije poništenje odluke nacionalne središnje banke, koju je preuzeo tuženik, te mora donijeti obrazloženu odluku uzimajući u obzir članak 41. stavak 1. točku (c) Povelje, članak 296. stavak 2. UFEU-a i članak 11. stavak 3. točku (c) Direktive 2005/29/EZ;

—

tuženik i Sud Europske unije trebali bi utvrditi i naložiti Portugalskoj Državi/državnom odvjetništvu/PGR-u postupanje na način da donesu odluku o BCP-ovim radnjama;

—

tuženik bi trebao uputiti ovaj predmet OLAF-u;

—

u skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, traži se naknada troškova postupka, čiji će se iznos utvrditi naknadno.

1.

Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja koja je propisana u članku 41. stavku 2. [točki (c)] Povelje, članku 296. stavku 2. UFEU-a i članku 11. stavku 3. Direktive 2005/29/EZ (1).

2.

Neovisno o tome što je krađa izvršena „obijanjem sefa”, BCP je znao, ili je bio dužan znati, da je suočen s financijskim sustavom pranja novca te je stoga kreditna institucija znala da je riječ o utaji odnosno izbjegavanju poreza koje može doprinijeti gubitku Unijinih proračunskih prihoda. To su „nezakonite aktivnosti koje utječu na financijske interese Unije” koji predstavljaju „važne razloge u općem interesu” i „legitiman cilj koji može opravdati ograničenje slobodnog pružanja usluga”.

3.

Neovisno o načinu na koji je više od 1 000 000 eura ukradeno iz „sefa”, učinjena je šteta „financijskim interesima Unije”, osobito prihodima „proračuna Europske unije te prihodima, rashodima i sredstvima obuhvaćenima proračunima institucija, tijela, ureda i agencija” i stoga je riječ također o radnjama koje predstavljaju „nepravilnosti” u smislu „povrede odredaba prava Zajednice koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Zajednica ili proračune kojima Zajednice upravljaju, bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime Zajednica, ili neopravdanim izdacima”.

4.

Kada kreditna institucija, država članica/nacionalna središnja banka, Europska središnja banka ili država članica/državno odvjetništvo/PGR imaju saznanja o takvoj vrsti povreda i praksi te ih dopuštaju ne osuđujući ih, oni potiču povredu odredaba članka 310. stavaka 5. i 6. te članka 325. stavaka 1., 2. i 3. UFEU-a time što prihvaćaju da kreditna institucija o kojoj je riječ provodi radnje koje predstavljaju „nepravilnost” time što povređuju odredbu članka 1. stavka 2. Uredbe br. 2988/95 (2).

5.

Tuženikovo odbijanje podnesenog mu zahtjeva dovelo je do toga da, među ostalim:

6.

Povreda dužnosti nepristranosti, zlouporaba ovlasti i bitna povreda postupka tuženikova agenta Banco de Portugal.