1

Članak 72. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) propisuje:

„1.   Dužnosnik, njegov bračni drug koji nema pravo na davanja jednake naravi ili razine na temelju neke druge pravne odredbe ili propisa, njegova djeca i drugi uzdržavanici u smislu članka 2. Priloga VII. [Pravilniku o osoblju] imaju zdravstveno osiguranje kojim se, podložno pravilima koje tijela za imenovanje institucija Unije sporazumno utvrđuju nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju, pokriva do 80 % nastalih troškova. Ta se stopa povećava na 85 % za sljedeće usluge: savjetovanja i posjete, kirurške zahvate, bolničko liječenje, farmaceutske proizvode, radiologiju, analize, laboratorijska ispitivanja i proteze koje se izdaju na liječnički recept, osim zubnih proteza. Stopa se povećava na 100 % u slučaju tuberkuloze, dječje paralize, raka, mentalnog oboljenja i drugih bolesti koje tijelo za imenovanje priznaje kao bolesti slične težine te u slučaju pregleda za rano otkrivanje bolesti i u slučaju poroda. Naknada u visini od 100 % ne primjenjuje se, međutim, u slučaju profesionalne bolesti ili nesreće kada se primjenjuje članak 73. [Pravilnika o osoblju].

[…]

2.   Dužnosnik koji ostane u službi Unije do dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu ili koji prima naknadu za invalidnost ima nakon odlaska iz službe pravo na davanja iz stavka 1. Iznos doprinosa izračunava se na temelju iznosa mirovine ili naknade.

[…]”

2

Radi određivanja uvjeta za primjenu članka 72. Pravilnika o osoblju institucije su donijele Zajednička pravila o zdravstvenom osiguranju dužnosnika Europske unije (u daljnje tekstu: Zajednička pravila).

3

Člankom 1. Zajedničkih pravila uveden je zajednički sustav zdravstvenog osiguranja institucija Unije (u daljnjem tekstu: RCAM).

4

Članak 2. stavak 3. Zajedničkih pravila, naslovljen „Osiguranje”, predviđa:

„Osiguranici ovog [RCAM‑a] su:

[…]”

5

Članak 39. stavak 2. točka (e) Zajedničkih pravila predviđa da je središnji ured zadužen da „u vezi s uredima za obračun pregovara, u mjeri u kojoj je to moguće, s predstavnicima liječnika i/ili nadležnim tijelima, udruženjima i institucijama, o sporazumima kojima se kako sa liječničkog tako i s bolničkog aspekta utvrđuju stope primjenjive za korisnike, uzimajući u obzir lokalne uvjete, te, prema potrebi, tarife koje su već na snazi”.

6

Dana 18. studenoga 1996., s jedne strane, Europske zajednice i Europska investicijska banka (EIB), zastupane po glavnom direktoru za upravu i osoblje Komisije Europskih zajednica, te, s druge strane, Entente des hôpitaux luxembourgeois (Udruženje luksemburških bolnica) i Veliko Vojvodstvo Luksemburga, sklopili su Sporazum o određivanju cijena bolničke skrbi pružene osiguranicima RCAM‑a i u caisse de maladie de la BEI (zdravstveno osiguranje EIB‑a), pri čemu je navedeni sporazum bio izmijenjen 26. listopada 1999. (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 1996.).

7

Komisija je taj sporazum sklopila na temelju članka 39. stavka 2. točke (e) Zajedničkih pravila.

8

U skladu sa svojom preambulom Sporazum iz 1996. predviđa sustav određivanja cijena za bolničke usluge pružene u Luksemburgu. Točkom 2. navedene preambule predviđeno je, među ostalim, da se cijene određuju na temelju neto proizvodnog troška, uzimajući u obzir jedinice rada utvrđene u luksemburškim internim propisima, a kako su utvrđene Sporazumom sklopljenim između Entente des hôpitaux luxembourgeois (Savez luksemburških bolnica) i Union des caisses de maladie luxembourgeoise (UCM) (luksemburški Savez zdravstvenih osiguranja) (koji je postao Sporazum između Caisse nationale de santé luxembourgeoise (luksemburški Zavod za zdravstveno osiguranje, u daljnjem tekstu: CNS) i Fédération des hôpitaux luxembourgeois (FHS) (Savez luksemburških bolnica, u daljnjem tekstu: Sporazum CNS‑FHL).

9

Članak 1. Sporazuma iz 1996. određuje područje primjene ratione personae Sporazuma, pri čemu je utvrđeno da se sustav određivanja cijena tiče svih korisnika bolničke skrbi obuhvaćenih RCAM‑om.

10

Člankom 2. Sporazuma iz 1996. utvrđeni su načini plaćanja. Konkretno, prvim podstavkom uvedeno je načelo općeg platnog agenta glede svakog bolničkog liječenja bez ograničenja u pogledu trajanja boravka. Drugim stavkom utvrđeni su načini za podnošenje računa RCAM‑u od strane bolnica.

11

Članak 3. Sporazuma iz 1996. predviđa strukturu cijena utvrđujući u prvom stavku da se obračun odvija u skladu s jedinicama rada koje nastanu prema odredbama Sporazuma CNS‑FHL. U skladu s drugim stavkom tog članka, godišnje tarife za te jedinice rada proizlaze iz proračuna koje ispregovaraju različite bolnice i UCM (koji je postao CNS) te se tada uvećavaju za jedinstveni korektivni faktor od 15 %.

12

Člankom 4. Sporazuma iz 1996. predviđeno je osnivanje tehničkog povjerenstva, a člankom 5. razrada strukture i dostava cijena.

13

Članak 6. Sporazuma iz 1996. određuje da on stupa na snagu 1. siječnja 1996. Navedeno je da ga stranke prešutno produljuju u trajanju od godinu dana svaki put, kada ga niti jedna od stranka ne otkaže preporučenim dopisom dva mjeseca prije isteka roka, to jest 31. prosinca.

14

Tužitelj, Francis Wattiau, belgijski državljanin, bivši dužnosnik Europskog parlamenta i trenutačno u mirovini, osiguranik je RCAM‑a.

15

Između 1. i 11. ožujka 2016. on je imao devet tretmana u okviru oksigenacijske terapije u hiperbaričnoj komori u bolničkom centru Emile Mayrisch (u daljnjem tekstu: CHEM) koji se nalazi u Esch‑sur‑Alzetteu (Luksemburg).

16

Dana 17. ožujka 2016. ambulanta sa sjedištem u CHEM‑u uputila je tužitelju prvi račun za iznos od 815,40 eura za devet tretmana. Dana 30. svibnja 2016. CHEM mu je uputio drugi račun za iznos od 5620,10 eura, koji obuhvaća devet tretmana uz 568,90 eura po tretmanu i 500 eura za dva audiometrijska testa.

17

Dana 13. lipnja 2016. tužitelj je pisao CHEM‑u kako bi osporio iznos drugog računa.

18

Porukom elektroničke pošte od istog dana, upućenom voditelju Ureda za obračun RCAM‑a u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: Ured za obračun) tužitelj je od njega zahtijevao da intervenira kod CHEM‑a kako bi „ukazao da odbija prihvatiti dvostruko zaračunavanje” koje smatra „potpuno neuobičajenim”.

19

Porukama elektroničke pošte od 7. i 20. srpnja 2016. Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) odgovorio je tužitelju u biti da je drugi račun, koji je CHEM izdao, u skladu sa Sporazumom iz 1996.

20

Dopisom od 28. studenoga 2016. pravni odjel CHEM‑a odgovorio je na tužiteljev dopis od 13. lipnja 2016. naglasivši da su predmetni računi bili izdani na temelju cjenovnog raspona koji se godišnje revidira u sporazumu s RCAM‑om, to jest raspona „Tarife RCAM‑a iz 2016.” koji se primjenjuje na dužnosnike institucija Unije.

21

Dana 16. prosinca 2016. tužitelj je upravnom i financijskom direktoru CHEM‑a uputio dopis kojim je prijavio razliku u postupanju između njega i osiguranika CNS‑a. Usto je naveo da poopćavanje platnog agenta uvedeno Sporazumom iz 1996. znači da previsoke tarife koje RCAM prihvati treba obračunavati izravno tom sustavu, a da pacijent ne mora platiti cijeli predmetni iznos. Naposljetku je naglasio da RCAM nema nikakvog elementa kojim bi se u ovom slučaju moglo objasniti da su obračunati iznosi tako visoki. Stoga je zatražio od upravnog i financijskog direktora CHEM‑a da se obrati RCAM‑u kako bi ponovno uveo općeg platnog agenta i tom sustavu obračunao prekomjerno zaračunati dio predmetnih računa.

22

Porukom elektroničke pošte od 11. siječnja 2017. PMO je naveo da Ured za obračun može uz suglasnost tužitelja prihvatiti snošenje 85 % iznosa predmetnih računa. Konkretno, to je značilo da će Ured za obračun prvo platiti ukupno 5620,10 eura iz drugog računa koji je CHEM izdao.

23

Porukom elektroničke pošte od 12. siječnja 2017. tužitelj je prihvatio taj prijedlog, pri čemu je naveo da osporava osnovanost cjenovnih praksi koje CHEM primjenjuje.

24

Porukom elektroničke pošte od 17. siječnja 2017. Ured za obračun u Luksemburgu obavijestio je tužitelja da je u ovom slučaju Sporazum iz 1996. pravilno primijenjen te da on i dalje snosi 15 % ukupnog iznosa iz predmetnih računa. Dopisom datiranim istog dana voditelj Ureda za obračun obznanio je da je plaćanje iznosa od 5620,10 eura bilo odobreno tužitelju za predmetne usluge liječenja i da će tužitelj primiti izračun s podrobno navedenim dijelom troškova koji on i dalje snosi.

25

Porukom elektroničke pošte od 20. siječnja 2017. tužitelj je obavijestio Ured za obračun da namjerava osporiti činjenicu da on snosi 15 % ukupnog iznosa predmetnih računa.

26

Dana 25. siječnja 2017. tužitelj je primio izračun br. 244 kojim ga je Ured za obračun teretio za 15 % od 5620,10 eura iz drugog računa koji je CHEM izdao, to jest 843,01 eura (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

27

Dopisom od 17. travnja 2017. tužitelj je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnio žalbu protiv pobijane odluke zahtijevajući naknadu iznosa od 843,01 eura. U prilog toj žalbi naveo je da računi koje je CHEM izdao predstavljaju prekomjerno zaračunavanje s obzirom na to da su predmetne usluge obračunate u iznosu 8,37 puta višem od onoga koji bi bio obračunat osiguraniku nacionalnog zdravstvenog sustava. Istaknuo je povredu prava Unije i pravila koja proizlaze iz sudske prakse.

28

Odlukom od 2. kolovoza 2017. glavni tajnik Parlamenta, u svojstvu tijela za imenovanje, odbio je tužiteljevu žalbu kao neosnovanu (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

29

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. studenoga 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

30

Parlament je 30. siječnja 2018. podnio odgovor na tužbu.

31

Dopisom od 22. veljače 2018. Opći sud je stranke obavijestio o roku za podnošenje replike od strane tužitelja. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. travnja 2018. tužitelj je obavijestio Opći sud da odustaje od podnošenja replike.

32

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. ožujka 2018. Association des seniors de la fonction publique européenne (SFPE) (Udruženje seniora europske javne službe) zatražio je da u ovom postupku intervenira u potporu tužiteljevu zahtjevu.

33

Predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 5. lipnja 2018. Nije podnesen nikakav zahtjev za povjerljivo postupanje s postupovnom dokumentacijom.

34

Intervenijent je svoj podnesak podnio 17. srpnja 2018. Dopisom od 6. kolovoza 2018. Parlament je dao do znanja da „si pridržava pravo da na sve tužiteljeve i intervenijentove argumente o meritumu odgovori u odgovoru na repliku”. Tužitelj je dopisom od 7. kolovoza 2018. podnio svoja očitovanja o navedenom podnesku. Dopisom od 22. kolovoza 2018. Parlament je obavijestio Opći sud da ne želi održavanje rasprave.

35

Dopisima tajništva Općeg suda od 27. rujna 2018. Opći sud je na temelju članka 24. drugog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 89. stavka 3. točke (c) Poslovnika Općeg suda pozvao Veliko Vojvodstvo Luksemburga i Komisiju da u pisanom obliku odgovore na pitanja o Sporazumu iz 1996. i bolničkim tarifama koje su utvrdila luksemburška tijela.

36

Dana 31. listopada 2018. Veliko Vojvodstvo Luksemburga i Komisija i odgovorili su na navedena pitanja.

37

Dopisima od 7. i 17. prosinca 2018. Parlament i intervenijent napomenuli su Općem sudu da ne žele podnijeti očitovanja o tim odgovorima. Dopisom od 17. prosinca 2018. tužitelj je podnio svoja očitovanja o odgovorima Velikog Vojvodstva Luksemburga i Komisije.

38

Opći sud (deveto vijeće) odlučio je u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka.

39

Tužitelj, kojeg intervenijent podupire, od Općeg suda zahtijeva da:

40

Parlament od Općeg suda zahtijeva da:

41

Glede predmeta tužbe, valja istaknuti da pobijana odluka jest izračun kojim Ured za obračun zahtijeva od tužitelja naknadu iznos od 843,01 eura. Taj iznos odgovara 15 % iznosa od 5620,10 eura koji je naveden u drugom računu i koji je RCAM platio. Taj drugi račun od 5620,10 eura obuhvaća iznos od 500 eura za dva audiometrijska testa i 5120,10 eura za devet tretmana oksigenacijskom terapijom, što iznosi 568,90 eura po tretmanu. Iz tužbe proizlazi da se tužiteljevo osporavanje odnosi samo na drugi račun od 5620,10 eura koji je RCAM platio i glede kojeg on potražuje povrat u visini od 15 %.

42

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za poništenje koji je formalno podnesen protiv odluke o odbijanju žalbe ima za učinak osporavanje pred Općim sudom akta protiv kojeg je podnesena žalba kad, kao takav, on nema autonoman sadržaj (vidjeti presudu od 13. srpnja 2018., Curto/Parlament, T‑275/17, EU:T:2018:479, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

43

S obzirom na to da se u ovom slučaju odlukom o odbijanju žalbe samo potvrđuje pobijana odluka Ureda za obračun da tužitelj snosi iznos od 843,01 eura, valja utvrditi da zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe nema autonoman sadržaj i da stoga ne treba posebno odlučivati o njemu. Međutim, prilikom ispitivanja zakonitosti pobijane odluke nužno je uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe, jer se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 58. i 59. i navedenu sudsku praksu).

44

U prilog tužbenom zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužitelj ističe prigovor nezakonitosti Sporazuma iz 1996. koji se temelji na dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog zasniva se na povredi načela nediskriminacije na temelju državljanstva i članaka 12. i 14. Protokola br. 7 o povlasticama i imunitetima Europske unije (SL 2010., C 83, str. 266., u daljnjem tekstu: Protokol). Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobrog financijskog upravljanja.

45

U prilog prvom tužbenog razlogu tužitelj ističe povredu načela nediskriminacije na temelju državljanstva. Navodi da je Sporazumom iz 1996. omogućeno pružateljima zdravstvene skrbi da na osiguranike RCAM‑a sustavno primjenjuju tarife više od tarifa koje se primjenjuju na osiguranike nacionalnog zdravstvenog sustava, to jest luksemburškog Zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: CNS), iako se tim dvjema kategorijama osiguranika pruža ista zdravstvena skrb. Takva razlika u postupanju dovodi do diskriminacije na temelju državljanstva zabranjene člankom 18. UFEU‑a. Tužitelj također tvrdi da je Sporazum iz 1996. suprotan člancima 12. i 14. Protokola, ako je cilj tog sporazuma kompenzirati činjenicu da osiguranici RCAM‑a ne plaćaju nacionalne poreze u Luksemburgu.

46

Parlament na početku naglašava da se sklapanje Sporazuma iz 1996. temelji na članku 39. stavku 2. točki (e) Zajedničkih pravila. Iz te odredbe proizlazi da je središnji ured RCAM‑a, koji je osnovan člankom 1. tih pravila i pridružen Komisiji, zadužen da u vezi s uredima za obračunima pregovara, u mjeri u kojoj je to moguće, s predstavnicima liječnika ili nadležnim tijelima, udruženjima i institucijama, o sporazumima kojima se utvrđuju stope primjenjive na osiguranike RCAM‑a. Parlament smatra da središnji ured mora uzeti u obzir lokalne uvjete i, prema potrebi, tarife koje su već na snazi, kako sa liječničkog tako i s bolničkog aspekta, te s primarnim sustavima država članica mora u mjeri u kojoj je to moguće, pregovarati o općim sporazumima za pojednostavljenje postupaka primjenjivih na osiguranike RCAM‑a. Tako u ovom slučaju, kada je sklopila Sporazum iz 1996. Komisija je iskoristila svoju diskrecijsku ovlast kako bi u suglasju s luksemburškim tijelima ishodila gornju granicu tarifa koje ova potonja primjenjuju.

47

Kao prvo, glede navodne razlike u postupanju između osiguranika RCAM‑a i „drugih stanovnika Luksemburga”, Parlament smatra da osiguranici RCAM‑a i osiguranici CNS‑a spadaju u dvije različite kategorije socijalne sigurnosti i ne nalaze se u usporedivim situacijama.

48

Glede presude od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98, EU:C:2000:530), na koju se tužitelj pozvao, Parlament naglašava da su činjenice na kojima se ta presuda temelji nastale prije sklapanja Sporazuma iz 1996. Tako je na prethodno pitanje Sud odgovorio da je glede medicinske i bolničke skrbi pružene dužnosnicima Unije diskriminaciju na temelju državljanstva predstavljala okolnost da je skupina pružatelja zdravstvene skrbi jednostrano primjenjivala tarife više od onih koje su primjenjivane na stanovnike osigurane u nacionalnom sustavu socijalnog osiguranja. No, u ovom se slučaju predmetne tarife ne primjenjuju jednostrano, nego na temelju sporazuma ispregovaranog između Komisije u luksemburških tijela, u skladu s člankom 39. Zajedničkih pravila.

49

Parlament smatra da čak i pod pretpostavkom da je riječ o diskriminaciji zabranjenoj Ugovorom o FEU‑u, povećavanje predmetnih tarifa kojima podliježu usluge zdravstvene skrbi jest opravdano legitimnim ciljem. Naime, iz dopisa povjerenika zaduženog za proračun i ljudske resurse od 26. studenoga 2015. proizlazi da je sklapanje Sporazuma iz 1996. omogućilo uspostavu gornjih granica glede troškova bolničkog liječenja za osiguranike RCAM‑a, čime su izbjegnute tarife još više od onih koje se „trenutačno” primjenjuju.

50

Tako tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao povredu načela jednakog postupanja.

51

Kao drugo, glede tužiteljeva argumenta koji se temelji na povredi članaka 12. i 14. Protokola, a osobito argumenta da je razlikovanje predmetnih tarifa obrazloženo činjenicom da osiguranici RCAM‑a ne plaćaju poreze niti doprinose luksemburškom sustavu socijalne sigurnosti, Parlament naglašava da Sporazum iz 1996. ne sadržava takvo obrazloženje.

52

Parlament dodaje da, doduše, iz dopisa povjerenika zaduženog za proračun i ljudske resurse od 26. studenoga 2015. proizlazi da je Sporazum iz 1996. u određenoj mjeri prihvatljiv, s obzirom na to da je povećanja cijena istovrijedno javnom doprinosu luksemburških tijela financiranju bolnica. Međutim, Parlament primjećuje da iz tog dopisa također proizlazi da je uspostava gornjih tarifnih granica bio jednako važan razlog za sklapanje Sporazuma iz 1996. Također ništa ne podupire tužiteljev navod da Sporazum iz 1996. uglavnom služi za to da se nepostojanje doprinosa osiguranika RCAM‑a kompenzira luksemburškom sustavu socijalne sigurnosti.

53

Nadalje, Parlament smatra da se okolnosti predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz (C‑690/15, EU:C:2017:355), na koju se tužitelj poziva, vrlo razlikuju od okolnosti ovog predmeta. Naime, iz točke 48. te presude proizlazi da je povreda prava Unije proizlazila iz činjenice da su dohotke od nekretnina W. de Lobkowicza, dužnosnika Unije osiguranog u RCAM‑u, teretila određena davanja i doprinosi koji su bili izravno i posebno namijenjeni financiranju grana francuskog sustava socijalne sigurnosti, u kojemu on nije bio osiguran. S obzirom da u ovom slučaju Sporazum iz 1996. uvodi gornju granicu tarifa za članove FHL‑a, netočno je uspoređivati ga sa takvim nacionalnim propisom.

54

Proizlazi da tužitelj nije dokazao povredu članaka 12. i 14. Protokola.

55

Uvodno valja naglasiti da se u skladu s člankom 277. UFEU‑a, neovisno o isteku roka utvrđenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, svaka stranka u postupcima o aktu opće primjene koji je donijela neka institucija, tijelo, ured ili agencija Unije može pred Sudom Unije pozvati na neprimjenjivost tog akta iz razloga određenih u članku 263. drugom stavku UFEU‑a.

56

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prigovor nezakonitosti koji je prilikom glavnog osporavanja zakonitosti akta treće strane podredno istaknut na temelju članka 277. UFEU‑a dopušten je samo ako postoji veza između tog akta i propisa čija se navodna nezakonitost ističe. U mjeri u kojoj cilj članka 277. UFEU‑a nije davanje stranci mogućnosti da osporava primjenjivost bilo kojeg općeg akta u korist bilo koje tužbe, doseg prigovora nezakonitosti mora se ograničiti na ono što je neophodno za rješenje spora (vidjeti presudu od 12. lipnja 2015., Health Food Manufacturers’ Association i dr../Komisija, T‑296/12, EU:T:2015:375, t. 170. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da opći akt čija se nezakonitost ističe mora izravno ili neizravno biti primjenjiv na slučaj koji je predmet tužbe te mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i predmetnog općeg akta (presude od 15. ožujka 2017., Fernández González/Komisija, T‑455/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:169, t. 34. i od 22. studenoga 2017., von Blumenthal i dr./EIB, T‑558/16 neobjavljena, EU:T:2017:827, t. 71.).

57

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da članak 277. UFEU‑a treba tumačiti dovoljno široko kako bi se osigurao djelotvoran nadzor zakonitosti općih akata institucija u korist osoba koje nisu imale pravo podnošenja izravne tužbe protiv takvih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 1993., Reinarz/Komisija, T‑6/92 i T‑52/92, EU:T:1993:89, t. 56., i presudu od 21. listopada 2010., Agapiou Joséphidès/Komisija i EACEA, T‑439/08, neobjavljenu, EU:T:2010:442 t. 50.). Stoga područje primjene članka 277. UFEU‑a treba proširiti na akte institucija koji su bili relevantni za donošenje odluke na koju se odnosi tužba za poništenje (presude od 4. ožujka 1998., De Abreu/Sud Europske unije, T‑146/96, EU:T:1998:50, t. 27. i od 2. listopada 2001., Martinez i dr./Parlament, T‑222/99, T‑327/99 i T‑329/99, EU:T:2001:242, t. 135.) u smislu da navedena odluka počiva ponajprije na tim aktima (presuda od 12. lipnja 2015., Health Food Manufacturers’ Association i dr./Komsija, T‑296/12, EU:T:2015:375, t. 172.) iako formalno ne čine pravnu osnovu (presude od 2. listopada 2001., Martinez i dr../Parlament, T‑222/99, T‑327/99 i T‑329/99, EU:T:2001:242, t. 135.; od 20. studenoga 2007., Ianniello/Komsija, T‑308/04, EU:T:2007:347, t. 33. i od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA, T‑177/12, EU:T:2014:849, t. 25.).

58

U ovom slučaju, kao prvo, glede naravi akta čija je nezakonitost istaknuta, valja utvrditi da institucija Unije nije taj akt donijela jednostrano. Naime, Sporazum iz 1996. sklopile su strane spomenute u točki 6. ove presude i nije ga Komisija sama donijela, zastupajući Uniju i EIB. Međutim, sklapanje Sporazuma iz 1996. predviđeno je člankom 39. stavkom 2. točkom (e) Zajedničkih pravila na koja upućuje članak 72. Pravilnika o osoblju. Sporazum iz 1996. namijenjen je uspostavi sustava određivanja cijena primjenjivog na korisnike RCAM‑a i zdravstvenog osiguranja EIB‑a. Sklapanje Sporazuma iz 1996. ima, dakle, za cilj da se na državnom području Velikog Vojvodstva Luksemburga provedu detaljna pravila za određivanje cijena za troškove nastale uslijed bolesti, nesreće ili majčinstva glede korisnika RCAM‑a i zdravstvenog osiguranja EIB‑a čiju naknadu Unija mora osigurati poštujući načelo socijalnog osiguranja predviđeno u članku 72. Pravilnika o osoblju. Tako Sporazum iz 1996. sklopljen u tom kontekstu doprinosi provedbi tog načela. Naime, Sporazum iz 1996. jest konkretizacija obveze između institucija Unije, Velikog Vojvodstva Luksemburga i udruženja koje predstavlja bolnice te države, a koja se odnosi na naknadu gore navedenih troškova bolesti, nesreće ili majčinstva. Stoga je dopušten zaključak da se u toj mjeri Sporazum iz 1996. može izjednačiti s aktom koji je donijela institucija Unije u smislu člana 277. UFEU‑a (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 13. lipnja 2017., Florescu i dr., C‑258/14, EU:C:2017:448, t. 29. do 36.).

59

Nadalje, glede pitanja je li Sporazum iz 1996. akt opće primjene, dovoljno je utvrditi da odredbe Sporazuma iz 1996., kojima su uređena detaljna pravila za određivanja tarifa koje luksemburški pružatelji zdravstvenih usluga primjenjuju u odnosu na osiguranike RCAM‑a, jesu opće naravi s obzirom na to da se primjenjuju na objektivno određene situacije i proizvode pravne učinke u pogledu općenito i apstraktno određenih kategorija osoba (vidjeti po analogiji presudu od 21. listopada 2010., Agapiou Joséphidès/Komisija i EACEA, T‑439/08, neobjavljenu, EU:T:2010:442, t. 53.). Proizlazi da se tužitelj može na temelju članka 277. UFEU‑a pozvati na neprimjenjivost Sporazuma iz 1996.

60

Kao drugo, glede postojanja izravne pravne veze između pojedinačne pobijane odluke i Sporazuma iz 1996., koji je predmetni opći akt, valja utvrditi koja je to pravna osnova na kojoj je Ured za obračun odlučio utemeljiti pobijanu odluku. U tom pogledu Ured za obračun zahtijeva, na temelju pobijane odluke, naknadu od 15 % iznosa iz drugog računa od 5620,10 eura. Kao što to proizlazi iz točke 41. ove presude, tužitelj osporava samo drugi račun od 5620,10 eura koji je RCAM platio. Taj račun obuhvaća iznos od 500 eura za audiometrijske testove i 5120,10 eura za devet tretmana za oksigenacijsku terapiju, što se svodi na cijenu od 568,90 eura po tretmanu. Što se osobito tiče te cijene od 568,90 eura po terapiji, iz spisa je vidljivo da ona proizlazi iz cjenovnog raspona „Tarife RCAM‑a iz 2016.” koji je izradio CNS. Taj se cjenovni raspon godišnje revidira i donosi na temelju Sporazuma iz 1996. Stoga valja zaključiti da postoji izravna pravna veza između iznosa od 5120,10 eura iz pobijane odluke i cjenovnog raspona izrađenog na temelju Sporazuma iz 1996.

61

Iz prethodno navedenog proizlazi da prigovor nezakonitosti, koji je tužitelj istaknuo, jest dopušten.

62

Osim toga, glede pitanja može li se odredba Ugovora primijeniti na navodnu diskriminaciju, valja podsjetiti da načelo jednakog postupanja predstavlja opće načelo prava Unije sadržano u članku 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), čiji je poseban izraz načelo nediskriminacije na temelju državljanstva sadržano u članku 21. stavku 2. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 29.). Institucije Unije dužne su to načelo poštovati kao nadređeno pravilo prava Unije koje štiti pojedince (presuda od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./ESB, T‑79/13, EU:T:2015:756, t. 87. i presuda od 24. siječnja 2017., Nausicaa Anadyomène i Banque d’escompte/ESB, T‑749/15, neobjavljena, EU:T:2017:21, t. 110.).

63

Prema Objašnjenjima koja se odnose na Povelju, članak 21. stavak 2. Povelje „u skladu je s člankom 18. prvim stavkom [UFEU‑a] i mora se primijeniti u skladu s tim člankom”. Štoviše, na temelju članka 52. stavka 2. Povelje, prava priznata njome i koja su predviđena u Ugovorima ostvaruju se pod uvjetima i u granicama koje su određene ovim potonjima. Slijedi da članak 21. stavak 2. Povelje treba shvaćati na način da ima isti opseg kao i članak 18. prvi stavak UFEU‑a (presuda od 20. studenoga 2017., Petrov i dr./Parlament, T‑452/15, EU:T:2017:822, t. 39.).

64

Stoga navodnu diskriminaciju valja ispitati s obzirom na članak 18. prvi stavak UFEU‑a.

65

Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo jednakog postupanja na temelju državljanstva zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. prosinca 2004., Swedish Match, C‑210/03, EU:C:2004:802, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

66

Usporedivost situacija mora se ocijeniti s obzirom na predmet i svrhu akta Unije kojim se vrši razlikovanje u pitanju (presuda od 1. ožujka 2011., Association belge des Consommateurs Test‑Achats i dr., C‑236/09, EU:C:2011:100, t. 29).

67

U tom pogledu tužitelj ističe da je Parlament povrijedio načelo nediskriminacije na temelju državljanstva, s obzirom na to da su za istovjetnu zdravstvenu skrb, pruženu u isto vrijeme s istim medicinskim materijalom, tarife koje se primjenjuju za osiguranike RCAM‑a više od onih koje se primjenjuju na osiguranike CNS‑a.

68

Parlament pak naglašava da se osoba koja nije osigurana u CNS‑u nalazi u različitoj situaciji od luksemburškog stanovnika koji je općenito osiguran u sustavu CNS‑a. Stoga su oni obuhvaćeni dvjema različitim kategorijama socijalne sigurnosti i ne nalaze se u usporedivim situacijama.

69

U ovom je slučaju, kao što to Parlament tvrdi, pravna situacija dužnosnika Unije, u odnosu na njihove obveze u području socijalne sigurnosti, obuhvaćena područjem primjene prava Unije zbog njihove povezanosti s Unijom na temelju radnog odnosa (vidjeti presudu od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz, C‑690/15, EU:C:2017:355, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

70

Naime, s jedne strane, dužnosnici Unije podvrgnuti su zajedničkom sustavu socijalne sigurnosti institucija Unije koji, prema članku 14. Protokola, uredbama utvrđuju Parlament i Vijeće Europske unije u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s institucijama. Taj protokol ima istu pravnu snagu kao i Ugovori (mišljenje 2/13 od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 161. i presuda od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz, C‑690/15, EU:C:2017:355, t. 40.).

71

Sud je već presudio da članak 14. Protokola treba shvatiti na način da se njime podrazumijeva da su iz nadležnosti država članica izuzete obveza osiguranja dužnosnika Unije u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti i obveza tih dužnosnika da doprinose financiranju takvog sustava, s obzirom na to da se njime institucijama Unije povjerava nadležnost za uređenje sustava socijalne sigurnosti njezinih dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz, C‑690/15, EU:C:2017:355, t. 41.).

72

S druge strane, sustav socijalnih davanja, spomenut u navedenom članku 14., uspostavljen je Pravilnikom o osoblju koji u glavi V., naslovljenoj „Prihodi i socijalna sigurnost dužnosnika”, a osobito u poglavljima 2. i 3. te glave, koja se odnose na socijalnu sigurnost i mirovine, sadržava pravila primjenjiva na dužnosnike Unije (presuda od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz, C‑690/15, EU:C:2017:355, t. 36. i 37.).

73

Nadalje, budući da je Pravilnik o osoblju uspostavljen Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjeta zaposlenja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica i uvođenju posebnih mjera koje se privremeno primjenjuju na dužnosnike Komisije (Pravilnik o osoblju za dužnosnike) (SL 1968., L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.), on posjeduje sva obilježja navedena u članku 288. UFEU‑a, u skladu s kojim uredba ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Iz toga slijedi da se poštovanje Pravilnika o osoblju također nalaže državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 20. listopada 1981., Komisija/Belgija, 137/80, EU:C:1981:237, t. 7. i 8., od 7. svibnja 1987., Komisija/Belgija, 186/85, EU:C:1987:208, t. 21., od 4. prosinca 2003., Kristiansen, C‑92/02, EU:C:2003:652, t. 32., i od 4. veljače 2015., Melchior, C‑647/13, EU:C:2015:54, t. 22.).

74

U tom su kontekstu Zajednička pravila utvrđena zajedničkim sporazumom institucija Unije na temelju članka 72. stavka 1. Pravilnika o osoblju.

75

Konkretnije, članak 39. stavak 2. točka (e) Zajedničkih pravila predviđa da je središnji ured zadužen da u vezi s uredima za obračun pregovara, u mjeri u kojoj je to moguće, s predstavnicima liječnika ili nadležnim tijelima, udruženjima i institucijama, o sporazumima kojima se kako sa liječničkog tako i s bolničkog aspekta utvrđuju tarife primjenjive na osiguranike RCAM‑a, uzimajući u obzir lokalne uvjete, te, prema potrebi, tarife koje su već na snazi.

76

Proizlazi da tarife koje luksemburški pružatelji zdravstvene skrbi primjenjuju na osiguranike RCAM‑a potječu iz Sporazuma iz 1996. koji je ispregovaran u skladu s člankom 39. stavkom 2. točkom (e) Zajedničkih pravila.

77

S jedne strane, glede metodologije korištene za utvrđivanje tih tarifa, Sporazum iz 1996. predviđa u točki 1. svoje preambule da se tarife utvrđuju na temelju jedinica rada prihvaćenih u Sporazumu CNS‑FHL. Iz točaka 2. do 5. preambule i članka 3. Sporazuma iz 1996. proizlazi da se godišnje tarife za te jedinice rada utvrđuju na temelju neto cijene kako ju utvrdi UCM (koji je postao CNS), uvećane za korektivni faktor od 15 %. Kao što to Parlament naglašava, cilj Sporazuma iz 1996. jest uspostaviti gornje granice za tarife koje primjenjuju pružatelji zdravstvene skrbi u pogledu osiguranika RCAM‑a.

78

S druge strane, glede cjenovnog raspona „Tarife RCAM‑a iz 2016.”, o kojemu je riječ u ovom predmetu, iz objašnjenja Velikog Vojvodstva Luksemburga i Komisije proizlazi da je on prilog Sporazumu iz 1996. Radi utvrđivanja tarifa, koje se nalaze u cjenovnom rasponu, CNS razlikuje promjenjive troškove, koji se utvrđuju pregovorima između njega samog i FHL‑a za svaki funkcionalan subjekt, i fiksne troškove koje on sam izračunava za potrebe RCAM‑a. Na temelju cjenovnog raspona, bolnice obračunavaju osiguranicima RCAM‑a paušalne tarife u kojima su u obzir uzeti ti promjenjivi i fiksni troškovi. Slijedom toga, a kao što proizlazi iz točaka 69. do 76. ove presude, iako tarife koje se primjenjuju na državljane osigurane u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti proizlaze iz propisa na području nacionalne socijalne sigurnosti, tarife koje se primjenjuju u pogledu osiguranika RCAM‑a potječu iz cjenovnog raspona koji je CNS utvrdio i koji je priložen Sporazumu iz 1996. opisanom u točki 76. ove presude.

79

Međutim, obje kategorije osiguranika dobijaju istu medicinsku skrb. U tom je pogledu Sud već presudio da se osobe osigurane u RCAM‑u nalaze u situaciji usporedivoj s državljanima osiguranima u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti. Sud je, među ostalim, pojasnio da radi utvrđivanja usporedivosti situacija između osiguranika CNS‑a i osiguranika RCAM‑a nije relevantna okolnost da ovi potonji nacionalnom zdravstvenom osiguranju ne plaćaju porez na svoje liječenje niti plaćaju doprinose za nacionalni sustav socijalne sigurnosti, s obzirom na to da ne zahtijevaju pravo na davanja socijalne sigurnosti po osnovi navedenog sustava, nego samo primjenu nediskriminatornih tarifa za medicinsku skrb (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2000., Ferlini, C‑411/98, EU:C:2000:530, t. 54. do 56.). Tako je u tom predmetu Sud zaključio da relevantan kriterij jest istovjetnost medicinske skrbi pružene objema kategorijama osiguranika, tako da se dotični dužnosnik Unije kao i članovi njegove obitelji koji su osigurani u RCAM‑u nalaze u situaciji usporedivoj s državljanima osiguranima u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti.

80

Proizlazi da u svrhu usporedivosti situacije osiguranika RCAM‑a i situacije osiguranika CNS‑a s obzirom na načelo nediskriminacije, moguće postojanje sporazuma, poput Sporazuma iz 1996., ne može kao takvo biti odlučujući kriterij. Naime, okolnost da su se činjenice u glavnom postupku u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98, EU:C:2000:530), odvijale tijekom razdoblja koje je prethodilo sklapanju Sporazuma iz 1996. i da je tarife o kojima je bila riječ u tom predmetu država članica jednostrano primjenjivala, dok sustav tarifa o kojemu je riječ u ovom predmetu proizlazi iz sporazuma koji su sklopila nadležna nacionalna tijela i Komisija, ne mijenja usporedivost situacija osiguranika CNS‑a i situacije osiguranika RCAM‑a kada se tim dvjema kategorijama pruža ista zdravstvena skrb.

81

Slijedom toga, te su dvije situacije usporedive glede primjene tarifa za medicinsku skrb.

82

Glede pitanja, je li primjena različitih tarifa na osiguranike RCAM‑a i na osiguranike CNS‑a neizravna diskriminacija na temelju državljanstva, valja podsjetiti da se odredba prava Unije, osim ako je objektivno opravdana i proporcionalna zadanom cilju, mora smatrati neizravno diskriminirajućom ako po samoj svojoj naravi može na državljane drugih država članica utjecati više nego na vlastite državljane i ako slijedom toga postoji opasnost da će prve staviti u osobito nepovoljan položaj (vidjeti po analogiji presudu od 13. travnja 2010., Bressol i dr., C‑73/08, EU:C:2010:181, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

83

U ovom je slučaju nesporno da su tarife koje se primjenjuju na osiguranike RCAM‑a i koje proizlaze iz cjenovnog raspona donesenog na temelju Sporazuma iz 1996., znatno više od tarifa koje se primjenjuju na osiguranike CNS‑a. Zapravo, osiguraniku CNS‑a koji se liječi oksigenacijskom terapijom u hiperbaričnoj komori neće se obračunati nikakav iznos na temelju fiksnih troškova povezanih s tim liječenjem, s obzirom na to da će se ti troškovi platiti iz općeg proračuna bolnice, neovisno o liječenju koje je odobreno tom osiguraniku. Naprotiv, osiguranik RCAM‑a koji primi isto liječenje dobit će račun od bolnice koji odgovara iznosu navedenom u cjenovnom rasponu koji obuhvaća kako promjenjive tako i fiksne troškove. Stoga je Sporazumom iz 1996. uveden sustav obračuna u kojem pacijent osiguran u RCAM‑u mora istovremeno snositi promjenjive i fiksne troškove povezane s navedenim liječenjem, dok u nacionalnom zdravstvenom sustavu osiguranici za isto liječenje ne snose nikakav trošak u obliku računa. Takva razlika u sustavu dovodi glede liječenja oksigenacijskom terapijom u hiperbaričnoj komori do toga da osiguranik CNS‑a ne mora ništa platiti po tretmanu, dok se osiguraniku RCAM‑a obračunava iznos od 568 eura po tretmanu. Tako je iznos koji bolnica obračuna pacijentu osiguranom u RCAM‑u znatno viši od onoga koji bi se za isto liječenje primijenio na pacijenta osiguranog u CNS‑u i koji u cijelosti plaća CNS. Nadalje, iz odgovora koji je Komisija dala na pitanja koja je postavio Opći sud proizlazi da se izračun troškova usluga ne zasniva na tarifama koje su dovoljno blizu stvarnim troškovima, niti na stvarnim medicinskim profilima pacijenata osiguranih u RCAM‑u. Valja, dakle, zaključiti da se prema tužitelju postupalo nepovoljno u odnosu na osiguranike CNS‑a.

84

Osim toga, nije sporno da su tarife koje se primjenjuju osiguranike RCAM‑a više od onih koje se primjenjuju na osiguranike CNS‑a, i to samo zato što prvi nisu dio nacionalnog sustava socijalne sigurnosti.

85

U tom pogledu valja istaknuti da je velika većina luksemburških državljana koji prebivaju u Luksemburgu osigurana u CNS‑u. S druge pak strane, velika većina osoba osiguranih u RCAM‑u, iako im je namijenjena zdravstvena skrb koja se pruža na luksemburškom državnom području, državljani su drugih država članica (vidjeti po analogiji presudu od 3. listopada 2000., Ferlini, C‑411/98, EU:C:2000:530, t. 58.).

86

Valja zaključiti da sustav uveden Sporazumom iz 1996. kojim je predviđeno da u općem proračunu luksemburških bolnica RCAM sudjeluje izdavanjem računa, uspostavlja u tu svrhu sustav obračuna u skladu s kojim osiguranici RCAM‑a snose kako fiksne tako i promjenjive troškove povezane s predmetnim bolničkim uslugama, dok osiguranici CNS‑a snose samo promjenjive troškove koje u cijelosti osigurava CNS. No, takav sustav dovodi do toga da se luksemburškim pružateljima bolničke skrbi dopušta da na osiguranike RCAM‑a primjenjuju više tarife nego na osiguranike CNS‑a. Uvevši navedeni sustav Komisija je tako omogućila razliku u postupanju zasnovanu na državljanstvu što je osiguranike RCAM‑a stavilo u nepovoljan položaj. Takva razlika u postupanju čini neizravnu diskriminaciju na temelju državljanstva, osim ako je objektivno opravdana i proporcionalna zadanom cilju.

87

Takvo utvrđenje ne opovrgava pretpostavka koju iznosi Parlament da presuda od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98, EU:C:2000:530), nije relevantna za rješenje ovog predmeta. Parlament smatra da je u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda, glede skrbi pružene osiguranicima RCAM‑a, neizravnu diskriminaciju na temelju državljanstva činila okolnost da je skupina pružatelja zdravstvene skrbi jednostrano primjenjivala tarife više od onih koje su primjenjivane na stanovnike osigurane u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti, dok u ovom predmetu tarife proizlaze iz cjenovnog raspona donesenog na temelju Sporazuma iz 1996. ispregovaranog između, među ostalim, luksemburških tijela i Komisije, u skladu s člankom 39. stavkom 2. točkom (e) Zajedničkih pravila.

88

U tom pogledu valja istaknuti da je u točkama 48. do 50. presude od 3. listopada 2000., Ferlini (C‑411/98, EU:C:2000:530), Sud pojasnio da predmetne tarife nisu obuhvaćene niti nacionalnim zakonodavstvom niti propisima donesenima u obliku kolektivnih ugovora na području socijalne sigurnosti, nego su ih jednostrano utvrdile sve luksemburške bolnice okupljene u Udruženju luksemburških bolnica. Oslonivši se na svoju sudsku praksu Sud je, stoga, istaknuo da se članak 18. prvi stavak UFEU‑a primjenjuje također kada skupina ili organizacija, kao to udruženje, ima određenu moć nad pojedincima tako da im može nametnuti uvjete koji podrivaju ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom o FEU‑u. Tako se navedenim objašnjenjem nastojalo pokazati da jednostrana praksa pružatelja zdravstvenih usluga ulazi u područje primjene članka 18. UFEU‑a.

89

No, činjenica da se u ovom predmetu razlika u postupanju temelji na sporazumu poput Sporazuma iz 1996., a ne na okolnosti da bolnički pružatelj zdravstvene zaštite jednostrano primjenjuje tarife koje se primjenjuju na skrb koja se pruža osiguranicima RCAM‑a, ne može dovesti u pitanje primjenu načela nediskriminacije na temelju državljanstva. Naime, kao što proizlazi iz točaka 55. do 64. ove presude, članak 18. UFEU‑a, koji sadržava to načelo, ne vezuje samo države članice, nego i institucije Unije tako da sklapanje sporazuma poput Sporazuma iz 1996. ne može dovesti do izuzimanja institucija Unije iz obveza koje imaju na temelju navedenog načela.

90

Isto tako, a kao što to Parlament tvrdi, Komisija može, doduše, na temelju članka 39. stavka 2. točke (e) Zajedničkih pravila ispregovarati i sklopiti sporazum s nacionalnim tijelima, na temelju kojeg se može odrediti gornja granica tarifa koje se primjenjuju. Ostaje činjenica da je prilikom izvršavanja te ovlasti Komisija dužna poštovati načelo nediskriminacije na temelju državljanstva, tako da ona ne može uvesti razliku u postupanju koja dovodi do stavljanja osiguranika RCAM‑a u nepovoljan položaj u odnosu na osiguranike nacionalnog sustava socijalne sigurnosti, osim ako je takva razlika u postupanju objektivno opravdana i proporcionalna zadanom cilju.

91

Parlament smatra da čak i pod pretpostavkom da razlika u postupanju između osiguranika RCAM‑a i osiguranika CNS‑a čini diskriminaciju zabranjenu Ugovorom, uvećavanje predmetnih tarifa jest opravdano legitimnim ciljem. On se u tom pogledu, u točkama 14. i 15. svojeg odgovora na tužbu, poziva na dopis povjerenika zaduženog za proračun i ljudske resurse od 26. studenoga 2015. prema kojemu je sklapanje Sporazuma iz 1996. omogućilo uspostavu gornjih granica glede tarifa bolničkog liječenja za osiguranike RCAM‑a, čime su izbjegnute tarife još više od onih koje se „trenutačno” primjenjuju.

92

U tom pogledu, kao što je istaknuto u točki 82. ove presude, razlika u postupanju između usporedivih situacija, poput one uvedene Sporazumom iz 1996., jest neizravna diskriminacija na temelju državljanstva koja je zabranjena, osim ako je objektivno opravdana.

93

Da bude opravdana, dotična mjera mora biti prikladna da zajamči postizanje legitimnog cilja koji je njome zadan i ne može prekoračiti ono što je nužno za njegovo ostvarivanje (vidjeti presudu od 13. travnja 2010., Bressol i dr., C‑73/08, EU:C:2010:181, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

94

Na području socijalne sigurnosti, Sud je već presudio da cilj u vidu sprečavanja opasnosti od ozbiljnog ugrožavanja financijske ravnoteže sustava socijalne sigurnosti države članice može biti legitiman cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2009., Hartlauer, C‑169/07, EU:C:2009:141, t. 47. i navedenu sudsku praksu). Po analogiji se može zaključiti da se isti legitiman cilj može primijeniti na sustav socijalne sigurnosti Unije, to jest RCAM. Stoga bi cilj na koji se Parlament pozvao, koji se sastoji od ograničavanja troškova RCAM‑a i na koji se odnosi Sporazum iz 1996. mogao, u načelu, biti legitiman cilj.

95

Međutim, s jedne strane, kada tijelo donese mjeru koja odstupa od načela zaštićenog pravom Unije, ono mora u svakom pojedinom slučaju dokazati da je spomenuta mjera prikladna za ostvarenje navedenog cilja i da ne prelazi ono što je nužno za njegovo postizanje. Opravdanja koja institucija može navesti moraju stoga biti poduprijeta prikladnim dokazima ili analizom prikladnosti i proporcionalnosti mjere ograničavanja koju je ta institucija donijela, kao i preciznim dokazima koji omogućuju proširenje njezine argumentacije. Takva objektivna analiza poduprta okolnostima i brojkama mora biti u mogućnosti dokazati pomoću ozbiljnih, usklađenih i uvjerljivih dokaza da postoji stvarna opasnost za ravnotežu sustava socijalne sigurnosti (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C‑515/14, EU:C:2016:30, t. 54.).

96

Međutim, u ovom slučaju potrebno je utvrditi da takva analiza nedostaje. Naime, u svojem odgovoru na tužbu Parlament se s tim u vezi ograničio na općenite tvrdnje, a da nije podnio precizne dokaze kojima može potkrijepiti svoju argumentaciju prema kojoj je predmetni Sporazum iz 1996. opravdan „legitimnim ciljem” u vidu uspostave gornjih granica glede troškova bolničkog liječenja za osiguranike RCAM‑a”.

97

S druge strane, doduše, ograničenje troškova RCAM‑a moglo bi, u načelu, biti legitiman cilj, kao što proizlazi iz točke 94. ove presude. Međutim, mora se utvrditi da gornja granica predmetnih tarifa, kako proizlazi iz Sporazuma iz 1996., a osobito utvrđivanje tarife na razinu koja je znatno viša od one koja se primjenjuje u odnosu na osiguranike CNS‑a kojima je pružena ista zdravstvena skrb, ne može biti prikladna i proporcionalna mjera za postizanje istaknutog cilja.

98

Usto te u svakom slučaju, pred Općim sudom nije se tvrdilo u okviru ovog predmeta da sustav koji proizlazi iz Sporazuma iz 1996. ispunjava cilj koji se sastoji od sprečavanja opasnosti u vidu ozbiljnog ugrožavanja financijske ravnoteže luksemburškog sustava socijalne sigurnosti. Proizlazi da nikakav „legitiman cilj” ne opravdava u ovom slučaju razliku u postupanju između korisnika dvaju sustava naknade troškova liječenja kako proizlazi iz cjenovnog raspona priloženog Sporazumu iz 1996.

99

Iz prethodno navedenih elemenata proizlazi da prvi tužbeni razlog treba prihvatiti. Stoga, bez potrebe za ispitivanjem drugog tužbenog razloga koji je tužitelj istaknuo, valja prihvatiti prigovor nezakonitosti Sporazuma iz 1996. i slijedom toga poništiti pobijanu odluku, s obzirom na to da je njome primijenjen cjenovni raspon primijenjen od strane Ureda za obračun, kako proizlazi iz sustava uspostavljenog Sporazumom iz 1996.

100

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Parlament nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

101

Na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika, intervenijent će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje: