Predmet T-275/17

Michela Curto protiv Europskog parlamenta

„Javna služba – Akreditirani parlamentarni asistenti – Članak 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike – Zahtjev za pomoć – Članak 12.a Pravilnika o osoblju za dužnosnike – Uznemiravanje – Savjetodavni odbor nadležan za pritužbe zbog uznemiravanja između akreditiranih parlamentarnih asistenata i zastupnika u Europskom parlamentu te sprečavanje uznemiravanja na radnom mjestu – Odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć – Pogreška u ocjeni – Doseg dužnosti pružanja pomoći – Trajanje upravnog postupka – Razumni rok – Odbijanje priopćavanja izvješća koja je sastavio Savjetodavni odbor”

Sažetak – Presuda Općeg suda (prvo vijeće) od 13. srpnja 2018.

1. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Bivši dužnosnici ili članovi osoblja – Bivši akreditirani parlamentarni asistenti

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

2. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Podnošenje zahtjeva za pomoć – Poštovanje razumnog roka – Trajanje roka

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24. i čl. 90. st. 1.)

3. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Doseg – Sudski nadzor – Granice

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

4. Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Ponašanje čiji je cilj ili učinak diskreditiranje dotične osobe ili pogoršanje njezinih uvjeta rada – Zahtjev ponavljajućeg ponašanja – Zahtjev namjernog ponašanja – Doseg – Nepostojanje zahtjeva zlonamjernosti uznemiravatelja

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a st. 3.)

5. Dužnosnici – Uznemiravanje – Izvor uznemiravanja – Navodni počinitelj uznemiravanja – Član Europskog parlamenta – Uključenost

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 31.; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a)

6. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Doseg – Dužnost uprave da ispita pritužbe zbog uznemiravanja i da podnositelja pritužbe obavijesti o njezinu ishodu – Uvjet

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24. i 90. st. 1.; Uvjeti zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike, čl. 11.)

7. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Razmatranje zahtjeva za pomoć – Poštovanje razumnog roka – Doseg

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

8. Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Obveza žrtve uznemiravanja da naknadu štete ponajprije potražuje pred nacionalnim sudom

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 24.)

9. Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje nezakonitog, pobijanog akta – Neimovinska šteta koja se, iako se može odvojiti od nezakonitosti, ne može u potpunosti popraviti poništenjem

   (čl. 340. UFEU-a)

1.  Dužnost pružanja pomoći nije predviđena isključivo u korist dužnosnika i članova osoblja koji su u službi, nego se na nju mogu pozvati i bivši dužnosnici ili članovi osoblja.

   Primjerice, u situaciji u kojoj je tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu uredno podnesen zahtjev za pomoć u trenutku kad su dotični akreditirani parlamentarni asistent i zastupnik u Parlamentu izvršavali svatko svoje dužnosti u toj instituciji, to je tijelo i dalje obvezno provesti upravnu istragu u pogledu činjenica navodnog uznemiravanja neovisno o tome je li u međuvremenu navodno uznemiravanje prestalo zbog odlaska jednog od tih protagonista.

   (t. 57., 58.)

2.  Budući da se ni člankom 24. ni člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju ne predviđa rok u kojem treba podnijeti zahtjev za pomoć, valja primijeniti uvjet prema kojem takav zahtjev treba podnijeti u razumnom roku u odnosu na razdoblje u kojem su se činjenice navedene u takvom zahtjevu dogodile, koji načelno ne može prekoračiti pet godina.

   (t. 61.)

3.  Što se tiče mjera koje treba primijeniti u situaciji obuhvaćenoj područjem primjene članka 24. Pravilnika o osoblju, uključujući razmatranje zahtjeva za pomoć koji sadržava navode o uznemiravanju u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju od strane člana institucije, uprava pod nadzorom sudova Unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću u pogledu odabira mjera i sredstava za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju. Nadzor sudova Unije mora se ograničiti na provjeru toga je li se dotično tijelo zadržalo u razumnim granicama i je li možda svoju diskrecijsku ovlast primijenilo na očito pogrešan način.

   Definicija iz članka 12.a Pravilnika o osoblju temelji se na objektivnom pojmu koji, iako se temelji na kontekstualnoj kvalifikaciji postupaka i ponašanja trećih osoba, koju nije uvijek lako provesti, ipak ne podrazumijeva provedbu složenih ocjena, kao što su one koje mogu proizaći iz pojmova ekonomske, znanstvene ili pak tehničke prirode, u pogledu kojih je opravdano upravi dodijeliti marginu prosudbe u primjeni predmetnog pojma. Stoga zbog tvrdnje da je povrijeđen članak 12.a Pravilnika o osoblju valja ispitati je li tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu počinilo pogrešku u ocjeni činjenica s obzirom na definiciju uznemiravanja iz te odredbe, a ne očitu pogrešku u ocjeni tih činjenica.

   (t. 74., 75.)

4.  Uznemiravanje je definirano kao „neprimjereno postupanje” koje se, kao prvo, izražava ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, postupcima i gestama koji su „trajni, ponavljaju se ili su sustavni”, što znači da uznemiravanje treba smatrati procesom koji se nužno odvija u nekom razdoblju i pretpostavlja postojanje ponovljenih ili neprekinutih djelovanja koja su „namjerna”, za razliku od „slučajnih”. Kao drugo, da bi bili obuhvaćeni tom definicijom, ta ponašanja, usmene ili pisane izjave, postupci i geste moraju imati takav učinak da štete osobnosti, dostojanstvu ili pak fizičkom ili psihičkom integritetu osobe.

   Tako nije nužno dokazati da su predmetna fizička ponašanja, usmene ili pisane izjave ili geste počinjeni s namjerom nanošenja štete osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe. Drugim riječima, uznemiravanje može postojati iako nije dokazano da je uznemiravatelj namjeravao svojim postupanjem diskreditirati žrtvu ili namjerno pogoršati njezine uvjete rada. Dovoljno je da su ta postupanja, kad su počinjena namjerno, objektivno dovela do takvih posljedica. Naposljetku, budući da djelovanje u pitanju mora, sukladno članku 12.a stavku 3. Pravilnika o osoblju, biti neprimjereno, slijedi da je kvalifikacija uznemiravanja uvjetovana time da je to djelovanje objektivno dovoljno stvarno, u smislu da bi nepristrani i razumni promatrač, koji je uobičajeno osjetljiv i stavljen u iste uvjete, smatrao da su predmetna ponašanja ili postupanja pretjerana i vrijedna osude.

   (t. 76.-78.)

5.  Člankom 9. stavkom 2. i člankom 11. stavkom 3. Poslovnika Parlamenta članovima te institucije nalaže se da poštuju zabranu uznemiravanja iz članka 12.a Pravilnika o osoblju, jer je zabrana takvog ponašanja – uspostavljena na razini Pravilnika o osoblju – zapravo nadahnuta vrijednostima i načelima utvrđenima u temeljnim aktima i obuhvaćena je člankom 31. Povelje o temeljnim pravima, u skladu s kojima „[s]vaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo”.

   (t. 80., 81.)

6.  Kada se tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu ili, ovisno o slučaju, tijelu za imenovanje, na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju podnese zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju, ono mora, u skladu s obvezom pružanja pomoći i u slučaju događaja koji je nespojiv s redom i spokojnošću službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti brzinom i brižnim postupanjem koje zahtijevaju okolnosti konkretnog slučaja kako bi se utvrdile činjenice i, kada se utvrdi uzrok, pronašla prikladna rješenja. U tu svrhu dovoljno je da dužnosnik ili član osoblja koji od svoje institucije traži zaštitu dostavi barem neke dokaze o stvarnosti napada za koje tvrdi da ih je pretrpio. Kad postoje takvi dokazi, dotična institucija dužna je poduzeti odgovarajuće mjere, posebno poduzimanje upravne istrage, radi utvrđivanja činjenica koje su dovele do pritužbe, surađujući s njezinim podnositeljem.

   Kada su iznesene optužbe za uznemiravanje, obveza pružanja pomoći sastoji se osobito od dužnosti uprave da ozbiljno, brzo i povjerljivo ispita zahtjev za pomoć zbog uznemiravanja i da podnositelja pritužbe obavijesti o ishodu njegove prijave.

   (t. 97., 98.)

7.  Budući da Pravilnik o osoblju ne sadržava posebnu odredbu u pogledu roka u kojem uprava mora provesti upravnu istragu, među ostalim što se tiče uznemiravanja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu po tom je pitanju dužno poštovati načelo razumnog roka. U tom pogledu, predmetna institucija ili tijelo Unije mora prilikom vođenja upravne istrage paziti na to da se svaki postupovni korak poduzme u razumnom roku u odnosu na prethodni.

   U tom pogledu, povreda načela razumnog roka može opravdati poništenje odluke donesene nakon provedbe upravnog postupka tek kada predugo vrijeme koje je proteklo može utjecati na sam sadržaj odluke donesene nakon provedbe upravnog postupka.

   (t. 101., 104.)

8.  Obveza pomoći iz članka 24. Pravilnika o osoblju odnosi se na to da institucija svoje dužnosnike i članove osoblja brani od ponašanja trećih osoba, a ne od akata koje ona sama donosi i čiji je nadzor uređen drugim odredbama Pravilnika o osoblju. Ipak, u smislu te odredbe, drugi dužnosnici ili članovi osoblja ili članovi institucije Unije mogu se smatrati trećim osobama.

   Tako u skladu s člankom 24. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, što se tiče neimovinske štete koju je član osoblja navodno pretrpio zbog djelovanja člana institucije Unije, on mora najprije zahtijevati naknadu takve štete u parnici za naknadu štete pred nacionalnim sudom, pri čemu, u skladu s tom odredbom Pravilnika o osoblju, samo ako se takva šteta ne može nadoknaditi, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu može biti dužno solidarno nadoknaditi štetu koju je tužitelj pretrpio zbog takvih djelovanja „treće osobe” u smislu te odredbe.

   Ipak, na temelju dužnosti pružanja pomoći, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu može biti dužno pomoći članu osoblja, osobito financijski, u potraživanju naknade štete pred nacionalnim sudom.

   (t. 111.-113.)

9.  Poništenje nezakonitog akta može samo za sebe predstavljati primjeren i načelno dostatan način popravljanja svih neimovinskih šteta koje je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti zbog koje je odluka poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti tim poništenjem.

   (t. 114.)