1

Društvo Gugler GmbH, pravni prednik tužitelja, Alexandera Guglera, registriralo je 31. kolovoza 2005. pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) pod brojem 3324902 sljedeći figurativni žig Europske unije (u daljnjem tekstu: osporavani žig):

2

Prijava za registraciju podnesena je 25. kolovoza 2003.

3

Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija pripadaju razredima 6., 17., 19., 22., 37., 39. i 42. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen, te odgovaraju sljedećem opisu za svaki od tih razreda:

4

EUIPO je 15. prosinca 2009. registrirao licenciju za uporabu osporavanog žiga koji je tužitelj dodijelio društvu Gugler GmbH.

5

Intervenijent, društvo Gugler France, podnio je 17. studenoga 2010. zahtjev za proglašavanje osporavanog žiga ništavim za sve proizvode i usluge obuhvaćene tim žigom. Zahtjev se temeljio, s jedne strane, na zloj vjeri nositelja osporavanog žiga prilikom podnošenja prijave žiga u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1. str. 226.) (koji je postao članak 59. stavak 1. točka (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)) i, s druge strane, na intervenijentovoj tvrtki koja mu je na temelju francuskog prava omogućavala da zabrani uporabu osporavanog žiga u smislu članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 60. stavak 1. točka (c) Uredbe 2017/1001) u vezi s člankom 8. stavkom 4. te uredbe (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe 2017/1001).

6

Intervenijent je u siječnju 2002. te je 7. veljače 2002. upisan u sudski registar u Besançonu (Francuska) pod tvrtkom Gugler France. U skladu s tim registrom i člankom 2. njegova statuta, intervenijentov je predmet poslovanja „kupnja, trgovina, prodaja i ugradnja vrata i okvira u zgradama na različite načine i različitim metodama”.

7

Odjel za poništaje EUIPO‑a prihvatio je 21. prosinca 2011. zahtjev za proglašavanje žiga ništavim za sve proizvode i usluge obuhvaćene osporavanim žigom, na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009.

8

Tužitelj je 16. veljače 2012. podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje.

9

Osporavani žig 26. kolovoza 2013. na tužiteljev zahtjev bio je predmet djelomičnog produljenja, ograničenog na proizvode i usluge iz razreda 19., 37. i 42., navedene u točki 3. ove presude. Djelomično produljenje objavljeno je u Glasniku žigova Zajednice br. 167/2013 od 4. rujna 2013.

10

Odlukom od 16. listopada 2013. u predmetu R 356/2012‑4 četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a poništilo je odluku Odjela za poništaje i odbilo zahtjev za proglašavanje žiga ništavim.

11

Intervenijent je 18. prosinca 2013. podnio tužbu pred Općim sudom protiv oduke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a.

12

Presudom od 28. siječnja 2016., Gugler France/OHIM – Gugler (GUGLER) (T‑674/13, neobjavljena, EU:T:2016:44) Opći je sud poništio tu odluku. Smatrao je da je žalbeno vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 75. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 94. Uredbe 2017/1001), s jedne strane, odlučujući o razlogu ništavosti iz članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. tog članka i, s druge strane, odlučujući o razlogu ništavosti iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

13

Odlukom od 6. lipnja 2016. predsjedništvo žalbenih vijeća EUIPO‑a vratilo je predmet na odlučivanje prvom žalbenom vijeću, pod referentnim brojem R 1008/2016‑1, radi donošenja nove odluke u skladu s člankom 65. stavkom 6. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. stavak 6. Uredbe 2017/1001).

14

Odlukom od 31. siječnja 2017. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu protiv odluke Odjela za poništaje i zaključilo da zahtjev za proglašavanje osporavanog žiga ništavim treba prihvatiti na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 4.

15

Žalbeno vijeće navelo je da je raniji znak na kojem se temeljio zahtjev za proglašavanje ništavim bio tvrtka intervenijenta, društva Gugler France. Prije svega smatralo je da su uvjeti iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ispunjeni. Naime, kao prvo, ocijenilo je da se raniji znak rabio u trgovačkom prometu s dosegom koji nije bio samo lokalnog karaktera. S tim u vezi smatralo je da su dokazi koje je podnio intervenijent, uključujući kopije svojeg godišnjeg izvješća za 2002. i 2003. i račune, dovoljni da se dokaže kako je pod svojom tvrtkom obavljao djelatnosti vezane za one zbog kojih je stvoren, prije dana podnošenja prijave osporavanog žiga i s dosegom koji nije bio samo lokalnog karaktera. Kao drugo, navelo je da je intervenijent stekao prava na znak na dan upisa u sudski registar, što je relevantan datum prema članku L. 210‑6 francuskog Trgovačkog zakonika, u ovom slučaju 7. veljače 2002., odnosno prije dana podnošenja prijave osporavanog žiga. Kao treće, zaključilo je da mu je, u skladu s člankom L. 711‑4 francuskog Zakonika o intelektualnom vlasništvu, na kojem se temeljio zahtjev za proglašavanje ništavim, intervenijentova tvrtka davala pravo da zabrani uporabu kasnijeg žiga, ako je postojala vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu.

16

Nadalje, žalbeno je vijeće smatralo da se relevantna javnost sastojala od francuskih krajnjih i profesionalnih potrošača, koji pokazuju visok stupanj pažnje. Ocijenilo je, s jedne strane, da su proizvodi i usluge obuhvaćeni osporavanim žigom i djelatnosti zaštićene ranijim znakom bili istovjetni ili slični te, s druge strane, da su osporavani žig i raniji znak imali visok stupanj sličnosti. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu te je iz toga zaključilo da su uvjeti koje određuje francusko zakonodavstvo za zabranu uporabe osporavanog žiga bili ispunjeni.

17

Naposljetku, žalbeno je vijeće ocijenilo da uvjet za primjenu ograničenja prava kao posljedice trpljenja, predviđen u članku 54. stavku 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 61. stavak 2. Uredbe 2017/1001), prema kojem je intervenijent pet godina imao saznanja o uporabi osporavanog žiga u Francuskoj te je tu uporabu svjesno trpio, nije bio ispunjen.

18

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

19

EUIPO i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

20

U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i u biti je podijeljen na dva dijela, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj ocjeni žalbenog vijeća uvjeta primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, a drugi na pogrešnoj ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 54. stavka 2. te uredbe.

21

Radi ekonomičnosti postupka i s obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta, Opći sud ispitat će drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

22

Uvodno valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, žig Europske unije proglašava ništavim na zahtjev koji se podnosi EUIPO‑u, ako postoji ranije pravo iz članka 8. stavka 4. te uredbe i ako su ispunjeni uvjeti iz tog stavka. Prema članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009, na temelju prigovora nositelja neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad i u opsegu u kojem su, sukladno pravnom propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak, prava na taj znak bila stečena prije datuma prijave za registraciju žiga Europske unije te kad i u opsegu u kojem taj znak daje svojem nositelju pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga.

23

Prva dva uvjeta – odnosno oni koji se odnose na uporabu i važnost navedenog znaka, koja ne smije biti samo lokalnog karaktera – proizlaze iz samog teksta članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i stoga ih treba tumačiti u odnosu na pravo Europske unije. Stoga se Uredbom br. 207/2009 utvrđuju jedinstveni standardi uporabe znakova i njihove važnosti, koji su u skladu s načelima kojima je nadahnut sustav uspostavljen tom uredbom (presuda od 24. ožujka 2009., General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 33.).

24

S druge strane, iz izraza „kad i u opsegu u kojem, sukladno […] propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak”, proizlazi da druga dva uvjeta, u nastavku navedena u članku 8. stavku 4. točkama (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, predstavljaju uvjete utvrđene navedenom uredbom koji se, za razliku od prethodnih, ocjenjuju u odnosu na kriterije određene pravom koje uređuje navedeni znak. Upućivanje na pravo koje uređuje znak na koji se poziva opravdano je time što Uredba br. 207/2009 priznaje mogućnost pozivanja protiv žiga Europske unije na znakove izvan sustava žiga Europske unije. Stoga se samo na temelju prava koje uređuje navedeni znak može utvrditi je li taj znak raniji od žiga Europske unije i može li se njime opravdati zabrana uporabe kasnijeg žiga (presude od 24. ožujka 2009., General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 34. i od 18. rujna 2015., Federación Nacional de Cafeteros de Colombia/OHIM – Accelerate (COLOMBIANO COFFEE HOUSE), T‑359/14, neobjavljena, EU:T:2015:651, t. 24.).

25

U ovom slučaju žalbeno je vijeće navelo da se intervenijent pozvao na članak L. 711‑4 francuskog Zakonika o intelektualnom vlasništvu, koji je nadopunio dokazima kojima se prikazuje način na koji se primjenjivalo to zakonodavstvo. Napomenulo je da je intervenijent podnio kopiju presude od 24. studenoga 1999. coura d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) koja se odnosi na spor između, s jedne strane, tvrtke francuskog društva i, s druge strane, tvrtke društva i kasnije žigove. U toj je presudi cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) presudio da uzurpacija ili ugrožavanje tvrtke reprodukcijom ili imitacijom predstavlja čin nepoštenog tržišnog natjecanja ako se dokaže da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu i da je zaštita na temelju članka L 711‑4 francuskog Zakona o intelektualnom vlasništvu zahtijevala postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Žalbeno je vijeće smatralo da iz te odredbe i načina njezine primjene proizlazi kako je uvjet da intervenijent može zabraniti uporabu osporavanog žiga na temelju svoje tvrtke postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

26

Žalbeno je vijeće utvrdilo da se pojam vjerojatnosti dovođenja u zabludu u francuskom pravu ne razlikuje od onoga u pravu Unije jer pretpostavlja postojanje sličnosti između, s jedne strane, proizvoda i usluga obuhvaćenih osporavanim žigom i djelatnosti zaštićenih ranijim znakom te, s druge strane, suprotstavljenih znakova. Stoga je moglo opravdano rasuđivati po analogiji s kriterijima utvrđenima za primjenu članka 8. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 1. Uredbe 2017/1001).

27

U skladu s člankom 8. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009, na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga, žig za koji je podnesena prijava za registraciju neće se registrirati ako zbog njegove istovjetnosti ili sličnosti s ranijim žigom i istovjetnosti ili sličnosti proizvoda ili usluga obuhvaćenih tim žigovima postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu na državnom području na kojem je zaštićen raniji žig.

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, vjerojatnost dovođenja u zabludu predstavlja vjerojatnost da javnost može vjerovati kako predmetni proizvodi ili usluge potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika. U skladu s tom istom sudskom praksom, vjerojatnost dovođenja u zabludu treba se procjenjivati sveobuhvatno, u skladu s percepcijom koju relevantna javnost ima o predmetnim znakovima i proizvodima ili uslugama, uzimajući u obzir sve čimbenike relevantne u predmetnom slučaju, osobito međuovisnost sličnosti znakova i onu obuhvaćenih proizvoda ili usluga (vidjeti presudu od 9. srpnja 2003., Laboratorios RTB/OHIM – Giorgio Beverly Hills (GIORGIO BEVERLY HILLS), T‑162/01, EU:T:2003:199, t. 30. do 33. i navedenu sudsku praksu).

29

Tužitelj tvrdi da je do listopada 2009. obavljao svoju djelatnost u bliskom poslovnom odnosu s intervenijentom i da su proizvodi koje je potonji stavljao na tržište potjecali od poduzetnika nositelja osporavanog žiga, a zatim od poduzetnika koji je imao licenciju za taj žig, a to je u obama slučajevima društvo Gugler GmbH. Intervenijent je prodavao proizvode predstavljajući ih kao da su proizvedeni u Maxdorfu (Njemačka), gradu u kojem društvo Gugler GmbH ima sjedište. Tužitelj zaključuje da je intervenijent tijekom razdoblja u kojem u Francuskoj je stavljao na tržište proizvode društva Gugler GmbH navodio njihovo njemačko podrijetlo. Relevantna javnost stoga nije bila dovedena u zabludu glede njihova podrijetla te nije postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu.

30

Naposljetku, tužitelj navodi da, nakon prekida poslovnog odnosa između društva Gugler GmbH i intervenijenta 2010., više nije postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu jer je intervenijent promijenio svoju tvrtku, robu je nabavljao kod drugog njemačkog proizvođača prozora i više nije stavljao na tržište proizvode pod žigom GUGLER.

31

Valja podsjetiti na to da je datum koji treba uzeti u obzir pri ocjeni vjerojatnosti dovođenja u zabludu datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga, odnosno 25. kolovoza 2003.

32

Tužiteljeve argumente prema kojima nakon prekida poslovnog odnosa između društva Gugler GmbH i intervenijenta 2010. više nije postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu treba odbaciti kao bespredmetne.

33

Međutim, valja ispitati protivi li se činjenica da su na dan podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga postojale gospodarske veze između nositelja osporavanog žiga i podnositelja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim utvrđenju postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

34

Žalbeno je vijeće smatralo da je, čak i pod pretpostavkom da relevantna javnost pokaže visok stupanj pažnje, činjenica da su suprotstavljeni znakovi istovjetni glede svojeg razlikovnog elementa neutralizirala slabu sličnost između određenih proizvoda i usluga obuhvaćenih osporavanim žigom i djelatnosti zaštićenih ranijim znakom. Ocijenilo je da bi potrošači koji su bili izloženi tvrtki društva u području sustava vrata u zgradama razumno smatrali da istovjetni ili slični sustavi vrata te povezani izolacijski proizvodi koji su se u Francuskoj stavljali na tržište pod žigom GUGLER imaju isto podrijetlo te je stoga zaključilo da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

35

Žalbeno je vijeće u pobijanoj odluci odbilo tužiteljev argument glede činjenice da su intervenijent i društvo Gugler GmbH bili dio distribucijske mreže. Smatralo je kako nije bilo dokaza da je postojanje sporazuma o distribuciji bilo poznato javnosti i kako činjenica da su se proizvodi proizvedeni u Njemačkoj prodavali u Francuskoj pod žigom GUGLER nije davala društvu Gugler GmbH nikakvo pravo na taj žig u Francuskoj jer na temelju francuskog prava uporaba žiga ne stvara isključiva prava na taj žig.

36

Valja podsjetiti na to da su na dan podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga, 25. kolovoza 2003., postojali poslovni odnosi između intervenijenta i društva Gugler GmbH, koje je tada bilo nositelj osporavanog žiga. Naime, intervenijent je bio distributer proizvoda društva Gugler GmbH u Francuskoj. Njihovi poslovni odnosi potječu od 2000., kada se intervenijent još zvao PK Fermetures. Od srpnja 2002. društvo Gugler GmbH imalo je 498 dionica u intervenijentovu kapitalu.

37

Usto, društvo Gugler GmbH osnovalo je 2003. zajedno sa svojim francuskim partnerima, uključujući intervenijentove osnivače, društvo Gugler Europe, koje je od 28. kolovoza 2003. nositelj francuskog figurativnog žiga GUGLER. Društvo Gugler Europe dodijelilo je intervenijentu licenciju na taj žig.

38

U ovom se slučaju postavlja pitanje protivi li se postojanje gospodarske veze između nositelja osporavanog žiga i podnositelja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim na dan podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga utvrđenju postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu, koja se definira kao „vjerojatnost da javnost može vjerovati kako proizvodi ili usluge o kojima je riječ potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika”.

39

S tim u vezi, treba podsjetiti na to da utvrđenje vjerojatnosti dovođenja u zabludu ima za cilj zaštitu funkcije žiga kao oznake podrijetla, tako da se omogući prigovor registraciji žiga ili zahtjev za utvrđivanje njegove ništavosti, ako postoji vjerojatnost da je potrošač doveden u zabludu glede podrijetla proizvoda ili usluga o kojima je riječ jer pogrešno vjeruje da proizvodi i usluge obuhvaćeni suprotstavljenim žigovima potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika.

40

Bitna je funkcija žiga jamstvo potrošaču ili krajnjem korisniku istovjetnosti podrijetla proizvoda ili usluge koju označuje žig, što mu omogućuje razlikovanje tog proizvoda od proizvoda ili usluga drugog podrijetla a da pritom ne dođe u moguću zabludu. Naime, kako bi žig mogao ostvarivati svoju ulogu bitnog elementa u sustavu nenarušenog tržišnog natjecanja koje se Ugovorom namjerava uspostaviti i održati, on mora jamčiti da su svi proizvodi ili usluge označeni tim žigom proizvedeni ili isporučeni pod nadzorom jedinstvenog poduzetnika koji je odgovoran za njihovu kakvoću (vidjeti presude od 12. studenoga 2002., Arsenal Football Club, C‑206/01, EU:C:2002:651, t. 48. i navedenu sudsku praksu i od 8. lipnja 2017., W. F. Gözze Frottierweberei i Gözze, C‑689/15, EU:C:2017:434, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

41

Kako bi se moglo osigurati jamstvo podrijetla, koje predstavlja bitnu funkciju žiga, njegov nositelj treba biti zaštićen od konkurenata koji žele nepošteno iskoristiti položaj i ugled žiga prodajom proizvoda koji su nezakonito obilježeni tim žigom (presuda od 12. studenoga 2002., Arsenal Football Club, C‑206/01, EU:C:2002:651, t. 50.).

42

U ovom slučaju utvrđenje vjerojatnosti dovođenja u zabludu glede podrijetla proizvoda i usluga obuhvaćenih osporavanim žigom pretpostavlja da je relevantna javnost mogla pogrešno vjerovati da proizvodi i usluge obuhvaćeni tim žigom i djelatnosti zaštićene ranijim znakom potječu od gospodarski povezanih poduzetnika.

43

U ovom slučaju proizvode obuhvaćene osporavanim žigom proizvodi društvo Gugler GmbH, a nositelj ranije tvrtke distributer je tih proizvoda. Stoga je riječ o slučaju kada činjenica da potrošač može vjerovati da proizvodi i usluge o kojima je riječ potječu od gospodarski povezanih poduzetnika ne predstavlja pogrešku glede njihova podrijetla.

44

Također valja ispitati mora li potrošač, kao što je to potvrdilo žalbeno vijeće, da bi se isključila vjerojatnost dovođenja u zabludu, imati saznanja o gospodarskoj vezi koja postoji između nositelja ranijeg znaka i nositelja osporavanog žiga.

45

Kao što je to EUIPO naveo, francuska javnost vjerojatno nije znala za postojanje društva Gugler GmbH ni za činjenicu da je ono proizvodilo proizvode koje je distribuirao intervenijent, s obzirom na to da se potonji nije izričito predstavljao kao distributer društva Gugler GmbH. EUIPO navodi da sama činjenica da je intervenijent predstavio svoje proizvode kao da su proizvedeni u Maxdorfu u Njemačkoj nije dovoljna da bi francuska javnost znala da je riječ o mjestu u kojem je društvo Gugler GmbH imalo svoje sjedište.

46

Ocjena vjerojatnosti dovođenja u zabludu objektivne je prirode. Posebice se ne zahtijeva da potrošač mora biti svjestan kako griješi vjerujući da proizvodi ili usluge o kojima je riječ potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika. Isto tako, ne može se zahtijevati da zna kako se neće zabuniti glede podrijetla proizvoda zato što ima saznanja o postojanju gospodarske veze između nositelja suprotstavljenih znakova.

47

Iz sudske prakse proizlazi da točno komercijalno podrijetlo koje će relevantna javnost pripisati proizvodima ili uslugama obuhvaćenima svakim od dvaju suprotstavljenih žigova nije tako važno u vezi s pitanjem postoji li vjerojatnost dovođenja u zabludu u odnosu na te žigove. Ono što je važno jest pitanje bi li relevantna javnost to komercijalno podrijetlo u obama slučajevima mogla percipirati kao isto (presuda od 9. lipnja 2010., Muñoz Arraiza/OHIM – Consejo Regulador de la Denominación de Origen Calificada Rioja (RIOJAVINA), T‑138/09, EU:T:2010:226, t. 26.).

48

Stoga valja smatrati, suprotno tvrdnjama žalbenog vijeća, da za isključivanje postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu, kada su nositelji suprotstavljenih znakova gospodarski povezani, nije potrebno da potrošač ima saznanja o toj gospodarskoj vezi.

49

Iz toga proizlazi da se gospodarska veza koja postoji između intervenijenta, nositelja ranije tvrtke, i društva Gugler GmbH, nositelja osporavanog žiga na dan podnošenja prijave za registraciju, protivila utvrđenju postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

50

Žalbeno je vijeće, dakle, pogrešno utvrdilo da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu te zato valja prihvatiti drugi dio drugog tužbenog razloga.

51

Pobijanu odluku stoga valja poništiti a da pritom u okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga nije potrebno ispitati je li žalbeno vijeće pogrešno primijenilo uvjete za primjenu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009. Slijedom toga, nije potrebno odlučiti ni o prvom i trećem tužbenom razlogu ni o EUIPO‑ovim argumentima glede dopuštenosti određenih priloga tužbi.

52

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

53

Budući da EUIPO nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća, sukladno njegovu zahtjevu.

54

Budući da intervenijent nije uspio u svojem zahtjevu, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje: