Spojeni predmeti C‑177/17 i C‑178/17

Demarchi Gino Sas
i
Graziano Garavaldi

protiv

Ministero della Giustizia

(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio
Tribunale amministrativo regionale per il Piemonte)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 47. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Provedba prava Unije – Dovoljna poveznica – Nepostojanje – Nenadležnost Suda”

Sažetak – Rješenje Suda (sedmo vijeće) od 7. rujna 2017.

Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Zahtjev za tumačenje Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Nacionalni propis koji nije provedbena mjera prava Unije odnosno koji s njim nema drugih poveznica – Očita nenadležnost Suda

(čl. 6. st. 1. UEU‑a; čl. 267. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 51. st. 1. i 2.; Poslovnik Suda, čl. 53. st. 2.)

Da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na provedbu prava Unije u smislu članka 51. Povelje potrebno je, uz druge elemente, provjeriti ima li on za cilj provedbu odredbe prava Unije, narav tog propisa i ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega (presude od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 25. i navedena sudska praksa, i od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr., C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 37.).

U ovom slučaju, kao što proizlazi iz odluka kojima se upućuju zahtjevi, nacionalna odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku odnosi se na postupak naplate iznosa koje duguje država, na temelju pravične naknade zbog pretjerano dugog trajanja sudskog postupka predviđene u članku 5.e Zakona br. 89/2001. Međutim, valja istaknuti da, s jedne strane, odredbe UFEU‑a koje spominje sud koji je uputio zahtjeve državama članicama ne nameću posebne obveze u odnosu na naplatu iznosa koje duguje država na temelju pravične naknade zbog pretjerano dugog trajanja sudskog postupka i da, trenutno, pravo Unije ne sadržava nikakav poseban propis u tom području.

Slijedom navedenog, nijedan element ne omogućuje da se utvrdi da se spor u glavnom postupku odnosi na tumačenje ili primjenu pravila Unije koje se ne nalazi u Povelji. Međutim, kad pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati pa eventualno prizivane odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti (rješenje od 18. veljače 2016., Rîpanu, C‑407/15, neobjavljeno, EU:C:2016:167, t. 22. i navedena sudska praksa).

(t. 20., 22., 25., 28.)