Spojeni predmeti C-142/17 i C-143/17

Manuela Maturi i dr. protiv Fondazione Teatro dell’Opera di Roma,

Fondazione Teatro dell’Opera di Roma protiv Manuela Maturi i dr.

i

Catia Passeri protiv Fondazione Teatro dell’Opera di Roma

(zahtjevi za prethodnu odluku, koje je uputio Corte suprema di cassazione)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 99. Poslovnika Suda – Socijalna politika – Jednako postupanje prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada – Direktiva 2006/54/EZ – Nacionalna odredba koja predviđa privremenu mogućnost za radnike u zabavnoj djelatnosti koji su navršili dob za umirovljenje da je nastave izvršavati do prethodno predviđene dobi za mirovinu, utvrđene na 47 godina za žene i 52 godine za muškarce”

Sažetak – Rješenje Suda (deseto vijeće) od 7. veljače 2018.

Socijalna politika – Radnici i radnice – Pristup zaposlenju i uvjeti rada – Jednako postupanje – Direktiva 2006/54 – Nacionalni propis koji predviđa privremenu mogućnost za radnike u zabavnoj djelatnosti koji su navršili dob za umirovljenje da je nastave izvršavati do dobi za mirovinu prethodno predviđene ranijim propisom – Utvrđivanje različitih razina, prema spolu, dobi koja daje pravo na tu mirovinu – Izravna diskriminacija na temelju spola – Nedopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2006/54, čl. 2. st. 1. t. (b) i čl. 14. st. 1. t. (c))

Članak 14. stavak 1. točku (c) Direktive br. 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada treba tumačiti na način da nacionalna odredba, poput one iz članka 3. stavka 7. Uredbe sa zakonskom snagom br. 64 od 30. travnja 2010., koja je pretvorena u Zakon br. 100 od 29. lipnja 2010., u verziji koja je bila na snazi na dan nastanka činjenica u glavnom postupku – na temelju koje radnici zaposleni u svojstvu plesača koji su navršili dob za odlazak u mirovinu određenu tim propisom na 45 godina za žene i muškarce mogu tijekom prijelaznog razdoblja od dvije godine izvršiti odabir koji im omogućuje da nastave obavljati svoju profesionalnu djelatnost do dobne granice za zadržavanje u službi predviđene propisom koji je prethodno bio na snazi, određene na 47 godina za žene i 52 godine za muškarce – uspostavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola zabranjenu tom direktivom.

U tom pogledu valja podsjetiti da Direktiva 2006/54 razlikuje, s jedne strane, izravnu diskriminacije na temelju spola i, s druge strane, tzv. „neizravnu”, u smislu da se prva ne može opravdati zakonitim ciljem. Nasuprot tomu, na temelju članka 2. stavka 1. točke (b) navedene direktive, može se izbjeći to da se odredbe, kriteriji ili postupci koji bi mogli predstavljati neizravnu diskriminaciju kvalificiraju kao takvi „ako su objektivno opravdani legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna” (presuda od 18. studenoga 2010., Kleist, C-356/09, EU:C:2010:703, t. 41.).

Prema tome, različito postupanje poput onog u glavnom postupku ne može se opravdati željom da se dotične radnike ne izloži nagloj promjeni, u restriktivnom smislu, prethodnog sustava zadržavanja u službi.

(t. 38.-40. i izreka)