18.9.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 309/24

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 30. svibnja 2017. uputio Bundesverwaltungsgericht (Njemačka) – Nisreen Sharqawi i dr. protiv Savezne Republike Njemačke

(Predmet C-319/17)

(2017/C 309/30)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Bundesverwaltungsgericht

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: Nisreen Sharqawi, Yazan Fattayrji, zastupan po majci Nisreen Sharqawi kao zakonskom zastupniku, Hosam Fattayrji, zastupan po majci Nisreen Sharqawi kao zakonskom zastupniku

Tuženik: Savezna Republika Njemačka

Prethodna pitanja

1.

Protivi li se prijelaznoj odredbi iz članka 52. stavka 1. Direktive 2013/32/EU (1) primjena nacionalnog propisa u skladu s kojim je u okviru izvršavanja ovlasti iz članka 33. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/32/EU, koja je u odnosu na prethodno uređenje proširena, zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopušten kada je podnositelju zahtjeva u drugoj državi članici priznata supsidijarna zaštita, ako se nacionalni propis u nedostatku nacionalne prijelazne odredbe primjenjuje i na zahtjeve podnesene prije 20. srpnja 2015.?

Omogućuje li prijelazna odredba iz članka 52. stavka 1. Direktive 2013/32/EU državama članicama posebno retroaktivno važenje proširene ovlasti iz članka 33. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/32/EU, s posljedicom da su i zahtjevi za azil podneseni prije nego što je ta proširena ovlast prenesena u nacionalno pravo, ali koji u trenutku prenošenja nisu još konačno riješeni, nedopušteni?

2.

Daje li članak 33. Direktive 2013/32/EU državama članicama pravo da odaberu hoće li odbaciti zahtjev za azil kao nedopušten zbog međunarodne odgovornosti druge države članice (Uredba Dublin) ili na temelju članka 33. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/32/EU?

3.

Ako je odgovor na drugo pitanje pozitivan: sprječava li pravo Unije državu članicu da, u okviru izvršavanja ovlasti iz članka 33. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/32/EU, odbaci zahtjev za međunarodnu pravnu zaštitu kao nedopušten zbog priznavanja supsidijarne zaštite u drugoj državi članici kada

a)

podnositelj zahtjeva traži proširenje supsidijarne zaštite koju mu je priznala druga država članica (priznavanje statusa izbjeglice) te je postupak azila u drugoj državi članici bio zahvaćen sustavnim nedostacima, koji i dalje postoje, ili

b)

uređenje međunarodne zaštite, osobito životni uvjeti korisnika supsidijarne međunarodne zaštite, u toj drugoj državi članici koja je već priznala podnositelju supsidijarnu zaštitu,

—

povrjeđuju članak 4. Povelje odnosno članak 3. EKLJP-a ili

—

ne zadovoljavaju zahtjeve iz članka 20. i slj. Direktive 2011/95/EU, ali pritom ne povrjeđuju članak 4. Povelje odnosno članak 3. EKLJP-a?

4.

Ako je odgovor na pitanje 3.b) pozitivan: vrijedi li navedeno i u slučaju kada se korisnicima supsidijarne zaštite ne isplaćuje nikakva naknada za podmirivanje osnovnih životnih potreba ili im se u usporedbi s drugim državama članicama isplaćuje u vrlo ograničenom obujmu, pri čemu se prema njima ne postupa drugačije nego prema državljanima te države članice?

5.

Ako je odgovor na drugo pitanje negativan:

a)

Primjenjuje li se Uredba Dublin III u postupku priznavanja međunarodne zaštite ako je zahtjev za azil podnesen prije 1. siječnja 2014. ali je zahtjev za ponovni prihvat podnesen tek nakon 1. siječnja 2014. te je podnositelju već ranije (u veljači 2013.) priznata supsidijarna zaštita u zamoljenoj državi članici?

b)

Proizlazi li iz Dublinskih uredbi – nepisani – prijenos odgovornosti na državu članicu koja zahtijeva ponovni prihvat podnositelja zahtjeva, kada je zamoljena odgovorna država članica odbila zahtjev za ponovni prihvat u roku propisanom prema odredbama Dublinskih uredbi te je umjesto toga uputila na međudržavni sporazum o ponovnom prihvatu?

(1)  Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, (SL L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.)