19.6.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 195/12

—

ukine rješenje Općeg suda Europske unije od 25. siječnja 2017. u predmetu T-217/16,

—

vrati predmet T-217/16 Općem sudu Europske unije radi odlučivanja o vremenskom ograničenju utvrđenom u članku 2. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/278 оd 26. veljače 2016.,

—

naloži Europskoj komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi žalbeni razlog temelji se na postojanju aktivne procesne legitimacije za podnošenje tužbe za poništenje Uredbe br. 2016/278 (1) pred Općim sudom Europske unije (u daljnjem tekstu: Opći sud), u mjeri u kojoj ona utvrđuje da su ispunjeni zahtjevi iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a. Kao što je to poznato Sudu, ti su zahtjevi: i) izravan i osoban utjecaj pobijanog akta odnosno ii) izravan utjecaj regulatornih akta koji ne podrazumijevaju provedbene mjere.

Što se tiče izravnog i osobnog utjecaja pobijanog akta, žalitelj smatra da Opći sud ništa ne navodi o postojanju izravnog utjecaja na tu stranku. Nasuprot tomu, što se tiče osobnog utjecaja, valja navesti da on postoji u odnosu na društvo Internacional de Productos Metálicos, S. A. s obzirom na to da predmetna uredba utječe na sve uvoznike koji su u svojim jedinstvenim upravnim dokumentima (DUA – Documento Único Administrativo) naveli TARIC nomenklaturu ili oznake koji se odnose na proizvode na koje se primjenjuju antidampinške pristojbe za razdoblje od 2009. (stupanje na snagu Uredbe 91/2009) do 2016. (stupanje na snagu Uredbe 2016/278), uključujući obje te godine. Na taj način ti uvoznici čine „uski krug gospodarskih subjekata” jer ograničenje učinaka odstupanja od antidampinških pristojbi na njih utječe konkretno i specifično.

S druge strane, što se tiče izravnog utjecaja regulatornih akta koji ne podrazumijevaju provedbene mjere, analiza upućuje na to da Uredba br. 2016/278 nema provedbenih akata. Stoga plaćanja na koja upućuje Opći sud nisu provedbeni akti te uredbe, s obzirom na to da je žalitelj primio jedino plaćanja koja proizlaze iz onoga što je propisano u Uredbi br. 91/2009 (2), pri čemu ni u kojem slučaju nije primio plaćanja koja bi proizlazila iz onoga što je propisano u pobijanoj uredbi (Uredba br. 2016/278). To dokazuje i činjenica da su tadašnja plaćanja društvu Internacional de Productos Metálicos, S. A., koje je provela španjolska porezna uprava, izvršena prije stupanja na snagu pobijane uredbe.

S obzirom na navedeno, pobijani članak 2. autonoman je propis koji ne zahtijeva nikakav naknadni akt kako bi proizveo pravne učinke od dana svojeg stupanja na snagu, s obzirom na to da je ograničen na odstupanje od antidampinških pristojbi, imajući u vidu njihovu nespojivost sa Sporazumom o antidampingu i Sporazumom GATT.

Usto, navedena uredba nalaže obvezu nečinjenja – kojom se Španjolskoj zabranjuje davanje odobrenja u vezi s plaćanjem antidampinških pristojbi – time što zabranjuje donošenje bilo kojeg poreznog akta koji se može pobijati pred domaćim sudovima, zbog čega je društvu Internacional de Productos Metálicos S. A. tužba za poništenje bila jedina mogućnost za pobijanje članka 2. Uredbe br. 2016/278.

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je društvo Internacional de Productos Metálicos S. A. ovlašteno na temelju članka 263. UFEU-a podnijeti tužbu za poništenje članka 2. Uredbe br. 2016/278, s obzirom na to da navedena uredba po svojoj naravi i sadržaju ne obuhvaća nikakvu provedbenu mjeru.

2.

Žalitelj kao drugi razlog za pobijanje navodi zahtjev podnesen Općem sudu za priznanje retroaktivne primjene učinaka članka 1. pobijane uredbe. U tom pogledu, a protivno stajalištu Općeg suda koji u pobijanom rješenju navodi da nije nadležan za odlučivanje o retroaktivnosti članka 1. te uredbe, žalitelj smatra da je ta retroaktivnost nužna posljedica poništenja članka 2. te uredbe, s obzirom na to da taj članak utvrđuje vremensko ograničenje nakon kojeg je tužba za poništenje nedopuštena. Stoga je žaliteljev zahtjev za utvrđenje retroaktivnosti članka 1. te uredbe u potpunosti dopušten jer bi se ona prešutno odobrila nakon proglašenja nevaljanosti članka 2. te uredbe.