1

Svojom žalbom VM Vermögens‑Management GmbH zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 7. rujna 2017., VM/EUIPO – DAT Vermögensmanagement (Vermögensmanufaktur) (T‑374/15, EU:T:2017:589; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje odluke petog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 29. travnja 2015. (predmet R 418/2014‑5) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) koja se odnosila na postupak za proglašenje žiga ništavim koji se vodio između društava DAT Vermögensmanagement GmbH i VM Vermögens‑Management.

2

Članak 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), pod naslovom „Apsolutni razlozi za odbijanje”, u stavku 1. određuje:

„Neće se registrirati sljedeće:

[…]

[…]”

3

Člankom 65. te uredbe, naslovljenim „Postupci pred Sudom”, određuje se:

„1.   Protiv odluka žalbenih vijeća po žalbama mogu se podnositi tužbe Sudu.

2.   Tužba se može podnijeti zbog nenadležnosti, bitnih povreda pravila postupka, povrede Ugovora, povrede ove Uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti.

3.   Sud je nadležan za poništavanje ili izmjenu osporavane odluke.

[…]”

4

U skladu s člankom 75. navedene uredbe, naslovljenim „Obrazloženje na kojem se temelje odluke”:

„U odlukama Ureda navode se razlozi na kojima se te odluke temelje. Odluke se mogu temeljiti samo na onim razlozima ili dokazima o kojima su se predmetne stranke imale mogućnost očitovati.”

5

Članak 76. te uredbe, naslovljen „Ispitivanje činjenica od strane Ureda po službenoj dužnosti”, glasi:

„1.   U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

2.   Ured ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele.”

6

Članak 1. točka 28. Uredbe (EU) 2015/2424 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o izmjeni Uredbe br. 207/2009 i Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 2869/95 o pristojbama koje se plaćaju Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 2015., L 341, str. 21.) određuje:

„Članak 28. Uredbe (EU) br. 207/2009 zamjenjuje se sljedećim:

‚Članak 28.

Označivanje i klasifikacija proizvoda i usluga

[…]

8.   Nositelji žigova EU‑a prijavljenih prije 22. lipnja 2012. koji su registrirani s obzirom na cijeli naslov određenog Nicanskog razreda mogu izjaviti da im je na dan podnošenja zahtjeva namjera bila tražiti zaštitu s obzirom na proizvode i usluge koje izlaze iz okvira obuhvaćenog doslovnim značenjem sadržaja [naslova] tog razreda, pod uvjetom da su tako označeni proizvodi ili usluge uključeni u abecedni popis za taj razred u onom izdanju Nicanske klasifikacije koje je bilo na snazi na datum podnošenja zahtjeva.

Izjava se podnosi u Uredu do 24. rujna 2016. i u njoj se jasno, precizno i specifično navode proizvodi i usluge, osim onih koji su očito obuhvaćeni doslovnim značenjem naznaka naslova razreda izvorno obuhvaćenoga nositeljevom namjerom. Ured poduzima prikladne mjere za izmjenu registra shodno tomu. Mogućnost davanja izjave u skladu s prvim podstavkom ovog stavka ne dovodi u pitanje primjenu članka 15., članka 42. stavka 2., članka 51. stavka 1. točke (a) i članka 57. stavka 2.

Smatra se da žig EU‑a za koji nije podnesena izjava u razdoblju iz drugog podstavka obuhvaća, nakon isteka tog razdoblja, samo proizvode ili usluge jasno obuhvaćene doslovnim značenjem naznaka naslova odgovarajućeg razreda.

9.   Ako se registar izmjeni, isključiva prava koja proizlaze iz žiga EU‑a u skladu s člankom 9. ne onemogućavaju treću stranu u daljnjoj uporabi žiga za proizvode ili usluge kada i u mjeri u kojoj je uporaba žiga za proizvode ili usluge:

Osim toga, izmjena popisa proizvoda ili usluga zabilježenih u registru ne daje nositelju žiga EU‑a pravo da podnese prigovor protiv kasnije podnesene prijave žiga ili da zatraži proglašenje njegove ništavosti kad i u mjeri u kojoj:

7

Točka IV. prva alineja Informacije za javnost predsjednika EUIPO‑a br. 4/03 od 16. lipnja 2003. o uporabi naslova razreda u popisima proizvoda i usluga za prijave i registracije žiga Zajednice glasila je:

„34 razreda proizvoda i 11 razreda usluga obuhvaćaju sve proizvode i usluge, pri čemu uporaba svih općih naznaka određenog naslova razreda predstavlja zahtjev glede svih proizvoda ili usluga iz određenog razreda.”

8

Predsjednik EUIPO‑a izdao je 20. lipnja 2012. Informaciju za javnost br. 2/12 o stavljanju izvan snage Informacije za javnost br. 4/03 o uporabi naslova razreda u popisima proizvoda i usluga za prijave i registracije žiga Zajednice. Točka V. te informacije za javnost predviđa:

„Što se tiče žigova [Europske unije] registriranih prije stupanja na snagu [Informacije za javnost br. 2/12], a koji upotrebljavaju sve opće naznake navedene u naslovu razreda konkretnog razreda, [EUIPO] smatra da je namjera podnositelja prijave, s obzirom na navedeno u prethodnoj Informaciji za javnost br. 4/03, bila obuhvatiti sve proizvode i usluge uključene u abecedni popis navedenog razreda u izdanju koje je bilo na snazi u trenutku podnošenja prijave.”

9

Okolnosti spora, koje su iznesene u točkama 1. do 16. pobijane presude, mogu se, za potrebe ovog postupka, sažeti na sljedeći način.

10

Žalitelj, VM Vermögens‑Management, podnio je 18. prosinca 2009. EUIPO‑u prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe br. 207/2009. Žig za koji je zatražena registracija verbalni je znak „Vermögensmanufaktur” (u daljnjem tekstu: osporavani žig).

11

Usluge za koje je zatražena registracija obuhvaćene su razredima 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen (u daljnjem tekstu: Nicanski sporazum), i odgovaraju, za svaki od tih razreda, sljedećem opisu:

12

Prijava žiga Europske unije objavljena je 8. veljače 2011. u Glasniku žigova Zajednice br. 26/2011. Osporavani žig registriran je 18. svibnja 2011. registriran pod brojem 8770042.

13

Dana 30. srpnja 2012., intervenijent u prvostupanjskom postupku, DAT Vermögensmanagement, podnio je EUIPO‑u zahtjev za proglašenje osporavanog žiga ništavim za sve usluge za koje je registriran, na temelju članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009, u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) (u daljnjem tekstu: zahtjev za proglašenje žiga ništavim).

14

Žalitelj se o tom zahtjevu očitovao 15. siječnja 2013., zahtijevajući njegovo odbijanje u cijelosti. Intervenijent u prvostupanjskom postupku odgovorio je 7. lipnja 2013. na žaliteljevo očitovanje od 15. siječnja 2013. i dostavio priloge 7. do 25., koji se navode u točki 3. sporne odluke. Također je zahtijevao produljenje roka kako bi podnio dodatne dokaze koje je zatražio od Deutsches Patent- und Markenamta (Njemački ured za patente i žigove), ali koje još nije zaprimio.

15

Žalitelj je zatražio 12. kolovoza 2013. produljenje roka za podnošenje svojih očitovanja, što mu je Odjel za poništaje odobrio.

16

Dana 23. kolovoza 2013. intervenijent u prvostupanjskom postupku podnio je nova očitovanja i, uz njih, priloge 26. do 30., koji se navode u točki 3. sporne odluke (u daljnjem tekstu: sporni prilozi). Odjel za poništaje greškom je ta očitovanja smatrao očitovanjima žalitelja te ih je kao takve 2. rujna 2013. dostavio intervenijentu u prvostupanjskom postupku. Također je obavijestio obje stranke da je kontradiktorni dio postupka zatvoren. Istoga dana Odjel za poništaje uočio je svoju pogrešku i povukao obavijest upućenu žalitelju.

17

EUIPO je 14. listopada 2013. obavijestio žalitelja o odbijanju zahtjeva za produljenje roka koji je 7. lipnja 2013. podnio intervenijent u prvostupanjskom postupku, zato što taj zahtjev nije bio obrazložen te o neuzimanju u obzir njegova očitovanja od 23. kolovoza 2013. EUIPO je pojasnio da mu je preslika intervenijentova dopisa od 23. kolovoza 2013. dostavljena samo u informativne svrhe.

18

Dana 30. listopada 2013. žalitelj je odgovorio na očitovanja intervenijenta u prvostupanjskom postupku od 7. lipnja 2013.

19

Dana 8. studenoga 2013. Odjel za poništaje dostavio je intervenijentu u prvostupanjskom postupku žaliteljeva očitovanja od 30. listopada 2013., uz napomenu da se ona odnose na očitovanja od 23. kolovoza 2013. te je ponovno zatvorio kontradiktorni dio postupka.

20

Odjel za poništaje 10. prosinca 2013. u cijelosti je odbio zahtjev za proglašenje žiga ništavim. U bitnom, svoju je odluku temeljio na činjenici da njemačka riječ „Manufaktur” ne može imati konkretno značenje kada je riječ o žigom obuhvaćenim uslugama, s obzirom na to da su one nematerijalne naravi. Stoga je, prema njegovu mišljenju, kombinacija njemačkih riječi „Vermögen” i „Manufaktur” imala na dan podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga razlikovni karakter i nije mogla opisivati usluge.

21

Dana 5. veljače 2014. intervenijent u prvostupanjskom postupku podnio je EUIPO‑u žalbu protiv odluke Odjela za poništaje, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.

22

Peto žalbeno vijeće EUIPO‑a spornom je odlukom prihvatilo tu žalbu. Ono je ocijenilo, kao prvo, da dokumenti koje su mu podnijeli žalitelj i intervenijent u prvostupanjskom postupku isključivo upotpunjuju i konkretiziraju dokaze koji su već dostavljeni Odjelu za poništaje i da se ono stoga, na temelju članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, koristi svojom diskrecijskom ovlašću da ih prihvati. Kao drugo, ono je ocijenilo da je osporavani žig deskriptivan i da nema razlikovnog karaktera. Posljedično, poništilo je odluku Odjela za poništaje i proglasilo ništavim osporavani žig za usluge iz razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma.

23

Tužbom koju je 9. srpnja 2015. podnio tajništvu Općeg suda, žalitelj je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke. U prilog toj tužbi žalitelj je istaknuo četiri tužbena razloga koja su se temeljila, kao prvo, na povredi članka 75. Uredbe br. 207/2009, time što je žalbeno vijeće uzelo u obzir očitovanja intervenijenta u prvostupanjskom postupku od 23. kolovoza 2013. iako ih je odbacilo kao nepravodobna, kao drugo, na povredi članka 76. te uredbe, time što je žalbeno vijeće u okviru svoje ocjene uključilo po službenoj dužnosti činjenice koje stranke nisu pravodobno istaknule, kao treće, na povredi članka 7. stavka 1. točke (c) spomenute uredbe jer je žalbeno vijeće zaključilo da je osporavani žig deskriptivan u odnosu na obuhvaćene usluge i, naposljetku, kao četvrto, na povredi članka 7. stavka 1. točke (b) te uredbe, time što je žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da osporavani žig nema razlikovni karakter.

24

Nakon podnošenja tužbe, EUIPO je 15. studenoga 2016. obavijestio Opći sud o tome da je žalitelj 23. rujna 2016. dostavio izjavu na temelju članka 28. stavka 8. Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena Uredbom 2015/2424 (u daljnjem tekstu: izjava iz 2016.) kako bi pobliže odredio usluge koje je namjeravao obuhvatiti prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga. EUIPO je naveo da, prema novom popisu usluga, koji je 7. studenoga 2016. objavljen u Glasniku žigova Europske unije, uz usluge navedene u točki 11. ove presude, usluge koje označava osporavani žig, a obuhvaćene su razredima 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, odgovaraju sljedećem opisu:

25

U svojim očitovanjima na EUIPO‑ov dopis od 15. studenoga 2016. žalitelj je od Općeg suda podredno zatražio da potvrdi spornu odluku samo u odnosu na usluge obuhvaćene razredima 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, koje su navedene u točki 11. ove presude i odluči da je osporavani žig zakonito registriran za usluge navedene u izjavi iz 2016. i da, još podrednije, potvrdi spornu odluku samo u odnosu na usluge obuhvaćene razredima 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, koje su navedene u točki 11. ove presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje EUIPO‑ovu Odjelu za poništaje u vezi s uslugama navedenima u izjavi iz 2016.

26

Opći je sud pobijanom presudom u cijelosti odbio žaliteljevu tužbu.

27

Žalitelj zahtijeva od Suda da:

28

EUIPO od Suda zahtijeva da:

29

U prilog žalbi žalitelj ističe šest žalbenih razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 65. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člancima 17. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kao drugo, na povredi prve rečenice članka 36. Statuta Suda Europske unije, kao treće, na povredi članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, kao četvrto, na povredi članka 7. stavka 1. točke (b) te uredbe, kao peto, na povredi njezina članka 75. i, kao šesto, na povredi njezina članka 76.

30

U okviru prvih dvaju žalbenih razloga žalitelj Općem sudu prigovara da je povrijedio članak 65. stavke 2. i 3. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člancima 17. i 47. Povelje, time što je u biti odbio prihvatiti da se – zbog retroaktivne primjene izmjene registra žigova Europske unije (u daljnjem tekstu: registra) nakon njegove izjave iz 2016. – spornom odlukom osporavani žig poništava samo u odnosu na usluge obuhvaćene doslovnim značenjem naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma i da, prema tome, ni u kojem trenutku nije mogla biti ispitana mogućnost registracije tog žiga za usluge koje su naknadno dodane tom izjavom. Žalitelj također prigovara Općem sudu da zbog takvog postupanja pobijana presuda sadržava nedostatak u obrazloženju.

31

Kao prvo, žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 152. pobijane presude na temelju njegovih argumenata izveo zaključak da on zahtijeva izmjenu sporne odluke, kako je predviđeno u članku 65. stavku 3. Uredbe br. 207/2009.

32

Opći je sud, smatra žalitelj, u točki 153. te presude utvrdio da mu članak 65. stavak 2. te uredbe dopušta da poništi odnosno izmijeni odluku žalbenog vijeća EUIPO‑a samo zbog nenadležnosti, bitnih povreda pravila postupka, povrede Ugovora, navedene uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu odnosno zbog zlouporabe ovlasti.

33

Podsjećajući na to da u skladu sa sudskom praksom Suda ne može poništiti odnosno izmijeniti takvu odluku zbog razloga koji nastupe nakon njezina donošenja, Opći je sud u točki 154., prema tvrdnjama žalitelja, zaključio da je izjava iz 2016. dana nakon sporne odluke zbog čega je u točki 155. te presude odbacio kao nedopuštene dijelove žaliteljeva zahtjeva istaknute u očitovanjima iz točke 25. ove presude.

34

Međutim, žalitelj ističe da valja isključiti primjenu tih načela ako ona dovodi do toga da se bez činjeničnog opravdanja ili temeljitog obrazloženja ugrožavaju njegovi interesi zaštićeni temeljnim načelima, do čega je, prema njegovu mišljenju, došlo u predmetnom slučaju.

35

U skladu s presudom od 19. lipnja 2012., Chartered Institute of Patent Attorneys (C‑307/10, EU:C:2012:361), članak 28. stavak 8. Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena Uredbom 2015/2424, predviđa, u svrhu zaštite legitimnih očekivanja nositelja žigova Europske unije, prijelazno razdoblje tijekom kojeg oni mogu – uzdajući se u dotadašnju praksu EUIPO‑a i registrirajući svoje žigove s obzirom na cijeli naslov razreda iz Nicanskog sporazuma – izjaviti da im je na dan podnošenja zahtjeva namjera bila tražiti zaštitu s obzirom na proizvode i usluge koje izlaze iz okvira obuhvaćenog doslovnim značenjem naslova tog razreda, pod uvjetom da su tako označeni proizvodi ili usluge uključeni u abecedni popis za taj razred iz Nicanskog sporazuma.

36

Budući da se u toj odredbi, među ostalim, upućuje na namjeru nositelja žiga Europske unije na dan podnošenja zahtjeva, valja smatrati, prema mišljenju žalitelja, da izmjena registra nakon izjave dane na temelju članka 28. stavka 8. Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena Uredbom 2015/2424, djeluje retroaktivno na dan podnošenja prijave za registraciju žiga Europske unije.

37

Žalitelj smatra da je Opći sud stoga morao osporavani žig ocjenjivati tako da je, na dan donošenja sporne odluke, registriran ne samo za opće naznake naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, nego i za usluge naknadno dodane izjavom iz 2016.

38

Opći je sud, prema njegovu mišljenju, zanemario retroaktivni učinak izmjene registra koja je rezultat spomenute izjave kada je u točki 154. pobijane presude zaključio da se žaliteljev tužbeni zahtjev temelji na činjenici nastaloj nakon donošenja sporne odluke.

39

Žalitelj tvrdi da mu je Opći sud time oduzeo priliku da provjeri mogućnost registracije pojma „Vermögensmanufaktur” kao žiga Europske unije kada je riječ o uslugama dodanima izjavom iz 2016. čime je neopravdano ugrozio zaštitu njegova prava na intelektualno vlasništvo iz članka 17. Povelje i povrijedio njegovo pravo na saslušanje koje proizlazi iz članka 47. te povelje.

40

Kao drugo, žalitelj ističe da rasuđivanje Općeg suda iz točaka 149. do 155. pobijane presude – koje ga je navelo na to da kao nedopuštene odbaci žaliteljeve argumente na temelju kojih je on tražio da zaključi da spornom odlukom osporavani žig nije poništen u odnosu na usluge obuhvaćene izjavom iz 2016. – sadržava nedostatak u obrazloženju.

41

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, obrazloženje presude Općeg suda mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke tog suda na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da provede svoju ovlast nadzora. Žalitelj ističe da, iako obrazloženje Općeg suda može biti implicitno, on mora dostatno i u cijelosti ispitati tužbeni zahtjev i glavne argumente stranaka.

42

Kao obrazloženje, Opći je sud u točkama 152. do 154. pobijane presude ponudio činjenicu da ne može poništiti odnosno izmijeniti spornu odluku zbog razloga koji su nastali nakon njezina donošenja, pri čemu nije razmotrio retroaktivni učinak izmjene registra nakon izjave iz 2016. Ne vodeći računa o žaliteljevim očitovanjima, Opći je sud stoga propustio ispitati glavni dio njegove argumentacije.

43

Nadalje, žalitelj je u svojoj replici istaknuo da se obrazloženje žalbenog vijeća koje se odnosi na navodnu nemogućnost da se kao žig Europske unije registrira pojam „Vermögensmanufaktur” za opće naznake naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma ne može jednostavno prenijeti na usluge koje su dodane izjavom iz 2016.

44

Prema njegovu mišljenju, takvo je prenošenje moguće samo za usluge koje su dovoljno izravno i konkretno povezane s općim naznakama naslova razreda Nicanskog sporazuma tako da čine homogenu kategoriju usluga.

45

Žalitelj smatra da ni EUIPO ni Opći sud nisu dokazali da se obrazloženje koje se odnosi na navodnu nemogućnost registracije osporavanog žiga može primijeniti ne samo na opće naznake naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, nego i na usluge naknadno dodane izjavom iz 2016.

46

EUIPO tvrdi da su prva dva žalbena razloga neosnovana.

47

Kada je riječ o žaliteljevu prigovoru da je Opći sud u točkama 149. do 155. pobijane presude, s jedne strane, povrijedio članak 65. stavke 2. i 3. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člancima 17. i 47. Povelje i, s druge strane, nedostatno obrazložio pobijanu presudu, valja napomenuti da argumenti koje ističe počivaju na premisi da se registracija osporavanog žiga – pa prema tome i sporna odluka koja podliježe nadzoru tog suda – odnosi samo na opće naznake naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, što ima za posljedicu to da je zaštitu spomenutog žiga trebalo, na temelju izjave iz 2016., proširiti na njome dodane usluge, koje nisu bile predmet sporne odluke o proglašenju osporavanog žiga ništavim.

48

Međutim, treba upozoriti na to da se – u skladu s pristupom iznesenim u točki IV. prvoj alineji Informacije za javnost br. 4/03 i točki V. Informacije za javnost br. 2/12 – navođenjem naslova razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma u prijavi za registraciju žiga Vermögensmanufaktur željelo zaštititi taj žig za sve proizvode s abecednog popisa iz tih razreda (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2017., Brandconcern/EUIPO i Scooters India, C‑577/14 P, EU:C:2017:122, t. 31. i 32.).

49

Iz toga slijedi da je na dan njegove registracije zaštita osporavanog žiga već uključivala usluge navedene u izjavi iz 2016. U tom pogledu valja napomenuti da članak 28. stavak 8. treći podstavak Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena Uredbom 2015/2424, predviđa da se za žigove poput onog u glavnom postupku, za koje nije dana izjava, smatra – počevši od 24. rujna 2016. – da označavaju isključivo proizvode odnosno usluge koji su jasno obuhvaćeni doslovnim značenjem naznaka naslova dotičnog razreda Nicanskog sporazuma.

50

Na taj način, protivno onomu što tvrdi žalitelj, cilj izjave iz 2016. nije bilo dodavanje novih usluga zaštiti koju uživa osporavani žig, nego osiguravanje nastavka zaštite – nakon isteka roka iz članka 28. stavka 8. trećeg podstavka Uredbe br. 207/2009, kako je izmijenjena Uredbom 2015/2424 – u njoj navedenih usluga unatoč tomu što nisu obuhvaćene doslovnim značenjem naznaka naslova 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma.

51

Prema tome, kako je to ispravno istaknuo EUIPO u svojim pisanim očitovanjima, iako je sporna odluka donesena prije izjave iz 2016., ona se odnosila na sve usluge za koje je osporavani žig registriran i stoga na sve usluge iz razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma, uključujući one navedene u toj izjavi, tako da je spomenutom odlukom ništavost spomenutog žiga proglašena u odnosu na sve te usluge.

52

Slijedom navedenog, argumenti koje je žalitelj istaknuo u okviru prvih dvaju žalbenih razloga temelje se na pravno pogrešnoj premisi s obzirom na to da ona ne odgovara opsegu zaštite koju doista uživa osporavani žig.

53

Također treba istaknuti da je u točki 154. pobijane presude Opći sud pružio obrazloženje koje žalitelju omogućava da se upozna s razlozima zbog kojih je odbio njegove zahtjeve za izmjenu sporne odluke. Prema tome, ona u tom smislu ne sadržava nedostatak u obrazloženju.

54

Shodno tomu, prva dva žalbena razloga valja odbiti.

55

U okviru trećeg žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da je povrijedio članak 7. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 207/2009 kada je utvrdio da je osporavani žig deskriptivan za sve njime obuhvaćene usluge, osim usluga „oglašavanja” i „administrativnih usluga”.

56

Kao prvo, žalitelj smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešnom rasuđivanju kada je riječ o percepciji pojma „Vermögensmanufaktur” u relevantnoj javnosti.

57

Prema njegovu mišljenju, Opći je sud, s jedne strane, u točki 53. te presude ocijenio da je navedena javnost bila u mogućnosti shvatiti značenje njemačkih riječi „Vermögen” i „Manufaktur”. S druge strane, u točkama 57. i 58. spomenute presude, on je utvrdio da je kombinacija tih dviju riječi jasnog i nedvojbenog značenja, a to je „tvornica imovine” i da ta kombinacija ne prelazi okvire značenja tih dvaju pojmova, na temelju čega je zaključio da je relevantna javnost mogla shvatiti da osporavani žig upućuje na strukturu odnosno posebno mjesto na kojem se, na nestandardiziran način, proizvode i nude usluge čiji je sadržaj vrlo specifičan i koje su u uskoj vezi s imovinom i financijama.

58

Žalitelj tvrdi da se pojam „Manufaktur” upotrebljava u govornom jeziku samo u odnosu na robu. Prema tome, kada je riječ o uslugama, riječ „Vermögensmanufaktur” relevantnu javnost potiče na razmišljanje te se izravno i trenutačno ne povezuje s točno određenim i visokokvalitetnim uslugama.

59

Kao drugo, žalitelj navodi da je Opći sud utvrdio deskriptivni karakter osporavanog žiga u odnosu na „usluge poslovnog upravljanja” i „usluge upravljanja poduzećima” iz razreda 35. u smislu Nicanskog sporazuma na temelju pogrešnog tumačenja članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009.

60

U točki 73. pobijane presude Opći je sud napomenuo da riječ „Manufaktur” može upućivati na mjesto pružanja usluga i da je pojam „Vermögensmanufaktur” stoga moguće smatrati naznakom spomenutog mjesta. Prema tome, navedeni je sud ocijenio da se „usluge poslovnog upravljanja” i usluge ”upravljanja poduzećima” mogu pružati u takvoj „tvornici imovine”.

61

Nadalje, u točki 74. te presude, Opći je sud naveo da pojam „Manufaktur” može upućivati na točno određene i visokokvalitetne usluge, tako da izraz „tvornica imovine” opisuje namjenu „usluga poslovnog upravljanja” i usluga „upravljanja poduzećima” na način da se one shvaćaju kao visokokvalitetne usluge koje omogućavaju točno određeno stjecanje imovine.

62

Suprotno onomu što se zahtijeva u članku 7. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 207/2009, osporavani žig ne sastoji se isključivo od naznake koja služi tomu da se, u okviru poslovanja, označi namjena takvih usluga. „Usluge poslovnog upravljanja” i usluge „upravljanja poduzećima” namijenjene su tome da osiguraju uspješno funkcioniranje i poslovanje poduzeća. One stoga, smatra žalitelj, nisu namijenjene stjecanju imovine.

63

Jednako tako, žalitelj tvrdi da bilo kakva naznaka o uslugama „izrazito visoke kvalitete” i o „točno određenim uslugama” ne pruža informacije o namjeni tih usluga.

64

Kao treće, Opći se sud, prema njegovu mišljenju, također oslonio na pogrešno tumačenje članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 kada je u točkama 66. do 69. pobijane presude zaključio da je osporavani žig deskriptivan u odnosu na usluge obuhvaćene razredom 36. u smislu Nicanskog sporazuma.

65

Takvo se rasuđivanje temelji isključivo na tvrdnji prema kojoj se pojam „Vermögensmanufaktur” shvaća kao mjesto na kojem se pružaju usluge obuhvaćene spomenutim razredom. Međutim, na taj se način, smatra žalitelj, u najmanju ruku označava pružatelj spomenutih usluga, a ne neko njihovo obilježje.

66

Osim toga, žalitelj tvrdi da je obrazloženje pobijane presude proturječno. Dok Opći sud u točkama 46. i 47. te presude prihvaća tvrdnju da se riječ „Manufaktur” shvaća izvan svojeg izvornog značenja tako da upućuje na visokokvalitetne usluge, iz točke 69. navedene presude proizlazi da – kada je riječ o uslugama iz razreda 36. u smislu Nicanskog sporazuma – taj pojam treba zadržati izvorno značenje i upućivati na točno određeno mjesto na kojem se pružaju predmetne usluge.

67

EUIPO tvrdi da je treći žalbeni razlog očito neosnovan.

68

Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 256. UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava. Opći je sud jedini nadležan utvrditi i ocijeniti relevantne činjenice kao i ocijeniti dokaze. Stoga ocjenjivanje tih činjenica i dokaza nije, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pitanje prava koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru postupka povodom žalbe (vidjeti osobito presudu od 6. rujna 2018., Bundesverband Souvenir – Geschenke – Ehrenpreise/EUIPO, C‑488/16 P, EU:C:2018:673, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

69

Valja utvrditi da se žalitelj – pod izgovorom navodno pogrešnog tumačenja članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 i navodno proturječnog obrazloženja pobijane presude – ograničava na to da ospori činjenične ocjene Općeg suda u vezi s percepcijom osporavanog žiga u relevantnoj javnosti i s njegovim deskriptivnim karakterom u odnosu na usluge iz razreda 35. i 36. u smislu Nicanskog sporazuma.

70

Na taj način, žalitelj ustvari poziva Sud da svojom analizom zamijeni onu koju je izvršio Opći sud u okviru suverene ocjene činjenica i dokaza, ne navodeći pritom bilo kakvo njihovo iskrivljavanje.

71

Treći žalbeni razlog stoga treba odbaciti kao nedopušten.

72

U okviru svojeg četvrtog razloga žalitelj prigovara Općem sudu pogrešnu primjenu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 zbog koje je u točki 113. pobijane presude zaključio da osporavanom žigu nedostaje razlikovni karakter.

73

On najprije tvrdi da se u točki 110. te presude Opći sud ograničio na navod da u odnosu na predmetne usluge relevantna javnost jasno i izravno percipira osporavani žig tako da on upućuje na visokokvalitetne usluge i stvara očekivanje da će se njihovim pružanjem steći imovinska korist.

74

Nadalje, u točki 111. spomenute presude Opći je sud naveo samo to da osporavani žig nije dovoljno izvoran, upečatljiv ili neuobičajen u svojoj formalnoj strukturi kako bi zahtijevao barem minimum napora prilikom tumačenja, promišljanja ili analize relevantne javnosti, iako, na temelju sudske prakse Suda (presuda od 21. siječnja 2010., Audi/OHIM, C‑398/08 P, EU:C:2010:29, t. 47.), postojanje takvih obilježja nije nužno da bi se utvrdio razlikovni karakter jedne pohvalne izjave.

75

Na taj je način Opći sud, prema žaliteljevim tvrdnjama, osobito u točkama 112. i 113. pobijane presude, obrazložio svoj zaključak prema kojem osporavanom žigu nedostaje razlikovni karakter, istaknuvši samo to da ga relevantna javnost percipira kao pohvalnu izjavu odnosno promidžbenu informaciju o učinkovitosti predmetnih usluga.

76

Na taj je način Opći sud zanemario sudsku praksu Suda prema kojoj spomenuto utvrđenje nije dostatno za zaključak o nepostojanju razlikovnog karaktera žiga, s obzirom na to da se on može istodobno percipirati kao promidžbena informacija i naznaka o podrijetlu, koju odlikuje razlikovni karakter (presuda od 21. siječnja 2010., Audi/OHIM, C‑398/08 P, EU:C:2010:29, t. 44.).

77

Žalitelj stoga smatra da Opći sud nije dokazao ni dovoljno obrazložio nepostojanje razlikovnog karaktera osporavanog žiga, koje se, osim toga, ne može, prema njegovu mišljenju, obrazložiti navodnim deskriptivnim karakterom pojma „Vermögensmanufaktur” jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009.

78

EUIPO tvrdi da je četvrti žalbeni razlog očito neosnovan.

79

Žaliteljev argument prema kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio, u biti, da osporavanom žigu nedostaje razlikovni karakter, u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, samo zato što pojam „Vermögensmanufaktur” predstavlja pohvalnu izjavu, počiva na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

80

U tom pogledu valja napomenuti, s jedne strane, da je Opći sud u točki 95. navedene presude podsjetio na to da žigu koji je deskriptivan, u smislu članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, samim tim nužno nedostaje razlikovni karakter.

81

S druge strane, u točki 96. spomenute presude Opći je sud utvrdio da žig koji nije deskriptivan u smislu te odredbe samim tim nužno ne mora biti razlikovnog karaktera i da, u takvom slučaju, još valja ispitati može li on, sam po sebi, ispuniti glavnu funkciju žiga, a to je prepoznavanje komercijalnog podrijetla predmetnog proizvoda ili usluge, označenih žigom, kako bi se potrošaču koji ih stječe omogućilo da ih sljedeći put ponovno odabere ako je njima bio zadovoljan ili da u suprotnom promijeni svoj odabir.

82

Osim toga, u točki 99. pobijane presude Opći je sud također podsjetio da prema sudskoj praksi Suda pohvalna konotacija verbalnog žiga ne isključuje mogućnost da on potrošačima svejedno jamči podrijetlo njime označenih proizvoda ili usluga. Na taj način, predmetna javnost može žig istodobno percipirati kao promidžbenu formulu i naznaku komercijalnog podrijetla njime označenih proizvoda i usluga (presuda od 21. siječnja 2010., Audi/OHIM, C‑398/08 P, EU:C:2010:29, t. 45.).

83

Međutim, u točki 111. te presude, Opći je sud napomenuo da osporavani žig nije dovoljno izvoran, upečatljiv ili neuobičajen u svojoj formalnoj strukturi kako bi zahtijevao barem minimum napora prilikom tumačenja, promišljanja ili analize relevantne javnosti, tako da ga ta javnost odmah povezuje s uslugama koje označava.

84

U tim okolnostima Opći je sud zaključio da se ne može prihvatiti mogućnost da poduzetnik monopolizira pojam „Vermögensmanufaktur” kao žig Unije ako on relevantnoj publici ne omogućava da usluge koje pruža taj poduzetnik razlikuje od usluga nekog drugog poduzetnika iz istog poslovnog sektora.

85

Slijedom navedenog, Opći je sud u točki 112. spomenute presude utvrdio da relevantna publika ne percipira osporavani žig izvan okvira promidžbene informacije kao naznaku točno određenog komercijalnog podrijetla koja joj omogućava da sljedeći put ponovno odabere robu i usluge kojima je bio zadovoljan ili da u suprotnom promijeni svoj odabir.

86

Iz toga slijedi da je neutemeljena žaliteljeva tvrdnja da se zaključak Općeg suda iz točke 113. pobijane presude o nepostojanju razlikovnog karaktera osporavanog žiga zasniva isključivo na njegovu pohvalnom karakteru.

87

Iz toga slijedi da četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

88

U okviru petog i šestog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud – time što je u točkama 123. do 133. i 135. do 148. pobijane presude ocijenio da žalbeno vijeće nije uzelo u obzir kao ključne sporne priloge 26. do 30. koje je dostavio intervenijent u prvostupanjskom postupku kada je razmatralo mogućnost registracije osporavanog žiga – povrijedio, s jedne strane, drugu rečenicu članka 75. Uredbe br. 207/2009, u skladu s kojom se EUIPO‑ove odluke mogu temeljiti samo na onim razlozima o kojima su se stranke mogle očitovati i, s druge strane, članak 76. stavak 2. te uredbe, u skladu s kojim EUIPO ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravodobno podnijele.

89

Kada je riječ o spornim prilozima 27., 29. i 30., Opći je sud u točkama 125. i 141. pobijane presude utvrdio da ih se nije izričito navodilo u okviru ocjene žalbenog vijeća.

90

Iako priznaje da žalbeno vijeće nije izričito uputilo na te priloge, žalitelj tvrdi da se u točkama 29. i 40. sporne odluke ponavlja tekst spornog priloga 29. Žalitelj stoga smatra da je taj prilog žalbeno vijeće uzelo u obzir, pri čemu mu nije pružena mogućnost da se očituje o spornim prilozima.

91

Osim toga, budući da je Opći sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se temeljio na povredi druge rečenice članka 75. i povredi članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 samo zato što sporni prilozi 27., 29. i 30. nisu izričito spomenuti u spornoj odluci, on nije provjeravao jesu li ti prilozi bili ključni u ocjeni žalbenog vijeća ili je tek riječ o dodatnim dokazima.

92

Što se tiče spornih priloga 26. i 28., žalitelj navodi da je Opći sud zaključio, osobito u točkama 128., 132. i 142. pobijane presude, da oni nisu bili ključni u ocjeni žalbenog vijeća nego da je isključivo riječ o dodatnim dokazima.

93

Međutim, žalitelj navodi da se sporni prilog 28. odnosi upravo na njemački žig Finanzmanufaktur koji je naveden u spornom prilogu 29., čiji je tekst preuzelo žalbeno vijeće. Stoga smatra očitim da je žalbeno vijeće u svojoj ocjeni vodilo računa i o spomenutom prilogu 28.

94

Kada je riječ o spornom prilogu 26., on se odnosio na odluku njemačkog Ureda za patente i žigove o mogućnosti registracije žiga Kreditmanufaktur. Budući da je žalbeno vijeće gotovo u cijelosti preuzelo tekst obrazloženja te odluke, pogrešna je tvrdnja Općeg suda da je taj prilog bio isključivo dodatni dokaz i da nije bio ključan u ocjeni žalbenog vijeća.

95

EUIPO tvrdi da su peti i šesti žalbeni razlog očito neosnovani.

96

Budući da je moguće opaziti postojanje sličnosti između spornih priloga i obrazloženja sporne odluke koje ističe žalitelj, utemeljeno je kritizirati ponovno uzimanje u obzir nepravodobno podnesenih dokaza o kojima se stranke nisu mogle očitovati. Međutim, valja napomenuti da je u točkama 128., 130. i 131. pobijane presude Opći sud istaknuo da je žalbeno vijeće moglo svoje zaključke temeljiti i na drugim prilozima koje je podnio intervenijent u prvostupanjskom postupku, osobito onima navedenima u točkama 43. i 50. pobijane presude, za koje nije sporno da su pravodobno podneseni, da je žalitelj s njima bio upoznat i da se o njima mogao očitovati.

97

Posljedično, Opći je sud u točkama 132. i 142. te presude zaključio da sporni prilozi nisu bili ključni u ocjeni žalbenog vijeća i da su služili isključivo kao dodatni dokazi.

98

Prema tome, valja utvrditi da u svojoj žalbi žalitelj u biti samo ponavlja argumente koje je istaknuo u prvostupanjskom postupku, ne navodeći na koji je način Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 134. i 144. pobijane presude zaključio da su bespredmetni tužbeni razlozi koji se temelje na tvrdnji da je žalbeno vijeće uzelo u obzir sporne priloge.

99

Slijedom navedenog, peti i šesti žalbeni razlog moraju se odbaciti kao nedopušteni.

100

Stoga žalbu valja odbiti u cijelosti.

101

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

102

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju svojeg članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

103

Budući da je EUIPO podnio zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da žalitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove EUIPO‑a.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: