–

za „BTA Baltic Insurance Company” AS, E. Matveja i W. Stockmeyer,

–

za „Baltijas Apdrošināšanas Nams” AS, A. Pečerica,

–

za latvijsku vladu, I. Kucina i V. Soņeca, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Garofolija, avvocato dello Stato,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, K.-P. Wojcik i A. Sauka, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 1972., L 103, str. 1.; u daljnjem tekstu: Prva direktiva).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „BTA Baltic Insurance Company” AS, prije „Balcia Insurance” SE (u daljnjem tekstu: BTA) i društva „Baltijas Apdrošināšanas Nams” AS (u daljnjem tekstu: BAN) u vezi s isplatom iznosa koji je BTA na ime naknade štete isplatio jednom od svojih klijenata.

3

Direktivom 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 2009., L 263, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.) stavljene su izvan snage, između ostalog, Prva i Druga direktiva Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL 1984., L 8, str. 17.; u daljnjem tekstu: Druga direktiva). Međutim, uzimajući u obzir datum nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku, na potonji se primjenjuju direktive koje su stavljene izvan snage.

4

Članak 1. Prve direktive određivao je:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]” [neslužbeni prijevod]

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive:

„Podložno članku 4., svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem. Opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti osiguravateljnog pokrića trebaju biti određeni na temelju tih mjera.” [neslužbeni prijevod]

6

Člankom 2. stavkom 1. Druge direktive bilo je propisano:

„Svaka država članica poduzima prikladne mjere kako bi osigurala da se sve zakonske odredbe ili ugovorne klauzule sadržane u polici osiguranja izdanoj u skladu s člankom 3. stavkom 1. [Prve direktive], koje isključuju iz osiguranja upotrebu ili vožnju vozila:

za potrebe članka 3. stavka 1. [Prve direktive] smatraju nevažećima u pogledu odštetnih zahtjeva trećih osoba koje su žrtve prometne nezgode.

[…]” [neslužbeni prijevod]

7

Članak 3. te direktive glasio je:

„Članovi obitelji ugovaratelja osiguranja, vozača ili bilo koje druge osobe koja kod nezgode podliježe građanskopravnoj odgovornosti i čija je odgovornost pokrivena osiguranjem iz članka 1. stavka 1. ne smiju biti isključeni iz osiguranja u pogledu svojih tjelesnih ozljeda na temelju tog odnosa.” [neslužbeni prijevod]

8

Članak 1. Sauszemes transportlīdzekļu īpašnieku civiltiesiskās atbildības obligātās apdrošināšanas likums (Zakon o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti vlasnika motornih vozila kojim se u nacionalno pravo prenose Prva i Druga direktiva; u daljnjem tekstu: Zakon o obveznom osiguranju) određuje:

„Za potrebe ovog zakona primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

9

U članku 3. tog zakona navodi se:

„1.   Predmet obveznog osiguranja je građanskopravna odgovornost vlasnika vozila ili njegova imatelja (u daljnjem tekstu: građanskopravna odgovornost vlasnika) za štetu prouzročenu trećim osobama u prometnoj nezgodi.

2.   Svaki vlasnik vozila dužan je, sklapanjem odgovarajućeg ugovora o osiguranju, osigurati od svoje građanskopravne odgovornosti svako vozilo koje je stavljeno u uporabu. […]”

10

Člankom 18. navedenog zakona propisano je:

„Ako je nastupio osigurani slučaj, osiguravatelj koji je osigurao građanskopravnu odgovornost vlasnika vozila koje je prouzročilo štetu […] naknadit će, u granicama odgovornosti osiguravatelja, štetu […] prouzročenu trećim osobama u prometnoj nezgodi.”

11

Na temelju članka 25. stavka 1. istog zakona:

„Imovinska šteta nanesena trećim osobama u prometnoj nezgodi jest šteta uzrokovana:

[…]”

12

Članak 31. stavak 10. Zakona o obveznom osiguranju vozila određuje:

„Ako je drugo osiguravajuće društvo isplatilo naknadu štete u skladu s ugovorom o dobrovoljnom osiguranju, osiguravatelj koji je osigurao građanskopravnu odgovornost vlasnika vozila koje je prouzrokovalo štetu u prometnoj nezgodi […] vratit će iznos naknade štete izračunane i isplaćene u skladu s postupcima predviđenim ovim zakonom.”

13

Članak 1. Ceļu satiksmes likums (Zakon o sigurnosti prometa na cestama) glasi:

„U ovom zakonu koriste se sljedeći pojmovi:

[…]

[…]

14

U članku 44. tog zakona navodi se:

„1.   Šteta nastala povredom ovog Zakona ili drugog propisa o sigurnosti u cestovnom prometu mora biti nadoknađena.

2.   Vlasnik ili posjednik vozila odgovoran je za štetu počinjenu upotrebom tog vozila, osim ako ne dokaže da je šteta posljedica više sile, namjere ili krajnje nepažnje samog oštećenika ili nekog drugog uzroka zbog kojeg je zakonom predviđeno oslobođenje od odgovornosti za štetu.

[…]”

15

Dana 24. listopada 2008. putnik vozila parkiranog na parkiralištu supermarketa (u daljnjem tekstu: prvo vozilo) je otvorivši desna stražnja vrata vozila oštetio lijevi stražnji bok susjednog vozila (u daljnjem tekstu: drugo vozilo).

16

Vlasnik drugog vozila i vozač prvog vozila na mjestu su nezgode popunili izvješće o prometnoj nezgodi, u kojem je vozač prvog vozila priznao krivnju i naveo da je putnik prvog vozila vratima tog vozila udario drugo vozilo.

17

BTA sklopio je ugovor o dobrovoljnom osiguranju s vlasnikom drugog vozila. Građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe prvog vozila bila je osigurana kod BAN‑a.

18

BTA je svojem klijentu, vlasniku drugog vozila na temelju ugovora o osiguranju koji je s njime sklopio, nakon odbitka franšize isplatio iznos od 47,42 latvijska latsa (LVL) (otprilike 67,47 eura) koji odgovara troškovima popravljanja štete koja je prouzrokovana tom vozilu. To je društvo nakon toga pozvalo BAN da mu nadoknadi tako nastale troškove.

19

BAN je odbio nadoknaditi te troškove s obrazloženjem da se nezgoda do koje je došlo među dvama nepomičnim vozilima ne može smatrati „osiguranim slučajem” u smislu Zakona o obveznom osiguranju.

20

BTA je stoga pred sudom pokrenuo postupak protiv BAN‑a kako bi mu potonji nadoknadio iznos naknade štete koji je isplatio vlasniku drugog vozila. Prvostupanjski sud i žalbeni sud prihvatili su njegovu tužbu.

21

Povodom žalbe koju je podnio BAN Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) je presudom od 28. ožujka 2014. ukinula presudu donesenu u žalbenom postupku zbog nedostatka u obrazloženju.

22

Odlučujući u ponovnom postupku Rīgas apgabaltiesas Civillietu tiesas kolēģija (Okružni sud u Rigi, vijeće koje odlučuje u građanskim stvarima, Latvija) je presudom od 20. svibnja 2014. odbila BTA‑ovu žalbu jer je o prometnoj nezgodi riječ samo ako se jedno od dvaju uključenih vozila kreće i jer slijedom toga osigurani slučaj koji BAN u konkretnom slučaju osigurava nije nastupio. Taj je sud usto utvrdio da građanskopravnu odgovornost za štetu nastalu drugom vozilu ne snosi vozač prvog vozila, već njegov putnik.

23

BTA je podnio kasacijsku žalbu protiv te presude Augstākā tiesa (Vrhovni sud). U prilog svojoj žalbi osobito ističe da je tumačenje pojma „osigurani slučaj” koje je dala Rīgas apgabaltiesas Civillietu tiesas kolēģija (Okružni sud u Rigi, vijeće koje odlučuje u građanskim stvarima) protivno cilju zaštite žrtava nezgoda uzrokovanih motornim vozilima, čijem ostvarenju teže propisi Unije u području osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, da uporaba takvog vozila može biti obuhvaćena pojmom „upotreba vozila” iako se ono ne kreće i da je šteta za koju odgovara vlasnik vozila i koju su putnici tog vozila u okviru njegova korištenja prouzročili trećim osobama pokrivena osiguranjem od građanskopravne odgovornosti sklopljenim u odnosu na to vozilo.

24

Sud koji je uputio zahtjev pita se predstavlja li radnja otvaranja vrata parkiranog vozila „uporabu vozila koja je u skladu s uobičajenom funkcijom tog vozila” u smislu presude od 4. rujna 2014., Vnuk (C‑162/13, EU:C:2014:2146) i je li slijedom toga obuhvaćena pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Prve direktive.

25

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da široka definicija koju je Sud dao tom pojmu u navedenoj presudi ide u prilog potvrdnom odgovoru na to pitanje. Naime, taj sud smatra da je ulazak i izlazak putnika iz vozila odraz njegove uporabe te da se ono u potpunosti ne bi moglo upotrebljavati kada bi putnici ostajali u vozilu.

26

U slučaju potvrdnog odgovora na navedeno pitanje, sud koji je uputio zahtjev pita se obuhvaća li pojam „upotreba vozila” iz članka 3. stavka 1. Prve direktive i slučajeve u kojima putnik upotrebljava vozilo.

27

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u skladu s člankom 1. točkom 2. Prve direktive pojam „oštećena osoba”, u smislu te direktive, odnosi na svaku osobu koja ima pravo na naknadu štete prouzrokovane vozilima. Dodaje da se u članku 3. stavku 1. navedene direktive spominje „uporaba” vozila, a ne samo odgovornost vozačâ.

28

Nadalje, taj sud navodi da je Sud u svojoj presudi od 4. rujna 2014., Vnuk (C‑162/13, EU:C:2014:2146), pojasnio da se pojam „upotreba vozila” iz te odredbe odnosi na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom. Upravo bi radnja otvaranja vratâ vozila kako bi se iz njega izišlo ili u njega ušlo predstavljala takvu uporabu.

29

U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30

Svojim pitanjima koja valja razmotriti zajedno sud koji je uputio zahtjev želi u biti saznati treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive tumačiti na način da je pojmom „upotreba vozila” iz te odredbe obuhvaćena situacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata tog vozila, udario i oštetio vozilo koje je bilo parkirano pokraj njega.

31

U tom pogledu valja podsjetiti da se pojam „upotreba vozila” iz članka 3. stavka 1. Prve direktive ne može prepustiti ocjeni pojedine države članice, nego je riječ o autonomnom pojmu prava Unije koji, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba tumačiti osobito s obzirom na kontekst te odredbe i ciljeve koji se nastoje postići propisom kojeg je ona dio (presude od 4. rujna 2014., Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 41. i 42. i od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 31.).

32

Upravo se propisima Unije u području osiguranja od građanskopravne odgovornosti nastale upotrebom vozila nastojalo, s jedne strane, osigurati slobodan promet kako vozila koja se uobičajeno nalaze na području Europske unije tako i osoba koje njima prometuju i, s druge strane, jamčiti da žrtve nezgoda uzrokovanih tim vozilima uživaju usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se na području Unije dogodila ta nezgoda (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 26., od 4. rujna 2014., Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 50. i od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 32.).

33

Usto, iz razvoja tih propisa Unije proizlazi kako je zakonodavac Unije stalno slijedio i snažio cilj zaštite žrtava nezgoda koje su uzrokovala ta vozila (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 52. do 55. i od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 33.).

34

S obzirom na ta razmatranja Sud je presudio da članak 3. stavak 1. Prve direktive treba tumačiti na način da u njemu sadržan pojam „upotreba vozila” nije ograničen samo na situacije iz cestovnog prometa, to jest na upotrebu na javnom putu, nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., Vnuk, C‑162/13, EU:C:2014:2146, t. 59. i od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 34.).

35

U tom pogledu Sud je precizirao da je, s obzirom na to da su motorna vozila iz članka 1. stavka 1. Prve direktive neovisno o svojim značajkama namijenjena tomu da se uobičajeno upotrebljavaju kao prijevozna sredstva, tim pojmom obuhvaćena svaka upotreba vozila kao prijevoznog sredstva (presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 37. i 38.).

36

U predmetnom slučaju, valja zaključiti da radnja otvaranja vrata vozila predstavlja njegovu uporabu koja je u skladu s njegovom funkcijom prijevoznog sredstva s obzirom na to da omogućava ulazak i izlazak osoba ili ukrcaj ili iskrcaj stvari koje treba prevesti ili koje su upravo prevezene tim vozilom.

37

Na taj zaključak ne utječe okolnost da su vozila o kojima je riječ u glavnom postupku u trenutku nezgode bila zaustavljena i da su se nalazila na parkiralištu.

38

Naime, valja podsjetiti da, s jedne strane, činjenica da je vozilo koje je sudjelovalo u nezgodi bilo zaustavljeno u trenutku kada se ona dogodila sama po sebi ne isključuje to da upotreba tog vozila u tom trenutku može biti obuhvaćena njegovom funkcijom prijevoznog sredstva i, slijedom toga, pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Prve direktive (presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 39.). Otvaranje vratâ općenito se odvija tek onda kada su vozila zaustavljena.

39

Nadalje, Sud je pojasnio i da ni pitanje je li motor predmetnog vozila bio upaljen u trenutku nastanka nezgode nije odlučujuće (presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 39.).

40

S druge strane, kad je riječ o okolnosti da su vozila o kojima je riječ u glavnom postupku bila na parkiralištu, valja podsjetiti na to da doseg pojma „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Prve direktive ne ovisi o značajkama terena na kojem se to vozilo upotrebljava (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade, C‑514/16, EU:C:2017:908, t. 35. i od 20. prosinca 2017., Núñez Torreiro, C‑334/16, EU:C:2017:1007, t. 30.).

41

Kad je riječ o okolnosti da je nezgoda o kojoj je riječ u glavnom postupku posljedica radnje koja nije radnja vozača prvog vozila, nego njegova putnika, valja prije svega istaknuti da članak 3. stavak 1. Prve direktive općenito propisuje da upravo „građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području [svake države članice]” mora biti pokrivena osiguranjem.

42

Stoga, suprotno stajalištu poljske vlade u vezi s odgovorom koji treba dati na drugo pitanje, ni ta odredba ni druge odredbe direktiva vezanih uz obvezno osiguranje pokriće obveznog osiguranja ne ograničavaju na građanskopravnu odgovornost određene kategorije osoba, poput vozača vozila.

43

S druge strane, članak 2. stavak 1. Druge direktive, koji spominje „upotrebu ili vožnju vozila”, i članak 3. te direktive, koji upućuje na „vozača ili [na] bilo koje druge osobe koj[e] kod nezgode podlijež[u] građanskopravnoj odgovornosti i čija je odgovornost pokrivena [obveznim] osiguranjem”, dovode do toga da se može zaključiti da se to osiguranje odnosi na građanskopravnu odgovornost koja je posljedica ne samo vožnje vozilima nego i njihove druge upotrebe i njihove upotrebe od strane osoba koje nisu vozač.

44

Nadalje, iz sudske prakse navedene u točkama 34. i 35. ove presude proizlazi da je pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Prve direktive obuhvaćena „svaka” upotreba vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom, to jest funkcijom prijevoznog sredstva.

45

U tom pogledu, treba naglasiti da ta upotreba vozila nije ograničena na njihovu vožnju, nego uključuje radnje poput one spomenute u točki 36. ove presude, koje uobičajeno obavljaju i putnici.

46

Naposljetku, valja podsjetiti da se propisi Unije u području osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe vozilâ protive tomu da se obveza osiguratelja da nadoknadi štetu žrtvi prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo osigurano vozilo isključi kada je tu nezgodu prouzrokovala osoba koja nije navedena u polici osiguranja (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Churchill Insurance Company Limited i Evans, C‑442/10, EU:C:2011:799, t. 33. do 44. kao i navedenu sudsku praksu).

47

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da okolnost da je nezgoda o kojoj je riječ u glavnom postupku posljedica radnje koju nije počinio vozač prvog vozila, nego njegov putnik, sama po sebi ne isključuje to da upotreba tog vozila u tom trenutku može biti obuhvaćena njegovom funkcijom prijevoznog sredstva i, slijedom toga, pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. stavka 1. Prve direktive.

48

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Prve direktive treba tumačiti na način da je pojmom „upotreba vozila” iz te odredbe obuhvaćena situacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata tog vozila, udario i oštetio vozilo koje je bilo parkirano pokraj njega.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti treba tumačiti na način da je pojmom „upotreba vozila” iz te odredbe obuhvaćena situacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata tog vozila, udario i oštetio vozilo koje je bilo parkirano pokraj njega.