1

Talijanska Republika svojom tužbom zahtijeva poništenje Uredbe Vijeća (EU) 2017/1398 od 25. srpnja 2017. o izmjeni Uredbe (EU) 2017/127 u pogledu određenih ribolovnih mogućnosti (SL 2017., L 199, str. 2. i ispravak SL 2017., L 238, str. 55., u daljnjem tekstu: pobijana uredba).

2

Odlukom Vijeća br. 86/238/EEZ od 9. lipnja 1986. (SL 1986., L 162, str. 33.) Europska unija pristupila je Međunarodnoj konvenciji za očuvanje atlantskih tuna, kako je izmijenjena Protokolom u prilogu Završnog akta Konferencije punomoćnika država stranaka Konvencije potpisane u Parizu 10. srpnja 1984. (u daljnjem tekstu: Konvencija ICCAT).

3

U skladu s uvodnim izjavama 35. do 37. Uredbe (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ (SL 2013., L 354, str. 22., u daljnjem tekstu: Uredba o ZRP‑u):

4

Članak 2. Uredbe o ZRP‑u, naslovljen „Ciljevi”, u svojim stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   [Zajednička ribarstvena politika (ZRP)] osigurava da su aktivnosti u ribarstvu i akvakulturi dugoročno ekološki održive i da se njima upravlja na način koji je u skladu s ciljevima postizanja gospodarskih i društvenih koristi te koristi za zapošljavanje i doprinos dostupnosti zaliha hrane.

2.   ZRP primjenjuje predostrožni pristup upravljanju ribarstvom i nastoji osigurati da iskorištavanje živih morskih bioloških resursa obnavlja i održava populacije izlovljavanih vrsta iznad razina koje mogu osigurati najviši održivi prinos.”

5

U članku 16. te uredbe, naslovljenom „Ribolovne mogućnosti”, u stavku 1. određeno je:

„Ribolovne mogućnosti dodijeljene državama članicama osiguravaju relativnu stabilnost ribolovnih aktivnosti svake države članice za svaki riblji stok ili ribarstvo. Interesi svake države članice uzimaju se obzir prilikom dodjele novih ribolovnih mogućnosti.”

6

Uredbom o ZRP‑u, u skladu s njezinim člankom 48., stavljena je izvan snage Uredba Vijeća (EZ) br. 2371/2002 od 20. prosinca 2002. o očuvanju i održivom iskorištavanju ribolovnih resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike (SL 2002., L 358, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 3., str. 58.). Člankom 20. potonje uredbe, naslovljenim „Dodjela ribolovnih mogućnosti”, bilo je propisano:

„1.   Na prijedlog Komisije, Vijeće kvalificiranom većinom odlučuje o ograničenjima ulova i/ili ribolovnog napora te o dodjeli ribolovnih mogućnosti državama članicama kao i o uvjetima vezanima uz ta ograničenja. Ribolovne mogućnosti se raspodjeljuju među državama članicama tako da se svakoj državi članici osigura relativna stabilnost ribolovnih aktivnosti za svaki stok ili tip ribolova.

2.   Kada Zajednica utvrdi nove ribolovne mogućnosti, Vijeće odlučuje o dodjeli tih mogućnosti uzimajući u obzir interese svake države članice.

[…]”

7

Prilogom I.D Uredbi Vijeća (EU) 2017/127 od 20. siječnja 2017. o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2017. za određene riblje stokove i skupine ribljih stokova koje se primjenjuju u vodama Unije te za ribarska plovila Unije u određenim vodama izvan Unije (SL 2017., L 24, str. 1.), naslovljenim „Područje primjene Konvencije ICCAT”, bilo je određeno, prije izmjene pobijanom uredbom, kad je riječ o sabljarki Sredozemnog mora (u daljnjem tekstu: sredozemna sabljarka) da „[ukupni dopušteni ulovi (TAC)] doneseni u okviru [Međunarodne komisije za očuvanje atlantskih tuna] za sredozemnog igluna, […] nisu dodijeljeni ugovornim strankama [neugovornim strankama subjektima ili ribarskim subjektima koji surađuju] Konvencije ICCAT‑a te stoga njihov udio u okviru Unije nije utvrđen”. Tim je prilogom bilo određeno i da je TAC za tu vrstu u okviru ICCAT‑a utvrđen na razinu od 10500 tona godišnje.

8

Uvodne izjave 9. do 12. pobijane uredbe glase:

9

U skladu s člankom 1. točkom 2. te uredbe, Prilog I.D Uredbe br. 2017/127 mijenja se na način da se tablica ribolovnih mogućnosti za sredozemnu sabljarku koja se nalazila u tom prilogu zamjenjuje tablicom kojom je, među ostalim, predviđeno da dio TAC‑a za tu vrstu predviđen za Uniju za 2017. iznosi 7410,48 tona, dok je kvota za Italiju 3736,26 tona.

10

Do kraja 2016. važećim preporukama ICCAT‑a bile su, kad je riječ o sredozemnoj sabljarki, predviđene samo tehničke mjere za zaštitu, pri čemu nikad nije bio određen TAC.

11

Nakon godišnjeg sastanka ICCAT‑a, održanog u studenome 2016., ugovorne stranke Konvencije ICCAT te neugovorne stranke, subjekti ili ribarski subjekti koji surađuju (u daljnjem tekstu: ugovorne stranke Konvencije), vodeći računa o najnovijim znanstvenim procjenama izvršenima u okviru Stalnog odbora za istraživanje i statistiku koji je jedno od tijela ICCAT‑a, odlučili su u preporuci 16‑05 donijeti novi višegodišnji plan upravljanja i zaštite stoka sredozemne sabljarke uvođenjem od 2017. godine TAC‑a na razini od 10500 tona, izračunatog na temelju prijašnjih ulova u razdoblju od 2010. do 2015.

12

U Madridu (Španjolska) otvoreni su 20. veljače 2017. međunarodni pregovori u okviru kojih je Uniju predstavljala Glavna uprava Europske komisije za pomorstvo i ribarstvo. Ti su pregovori zaključeni odlukom o predviđanju sustava raspodjele TAC‑a, uzimajući kao osnovu za izračun prosjek razine ulova sredozemne sabljarke u razdoblju od 2010. do 2014. Nakon tih pregovora Unija je za 2017. dobila kvotu od 70,756 % TAC‑a na razini od 10500 tona.

13

Pisani postupak elektroničkim putem kojim su ugovorne stranke Konvencije službeno odobrile raspodjelu TAC‑a zaključen je 18. travnja 2017., čime je dodjela Uniji kvote ulova sredozemne sabljarke od 7410,48 tona za 2017. postala službena.

14

Komisija je 18. srpnja 2017. obavijestila zainteresirane države članice da je nakon postupovnih prigovora glasovanje poništeno te da je, slijedom toga, organizirano novo glasovanje.

15

Vijeće je 25. srpnja 2017. donijelo pobijanu uredbu.

16

Istoga dana dopisom upućenim ugovornim strankama Konvencije tajništvo ICCAT‑a je službeno objavilo da prvotno glasovanje nije bilo valjano te je odgodilo određivanje datuma novog glasovanja. Dopisom od 7. kolovoza 2017. taj je datum bio prvotno određen za 2. rujna, a zatim je, zbog nedostatka potrebnog kvoruma, pomaknut na 2. listopada.

17

Naposljetku, 9. listopada 2017. tajništvo ICCAT‑a je novim dopisom obavijestilo ugovorne stranke Konvencije da je kvorum ostvaren te da je sporazum o raspodjeli TAC‑a, kako je postignut nakon međunarodnih pregovora u Madridu, konačno odobren.

18

Talijanska Republika od Suda zahtijeva da:

19

Vijeće od Suda zahtijeva da:

20

Odlukama od 26. siječnja 2018., odnosno 26. veljače 2018., dopuštena je intervencija Kraljevine Španjolske i Komisije u potporu zahtjevima Vijeća.

21

Talijanska Republika je 20. kolovoza 2018., u skladu s člankom 16. stavkom 3. Statuta Suda Europske unije, zatražila da se ovaj predmet dodijeli velikom vijeću.

22

Talijanska Republika smatra da je pobijana uredba nezakonita jer je Vijeće smatralo da je dužno donijeti tu uredbu zbog toga što je bilo vezano odlukom o raspodjeli između ugovornih stranaka Konvencije TAC‑a za sredozemnu sabljarku, donesenom u okviru ICCAT‑a. Međutim, na dan donošenja pobijane uredbe takva obveza nije postojala s obzirom na to da je ICCAT u srpnju 2017. poništio glasovanje iz travnja iste godine kojime je ta raspodjela odobrena te s obzirom na to da je Komisija bila upoznata s tom okolnošću jer je o njoj 18. srpnja 2017. obavijestila države članice. Iz toga proizlazi da se Komisija, u prijedlogu Uredbe Vijeća od 3. srpnja 2017. o izmjeni Uredbe 2017/127 u pogledu određenih ribolovnih mogućnosti (COM(2017) 356 final, u daljnjem tekstu: prijedlog Uredbe), pozvala na nepostojeću međunarodnu obvezu koja stoga nije mogla obvezivati Vijeće.

23

Vijeće je, donijevši pobijanu uredbu na temelju tog pogrešnog postulata, povrijedilo Odluku 86/238 i međunarodne akte na koje se ona poziva. Naime, u nedostatku uredno odobrene odluke ICCAT‑a, Unija uopće nije bila obvezna postupiti u skladu s prijedlozima koji su još uvijek bili u postupku odobravanja. Talijanska Republika uostalom ističe da se uvodna izjava 11. te uredbe ne poziva na raspodjelu koju je ICCAT uredno odobrio, nego samo na prijedlog raspodjele nakon sastanka radne skupine održanog od 20. do 22. veljače 2017.

24

Vijeće ističe da je u okviru ICCAT‑a doista postojao sporazum između ugovornih stranaka Konvencije o raspodjeli TAC‑a za sredozemnu sabljarku. Iako je taj sporazum službeno potvrđen tek u listopadu 2017., ne postoji element na temelju kojega bi se moglo zaključiti da je to vremensko razdoblje utjecalo na sadržaj te raspodjele s obzirom na to da je ista raspodjela preuzeta i u konačnoj odluci ICCAT‑a. Usto, da je Vijeće čekalo taj službeni sporazum u okviru ICCAT‑a kako bi odredilo ribolovne mogućnosti o kojima je riječ u pobijanoj uredbi, svi ribari Unije našli bi se u nesigurnoj situaciji koja je mogla trajati do kraja 2017. Ta je institucija stoga mogla svoju odluku valjano utemeljiti na toj raspodjeli i prije njezina službenog donošenja od strane ICCAT‑a te prije nego što je Unija bila vezana odlukom ICCAT‑a.

25

Usto, ta institucija ističe, a u tome je podržava Kraljevina Španjolska u intervencijskom podnesku, da Unija nije povrijedila obveze iz Konvencije ICCAT i Odluke 86/238, te da bi ta povreda bila moguća samo određivanjem ribolovnih mogućnosti koje nadilaze one koje je Uniji dodijelio ICCAT, a što nije bio slučaj.

26

Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (d) UFEU‑a, Unija u „očuvanju morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike” ima isključivu nadležnost.

27

Valja dodati i da zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast u pitanjima koja se odnose na ribolov, koja odgovara političkim odgovornostima koje su mu dodijeljene člancima 40. do 43. UFEU‑a. Stoga se nadzor Suda Unije treba ograničiti na provjeru je li u donošenju mjere o kojoj je riječ počinjena očita pogreška ili zlouporaba ovlasti, odnosno je li predmetni zakonodavac očito prekoračio granice svoje diskrecijske ovlasti. Naime, na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere donesene u tom području, s obzirom na cilj koji taj zakonodavac nastoji postići (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, EU:C:2011:153, t. 80. i 81. i navedenu sudsku praksu).

28

U tom pogledu, ne može se isticati da je Vijeće smatralo da je, zbog pravno obvezujuće odluke donesene u ICCAT‑u, bilo dužno donijeti pobijanu uredbu s obzirom na to da se u uvodnoj izjavi 11. te uredbe ne upućuje na takvu odluku, nego samo, kao što to uostalom ističe i sama Talijanska Republika, na prijedlog raspodjele kao rezultat sastanka radne skupine održanog od 20. do 22. veljače 2017. Iz te uvodne izjave stoga proizlazi da se Vijeće nastojalo pripremiti na službeno ICCAT‑ovo donošenje odluke o raspodjeli TAC‑a između ugovornih stranaka Konvencije.

29

Usto, s obzirom na okolnost da je područje uređeno pobijanom uredbom u isključivoj nadležnosti Unije i da zakonodavac Unije u tom području raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću, u svakom slučaju nije bilo potrebno da Vijeće čeka ICCAT‑ovo službeno donošenje pravno obvezujuće odluke prije nego što državama članicama dodijeli ribolovne kvote. Naime, s obzirom na to da određivanje tih kvota ulazi u njegovu nadležnost, ono ih može odrediti.

30

Iz toga proizlazi da, iako je nesporno da na dan donošenja pobijane uredbe nije postojala odluka ICCAT‑a, ta okolnost ne može onemogućiti Vijeće, u području u kojemu ima široku diskrecijsku ovlast, da donosi mjere koje smatra neophodnima za ostvarenje ciljeva ZRP‑a (vidjeti po analogiji presudu od 11. siječnja 2017., Španjolska/Vijeće, C‑128/15, EU:C:2017:3, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

31

U svakom slučaju, kao što to s pravom ističu Vijeće i Kraljevina Španjolska, Vijeće bi obveze iz Odluke 86/238 povrijedilo samo određivanjem ribolovnih mogućnosti koje prelaze one koje je Uniji dodijelio ICCAT, što ovdje nije slučaj.

32

Slijedom toga, prvi tužbeni razlog na koji se poziva Talijanska Republika valja odbiti kao neosnovan.

33

Talijanska Republika ovim tužbenim razlozima, koje valja ispitati zajedno, tvrdi da, ako se zaključi da je Vijeće pobijanu uredbu donijelo ne zato što je to bilo dužno, nego na temelju vlastite nadležnosti, ta uredba nije dostatno obrazložena.

34

U tom pogledu, ta država članica prije svega ističe da je Vijeće, s obzirom na načelo relativne stabilnosti, trebalo na odgovarajući način obrazložiti kako su prihvaćanjem udjela od 70,756 % TAC‑a za Uniju, u skladu s odlukom ICCAT‑a, povrijeđeni interesi ribara Unije iako je za razdoblje od 2010. do 2014. ulov sredozemnih sabljarki koji se može pripisati svim tim ribarima dosezao najmanje 75 % prijašnjih ulova. Međutim, pobijana uredba ne sadržava nikakvo obrazloženje u tom pogledu s obzirom na to da se u njezinoj uvodnoj izjavi 11. samo precizira da je primjereno „u pravu Unije provesti udio Unije i utvrditi kvote za države članice”.

35

Nadalje, ako je ICCAT odluku o utvrđivanju TAC‑a na razinu od 10500 tona za sredozemnu sabljarku za 2017. utemeljio na prijašnjim ulovima te vrste u razdoblju od 2010. do 2014., Vijeće je, u skladu sa svojom iskazanom namjerom prenošenja odluka ICCAT‑a u pravo Unije, trebalo odrediti raspodjelu između država članica udjela TAC‑a koji pripada Uniji, odnosno 7410,48 tona, na temelju stope prijašnjih ulova svake države članice tijekom tog razdoblja. Iz toga proizlazi da je obrazloženje pobijane uredbe, kad je riječ o tomu da se u njezinoj uvodnoj izjavi 11. kao referentno razdoblje navodi ono od 2012. do 2015., nedostatno.

36

Naposljetku, u pobijanoj uredbi nije objašnjeno zašto je zakonodavac Unije „pouzdanim” ocijenio samo to zadnjenavedeno razdoblje, iako je tijekom rasprava u ICCAT‑u, uz suglasnost Komisije, bilo primijenjeno razdoblje od 2010. do 2014.

37

Vijeće smatra da argumenti koje je Talijanska Republika istaknula u prilog svojem drugom i petom tužbenom razlogu nisu usmjereni na nedostatak obrazloženja pobijane uredbe, nego na primjedbe koje se djelomično odnose na njezin sadržaj. Te argumente stoga valja proglasiti bespredmetnima. U svakom slučaju, iz tužbe kojom se pokreće postupak i prilozima toj tužbi jasno proizlazi da je Talijanska Republika bila dobro upućena u sve rasprave koje su prethodile dodjeli Uniji udjela od 7410,48 tona TAC‑a na razini od 10500 tona za sredozemnu sabljarku za 2017., a zatim raspodjeli tog udjela između država članica, te je poznavala razloge za tu dodjelu i raspodjelu.

38

Kraljevina Španjolska pojašnjava da se Talijanska Republika može ne slagati s dodjelom Uniji udjela tog TAC‑a zbog toga što je posljedica toga smanjenje ribolovnih mogućnosti dodijeljenih čitavoj Uniji, a osobito šteta za Talijansku Republiku. Međutim, ta država članica ne može valjano isticati nedostatak obrazloženja te odluke ICCAT‑a s obzirom na to da je njegova osnova pružena u uvodnim izjavama pobijane uredbe.

39

Svojim drugim i petim tužbenim razlogom Talijanska Republika tvrdi da pobijana uredba nije dostatno obrazložena s obzirom na to da Vijeće, s jedne strane, u njoj nije obrazložilo razloge zbog kojih je prihvatilo ograničenje ribolovnih mogućnosti Unije na 7410,48 tona TAC‑a, utvrđenih na razini od 10 5000 tona za sredozemnu sabljarku, iako je ICCAT odredio TAC s obzirom na razdoblje od 2010. do 2014. i s obzirom na to da je postotak ulova sredozemne sabljarke ribara Unije u tom razdoblju bio viši, i, s druge strane, s obzirom na to da u toj uredbi nije posebno navedeno zašto je udio od tih 7410,48 tona dodijeljen državama članicama određen na temelju stope ulova za razdoblje od 2012. do 2015., čime je za Talijansku Republiku prouzročena značajna šteta.

40

Kao prvo, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obrazloženje koje se zahtijeva u skladu s člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a mora biti prilagođeno prirodi akta o kojem je riječ te iz njega jasno i nedvosmisleno mora proizlaziti rasuđivanje institucije – autora akta, na način da se zainteresiranim osobama omogući da razumiju razloge poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njegov tekst, nego i s obzirom na njegov kontekst te sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presuda od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, EU:C:2011:153, t. 58. i navedena sudska praksa).

41

To vrijedi još i više ako su države članice bile usko uključene u postupak izrade spornog akta i stoga poznaju razloge koji su temelj tog akta (presuda od 25. listopada 2001., Italija/Vijeće, C‑120/99, EU:C:2001:567, t. 29. i navedena sudska praksa).

42

Slijedom toga, doseg obveze obrazlaganja ovisi o vrsti akta o kojem je riječ te se, kad je riječ o aktu opće primjene, u obrazloženju mogu navesti samo, s jedne strane, cjelokupna situacija koja je dovela do njegova donošenja i, s druge strane, opći ciljevi čije se ostvarivanje predlaže. U tom je kontekstu Sud već presudio, osobito, da bi bilo pretjerano zahtijevati posebno obrazloženje za različite izvršene tehničke odabire ako iz pobijanog akta proizlazi bit cilja koji institucija nastoji ostvariti (presuda od 22. studenoga 2018., Swedish Match, C‑151/17, EU:C:2018:938, t. 79. i navedena sudska praksa).

43

U konkretnom slučaju, prije svega, s jedne strane, valja naglasiti da uvodne izjave 9. do 11. pobijane uredbe odražavaju kontekst odluke o dodjeli TAC‑a za Europsku uniju i njegovoj raspodjeli između država članica, i to izričitim pozivanjem na rad radne skupine ICCAT‑a s ciljem uspostave poštenog i pravednog sustava raspodjele TAC‑a za sredozemnu sabljarku, kao i na obvezu Unije da primijeni rezultat kompromisa postignutog u ICCAT‑u glede te dodjele za 2017.

44

S druge strane, kao što proizlazi iz podnesaka Talijanske Republike, ona je bila usko uključena u postupak donošenja odluke u kojemu je određen i dodijeljen TAC od 7410,48 tona za sredozemnu sabljarku, kako u okviru ICCAT‑a, tako i u okviru Unije, kad je riječ o raspodjeli te tonaže između država članica. Talijanska je delegacija, tijekom različitih stadija tog postupka, a osobito između veljače i travnja 2017., usto imala priliku izraziti svoje zabrinutosti oko izbora predviđenog ključa za raspodjelu.

45

Kad je riječ o raspravama u ICCAT‑u, kao što je navedeno u točki 12. ove presude, iz sustava dodjele TAC‑a koji proizlazi iz pregovora vođenih u Madridu (Španjolska) tijekom 2017. u okviru radne skupine za ribolov sredozemne sabljarke razvidno je da je Talijanska Republika bila svjesna da je tonaža koja proizlazi iz pregovora s ostalim ugovornim strankama Konvencije bila blizu onoj koja odgovara prijašnjim ulovima sredozemne sabljarke ribara Unije te da je odstupanje za nekoliko točaka od te tonaže u odnosu na prijašnje statistike opravdano na temelju drugih kriterija koje je primijenio ICCAT, među kojima su, osobito, prijašnja nastojanja ugovornih stranaka Konvencije u području ribarstva, uključujući primjenu, u određenim slučajevima, strožih pravila od onih koje određuje ICCAT kao i socioekonomske razloge.

46

Kad je riječ o raspodjeli između država članica udjela tog TAC‑a koji pripada Uniji, Talijanska Republika bila je upoznata i s njezinim razlozima i s metodom. Slijedom toga, kad je riječ o, osobito, isključenju 2010. i 2011. godine iz referentnog razdoblja, iz same tužbe proizlazi da je Talijanska Republika bila obaviještena o raspravama o osporavanju brojki koje se odnose na to razdoblje s obzirom na to da one nisu bile smatrane pouzdanima zbog podataka o nezakonitom ulovu te s obzirom na to da je u tom pogledu izrazila svoje neslaganje s dopisom upućenim Komisiji u travnju 2017.

47

Talijanska Republika u tim okolnostima ne može tvrditi da nije znala za razloge koji su prethodili tom postupku donošenja odluke te, stoga, donošenju pobijane uredbe.

48

Kao drugo, s obzirom na to da obveza obrazlaganja iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, predstavlja bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koje je dio sadržajne zakonitosti spornog akta (presuda od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, EU:C:2011:153, t. 60. i navedena sudska praksa) te s obzirom na to da se određenim argumentima Talijanske Republike istaknutima u prilog drugom i petom tužbenom razlogu ne dovodi u pitanje obrazloženje pobijane uredbe, nego osnovanost odabira referentnog razdoblja, ti će se argumenti razmotriti u okviru šestog tužbenog razloga.

49

Iz toga proizlazi da drugi i peti tužbeni razlog valja odbiti.

50

Talijanska Republika ističe da, ako bi razlog za odabir zakonodavca Unije, o kojem je riječ u uvodnoj izjavi 11. pobijane uredbe, da za određivanje ribolovnih mogućnosti za sredozemnu sabljarku među državama članicama o kojima je riječ primijeni referentno razdoblje od 2012. do 2015. bila činjenica da su podaci o ulovima te vrste tijekom tih godina poništeni, ta bi odluka, kad je riječ o Italiji, s jedne strane, sadržavala očitu povredu načela proporcionalnosti. Naime, iako je opravdano raspodjelu kvota između država članica zasnovati na pouzdanim prijašnjim podacima o ulovima, s obzirom na to da su oni ograničeni na „zakonite” ulove, činjenica potpunog isključenja dviju godina referentnog razdoblja nije proporcionalna s obzirom na to da podrazumijeva isključenje svih zakonitih ulova tijekom tog razdoblja. S druge strane, teza u skladu s kojom su podaci za 2010. i 2011. pristrani zbog toga što obuhvaćaju zakonite i nezakonite ulove pogrešna je s obzirom na to da su te podatke prihvatili i Komisija i ICCAT.

51

Vijeće ističe da se, s obzirom na to da nije imalo obvezu uzimanja u obzir određenog razdoblja i s obzirom na to da se isključenje 2010. i 2011. godine primjenjuje na sve države članice o kojima je riječ, pitanje proporcionalnosti ne postavlja za te godine. Nadalje, bilo bi teško odrediti zakonit i nezakonit dio ulova sredozemne sabljarke izvršenog tijekom tih godina. Naposljetku, pod pretpostavkom određene stabilnosti ulova, njihov zakonit dio tijekom 2010. i 2011. ne bi trebao biti značajno drukčiji od zakonitog ulova tijekom sljedećih godina. Budući da su uzete u obzir sljedeće godine, rezultat ne bi trebao biti značajno drukčiji. Slijedom toga, nije povrijeđeno načelo proporcionalnosti.

52

Usto, ta institucija navodi da je Sud u presudi od 29. listopada 2009., Komisija/Italija (C‑249/08, neobjavljena, EU:C:2009:672), presudio da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze koje ima na temelju prava Unije, osobito time što nije odgovarajuće kontrolirala, provjerila i nadzirala obavljanje ribolova, ponajprije kad je riječ o poštovanju odredaba kojima se uređuje zadržavanje na plovilu i korištenje lebdećih (plovućih) mreža te time što nije odgovarajuće osigurala donošenje primjerenih mjera u odnosu na počinitelje povreda prava Unije u području zadržavanja na plovilu i korištenja lebdećih (plovućih) mreža. Neovisno o toj presudi, postoje precizni i međusobno sukladni pokazatelji da su te povrede i dalje postojale tijekom 2010. i 2011.

53

Kraljevina Španjolska ističe da okolnost da je ICCAT kao referentno razdoblje za dodjelu Uniji udjela u TAC‑u za sredozemnu sabljarku uzeo ono od 2010. do 2014. ne obvezuje Vijeće da na istom razdoblju utemelji raspodjelu kvota između svake države članice. Usto, Talijanska Republika ne navodi činjenicu da je tijekom 2010. i 2011. uočeno povećanje ulova sredozemne sabljarke u njezinim teritorijalnim vodama zbog korištenja nezakonitih sredstava ulova, poput lebdećih (plovućih) mreža, što je prouzročilo Komisijino pokretanje postupka zbog povrede i, naknadno, upućivanje zbog tog razloga toj državi članici pisma opomene za te godine.

54

Talijanska Republika šestim tužbenim razlogom ističe da je Vijeće povrijedilo načelo proporcionalnosti i provelo pogrešnu ocjenu činjenica time što je kao osnovu za izračun, kad je riječ o raspodjeli između država članica TAC‑a dodijeljenog Uniji za 2017., uzelo prijašnji ulov sredozemne sabljarke tijekom referentnog razdoblja od 2012. do 2015., uz isključenje 2010. i 2011. godine.

55

Uvodno valja podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti njezinih institucija ne prelaze granice onog što je primjereno i nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva koji se predmetnom uredbom nastoje postići, pri čemu je, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, a prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne ciljevima o kojima je riječ (presuda od 11. siječnja 2017., Španjolska/Vijeće, C‑128/15, EU:C:2017:3, t. 71. i navedena sudska praksa).

56

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kad je riječ o sudskom nadzoru uvjeta provedbe tog načela, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast kojom na području zajedničke ribarstvene politike raspolaže zakonodavac Unije, na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere određene u tom području, u odnosu na cilj koji nadležna institucija nastoji postići. Slijedom toga, nije relevantno je li mjera koju je donio zakonodavac Unije bila jedina ili najbolja moguća, nego je li bila očito neprikladna (presude od 23. ožujka 2006., Unitymark i North Sea Fishermen's Organisation, C‑535/03, EU:C:2006:193, t. 57. i 58. i navedena sudska praksa te od 11. siječnja 2017., Španjolska/Vijeće, C‑128/15, EU:C:2017:3, t. 72. i navedena sudska praksa).

57

Usto, Sud je već presudio da, prilikom utvrđivanja TAC‑a i raspodjele ribolovnih mogućnosti među državama članicama Vijeće treba ocijeniti složeno gospodarsko stanje, za što raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću. U takvim okolnostima diskrecijska ovlast Vijeća ne odnosi se isključivo na prirodu i doseg odredaba koje treba donijeti, nego u određenoj mjeri i na utvrđivanje osnovnih podataka. Sud pri nadzoru izvršavanja takve ovlasti treba samo ispitati je li u njezinu izvršavanju počinjena očita pogreška ili zlouporaba ovlasti odnosno je li tijelo o kojem je riječ očito prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti (presuda od 11. siječnja 2017., Španjolska/Vijeće, C‑128/15, EU:C:2017:3, t. 46. i navedena sudska praksa).

58

U konkretnom slučaju, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast, okolnost da je ICCAT kao referentno razdoblje za dodjelu Uniji udjela u TAC‑u za sredozemnu sabljarku uzeo ono od 2010. do 2014. nije obvezivala Vijeće da na istom razdoblju utemelji raspodjelu kvota između svake države članice.

59

Usto, nesporno je da je Sud već utvrdio, u presudi od 29. listopada 2009., Komisija/Italija (C‑249/08, neobjavljena, EU:C:2009:672), da je Talijanska Republika, tijekom razdoblja od 1993. do 2005., u biti propustila na svojem području i u vodama nad kojima ima suverenitet ili jurisdikciju odgovarajuće kontrolirati, provjeriti i nadzirati ribolov, a osobito kad je riječ o poštovanju odredaba kojima se uređuje zadržavanje na plovilu i korištenje lebdećih (plovućih) mreža te nije odgovarajuće osigurala donošenje primjerenih mjera u odnosu na počinitelje povreda prava Unije u području zadržavanja na plovilu i korištenja lebdećih (plovućih) mreža, a osobito primjenom odvraćajućih sankcija protiv tih počinitelja. Slijedom toga, kako bi provjerila poštuje li Talijanska Republika tu presudu, Komisija je izvršila dodatne provjere u odnosu na ulov za 2010. i 2011. Iz toga je proizašlo da je povreda utvrđena u toj presudi i dalje postojala tijekom razdoblja nakon njezine objave. Na temelju tih provjera Komisija je 2011. pokrenula novi postupak zbog povrede na temelju članka 260. stavka 2. UFEU‑a, koji je nastavljen upućivanjem Talijanskoj Republici pisma opomene u rujnu 2011. Usto, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je Komisija 2012. i 2013. izvršila nove provjere na licu mjesta kako bi provjerila jamstva koja je u okviru tog postupka pružila ta država članica glede poboljšanja u području nadzora i kontrole poštovanja zakonodavstva kojime se zabranjuje korištenje i držanje lebdećih (plovućih) mreža. Te provjere nisu pokazale postojanje nikakvog novog slučaja povrede tog zakonodavstva te je postupak okončan tijekom 2014.

60

Slijedom toga, unatoč tomu što Sud na temelju članka 260. stavka 2. UFEU‑a nije utvrdio da Talijanska Republika tijekom 2010. i 2011. nije poduzela mjere izvršenja presude od 29. listopada 2009., Komisija/Italija (C‑249/08, neobjavljena, EU:C:2009:672), iz konteksta izloženog u prethodnoj točki proizlazi da je Vijeće bez prekoračenja široke diskrecijske ovlasti kojom raspolaže u tom području moglo zaključiti da postoje pokazatelji o nezakonitosti podataka o ulovu za te godine te je stoga odlučilo da te podatke neće uzeti u obzir prilikom raspodjele među državama članicama TAC‑a dodijeljenog Uniji za 2017.

61

Nadalje, prigovori koji se odnose na isključenje 2010. i 2011. godine ne mogu sami za sebe dovesti u pitanje zakonitost odabira Vijeća razdoblja od 2012. do 2015. s obzirom na to da Talijanska Republika ne ističe nijednu tvrdnju na temelju koje bi se moglo utvrditi da je to razdoblje kao takvo očito neprikladno za raspodjelu kvota između svake od država članica o kojima je riječ.

62

Iz toga proizlazi da se referentno razdoblje koje je Vijeće odabralo kako bi odredilo raspodjelu između država članica udjela TAC dodijeljenog Uniji za 2017. ne može smatrati očito neprikladnim.

63

S obzirom na prethodno navedeno, šesti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

64

Navedenim tužbenim razlozima, koje valja ispitati zajedno, Talijanska Republika prije svega smatra da je pobijanom uredbom povrijeđen članak 17. UEU‑a. Naime, tom je uredbom povrijeđen opći interes Unije s obzirom na to da su se i Komisija i Vijeće pozvali na „kompromis” postignut u okviru ICCAT‑a, ali nisu pojasnili koju prednost je Unija ostvarila prihvaćanjem drastičnog smanjenja svojih ribolovnih mogućnosti kad je riječ o sredozemnoj sabljarki. Međutim, postojanje kompromisa nužno pretpostavlja odricanje od prednosti u jednom aspektu kako bi se ostvarila druga prednost u drugom aspektu. U konkretnom slučaju, tom se uredbom ne provodi kompromis, nego jednostrano žrtvovanje interesa Unije.

65

Kao drugo, Talijanska Republika ističe da se u okolnostima ovog predmeta primjenjuje posebno načelo relativne stabilnosti o kojem je riječ u članku 16. Uredbe o ZRP‑u, a koje je definirano u uvodnim izjavama 35. do 37. te uredbe. Iz tog načela proizlazi da, kad je kvota određena kako bi se zaštitila određena vrsta ribe i buduće ribolovne mogućnosti, valja povesti računa o općenito teškoj ekonomskoj situaciji zajednica koje posebno ovise o ribolovu te vrste. U tu svrhu valja ostvariti ravnotežu između potrebe ograničavanja ribolova te vrste kako bi se potaknulo obnavljanje stoka i socioekonomskih problema koje ta ograničenja mogu uzrokovati, što je u potpunosti izostalo kad je riječ o sredozemnoj sabljarki. Usto, s obzirom na to da je povijesni udio dodijeljen svakoj državi članici određen istodobno kad i TAC od 10500 tona kao i nova obvezujuća kvota, ribarima je uskraćena svaka mogućnost povećanja njihove proizvodnje izvan tog općeg ograničenja, slijedom čega je za ribolovni sektor u Uniji u najmanju ruku bilo potrebno održati prethodno dosegnutu stopu.

66

Kao treće, povrijeđeno je načelo dobre uprave s obzirom na to da tako štetna mjera kao što je pobijana uredba nije smjela biti donesena bez stroge tehničke procjene koja bi dokazala da je samo odabir razdoblja od 2012. do 2015. kao referentnog razdoblja mogao omogućiti određivanje raspodjele udjela u TAC‑u dodijeljenog Uniji na temelju pouzdanih podataka te da je stoga šteta koja iz toga proizlazi za Talijansku Republiku bila neizbježna.

67

Vijeće prije svega ističe da je, iako je točno da je interes Unije da se uzmu u obzir samo brojke koje se odnose na ulov ostvaren tijekom referentnog razdoblja, neovisno o zakonitosti tog ulova ili o ostalim relevantnim čimbenicima, radna skupina ICCAT‑a uzela u obzir i druge elemente. U vezi s time, plan oporavka koji je donio ICCAT izričito se poziva na socioekonomske posljedice. Valja uzeti u obzir i činjenicu da bi obnavljanje stoka sredozemne sabljarke bilo najbolje sredstvo za jamstvo održivog i isplativog ribolova u budućnosti.

68

Zatim, kad je riječ o načelu relativne stabilnosti, ta institucija, kao i Kraljevina Španjolska i Komisija, smatra da se dvije rečenice iz članka 16. stavka 1. Uredbe o ZRP‑u odnose na dvije različite situacije. Naime, u prvoj se rečenici priznaje načelo relativne stabilnosti za postojeće ribolovne mogućnosti. Nasuprot tomu, druga se rečenica odnosi na raspodjelu novih ribolovnih mogućnosti. Nakon što se utvrde nove ribolovne mogućnosti, valja prvi puta utvrditi i ključ raspodjele, uzimajući u obzir interese svake države članice. Usto, to se načelo odnosi na raspodjelu ribolovnih mogućnosti između država članica, a ne na raspodjelu tih mogućnosti između Unije i ostalih stranaka. To se načelo stoga ne primjenjuje u konkretnom slučaju.

69

Naposljetku, budući da Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast kad je riječ o odabiru referentnog razdoblja, ono nije bilo obvezno dokazati da je odabrano razdoblje bilo jedino na temelju kojega se mogla odrediti raspodjela između različitih država članica udjela TAC‑a dodijeljenog Uniji, na temelju pouzdanih podataka, nego, u najboljem slučaju, da je odabir tog razdoblja omogućavao ostvarenje tog cilja.

70

Kraljevina Španjolska smatra da su razlozi za odabir razdoblja od 2012. do 2015. kao referentnog razdoblja te s time povezano isključenje 2010. i 2011. godine već dostatno obrazloženi te da Talijanska Republika nije dokazala da je Vijeće prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti u tom području ili da je počinilo zloupotrebu ovlasti.

71

Komisija smatra da u okviru tih pregovora ni na koji način nije jednostrano odustala od interesa Unije te da se prijedlog uredbe ne može smatrati štetnim za Unijine interese. Upravo suprotno, smatra da je pravilno zastupala opći interes Unije vodeći pregovore u ICCAT‑u u skladu s dodijeljenim joj mandatom te imajući u vidu najbolje interese Unije, poput najbržeg mogućeg obnavljanja stoka sredozemne sabljarke, u skladu s obvezom iz članka 17. UEU‑a.

72

Talijanska Republika u svojoj replici ustraje na tome da članak 16. Uredbe o ZRP‑u treba promatrati cjelovito te da se načelo relativne stabilnosti, iako na isključiv način određuje postojeće ribolovne mogućnosti, kombinira s drugim interesima kako bi se odredile nove ribolovne mogućnosti.

73

Vijeće je u svojem odgovoru na repliku pojasnilo da je u trenutku uvođenja TAC‑a potrebno prvi puta odrediti ključ raspodjele, vodeći računa o interesima svake države članice. Slijedom toga, uvođenje TAC‑a nedvojbeno podrazumijeva dodjelu „novih ribolovnih mogućnosti” u smislu članka 16. Uredbe o ZRP‑u. Ta institucija usto dodaje da, budući da raspodjela ribolovnih mogućnosti između Unije i država nečlanica ovisi o sporazumu s tim državama, nije moguće odrediti primjenu internog Unijinog načela relativne stabilnosti, u Unijinim vanjskim odnosima. Vijeće smatra da se to načelo ne primjenjuje ni na raspodjelu ribolovnih mogućnosti između Unije i ostalih ugovornih stranaka Konvencije u ICCAT‑u ni na njihovu raspodjelu između država članica u Uniji povodom uvođenja novog TAC‑a.

74

Kao prvo, kad je riječ o povredi članka 17. UEU‑a, valja podsjetiti na to da je stavkom 1. te odredbe propisano da Komisija promiče opći interes Unije i u tu svrhu poduzima odgovarajuće inicijative, a svoje koordinacijske, izvršne i upravljačke funkcije obavlja u skladu s uvjetima predviđenima Ugovorima.

75

U skladu s člankom 2. Uredbe o ZRP‑u, Unijin je interes u ribolovnom sektoru, osobito, jamstvo održivog iskorištavanja i upravljanja, očuvanje morskih bioloških resursa i morskog okoliša, s ciljem postupnog obnavljanja i održavanja populacije izlovljavanih vrsta iznad razina koje mogu osigurati najviši održivi prinos. Unija te ciljeve nastoji ostvariti, ponajprije, na način da Vijeće, na prijedlog Komisije, donosi mjere određivanja i raspodjele ribolovnih mogućnosti, poput onih donesenih Uredbom br. 2017/127 i pobijanom uredbom.

76

Nastojanje ostvarenja tih ciljeva treba uzeti u obzir i u okviru Unijinih vanjskih odnosa u području ribolova, odnosno u kontekstu pregovora koji se vode u okviru regionalnih organizacija. To je slučaj kad je Unija pozvana izraziti stajalište u okviru pregovora unutar ICCAT‑a, organizacije zadužene za donošenje mjera na temelju kojih se može jamčiti dugoročno očuvanje i održivo iskorištavanje ribolovnih resursa u području pod njezinom odgovornošću.

77

U konkretnom slučaju valja naglasiti, s jedne strane, kao što to ističe Komisija, da se stajalište Unije u okviru ICCAT‑a sastoji od podržavanja donošenja mjera očuvanja i upravljanja ribljim stokovima na području primjene Konvencije ICCAT‑a, uključujući TAC, koje se temelje na najboljim dostupnim znanstvenim mišljenjima, kako bi se ostvario cilj iz članka 2. stavka 2. Uredbe o ZRP‑u, odnosno obnavljanje i održavanje populacije izlovljavanih vrsta iznad razina koje mogu osigurati najviši održivi prinos. U okviru ICCAT‑a, potreba suočavanja sa situacijom prekomjernog ribolova tog ribljeg stoka priznata je donošenjem preporuke 16‑05 kojom je predviđena primjena od 2017. plana obnove u trajanju od petnaest godina i uvođenje za tu godinu TAC‑a od 10500 tona, čija su načela i vrijednost kasnije preuzeti u Uredbi br. 2017/127. Ta je preporuka, na koju se pozivaju uvodne izjave 9. do 11. pobijane uredbe, usto predviđala da se određivanje ključa raspodjele tog TAC‑a među ugovornim strankama Konvencije treba odrediti na temelju transparentnih kriterija i ciljeva, koji uključuju one koji se odnose na okoliš i socioekonomska pitanja, kao i na temelju kriterija iz Rezolucije ICCAT‑a 15‑13 koja se odnosi na raspodjelu ribolovnih mogućnosti.

78

S druge strane, Komisijin mandat za vođenje pregovora u okviru ICCAT‑a u ime Unije priznavao joj je određenu fleksibilnost u tu svrhu. Međutim, Komisijin je cilj bio ostvariti za Uniju za godinu 2017. najmanje 70 % TAC‑a za sredozemnu sabljarku. Na temelju kompromisa ugovornih stranaka Konvencije Uniji je dodijeljena kvota od 70,756 % TAC‑a od 10500 tona.

79

Rezultat pregovora koje je vodila Komisija stoga ne pokazuje samo to da ona nije prekoračila granice svojega mandata, nego i da je upotrijebila svoju diskrecijsku ovlast naglašavanjem potrebe održivog upravljanja resursima sredozemne sabljarke u korist svih zainteresiranih stranaka, slijedom čega ta institucija tijekom tih pregovora nije povrijedila članak 17. UEU‑a.

80

Kao drugo, kad je riječ o prigovorima Talijanske Republike koji se odnose na načelo relativne stabilnosti, važno je podsjetiti da to načelo odražava kriterij raspodjele ribolovnih mogućnosti između država članica u obliku kvota dodijeljenih tim državama. Slijedom navedenog, tim se načelom ribarima ne dodjeljuje nikakvo jamstvo ulova fiksne količine ribe, s obzirom na to da zahtjev relativne stabilnosti treba razumjeti na način da znači samo održavanje prava na fiksni postotak za svaku državu članicu u toj raspodjeli (presuda od 22. studenoga 2007., Cofradía de pescadores San Pedro de Bermeo i dr./Vijeće, C‑6/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:702, t. 53.).

81

U konkretnom slučaju Talijanska Republika smatra da se načelo relativne stabilnosti primjenjuje, s jedne strane, u okviru Unije i njezinih odnosa s državama nečlanicama i, s druge strane, kako za raspodjelu postojećih ribolovnih mogućnosti, tako i za „nove ribolovne mogućnosti”. S druge strane, Vijeće, koje u tom pogledu podržavaju Komisija i Kraljevina Španjolska, smatra da se to načelo primjenjuje samo na unutarnjoj razini u Uniji te za postojeće ribolovne mogućnosti.

82

Kad je riječ o primjenjivosti načela relativne stabilnosti na dio TAC‑a koji je ICCAT općenito dodijelio Uniji, valja podsjetiti na to da se u članku 16. stavku 1. prvoj rečenici Uredbe o ZRP‑u pojašnjava da ribolovne mogućnosti dodijeljene „državama članicama” osiguravaju relativnu stabilnost ribolovnih aktivnosti „svake države članice” za svaki riblji stok ili ribarstvo. Usto, iz uvodne izjave 35. te uredbe proizlazi da je, s obzirom na, osobito, ovisnost pojedinih priobalnih zajednica o ribolovu, neophodno osigurati relativnu stabilnost ribolovnih aktivnosti dodjeljivanjem ribolovnih mogućnosti „državama članicama” na temelju predvidivog udjela u stokovima „za svaku državu članicu”.

83

Iz prethodno navedenog proizlazi da se načelo relativne stabilnosti primjenjuje samo kad je riječ o raspodjeli ribolovnih mogućnosti u Uniji, a ne u okviru njezinih vanjskih odnosa.

84

Kad je riječ o primjenjivosti tog načela na „nove ribolovne mogućnosti”, važno je prije svega istaknuti da je člankom 16. stavkom 1. drugom rečenicom Uredbe o ZRP‑u utvrđeno da se „prilikom dodjele novih ribolovnih mogućnosti” u obzir uzimaju interesi svake države članice.

85

Nadalje, valja podsjetiti na to da je Sud, kad je riječ o Uredbi br. 2371/2002, koja je prethodnica Uredbe o ZRP‑u, a osobito o članku 20. Uredbe br. 2371/2002, koji se, kao i članak 16. Uredbe o ZRP‑u, odnosi na dodjelu ribolovnih mogućnosti, presudio da valja razlikovati „postojeće ribolovne mogućnosti” od „novih ribolovnih mogućnosti”, o kojima je riječ u stavku 1. odnosno stavku 2. tog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2007., Španjolska/Vijeće, C‑141/05, EU:C:2007:653, t. 85.).

86

Dok „postojeće ribolovne mogućnosti” odgovaraju ribolovnim mogućnostima koje su među državama članicama već raspodijeljene, „nove ribolovne mogućnosti” su one koje su između tih država raspodijeljene prvi puta.

87

U vezi s time Sud je već presudio da zahtjev relativne stabilnosti valja razumjeti na način da znači održavanje fiksnog postotka za svaku državu članicu te da podrazumijeva da se prvotno određen ključ raspodjele nastavlja primjenjivati sve dok ne bude donesena uredba o izmjeni (presuda od 8. studenoga 2007., Španjolska/Vijeće, C‑141/05, EU:C:2007:653, t. 86. i navedena sudska praksa). Taj se zahtjev stoga primjenjuje samo ako prethodno postoji raspodjela ribolovnih mogućnosti, odnosno kad je riječ o „postojećim ribolovnim mogućnostima”.

88

Nasuprot tomu, taj se zahtjev ne može primjenjivati ako još nije određen nikakav ključ raspodjele između država članica. U tom slučaju, odnosno tijekom raspodjele „novih ribolovnih mogućnosti”, člankom 16. stavkom 1. drugom rečenicom Uredbe o ZRP‑u predviđeno je samo da se moraju uzeti u obzir „interesi svake države članice”, pri čemu pojam interesa može obuhvatiti potrebu očuvanja relativne stabilnosti ribolovnih aktivnosti, ali nije ograničen na tu potrebu (presuda od 8. studenoga 2007., Španjolska/Vijeće, C‑141/05, EU:C:2007:653, t. 87.).

89

U konkretnom slučaju, u nedostatku propisa o ograničavanju ribolovnih mogućnosti za sredozemnu sabljarku prije donošenja pobijane uredbe, valja zaključiti da su potonjom određene „nove ribolovne mogućnosti”, u smislu članka 16. stavka 1. Uredbe o ZRP‑u.

90

Iz toga proizlazi da se načelo relativne stabilnosti, kako je izraženo u članku 16. stavku 1. Uredbe o ZRP‑u, primjenjuje samo na postojeće ribolovne mogućnosti u Uniji te slijedom toga ni na raspodjelu ribolovnih mogućnosti između Unije i ugovornih stranaka Konvencije u ICCAT‑u ni na raspodjelu novih ribolovnih mogućnosti između država članica Unije povodom, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uvođenja novog TAC‑a.

91

Vijeće stoga donošenjem pobijane uredbe nije moglo povrijediti to načelo.

92

Kao treće, kad je riječ o načelu dobre uprave, kao što je izraženo u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, razlozi zbog kojih je zakonodavac Unije kao referentno razdoblje odabrao ono od 2012. do 2015., uz isključenje godina 2010. i 2011., već su izneseni u točkama 45., 46. i 60. ove presude.

93

U svakom slučaju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom i kao što proizlazi iz točke 57. ove presude, takav odabir ulazi u diskrecijsku ovlast Vijeća, kako u odnosu na određivanje prirode i dosega odredaba koje valja donijeti tako i, u određenoj mjeri, glede osnovnih podataka. U tom kontekstu sudski nadzor mora biti ograničen na provjeru je li prilikom donošenja pobijanog akta počinjena očita pogreška ili zlouporaba ovlasti ili je li tijelo o kojem je riječ očito prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti.

94

U vezi s time, kao što proizlazi iz točaka 58. do 62. ove presude, Vijeću se ne može prigovarati da je počinilo očitu pogrešku u ocjeni time što je odlučilo raspodijeliti između država članica udio TAC‑a koji je dodijeljen Uniji za 2017. na temelju prijašnjih ulova sredozemne sabljarke tijekom referentnog razdoblja uključenog između godina 2012. i 2015.

95

U tom kontekstu Vijeću se ne može prigovoriti da je povrijedilo načelo dobre uprave time što nije opravdalo odabir takvog referentnog razdoblja na temelju „rigorozne tehničke studije” s obzirom na to da upravo iz tehničkih podataka koje je pružila Komisija proizlazi da se tonaža ulova za 2010. i 2011. nije mogla uzeti u obzir.

96

S obzirom na prethodno navedeno, treći i osmi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovane.

97

Svojim tužbenim razlozima, koje valja razmotriti zajedno, Talijanska Republika tvrdi da su pobijanom uredbom povrijeđena načela zabrane retroaktivnosti, pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja s obzirom na to da je ona donesena krajem srpnja 2017. i počela proizvoditi učinke od 1. siječnja 2017., iako je prošla već polovica ribolovne sezone sredozemne sabljarke, koja traje od 1. travnja do 31. prosinca. Naime, suprotno onomu što je navedeno u uvodnoj izjavi 12. pobijane uredbe, njome je, prvi puta u odnosu na praksu prethodnih desetljeća, istodobno uveden obvezujući TAC, drastično smanjenje postotka tog TAC‑a koji pripada Uniji u odnosu na razinu prijašnjih godina i raspodjela Unijina udjela među državama članicama. Takva „revolucija” uvjeta proizvodnje u Unijinu ribolovnom sektoru trebala je biti odgovarajuće pripremljena i predstavljena dovoljno unaprijed kako bi se zainteresiranim strankama omogućila prilagodba.

98

Zakonodavac Unije također je povrijedio načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja s obzirom na to da je za svaki gospodarski subjekt predmetnog sektora bilo ključno da se može osloniti na stabilan normativni okvir čije bi eventualne izmjene bile makar predvidive.

99

Vijeće navodi, s jedne strane, da je TAC već bio određen za sredozemnu sabljarku, u konkretnom slučaju Uredbom br. 2017/127 donesenom u siječnju 2017., i to unatoč tomu što u tom trenutku u ICCAT‑u još nije došlo do sporazuma o raspodjeli tog TAC‑a i, s druge strane, unatoč tomu što sezona ribolova sredozemne sabljarke traje od 1. travnja do 31. prosinca.

100

Ta institucija smatra da je očito da je taj TAC zatim trebalo izmijeniti kako bi se smanjio na udio TAC‑a koji je dodijeljen Uniji nakon što ga je ICCAT utvrdio. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta legitimnim očekivanjima glede dodjele posebne kvote Talijanskoj Republici. Jednako tako, na načelo pravne sigurnosti može se valjano pozivati tek nakon što su određeni TAC i njegov udio dodijeljen Uniji te nakon što je izvršena njegova raspodjela među državama članicama. U međuvremenu, za svaku ribolovnu aktivnost prije određivanja tih kvota, trebalo je uzeti u obzir određeni stupanj nesigurnosti i opreza, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti primjene načela zaštite legitimnih očekivanja.

101

Usto, iako je Vijeće čekalo konačnu odluku ICCAT‑a, ono je tek u listopadu 2017. moglo odrediti kvote dodijeljene državama članicama za 2017. Odluka donesena krajem te godine, ali koja je počela proizvoditi učinke 1. siječnja te godine i u skladu s kojom je valjalo smanjiti ulov sredozemne sabljarke, zasigurno je bila štetnija iz gledišta pravne sigurnosti.

102

Kraljevina Španjolska ističe da je retroaktivna primjena pravnih akata Unije u području ribolova potpuno uobičajena.

103

Komisija smatra da podaci o ulovu sredozemne sabljarke na razini Unije pokazuju ukupno 5125 tona za 2016., u odnosu na 4793,4 tone za 2017., što je godina u kojoj je kvota dodijeljena Uniji iznosila 7410 tona. Uzrok tog smanjenja ulova u 2017. je, djelomično, određivanje zabrane ribolova tijekom prva tri mjeseca te godine, a djelomično i smanjenje ulova u odnosu na 2016., koje je uočeno od travnja 2017., mjeseca kad se otvara sezona ribolova sredozemne sabljarke.

104

Međutim, potonje smanjenje ne može se nikako izravno povezati sa smanjenjem za manje od 600 tona, određenim nakon odluke ICCAT‑a o utvrđivanju udjela TAC‑a koji pripada Uniji na 70,756 %. Naime, ulov sredozemne sabljarke tijekom 2017. zaista je ostao na razini onih odobrenih na temelju pobijane uredbe.

105

Također, od početka sezone 2017. ulovi su smanjeni u odnosu na one iz prethodne godine. Ta se tendencija nastavila tijekom cijele ribolovne sezone 2017., čak i nakon što je pobijana uredba krajem srpnja 2017. stupila na snagu. U tim okolnostima, ne može se valjano tvrditi da su stupanjem na snagu pobijane uredbe povrijeđena načela zaštite legitimnih očekivanja ili pravne sigurnosti.

106

Kad je riječ o, kao prvo, retroaktivnom učinku pobijane uredbe, valja podsjetiti na to da, iako se načelu pravne sigurnosti u pravilu protivi to da se polazna točka vremenskog važenja akta Unije odredi na dan prije njegove objave, to je iznimno moguće ako to zahtijeva cilj općeg interesa, ako se uredno poštuje načelo zaštite legitimnih očekivanja te ako iz teksta, svrhe ili strukture odredaba o kojima je riječ proizlazi da im valja priznati takav učinak (presuda od 19. ožujka 2009., Mitsui & Co. Deutschland, C‑256/07, EU:C:2009:167, t. 32. i navedena sudska praksa).

107

Nesporno je da je određivanje TAC‑a za sredozemnu sabljarku već bilo predviđeno Uredbom br. 2017/127 od 1. siječnja 2017., u visini od 10500 tona. Slijedom toga, iako je raspodjelu među državama članicama udjela u tom TAC‑u dodijeljenog Uniji tek trebalo odrediti, načelo uspostave novih ribolovnih mogućnosti uspostavljeno je od siječnja 2017., odnosno prije početka ribolovne sezone sredozemne sabljarke 1. travnja 2017. Iz toga proizlazi da je, kao što navodi Talijanska Republika, odluka o smanjenju povijesnog udjela donesena istodobno s uvođenjem TAC‑a.

108

Usto, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 9. do 11. pobijane uredbe, Vijeće je njome osobito nastojalo ispoštovati udio u TAC‑u za sredozemnu sabljarku, određen u okviru ICCAT‑a za 2017. Međutim, budući da je službeno odobrenje raspodjele TAC‑a za tu vrstu doneseno tek 18. travnja 2017., taj se cilj mogao ostvariti samo predviđanjem retroaktivne primjene pobijane uredbe, od 1. siječnja iste godine.

109

Usto, kao što to ističe Komisija, valja utvrditi da u trenutku stupanja na snagu pobijane uredbe, 30. srpnja 2017. ribolovne mogućnosti sredozemne sabljarke nisu bile ni blizu iskorištene. Naime, tijekom razdoblja od 1. travnja 2017., odnosno datuma početka ribolovne sezone za tu vrstu, pa do kraja srpnja 2017. u Uniji je ulovljeno nešto više od 2298,3 tone sredozemne sabljarke na 7410 tona koje odgovaraju udjelu u TAC‑u dodijeljenom Uniji za 2017. Tijekom istog razdoblja iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da su talijanski ribari ulovili oko 1271,3 tone sredozemne sabljarke za kvotu od 3736 tona, koja je pobijanom uredbom dodijeljena Talijanskoj Republici.

110

U svakom je slučaju važno istaknuti da je potonja kvota dosegnuta 31. prosinca 2017. s obzirom na to da su talijanski ribari izlovili 2285,3 tone sredozemne sabljarke, odnosno 61,16 % te kvote.

111

Kao drugo, kad je riječ o načelu pravne sigurnosti i načelu zaštite legitimnih očekivanja, valja istaknuti da prvonavedeno zahtijeva, osobito, da pravna pravila budu jasna, precizna i predvidljiva u svojim učincima, osobito kad mogu imati nepovoljne posljedice na pojedince i poduzetnike (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2018., Klohn, C‑167/17, EU:C:2018:833, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

112

Pravo na zaštitu legitimnih očekivanja, povezano s načelom pravne sigurnosti, ima svaki pojedinac koji se nalazi u situaciji iz koje proizlazi da je uprava Unije kod te osobe stvorila utemeljena očekivanja. Precizne, bezuvjetne i usklađene informacije koje dolaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora čine jamstva koja mogu pobuditi takva očekivanja, kakav god bio oblik u kojem su priopćena. Međutim, nitko se ne može pozivati na povredu tog načela u nedostatku preciznih jamstava uprave. Jednako tako, ako je pažljiv i razborit gospodarski subjekt u stanju predvidjeti donošenje mjere Unije koja može utjecati na njegove interese, on se ne može pozivati na to načelo nakon što je ta mjera donesena (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, EU:C:2011:153, t. 71. do 73. i navedenu sudsku praksu).

113

U konkretnom slučaju gospodarski subjekti talijanskog ribolovnog sektora nisu se mogli pozvati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja s obzirom na to da su bili u stanju, zbog određivanja TAC‑a za sredozemnu sabljarku od trenutka objave Uredbe br. 2017/127, predvidjeti da će biti određene nove ribolovne mogućnosti s ciljem raspodjele između država članica udjela TAC‑a koji pripada Uniji. Kao što je navedeno u točki 107. ove presude, načelo dodjele novih ribolovnih mogućnosti, iako je njihovu točnu razinu tek trebalo odrediti, bilo je poznato na dan početka ribolovne sezone sredozemne sabljarke.

114

Vijeću se ne može prigovoriti ni da je gospodarskim subjektima talijanskog ribolovnog sektora pružilo bilo kakvo osiguranje kad je riječ o točnom iznosu ribolovne kvote koja će za njih biti predviđena pobijanom uredbom.

115

Naposljetku, kao što to s pravom tvrdi Vijeće, na načelo pravne sigurnosti može se valjano pozivati tek nakon što je izvršena raspodjela TAC‑a između država članica, što nije bio slučaj prije stupanja na snagu pobijane uredbe.

116

Iz toga proizlazi da četvrti i deseti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovane.

117

Talijanska Republika ističe da je Komisija tijekom 2014. zaključila postupak zbog povrede koji je na temelju članka 260. stavka 2. UFEU‑a pokrenula tijekom 2011. zbog toga što su talijanski ribari navodno koristili lebdeće (plovuće) mreže. Slijedom toga, odabir isključenja godina 2010. i 2011. iz referentnog razdoblja za utvrđivanje kvota dodijeljenih državama članicama znači da je Vijeće u praksi imalo namjeru određivanja sankcije protiv Talijanske Republike za povredu njezine obveze nadzora zabrane korištenja takvih sredstava ulova. Člancima 258. i 260. UFEU‑a ovlast pokretanja postupaka zbog povrede država članica dodijeljena je isključivo Komisiji, dok je Vijeće u potpunosti nenadležno za donošenje, makar i u obliku uredbe, mjera kojima se države članice sankcioniraju za povrede obveza koje imaju na temelju prava Unije. Slijedom toga, u donošenju pobijane uredbe počinjena je povreda članaka 258. i 260. UFEU‑a.

118

Vijeće procjenjuje da se tim argumentom zanemaruje priroda i svrha pobijane uredbe. Kako bi se moglo odlučiti o raspodjeli između država članica udjela TAC‑a dodijeljenog Uniji, na temelju pouzdanih podataka, potrebno je postići sporazum s drugim ugovornim strankama Konvencije o TAC‑u i Unijinu udjelu u TAC‑u te odrediti referentno razdoblje. Kad je riječ o određivanju udjela Unije u TAC‑u za sredozemnu sabljarku, ICCAT se nije oslonio samo na brojke koje se odnose na ulov, nego i na druge kriterije. Taj je udio unatoč tomu blizu tim brojkama (oko 70 % TAC‑a umjesto 75 %). Nipošto nije riječ o sankciji protiv Talijanske Republike s obzirom na to da je rezultat tih pregovora u ICCAT‑u imao utjecaj i na druge države članice o kojima je riječ.

119

Kad je riječ o raspodjeli između država članica udjela u TAC‑u dodijeljenog Uniji, odabir nedavnog razdoblja od četiri godine, odnosno od 2012. do 2015., a priori je savršeno razuman odabir, u nedostatku pravila kojime bi se određivalo koje razdoblje se mora uzeti u obzir.

120

Kao što je navedeno u točkama 56., 69. i 93. ove presude, zakonodavac Unije u području ribolova raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću, koja odgovara političkim odgovornostima koje su mu dodijeljene člancima 40. do 43. UFEU‑a, te se sudski nadzor treba ograničiti na provjeru je li u donošenju mjere o kojoj je riječ počinjena očita pogreška u ocjeni ili zloupotreba ovlasti ili je li institucija o kojoj je riječ očito prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti.

121

Kad je riječ o, prije svega, odabiru referentnog razdoblja od 2012. do 2015., valja podsjetiti na to da se, kao što je odlučeno u točkama 58. do 62. ove presude, Vijeću ne može prigovoriti da je tim odabirom počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

122

Nadalje, kao što je Sud već imao priliku presuditi, smanjenje ribolovnih mogućnosti ne može se izjednačiti ni s jednim oblikom sankcije (vidjeti po analogiji presudu od 25. listopada 2001, Italija/Vijeće, C‑120/99, EU:C:2001:567, t. 75.).

123

Naposljetku, i u svakom slučaju, određivanje ključa raspodjele za nove ribolovne mogućnosti od strane Vijeća ne može se izjednačiti s ovlastima koje Komisija ima na temelju članaka 258. i 260. UFEU‑a.

124

Slijedom navedenog, sedmi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

125

Talijanska Republika ističe da pobijana uredba predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva s obzirom na to da penalizira talijanske ribare smanjenjem za više stotina tona njihovih ribolovnih mogućnosti za sredozemnu sabljarku za 2017. Naime, ta se mjera smanjenja primjenjuje samo na talijanske ribare, dok se primjenom referentnog razdoblja od 2012. do 2015. ne penaliziraju ribari drugih država članica.

126

Vijeće navodi da uvođenje TAC‑a koji se odnosi na tu vrstu, udjela dodijeljenog Uniji te, slijedom toga, kvota dodijeljenih državama članicama, nužno podrazumijeva ograničenje ribolovnih mogućnosti, ali se to ograničenje primjenjuje na sve države članice o kojima je riječ. Slijedom toga, nema povrede načela zabrane diskriminacije.

127

Komisija ističe da, osim okolnosti da stopa iskorištenosti dodijeljene kvote nije prešla 61,16 % te kvote za 2017. te da je stoga utjecaj mjere smanjenja o kojoj je riječ bio relativan, Sud je u svojoj presudi od 16. lipnja 1987., Romkes (46/86, EU:C:1987:287), već presudio da korištenje metode poput one koja je u konkretnom slučaju korištena za određivanje kvota o kojima je riječ nije nespojivo s načelom zabrane diskriminacije.

128

Kraljevina Španjolska ističe da ni postupak dodjele u ICCAT‑u tog udjela u TAC‑u ni njegova kasnija raspodjela između različitih država članica o kojima je riječ, koja je provedena pobijanom uredbom i koja se ujednačeno primjenjuje u Uniji, nisu uzrok nikakvog različitog postupanja u korist ili na štetu jedne ili druge od tih država.

129

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 40. stavak 2. drugi podstavak UFEU‑a, u vezi s njegovim člankom 38. stavkom 1. drugim podstavkom, koji propisuje zabranu svake diskriminacije u području zajedničke poljoprivredne i ribarstvene politike, samo je specifičan izraz općeg načela jednakosti koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo različito postupanje objektivno opravdano (presude od 8. studenoga 2007., Španjolska/Vijeće, C‑141/05, EU:C:2007:653, t. 40. i navedena sudska praksa, i od 11. siječnja 2017., Španjolska/Vijeće, C‑128/15, EU:C:2017:3, t. 80. i navedena sudska praksa).

130

Važno je istaknuti i da metoda korištena za određivanje postotaka koji se državama članicama dodjeljuju ovisno o količinama koje su njihove flote izlovile tijekom referentnog razdoblja nije nespojiva s načelom zabrane diskriminacije s obzirom na to da ta metoda zahtijeva od ribara svake države članice ograničavanja koja su proporcionalna ulovljenim količinama prije stupanja na snagu pravnog akta Unije kojime se ograničavaju ribolovne mogućnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 1987., Romkes, 46/86, EU:C:1987:287, t. 23.).

131

Iz toga proizlazi da, iako je Sud u okviru odluka o pitanjima usporedivima s onima o kojima je riječ u ovoj tužbi, osobito u točki 113. presude od 17. ožujka 2011., AJD Tuna (C‑221/09, EU:C:2011:153), različito postupanje prema državama članicama, konkretnije, u predmetu u kojemu je donesena spomenuta presuda ovisno o zastavi ili državi registracije subjekata, ocijenio nezakonitim, Talijanska Republika u okviru ove tužbe nije pružila nikakav element na temelju kojega bi se moglo utvrditi da je prema talijanskim ribarima postupano nepovoljnije nego prema ribarima iz drugih država članica koji se nalaze u usporedivoj situaciji.

132

Slijedom navedenog, deveti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

133

Budući da nijedan tužbeni razlog koji je Talijanska Republika istaknula u potporu ovoj tužbi nije mogao biti prihvaćen, tužbu valja odbiti u cijelosti.

134

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Vijeće postavilo zahtjev da se Talijanskoj Republici naloži snošenje troškova i da potonja nije uspjela u postupku, nalaže joj se snošenje troškova.

135

U skladu s člankom 140. stavkom 1. tog poslovnika, Kraljevina Španjolska i Komisija snose vlastite troškove intervencije u postupak.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: