Predmet C-384/17

Dooel Uvoz-Izvoz Skopje Link Logistic N&N

protiv

Budapest Rendőrfőkapitánya

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Szombathelyi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Cestovni prijevoz – Porezne odredbe – Direktiva 1999/62/EZ – Naknade koje se naplaćuju za korištenje određenih infrastruktura za teška teretna vozila – Cestarina – Obveza država članica da uspostave učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije – Paušalna novčana kazna – Načelo proporcionalnosti – Izravna primjenjivost direktive”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 4. listopada 2018.

  1. Temeljna prava – Načelo proporcionalnosti kaznenih djela i kazni – Doseg

    (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 49. st. 3., čl. 51. i čl. 52. st. 1.)

  2. Promet – Cestovni promet – Porezne odredbe – Usklađivanje zakonodavstava – Direktiva 1999/62 – Naknade koje se naplaćuju za korištenje određenih infrastruktura za teška teretna vozila – Obveza država članica da uspostave učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije – Izravan učinak – Nepostojanje

    (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 1999/62, kako je izmijenjena Direktivom 2011/76, čl. 9.a)

  1.  Načelo proporcionalnosti državama članicama nalaže donošenje mjera koje su prikladne za postizanje zadanih ciljeva i koje ne prekoračuju ono što je nužno za njihovo ostvarenje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. travnja 2018., Egenberger, C-414/16, EU:C:2018:257, t. 68. i navedenu sudsku praksu). To načelo, zajamčeno i člankom 49. stavkom 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kojim je propisano da strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu, države članice, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, moraju poštovati kada provode pravo Unije. Stoga strogost izrečene sankcije mora odgovarati težini pojedinog kažnjivog djela, pri čemu taj zahtjev proizlazi ne samo iz članka 52. stavka 1. Povelje nego i iz načela proporcionalnosti kazni, predviđenog njezinim člankom 49. stavkom 3. (vidjeti u tom smislu presudu od 20. ožujka 2018., Garlsson Real Estate i dr., C-537/16, EU:C:2018:193, t. 56.). Iz toga proizlazi da se načelom proporcionalnosti zahtijeva, s jedne strane, da izrečena sankcija odgovara težini kažnjivog djela i, s druge strane, da se prilikom određivanja sankcije i utvrđivanja iznosa novčane kazne uzmu u obzir pojedinačne okolnosti slučaja.

    (t. 40.-42., 45.)

  2.  Ne može se smatrati da zahtjev proporcionalnosti, predviđen člankom 9.a Direktive 1999/62/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 1999. o naknadama koje se naplaćuju za korištenje određenih infrastruktura za teška teretna vozila, kako je izmijenjena Direktivom 2011/76/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2011., ima izravan učinak. Nacionalni sud mora, na temelju svoje obveze da poduzme sve opće ili posebne mjere potrebne da se osigura provedba te odredbe, tumačiti nacionalno pravo u skladu s potonjom ili, ako takvo usklađeno tumačenje nije moguće, izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu ako bi njezina primjena u konkretnim okolnostima dovela do ishoda koji je u suprotnosti s pravom Unije.

    Stoga, kako bi se u okviru Direktive 1999/62 provelo načelo proporcionalnosti, države članice moraju donijeti pravne akte koji su nužni u skladu s njihovim nacionalnim pravom, s obzirom na to da članak 9.a te direktive propisuje obvezu koja po svojoj naravi zahtijeva da te države članice, koje prilikom prenošenja te obveze imaju veliku marginu prosudbe, donesu akt. U tom kontekstu valja istaknuti da ta direktiva ne sadržava podrobnija pravila kad je riječ o određivanju navedenih nacionalnih sankcija i osobito ne propisuje nikakve izričite kriterije za ocjenu njihove proporcionalnosti (presuda od 22. ožujka 2017., Euro-Team i Spirál-Gép, C-497/15 i C-498/15, EU:C:2017:229, t. 38.). Stoga, s obzirom na to da članak 9.a Direktive 1999/62 zahtijeva intervenciju država članica i da im povjerava znatnu marginu prosudbe, ne može se zaključiti da je on s obzirom na svoj sadržaj bezuvjetan i dovoljno precizan, što isključuje njegov izravan učinak.

    Suprotno tumačenje dovelo bi u praksi do isključivanja diskrecijske ovlasti koja je povjerena samim nacionalnim zakonodavcima, koji su dužni osmisliti prikladan sustav sankcija u okviru definiranom člankom 9.a Direktive 1999/62. Iz toga slijedi da se u okolnostima poput onih iz glavnog predmeta zahtjev proporcionalnosti sankcija, predviđen člankom 9.a Direktive 1999/62, ne može tumačiti na način da nacionalnom sudu nameće da zamijeni nacionalnog zakonodavca.

    (t. 51.-55., 62. i izreka)