Predmet C-295/17

MEO – Serviços de Comunicações e Multimédia SA

protiv

Autoridade Tributária e Aduaneira

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Arbitral Tributário (Centro de Arbitragem Administrativa))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost (PDV) – Direktiva 2006/112/EZ – Područje primjene – Oporezive transakcije – Isporuka uz naknadu – Razlika između neoporezive štete i kamata i oporezive isporuke usluga koje se pružaju plaćanjem ‚novčane naknade’”

Sažetak – presuda Suda (peto vijeće) od 22. studenoga 2018.

  1. Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Porezna osnovica – Smanjenje u slučaju poništaja, otkaza, raskida ili smanjenja cijene – Nepostojanje stvarnog povrata dugovanog iznosa u slučaju raniji raskida ugovora – Ispravak odgovarajućeg iznosa poreza

    (Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 73.)

  2. Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Oporezive transakcije – Naplatno pružanje usluga – Ugovor o pružanju usluga kojim se predviđa minimalno ugovorno razdoblje – Naknada za isporuku usluge – Pojam novčane naknade – Unaprijed određen iznos koji se naplaćuje u slučaju ranijeg raskida ugovora, a koji se odnosi na iznos vezan za preostalo ugovorno razdoblje – Uključenost

    (Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 2. st. 1. t. (c))

  3. Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Oporezive transakcije – Naplatno pružanje usluga – Ugovor o pružanju usluga kojim se predviđa minimalno ugovorno razdoblje – Unaprijed određen iznos koji se naplaćuje u slučaju ranijeg raskida ugovora – Kvalifikacija navedenog iznosa kao naknade za pružanje usluga – Cilja odvraćanja i naknade štete – Iznos koji je viši od onoga iz ugovora zaključenog na neodređeno razdoblje i koji se po nacionalnom pravu smatra ugovornom kaznom – Nepostojanje utjecaja tih elemenata na navedenu kvalifikaciju

    (Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 2. st. 1. t. (c))

  1.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 53.-56.)

  2.  Članak 2. stavak 1. točku (c) Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost treba tumačiti na način da prethodno utvrđeni iznos, koji gospodarski subjekt prima u slučaju da njegov korisnik prijevremeno raskine ugovor o pružanju usluga kojim se predviđa minimalno ugovorno razdoblje ili ako se taj ugovor raskine iz razloga koji se potonjem može pripisati, a koji odgovara iznosu koji bi taj subjekt primao tijekom ostatka navedenog razdoblja da do takvog raskida nije došlo, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, treba smatrati naknadom za isporuku usluga koja se obavlja uz naknadu i koja kao takva podliježe tom porezu.

    (t. 57., izreka 1.)

  3.  Činjenica da je svrha paušalnog iznosa odvratiti korisnike od nepoštovanja minimalnog ugovornog razdoblja i nadoknaditi štetu nanesenu operatoru u slučaju nepoštovanja tog razdoblja, činjenica da je naknada koju je primio trgovački zastupnik za sklapanje ugovora kojima se određuje minimalno ugovorno razdoblje veća od naknade predviđene u ugovorima kojima to razdoblje nije određeno i činjenica da je navedeni iznos u nacionalnom pravu kvalificiran kao ugovorna kazna nisu odlučujuće za kvalifikaciju prethodno utvrđenog iznosa u ugovoru o pružanju usluga koji korisnik duguje u slučaju prijevremenog raskida ugovora.

    U tom pogledu valja istaknuti da pojam „isporuka usluga” u smislu Direktive o PDV u treba tumačiti neovisno o ciljevima i rezultatima predmetnih transakcija (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. lipnja 2013., Newey, C 653/11, EU:C:2013:409, t. 41.).

    Nasuprot tomu, kao što je već utvrđeno u točki 43. ove presude, bitno je uzeti u obzir gospodarsku stvarnost predmetne transakcije, koja je temeljni kriterij za primjenu zajedničkog sustava PDV‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. lipnja 2013., Newey, C‑653/11, EU:C:2013:409, t. 42., 48. i 49. i navedenu sudsku praksu).

    Prema ustaljenoj praksi Suda, pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. studenoga 2017., Kozuba Premium Selection, C‑308/16, EU:C:2017:869, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

    (t. 60., 61., 67., 70., izreka 2.)