1

Svojom žalbom Canadian Solar Emea GmbH, Canadian Solar Manufacturing (Changshu) Inc., Canadian Solar Manufacturing (Luoyang) Inc., Csi Cells Co. Ltd i Csi Solar Power Group Co. Ltd, prethodno Csi Solar Power (China) Inc. (u daljnjem tekstu: Csi Solar Power) zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 28. veljače 2017., Canadian Solar Emea i dr./Vijeće (T‑162/14, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:124), jer je Opći sud njome odbio njihovu tužbu za poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1238/2013 od 2. prosinca 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2013., L 325, str. 1., u daljnjem tekstu: sporna uredba), u dijelu u kojem se odnosi na žalitelje.

2

Svojom protužalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje pobijane presude jer je Opći sud, s jedne strane, odbio prigovor nedopuštenosti koji je ona iznijela i, s druge strane, počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.; u daljnjem tekstu: osnovna uredba).

3

Članak 1. stavci 2. i 3. osnovne uredbe predviđaju:

„2.   Smatra se da je proizvod po dampinškim cijenama ako njegova izvozna cijena u Zajednicu iznosi manje od usporedive cijene za istovjetan proizvod određene u zemlji izvoznici u uobičajenom tijeku trgovine.

3.   Zemlja izvoznica uobičajeno je zemlja podrijetla. Međutim, to može biti i neka zemlja posrednica osim ako se, na primjer, proizvodi samo provoze kroz tu zemlju, odnosno ako se dotični proizvodi ne proizvode u toj zemlji ili za njih ne postoji usporediva cijena u toj zemlji.”

4

Člankom 2. stavkom 7. točkom (a) te uredbe propisano je:

„U slučaju uvoza iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva uobičajena vrijednost određuje se na temelju cijene ili izračunane vrijednosti u nekoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva, odnosno cijene iz takve treće zemlje u druge zemlje, uključujući Zajednicu, odnosno ako to nije moguće, na nekoj drugoj razumnoj osnovi, uključujući stvarno plaćenu ili naplativu cijenu u Zajednici za istovjetan proizvod, odgovarajuće prilagođenu, ako je potrebno, kako bi uključivala razumnu profitnu maržu.

Odgovarajuća treća zemlja tržišnoga gospodarstva odabire se na razuman način, pri čemu se u obzir uzimaju svi pouzdani podaci dostupni u trenutku odabira. Vodi se računa i o rokovima; ako je moguće, koristi se treća zemlja tržišnoga gospodarstva nad kojom se provodi isti ispitni postupak.

Stranke iz ispitnog postupka obavješćuju se odmah nakon pokretanja o odabranoj trećoj zemlji tržišnoga gospodarstva te im se daje 10 dana za primjedbe.”

5

U skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (c) te uredbe, „zahtjev iz točke (b) mora biti podnesen u pisanom obliku i sadržavati dostatne dokaze da proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva” i u tom smislu ispunjava točno nabrojene kriterije. Ta odredba dodaje:

„Odluka o tome zadovoljava li proizvođač navedene kriterije donosi se u roku od tri mjeseca od pokretanja ispitnog postupka, a po završetku savjetovanja o tom pitanju sa Savjetodavnim odborom i nakon što je proizvodnji Zajednice omogućeno iznošenje primjedaba. Ova odluka ostaje na snazi tijekom cijelog ispitnog postupka.”

6

Naslovljen „Utvrđivanje štete”, članak 3. stavci 6. i 7. te uredbe glasi:

„6.   Na temelju svih relevantnih dokaza predstavljenih u vezi sa stavkom 2. mora se dokazati da dampinški uvoz nanosi štetu u smislu ove Uredbe. Konkretno, to podrazumijeva dokazivanje da su obujam uvoza i/ili razine cijena utvrđeni sukladno stavku 3., odgovorni za učinak na proizvodnju Zajednice, a kako je predviđeno stavkom 5., a da je učinak prisutan u mjeri koja se može smatrati značajnom.

7.   Ispituju se također i svi ostali čimbenici, osim dampinškog uvoza, koji istodobno nanose štetu proizvodnji Zajednice kako bi se osiguralo da šteta koju nanesu ti drugi čimbenici ne bude pripisana dampinškom uvozu prema stavku 6. U tom pogledu mogu se razmatrati čimbenici koji uključuju obujam i cijene uvoznih proizvoda koji se ne prodaju po dampinškim cijenama, smanjenje potražnje ili promjene strukture potrošnje, ograničavajuću trgovinsku praksu i razvoj tehnologije te izvozne rezultate i produktivnost proizvodnje Zajednice.”

7

Članak 9. stavak 4. osnovne uredbe, koji se odnosi na uvođenje konačnih pristojbi, propisuje:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i dampingom nanesene štete i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Zajednice u skladu s člankom 21., Vijeće [Europske unije], postupajući na temelju prijedloga Komisije, a nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. Prijedlog usvaja Vijeće, osim ako ono odluči, običnom većinom, odbiti prijedlog u razdoblju od jednog mjeseca od kada Komisija podnese prijedlog. […] Iznos antidampinške pristojbe ne prelazi utvrđeni iznos utvrđene dampinške marže, a manji je od marže ako je taj manji iznos dostatan za uklanjanje štete za proizvodnju Zajednice.”

8

Članak 17. osnovne uredbe propisuje:

„1.   U slučajevima kada je broj podnositelja zahtjeva, izvoznika ili uvoznika vrsta proizvoda ili transakcija velik, ispitni postupak može se ograničiti na razuman broj stranaka, proizvoda ili transakcija korištenjem statistički valjanih uzoraka na temelju raspoloživih podataka u vrijeme odabira ili na najveći reprezentativni obujam proizvodnje, prodaje ili izvoza koji se razumno može ispitati u raspoloživom razdoblju.

[…]”

9

Dana 12. prosinca 2012. donesena je Uredba (EU) br. 1168/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Uredbe br. 1225/2009 (SL 2012., L 344, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 277.). U skladu s člankom 1. Uredbe br. 1168/2012:

„[Osnovna uredba] mijenja se kako slijedi:

‚Ako je Komisija, u skladu s člankom 17. ograničila ispitni postupak, antidampinška pristojba, koja se primjenjuje na uvoz od izvoznika ili proizvođača koji su se javili u skladu s člankom 17., a koji nisu obuhvaćeni ispitnim postupkom, ne prelazi ponderiranu prosječnu dampinšku maržu utvrđenu za stranke u uzorku, neovisno o tome je li uobičajena vrijednost za iste utvrđena na temelju članka 2. stavaka od 1. do 6. ili članka 2. stavka 7. točke (a).’”

10

U skladu s člancima 2. i 3. Uredbe br. 1168/2012, ona se primjenjuje na sve nove i tekuće ispitne postupke od 15. prosinca 2012. i stupa na snagu sljedećeg dana od dana objave u Službenom listu Europske unije. Ta je objava bila 14. prosinca 2012.

11

U skladu s člankom 1. stavkom 1. sporne uredbe, uvodi se konačna antidampinška pristojba na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula ili ploča i ćelija vrste koja se rabi u kristalnim silicijskim fotonaponskim modulima ili pločama, podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine, obuhvaćenih određenim oznakama Kombinirane nomenklature iz Priloga I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL 1987., L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.), u verziji koja se primjenjivala u trenutku donošenja sporne uredbe. Stavak 2. tog članka utvrđuje stopu konačne antidampinške pristojbe koja se primjenjuje na neto cijenu franko granica Unije, neocarinjeno, za proizvode opisane u stavku 1. tog članka koje proizvode društva nabrojena u tom stavku 2.

12

U skladu s člankom 3. stavkom 1. sporne uredbe, koji se primjenjuje na određene proizvode koji su obuhvaćeni tom određenom kombiniranom nomenklaturom i za koje su račune izdala društva od kojih je Komisija prihvatila preuzimanje obveza i čiji su nazivi navedeni u Prilogu Provedbenoj odluci Komisije 2013/707/EU оd 4. prosinca 2013. o potvrdi prihvaćanja preuzete obveze u vezi s antidampinškim i antisubvencijskim mjerama koje se odnose na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine za vrijeme primjene konačnih mjera (SL 2013., L 325, str. 214.), uvoz prijavljen radi puštanja u slobodan promet izuzet je od antidampinške pristojbe uvedene člankom 1. sporne uredbe ako su ispunjeni određeni uvjeti.

13

Člankom 3. stavkom 2. sporne uredbe određeno je da carinski dug nastaje u trenutku prihvaćanja prijave za puštanje u slobodan promet kada se utvrdi da jedan ili više uvjeta navedenih u stavku 1. tog članka nije ispunjeno ili kada Komisija povuče prihvaćanje preuzete obveze.

14

Žalitelji pripadaju grupi Canadian Solar. Canadian Solar Manufacturing (Changshu), Canadian Solar Manufacturing (Luoyang), Csi Cells Co. i Csi Solar Power su proizvođači izvoznici kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ćelija. Canadian Solar Emea je s njima povezani uvoznik sa sjedištem u Uniji.

15

Dana 6. rujna 2012. Komisija je u Službenom listu Europske unije objavila Obavijest o pokretanju antidampinškog postupka koji se odnosi na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija i poluvodičkih pločica – wafera) poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2012., C 269, str. 5.).

16

Grupa Canadian Solar surađivala je u okviru tog postupka.

17

Žalitelji su 21. rujna 2012. podnijeli zahtjev da budu odabrani za uzorak, predviđen člankom 17. osnovne uredbe. Međutim, taj zahtjev nije bio prihvaćen.

18

Usporedo s time, dana 8. studenoga 2012. Komisija je u Službenom listu Europske unije objavila Obavijest o pokretanju antisubvencijskog postupka koji se odnosi na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija i poluvodičkih pločica – wafera) poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2012., C 340, str. 13.).

19

Žalitelji, koji su proizvođači izvoznici, podnijeli su 13. studenoga 2012., na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) osnovne uredbe, zahtjeve za priznavanje svojstva društva koje posluje u uvjetima tržišnog gospodarstva (u daljnjem tekstu: SDTG).

20

Komisija je 3. siječnja 2013. obavijestila žalitelje da se ti zahtjevi neće razmatrati.

21

Komisija je 1. ožujka 2013. donijela Uredbu (EU) br. 182/2013 o uvjetovanju evidentiranjem uvoza određenih silicijskih fotovoltažnih modula i ključnih elemenata (npr. ćelije i pločice) podrijetlom ili poslanih iz Republike Kine (SL 2013., L 61, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 130., str. 282.).

22

Komisija je 4. lipnja 2013. donijela Uredbu (EU) br. 513/2013 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (npr. ćelija i pločica) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine i izmjeni Uredbe br. 182/2013 (SL 2013., L 152, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 119.; u daljnjem tekstu: privremena uredba).

23

Komisija je 2. kolovoza 2013. donijela Odluku 2013/423/EU o prihvaćanju ponude za preuzimanje obveze u vezi s antidampinškim postupkom u pogledu uvoza fotonaponskih modula od kristalnog silicija i njihovih ključnih sastavnih dijelova (tj. ćelija i poluvodičkih pločica – wafera) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2013., L 209, str. 26.), od strane grupe kineskih proizvođača izvoznika koji su surađivali i koji su nabrojeni u prilogu toj odluci, među kojima su Canadian Solar Manufacturing (Changshu), Canadian Solar Manufacturing (Luoyang), Csi Cells Co. i Csi Solar Power zajedno s Kineskom trgovačkom komorom za uvoz i izvoz strojeva i elektroničkih proizvoda (u daljnjem tekstu: CCCME).

24

Istog dana Komisija je donijela Uredbu (EU) br. 748/2013 o izmjeni Uredbe br. 513/2013 (SL 2013., L 209, str. 1.), kako bi se uzela u obzir Odluka 2013/423. Pod uvjetom da su određeni uvjeti ispunjeni, članak 6. Uredbe br. 513/2013, kako je izmijenjena Uredbom br. 748/2013, predviđa da je uvoz proizvoda određenih tom uredbom, prijavljenih za puštanje u slobodan promet i za koje su račune izdala trgovačka društva od kojih je Komisija prihvatila preuzimanje obveza i čiji su nazivi navedeni u Prilogu Odluci 2013/423 izuzet od privremene antidampinške pristojbe uvedene člankom 1. te uredbe.

25

Komisija je 27. kolovoza 2013. priopćila činjenice i bitna razmatranja na temelju kojih je planirala predložiti uvođenje antidampinških pristojbi na uvoz modula i njihovih ključnih elemenata (ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Kine.

26

Nakon konačne objave nalaza antidampinškog i antisubvencijskog ispitnog postupka proizvođači izvoznici zajedno s CCCME‑om dostavili su obavijest o izmjeni svoje prvobitne ponude za preuzimanje obveze.

27

Vijeće je 2. prosinca 2013. donijelo spornu uredbu. Budući da su surađivali u antidampinškom ispitnom postupku, ali da nisu bili uzeti u uzorak predviđen člankom 17. osnovne uredbe, proizvođači izvoznici grupe Canadian Solar uvršteni su u Prilog I. spornoj uredbi. Društvima uvrštenima na taj popis nametnuta je, na temelju članka 1. te uredbe, antidampinška pristojba od 41,3 %. Pod određenim uvjetima članak 3. te uredbe izuzima od pristojbe uvedene njezinim člankom 1. uvoz za koji su račune izdala društva čije je obveze prihvatila Komisija, nabrojena u Prilogu Provedbenoj odluci 2013/707, među kojima su ti proizvođači izvoznici.

28

U usporednom antisubvencijskom postupku Vijeće je 2. prosinca 2013. također donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 1239/2013 o uvođenju konačne kompenzacijske pristojbe na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2013., L 325, str. 66.).

29

Komisija je 4. prosinca 2013. donijela Provedbenu odluku 2013/707, kojom je prihvatila izmijenjenu obvezu koju su ponudili proizvođači izvoznici nabrojeni u njezinu prilogu, zajedno s CCCME‑om u okviru antidampinškog i antisubvencijskog postupka o uvozu kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Kine za vrijeme primjene konačnih mjera.

30

Nakon podnošenja tužbe za poništenje u predmetu koji je doveo do pobijane presude Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2015/866 оd 4. lipnja 2015. o povlačenju prihvaćanja preuzete obveze za tri proizvođača izvoznika dodijeljenog Provedbenom odlukom 2013/707 (SL 2015., L 139, str. 30.). U skladu s člankom 1. te provedbene uredbe, prihvaćenje preuzetih obveza povučeno je, među ostalim, za društva Canadian Solar Manufacturing (Changshu), Canadian Solar Manufacturing (Luoyang), Csi Cells Co. i Csi Solar Power. Ta provedbena uredba stupila je na snagu sljedećeg dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, tj. 6. lipnja 2015.

31

Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2017/367 оd 1. ožujka 2017. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća i o prekidu ispitnog postupka djelomične privremene revizije u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe (EU) 2016/1036 (SL 2017., L 56, str. 131.).

32

U prilog svojoj tužbi žalitelji su istaknuli šest tužbenih razloga, koji su se temeljili, prvi, na povredi članka 5. stavaka 10. i 11. osnovne uredbe, drugi, na povredi članaka 1. i 17. te uredbe, treći, na povredi članka 2. te uredbe, četvrti, na povredi članka 1. stavka 4. te uredbe, peti, na povredi članka 2. stavka 7. točke (c) te uredbe i, šesti, na povredi članka 3. i članka 9. stavka 4. te uredbe.

33

Opći je sud prvo odbio prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Vijeće i Komisija, zaključivši da prihvaćanje ponude preuzimanja obveze ne utječe ni na dopuštenost tužbe protiv akta kojim se uvodi antidampinška pristojba ni na ocjenu tužbenih razloga istaknutih u prilog toj tužbi i da žalitelji i dalje imaju interes za poništenje sporne uredbe.

34

Potom je ispitao tužbene razloge koje su žalitelji istaknuli u prilog svojoj tužbi. Odbacio je prva tri tužbena razloga kao nedopuštena i odbio tri posljednja kao neosnovana. Stoga je Opći sud tužbu odbio u cijelosti.

35

Svojom žalbom žalitelji od Suda zahtijevaju da:

36

Vijeće od Suda zahtijeva da:

37

Komisija od Suda zahtijeva da:

38

Svojom protužalbom Komisija, koju podupire Vijeće, od Suda zahtijeva da:

39

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

40

Komisijina protužalba prije svega osporava dopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku, što je prethodno pitanje u odnosu na meritorna pitanja iznesena u žalbi. Stoga ga valja ispitati najprije.

41

U prilog svojoj protužalbi Komisija, koju podupire Vijeće, ističe tri protužalbena razloga. Prvi protužalbeni razlog, iznesen primarno, temelji se na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud smatrao da sporna uredba sama za sebe može imati pravne posljedice na žalitelje. Drugi protužalbeni razlog, iznesen podredno, temelji se na nedostatku u obrazloženju i pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud smatrao da interes žalitelja za ukidanje sporne uredbe i dalje postoji na dan objave pobijane presude. Treći protužalbeni razlog, iznesen dalje podredno, temelji se na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud ocijenio da članak 3. i članak 9. stavak 4. osnovne uredbe nalažu analizu u dvjema etapama, tj., kao prvo, dokazivanje da uzročno‑posljedična veza između dampinga i štete nije prekinuta i, kao drugo, izmjenu dampinške marže i stoga potencijalno i stope pristojbe, na temelju pripisivanja različitih čimbenika štete.

42

Prvi protužalbeni razlog, koji je iznesen primarno, podijeljen je na dva dijela.

43

Prvim dijelom tog protužalbenog razloga, koji se odnosi na točke 41. do 47. pobijane presude, Komisija ističe da Opći sud nije dovoljno obrazložio svoj zaključak da sporna uredba, a ne Provedbena odluka 2013/707, utječe na pravnu situaciju žalitelja i da je u svakom slučaju tim zaključkom Opći sud povrijedio opće načelo prava Unije u vezi s institucionalnom ravnotežom te članke 8. i 9. osnovne uredbe.

44

Komisija smatra, kao prvo, da zaključak Općeg suda da valja zahtijevati poništenje sporne uredbe kao prikladan način za osporavanje zaključaka o postojanju dampinga, štete i uzročno‑posljedične veze u potpunosti zanemaruje činjenicu da bi žalitelji morali pobijati Provedbenu odluku 2013/707 da je njihov cilj osporavanje tih zaključaka. Međutim, ocjene Općeg suda potkrjepljuju jedino zaključak da se tužba može podnijeti bilo protiv sporne uredbe bilo protiv Provedbene odluke 2013/707. Iz toga proizlazi nedostatak u obrazloženju jer iz pobijane presude nije moguće izvesti razlog zbog kojeg je sporna uredba akt koji treba nužno ili uobičajeno pobijati, a ne Provedbenu odluku 2013/707, iz koje u stvarnosti proizlaze prava i/ili obveze za dotičnog uvoznika.

45

Kao drugo, Komisija tvrdi da je, odlučivši da tužbu treba podnijeti protiv sporne uredbe, a ne protiv Provedbene odluke 2013/707, Opći sud povrijedio opće načelo institucionalne ravnoteže i podjelu nadležnosti između Vijeća i Komisije kako je utvrđena u člancima 8. i 9. osnovne uredbe. Naime, zaključak Općeg suda implicira da ta provedbena odluka nije dovoljna sama za sebe, nego se mora validirati neovisnim pravima i obvezama koja je Vijeće stvorilo donošenjem sporne uredbe.

46

Nadalje, Komisija navodi da se te pogreške koje se tiču prava ne mogu popraviti zaključkom u točki 42. pobijane presude, prema kojem su sudovi Unije „prešutno, ali nužno” potvrdili dopuštenost tužbe protiv uredbi kojima se uvode konačne pristojbe koje su podnijele zainteresirane stranke čija je preuzeta obveza prihvaćena. S jedne strane, to pitanje posve jednostavno nije bilo obrađeno u sudskoj praksi navedenoj u toj točki i, s druge strane, ta sudska praksa u izravnoj je proturječnosti s presudom od 29. ožujka 1979., NTN Toyo Bearing i dr./Vijeće (113/77, EU:C:1979:91).

47

Drugim dijelom prvog protužalbenog razloga Komisija ističe da je prihvaćanje preuzete obveze povoljan akt čije su donošenje zahtijevali žalitelji i koji ne utječe na njihovu pravnu situaciju. Protivan zaključak Općeg suda u točki 46. pobijane presude, pod pretpostavkom da je opravdan, utvrđuje samo interes za zahtijevanje poništenja Provedbene odluke 2013/707, a ne sporne uredbe. Ta točka 46. pobijane presude sadržava dvije pogreške koje se tiču prava.

48

Kao prvo, ta točka 46. ne objašnjava razloge zbog kojih bi Komisijino prihvaćanje preuzete obveze bilo različito od Komisijine odluke kojom se koncentracija koja joj je priopćena proglašava spojivom s unutarnjim tržištem, od Komisijine izjave kojom se utvrđuje da sporazum nije u suprotnosti s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a ili od odluke kojom se priopćena državna potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem.

49

Kao drugo, Komisija tvrdi da članak 8. osnovne uredbe ne predviđa donošenje zasebnog akta jednom kad je Komisija završila svoji ispitni postupak o dampingu i šteti. Međutim, zaključak Općeg suda dovodi do toga da je društvo koje ponudi preuzimanje obveze obvezno unaprijed osporavati odluku o prihvaćanju preuzete obveze čak i prije nego što antidampinški ispitni postupak završi nekoliko mjeseci nakon toga.

50

Komisija radi potpunosti navodi da točka 47. pobijane presude sadržava dvije pogreške koje se tiču prava. S jedne strane, tvrdnja Općeg suda da je sporna uredba izmijenila pravnu situaciju žalitelja u pogledu „antidampinških pristojbi na proizvode koji nisu obuhvaćeni preuzetom obvezom” počiva na pogrešci koja se tiče prava u vezi s tumačenjem ponude preuzimanja obveze ili s iskrivljavanjem dokaza od strane Općeg suda, ako se ta ponuda treba kvalificirati kao „činjenični element”. Naime, prema Komisijinu mišljenju, žalitelji nisu imali pravo prodavati dotični proizvod na drugi način osim u skladu s odredbama preuzete obveze, kao što to jasno i nedvosmisleno proizlazi iz teksta ponude preuzimanja obveze. Prema tome, pristojbe su mogle biti samo na proizvodima koji prelaze godišnju razinu, a ne na „proizvodima koji nisu obuhvaćeni preuzetom obvezom”.

51

S druge strane, budući da su pristojbe na „proizvodima […] koji prelaze godišnju razinu” već bile uključene u ponudu preuzimanja obveze, nije riječ o novom pravu ili obvezi koja proizlazi iz sporne uredbe.

52

Žalitelji smatraju da prvi protužalbeni razlog valja odbiti.

53

Prvim protužalbenim razlogom Komisija u biti ističe da je Opći sud u točkama 41. do 47. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kad je smatrao da sporna uredba sama za sebe može imati pravne posljedice na žalitelje.

54

Prvi dio tog protužalbenog razloga temelji se u biti na tome da Opći sud nije dovoljno obrazložio svoj zaključak da sporna uredba, a ne Provedbena odluka 2013/707, kojom je Komisija prihvatila preuzetu obvezu koju su ponudili proizvođači izvoznici iz njezina priloga, među kojima su oni iz grupe Canadian Solar, utječe na pravnu situaciju žalitelja i na tome da je u svakom slučaju tim zaključkom Opći sud povrijedio načelo institucionalne ravnoteže.

55

Kao prvo valja navesti da, za razliku od Komisijinih argumenata, Opći sud u točkama 41. do 47. pobijane presude ne tvrdi ni da sporna uredba mora nužno ili uobičajeno biti pobijani akt ni da se tužba za poništenje mora podnijeti protiv te uredbe, a ne protiv Provedbene odluke 2013/707. Stoga valja utvrditi da Komisijin argument počiva na pogrešnom tumačenju pobijane presude. U tim se okolnostima Općem sudu ne može prigovoriti da nije obrazložio ono što nije ni tvrdio.

56

Kao drugo, valja utvrditi, s jedne strane, da, kad bi se Komisijino stajalište prihvatilo, to bi spriječilo društva, čije je preuzete obveze o najnižoj uvoznoj cijeni (u daljnjem tekstu: MIP) Komisija prihvatila, da pobijaju uredbu koja im uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. Međutim, kao što je to naveo Opći sud u točki 42. pobijane presude, ni Opći sud ni Sud u svojim presudama navedenima u toj točki nisu ocijenili kao nedopuštenima tužbu za poništenje koju je podnijelo društvo protiv uredbe kojom mu se nameću konačne antidampinške pristojbe zbog toga što je preuzetu obvezu o MIP‑u koju je to društvo ponudilo Komisija prihvatila.

57

S druge strane, valja navesti da sporna uredba nužno utječe na pravnu situaciju žalitelja jer bi, kad bi takva uredba bila poništena, ponuda preuzimanja obveze postala nevažeća. Međutim, upravo je to Opći sud naveo u točki 45. pobijane presude.

58

Nadalje, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točaka 44. i 45. pobijane presude, žalitelji ostaju podvrgnuti antidampinškim pristojbama predviđenima spornom uredbom, u skladu s njezinim člancima 1. i 3., za uvoz koji prelazi godišnju razinu predviđenu preuzetom obvezom o MIP‑u.

59

U tim okolnostima Komisija ne može valjano tvrditi da je Opći sud povrijedio načelo institucionalne ravnoteže. Upravo suprotno, Komisijino stajalište da su žalitelji morali pobijati Provedbenu odluku 2013/707 ako je njihov cilj bio osporavati zaključke o postojanju dampinga moglo bi se prihvatiti samo kad bi Vijeće imalo obvezu, odmah nakon Komisijina prihvaćanja preuzete obveze o MIP‑u koju je ponudilo društvo, donijeti uredbu kojom se uvode konačne antidampinške mjere. Međutim, nadležnost Vijeća u tom smislu nije vezana nadležnost, kao što to proizlazi iz članka 9. stavka 4. osnovne uredbe, prema kojem Vijeće usvaja Komisijin prijedlog, osim ako ga odluči odbiti.

60

U tom smislu valja podsjetiti na to da je Komisijina uloga sastavni dio okvira postupka odlučivanja Vijeća. Kao što to proizlazi iz odredaba osnovne uredbe, Komisija je zadužena voditi ispitne postupke i na temelju njih odlučivati o zatvaranju postupka ili, naprotiv, o njihovu nastavku donošenjem privremenih mjera i predlaganjem Vijeću donošenja konačnih mjera. Ipak, na Vijeću je da donese konačnu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 1990., Nashua Corporation i dr./Komisija i Vijeće, C‑133/87 i C‑150/87, EU:C:1990:115, t. 8.).

61

Prema tome, prvi dio prvog protužalbenog razloga valja odbiti.

62

Što se tiče drugog dijela prvog protužalbenog razloga, prema kojem je prihvaćanje preuzete obveze o MIP‑u povoljan akt za žalitelje koji ne utječe na njihovu pravnu situaciju, suprotno onomu što proizlazi iz točke 46. pobijane presude, dovoljno je navesti da to pitanje nije relevantno jer je akt na koji se odnosi tužba za poništenje koju je Opći sud ocijenio dopuštenom sporna uredba, a ne Provedbena odluka 2013/707, kojom je Komisija prihvatila tu preuzetu obvezu.

63

Što se tiče dviju pogrešaka koje se tiču prava, a kojima je navodno zahvaćena točka 47. pobijane presude te koje Komisija ističe radi potpunosti, pod pretpostavkom da su utvrđene, te pogreške ne mogu, s obzirom na ono što proizlazi iz točaka 53. do 60. ove presude, imati nikakva utjecaja na valjanost zaključka Općeg suda da se prigovor nedopuštenosti koji su istaknuli Vijeće i Komisija morao odbiti zbog toga što sporna uredba utječe na pravnu situaciju žalitelja.

64

Valja dodati da je Sud već presudio da je zakonodavac Unije prilikom donošenja te uredbe uspostavio mjere trgovinske zaštite koje čine skup ili „paket”, a koje imaju za cilj ostvarivanje zajedničkog rezultata, tj. uklanjanje štetnog učinka kineskog dampinga u vezi s dotičnim proizvodima na industriju Unije, štiteći interes te industrije i da članak 3. te uredbe nije odvojiv od njezinih ostalih odredaba (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 44. i 55.).

65

Iz toga slijedi da prvi protužalbeni razlog treba odbiti.

66

Drugim protužalbenim razlogom, istaknutim podredno, Komisija, koju podupire Vijeće, ističe da je, pod pretpostavkom da je Opći sud u točki 47. pobijane presude imao razloga smatrati da je sporna uredba izmijenila pravnu situaciju žalitelja jer jedino na temelju te uredbe žalitelji moraju plaćati pristojbe na dotične solarne panele iznad godišnjeg obujma, tužba za poništenje pred Općim sudom postala bespredmetna na dan stupanja na snagu Provedbene uredbe 2015/866, koja je povukla prihvaćanje preuzete obveze koju su ponudili žalitelji.

67

Komisija navodi da godišnja razina uvoza dotičnog proizvoda, predviđena u prihvaćanju ponude preuzimanja obveze žalitelja, nikad nije bila dosegnuta prije stupanja na snagu te provedbene uredbe. Stoga, čak i ako su žalitelji imali pravni interes na temelju klauzule obveze kojom se predviđa plaćanje pristojbi za proizvode uvezene iznad te godišnje razine, taj je interes u svakom slučaju prestao postojati na dan stupanja na snagu te provedbene uredbe, što je trebalo dovesti do zaključka da je na taj datum tužba za poništenje postala bespredmetna. U tom smislu Opći sud propustio je odgovoriti na taj argument koji je Komisija istaknula na raspravi pred Općim sudom.

68

Komisija dodaje da, čak pod pretpostavkom da je Opći sud odgovorio na taj argument u točki 47. pobijane presude, njegov se odgovor ne odnosi na pitanje koje je iznijela Komisija. Naime, upravo zbog toga što je Komisija povukla prihvaćanje preuzete obveze u pogledu žalitelja nakon njezina nepoštovanja pravne posljedice tog prihvaćanja više nisu mogle žaliteljima davati legitiman pravni interes.

69

Žalitelji smatraju da se taj protužalbeni razlog treba odbiti jer je nerazumljiv i u svakom slučaju bespredmetan.

70

Treba istaknuti da odbijanje prvog protužalbenog razloga podrazumijeva odbijanje drugog protužalbenog razloga. Naime, iz razmatranja koja su dovela do odbijanja tog prvog protužalbenog razloga proizlazi da sporna uredba sadržava posljedice na pravnu situaciju žalitelja, neovisno o postojanju Provedbene odluke 2013/707.

71

Stoga, okolnost da je Provedbena uredba 2015/866 povukla prihvaćanje preuzete obveze koju su ponudili žalitelji a koje je predviđeno tom Provedbenom odlukom 2013/707, iako godišnja razina uvoza dotičnog proizvoda, predviđena tom obvezom, nikad nije bila dosegnuta, ne može imati nikakva utjecaja na zaključak da sporna uredba utječe na pravnu situaciju žalitelja i da je, posljedično, potonjima dopušteno Općem sudu podnijeti tužbu za poništenje te uredbe.

72

Prema tome, drugi protužalbeni razlog valja odbiti.

73

Trećim protužalbenim razlogom, istaknutim dalje podredno, Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku prilikom tumačenja članka 3. osnovne uredbe i njezina članka 9. stavka 4., u okviru ispitivanja šestog tužbenog razloga, tvrdeći da te odredbe zahtijevaju da se analiza pripisivosti provede kako se „industriji Unije ne bi dala zaštita koja prekoračuje ono što je nužno”.

74

U tom smislu dovoljno je navesti da u skladu s člankom 169. stavkom 1. i člankom 178. stavkom 1. Poslovnika Suda, predmet žalbe odnosno protužalbe može biti samo potpuno ili djelomično ukidanje odluke Općeg suda.

75

U ovom slučaju, s obzirom na to da je tužbeni razlog bio odbijen, Komisija je pred Općim sudom postigla odbijanje tužbe za poništenje sporne uredbe u skladu sa svojim zahtjevom. Treći protužalbeni razlog, kojim se u stvarnosti želi postići zamjena obrazloženja u pogledu tumačenja članka 3. osnovne uredbe i njezina članka 9. stavka 4., ne može se stoga prihvatiti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. siječnja 2015., Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

76

Iz toga proizlazi da taj treći protužalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

77

S obzirom na prethodna razmatranja, protužalbu treba odbiti u cijelosti.

78

U prilog svojoj žalbi žalitelji iznose četiri žalbena razloga.

79

Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud u točkama 64. do 74. pobijane presude od žalitelja tražio da pruže dokaz o svojem interesu za iznošenje prvog i drugog tužbenog razloga i, u svakom slučaju, na pogrešci prilikom pravne kvalifikacije činjenica jer su žalitelji ipak imali takav interes.

80

Oni ističu, kao prvo, da je, prema analogiji, primjenjujući na mogućnost iznošenja izoliranih tužbenih razloga sudsku praksu Suda, prema kojoj je tužitelj dužan dokazati da ima pravni interes, tj. interes za poništenje pobijanog akta, Opći sud pogrešno primijenio pravo zbog četiriju razloga.

81

Kao prvo, ocjena Općeg suda u suprotnosti je sa sudskom praksom Suda, koja tužiteljima nalaže dokazivanje samo interesa za poništenje pobijanog akta.

82

Nadalje, Opći sud propustio je razlikovati prvi i drugi tužbeni razlog od situacija u kojima je tužbeni razlog nedopušten jer tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju za njihovo iznošenje. Te situacije, obrađene u sudskoj praksi Suda, odnose se, s jedne strane, na slučaj u kojem se tužbeni razlog ne odnosi na tužitelja, nego ima opći interes ili interese zakona i, s druge strane, slučaj tužbenog razloga koji se odnosi na pravila koja, poput internog pravilnika institucije, nisu namijenjena osiguravanju zaštite pojedinaca. Međutim, prvi i drugi tužbeni razlog ne odnose se na tu vrstu situacija i Opći sud nije istaknuo da se na njih odnose.

83

Kao drugo, žalitelji ističu povredu svojih prava obrane zbog toga što ih je Opći sud spriječio u iznošenju tužbenih razloga koje su smatrali svrsishodnima, povređujući tako članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

84

Kao treće, žalitelji smatraju da, čak i kad bi se prihvatilo da su oni bili dužni dokazati svoj interes za iznošenje prvog i drugog tužbenog razloga, zaključak Općeg suda da su ti tužbeni razlozi nedopušteni povređuje njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje. Naime, žalitelji su morali zahtijevati poništenje u roku predviđenom člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a kako bi izbjegli zastaru svojih prava jer bi u protivnom slučaju, s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), preuzeli rizik gubitka mogućnosti osporavanja valjanosti sporne uredbe pred sudom države članice prilikom zahtjeva za prethodnu odluku.

85

U tom smislu žalitelji podsjećaju na to da je, prema mišljenju Općeg suda, njihov interes za iznošenje prvih dvaju tužbenih razloga hipotetski, što znači da bi, ako njihov interes za iznošenje tih tužbenih razloga nastaje nakon isteka roka od dva mjeseca iz članka 263. šestog stavka UFEU‑a, oni bili spriječeni tražiti sudsku zaštitu. Takva situacija tim je problematičnija jer bi jedan od žalitelja, Canadian Solar Emea, društvo uvoznik, mogao osporavati valjanost sporne uredbe pred nacionalnim sudom u bilo kojem trenutku da nije bio vezan za druge žalitelje, koji su društva izvoznici.

86

Kao četvrto, žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio njihovo pravo na saslušanje zbog toga što dopuštenost prvih dvaju tužbenih razloga nije bila dovoljno raspravljena pred Općim sudom. Naime, to pitanje nisu iznijeli Vijeće i Komisija tijekom pisanog postupka niti je ono u potpunosti obrađeno na raspravi pred Općim sudom, što je spriječilo žalitelje u dokazivanju da proizvode i izvoze u Uniju te uvoze u Uniju module podrijetlom iz treće zemlje, ali poslanih iz Kine, i uvoze u Uniju module podrijetlom iz Kine, ali poslanih iz treće zemlje.

87

Kao drugo, žalitelji smatraju da je Opći sud počinio pogrešku prilikom pravne kvalifikacije činjenica kad je u točkama 69. do 73. pobijane presude zaključio da oni nemaju pravni interes za iznošenje prvog i drugog tužbenog razloga.

88

S jedne strane, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da žalitelji imaju pravni interes za izbjegavanje da institucije ne ponavljaju pogreške utemeljene na pogrešnom tumačenju odredaba osnovne uredbe, što se uostalom dogodilo u ovom slučaju, jer je Komisija donijela novu uredbu, tj. Provedbenu uredbu 2017/367, koja produljuje trajanje sporne uredbe za dodatnih 18 mjeseci i koja je preuzela iste pogreške.

89

S jedne strane, tužbeni razlozi odnosili su se na opseg antidampinškog postupka, koji je kasnije utjecao na damping, štetu, uzročno‑posljedičnu vezu i ocjene interesa Unije koje su navele Vijeće da donese spornu uredbu.

90

Vijeće i Komisija zahtijevaju odbijanje prvog žalbenog razloga kao djelomično nedopuštenog i djelomično neosnovanog i, u svakom slučaju, neosnovanog u cijelosti.

91

Kao prvo, Opći sud u točki 64. pobijane presude pravilno je podsjetio na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela. Dokaz takvog interesa, koji se ocjenjuje na dan podnošenja tužbe i koji čini bitnu i primarnu pretpostavku svake tužbe, mora podnijeti tužitelj (presuda od 18. listopada 2018., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, C‑100/17 P, EU:C:2018:842, t. 37.).

92

Kao što je to Opći sud također naveo u točkama 65. i 66. pobijane presude, tužiteljev pravni interes mora biti stvaran i postojeći. Ne smije se odnositi na buduću ili hipotetsku situaciju. Taj interes u odnosu na predmet tužbe mora postojati u trenutku njezina podnošenja, inače će tužba biti nedopuštena, i mora nastaviti postojati sve do donošenja sudske odluke, inače će postupak biti obustavljen (presuda od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 56. i 57. i navedena sudska praksa). Sud pred kojim se vodi postupak može u svakom trenutku postupka i po službenoj dužnosti istaknuti nepostojanje interesa stranke za njezin zahtjev, zbog otkrivanja činjenice nastale nakon dana podnošenja tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2018., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, C‑100/17 P, EU:C:2018:842, t. 38.).

93

Što se tiče tvrdnje da je Opći sud od žalitelja pogrešno zahtijevao pružanje dokaza o njihovu interesu za isticanje prvog i drugog tužbenog razloga, valja podsjetiti na to da je, kao prvo, Sud već presudio da je tužbeni razlog nedopušten zbog toga što ne postoji pravni interes kad, pod pretpostavkom da je osnovano, poništenje pobijanog akta na temelju tog tužbenog razloga ne bi zadovoljilo tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2011., Evropaïki Dynamiki/ESB, C‑401/09 P, EU:C:2011:370, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

94

Što se tiče tvrdnje da je Opći sud počinio pogrešku prilikom pravne kvalifikacije činjenica, valja podsjetiti na to da, doduše, iz sudske prakse Suda proizlazi da u određenim okolnostima tužitelj može sačuvati interes da zatraži poništenje akta koji je stavljen izvan snage tijekom postupka, kako bi naveo autora akta da u budućnosti učini prikladne izmjene i tako izbjegne opasnost od ponavljanja nezakonitosti kojom je taj akt navodno zahvaćen (presuda od 6. rujna 2018., Bank Mellat/Vijeće, C‑430/16 P, EU:C:2018:668, t. 64.).

95

Međutim, eventualni nastavak takvog interesa kako bi se izbjeglo da institucije ponavljaju pogreške utemeljene na pogrešnom tumačenju odredbe prava Unije ne može se priznati u situaciji u kojoj pravni interes tužitelja nikad nije ni postojao.

96

Tako, budući da na dan podnošenja tužbe za poništenje žalitelji nisu dokazali svoj interes za iznošenje prvih dvaju tužbenih razloga, pri čemu taj interes u skladu sa sudskom praksom iz točaka 91. i 92. ove presude treba ocijeniti na dan podnošenja tužbe, a ne s obzirom na buduću ili hipotetsku situaciju, oni ne mogu opravdati takav interes pozivajući se na nužnost izbjegavanja da institucije ponove pogreške utemeljene na pogrešnom tumačenju odredaba prava Unije.

97

Što se tiče tvrdnje da se, u dijelu u kojem su se prvi i drugi tužbeni razlog odnosili na opseg antidampinškog ispitnog postupka, ti tužbeni razlozi moraju proglasiti dopuštenima, valja navesti da se takva tvrdnja ne može prihvatiti. Naime, činjenica da se ti tužbeni razlozi u meritumu odnose na elemente tog ispitnog postupka, poput dampinga, štete ili uzročno‑posljedične veze, ne može sama za sebe podrazumijevati dopuštenost tih tužbenih razloga u situaciji u kojoj žalitelji nisu dokazali interes za iznošenje tih razloga.

98

Iz toga slijedi da je Opći sud s pravom, pozivajući se na sudsku praksu Suda iz točaka 91. i 92. ove presude, u točki 74. pobijane presude zaključio da se ta prva dva tužbena razloga trebaju odbaciti kao nedopuštena.

99

Kao drugo, što se tiče argumenta da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje, valja podsjetiti na to da, uzimajući u obzir zaštitu koju pruža, predmet tog članka nije izmjena sustava sudskog nadzora predviđenog Ugovorima, a osobito ne pravila o dopuštenosti tužbi izravno podnesenih sudu Unije, kao što također proizlazi iz objašnjenjâ uz članak 47., koja sukladno člancima 6. stavku 1. trećem podstavku UEU‑a i članku 52. stavku 7. Povelje, moraju biti uzeta u obzir prilikom njegova tumačenja (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

100

Posljedično, valja utvrditi da zaštita koju pruža članak 47. Povelje ne zahtijeva da je pojedinac bezuvjetno ovlašten podnijeti tužbu za poništenje izravno pred sudom Unije protiv zakonodavnih akata Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 105.).

101

U tim okolnostima žalitelji ne mogu valjano tvrditi da zahtjev dokazivanja interesa za isticanje tužbenog razloga za poništenje povređuje njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje.

102

Nadalje, što se tiče tvrdnje da je Opći sud povrijedio pravo žalitelja na saslušanje, koje proizlazi iz tog članka Povelje, valja utvrditi da potonji ne osporavaju da su na raspravi pred Općim sudom različite stranke raspravljale o prigovoru nedopuštenosti koji je Vijeće istaknulo u vezi s prvim dvama tužbenim razlozima. Stoga žalitelji ne mogu valjano tvrditi da im Opći sud nije omogućio raspravljanje o svim pravnim elementima koji su bili odlučujući za ishod postupka ni pružanje dokaza u potporu svojim stajalištima.

103

Kao treće, što se tiče argumenta da, s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), zaključak Općeg suda sprečava žalitelje u traženju sudske zaštite kad njihov interes za iznošenje prvog i drugog tužbenog razloga nastane nakon isteka roka od dva mjeseca iz članka 263. šestog stavka UFEU‑a, dovoljno je navesti da u takvom slučaju dotična sudska praksa u načelu nije prepreka tomu da oni te tužbene razloge istaknu pred nacionalnim sudom.

104

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti.

105

Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava, s jedne strane, jer je Opći sud zahtijevao od žalitelja da pruže dokaz o svojem interesu za iznošenje trećeg tužbenog razloga i, s druge strane, jer je pogrešno protumačio članak 2. stavak 7. točku (a) osnovne uredbe u vezi s njezinim člankom 1. stavkom 3.

106

Kao prvo, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 91. do 98. ove presude, treba odbiti tvrdnju da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je od žalitelja zahtijevao da dokažu svoj interes za iznošenje trećeg tužbenog razloga.

107

Kao drugo, što se tiče tvrdnje u vezi s pogreškom koju je Opći sud eventualno počinio prilikom tumačenja članka 2. stavka 7. točke (a) osnovne uredbe u vezi s njezinim člankom 1. stavkom 3., dovoljno je utvrditi da točke 90. do 95. pobijane presude, na koje se odnosi ta tvrdnja, čine dio ocjene Općeg suda izložene ad abundantiam. Iz toga slijedi da je ta tvrdnja bespredmetna.

108

Prema tome, drugi žalbeni razlog valja odbiti.

109

Treći žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je smatrao, s jedne strane, da se Uredba br. 1168/2012 primjenjuje na antidampinški ispitni postupak koji je doveo do donošenja sporne uredbe i, s druge strane, da potonja nije zahvaćena pogreškom koja se tiče prava iako Komisija nije odlučila o zahtjevu žalitelja za dobivanje SDTG‑a.

110

Što se tiče, kao prvo, primjene Uredbe br. 1168/2012, žalitelji podsjećaju na to da je ta uredba, koja je izmijenila osnovnu uredbu, donesena nakon presude od 2. veljače 2012., Brosmann Footwear (HK) i dr./Vijeće (C‑249/10 P, EU:C:2012:53), u kojoj je Sud smatrao da je činjenica da Komisija nije odlučila o zahtjevu za SDTG povreda osnovne uredbe koja tako čini nevaljanom uredbu kojom se uvode dotične antidampinške pristojbe u predmetu koji je doveo do te presude.

111

Oni smatraju da je izmjena koja je u ovom predmetu uvedena Uredbom br. 1168/2012 pravo na traženje SDTG‑a ograničila isključivo na proizvođače izvoznike uključene u uzorak u dotičnom antidampinškom ispitnom postupku. Međutim, Opći sud pogrešno je ocijenio da je ta izmjena primjenjiva na ovaj antidampinški ispitni postupak i da nije riječ o retroaktivnoj primjeni zakona jer istek roka za odlučivanje o zahtjevu za SDTG nije stvorio konačnu situaciju u odnosu na žalitelja.

112

Oni smatraju da im takav zaključak Općeg suda uskraćuje pravo na ishođenje ispitivanja njihova zahtjeva za SDTG i neopravdano ovlašćuje Komisiju da izbjegne svoju obvezu odlučivanja o tom zahtjevu. Budući da je dodjela SDTG‑a dovela do uporabe cijena i troškova žalitelja, umjesto onih od proizvođača u analognoj zemlji, kako bi se utvrdila primjenjiva uobičajena vrijednost, činjenica da Komisija nije odlučila o tom zahtjevu stvorila je definitivnu izmjenu koja negativno i nepovratno utječe na prava žalitelja.

113

Oni smatraju da tekst članka 2. stavka 7. osnovne uredbe, prije i nakon izmjene uvedene Uredbom br. 1168/2012, ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi. Naime, prije te izmjene ta je odredba precizirala da proizvođači izvoznici koji nisu uključeni u uzorak, poput žalitelja, imaju pravo zahtijevati SDTG i da Komisija ima obvezu odlučiti o dodjeli ili nedodjeli tog svojstva.

114

Nakon te izmjene članak 2. stavak 7. osnovne uredbe primjenjuje se na sve nove i tekuće ispitne postupke od 15. prosinca 2012. Međutim, u ovom predmetu Komisijin rok za odlučivanje o zahtjevu žalitelja za SDTG istekao je 6. prosinca 2012., tj. prije stupanja na snagu izmjene uvedene Uredbom br. 1168/2012. Izostanak okončanja etape u obliku odlučivanja o dodjeli SDTG‑a ne može se popraviti retroaktivnom primjenom potonje uredbe.

115

Žalitelji ističu da iz samog teksta prijelazne odredbe izmjene uvedene Uredbom br. 1168/2012 proizlazi da se ta izmjena ne primjenjuje na tu etapu u ovom antidampinškom ispitnom postupku, tim više što je Komisijina obveza odlučivanja o dodjeli SDTG‑a materijalno, a ne formalno pravilo. Stoga je sudska praksa Suda o vremenskoj primjeni formalnih pravila, na koju se Opći sud poziva u točkama 157., 159. i 160. pobijane presude, neprikladna.

116

Istek roka određenog za odlučivanje o zahtjevu za SDTG, suprotno onomu što je odlučio Opći sud, ipak stvara konačnu situaciju u pogledu žalitelja, u smislu da Komisija nije, suprotno svojoj obvezi, poštovala etapu koja se sastoji od odlučivanja o dodjeli ili nedodjeli SDTG‑a.

117

Žalitelji tvrde da, kad bi Komisija odlučila o tom pitanju, njezina se odluka ne bi mogla izmijeniti u kasnijem stadiju antidampinškog ispitnog postupka na štetu žalitelja, osim ako se otkriju nove informacije koje nisu bile dostupne na dan na koji je odlučeno o dodjeli SDTG‑a. Primjena Uredbe br. 1168/2012 na zahtjev za SDTG, koji su podnijeli žalitelji, njima stoga ex post uskraćuje pravo na ishođenje ispitivanja tog zahtjeva, iako nije sporno da oni imaju to pravo na dan na koji je Komisija morala odlučiti o tom zahtjevu.

118

U tom smislu tumačenje žalitelja o primjeni Uredbe br. 1168/2012 nije u suprotnosti s tekstom odredaba te uredbe i, pod pretpostavkom da i jest, izmjena uvedena tom uredbom, u dijelu u kojem se primjenjuje na žalitelje, nezakonita je jer je nespojiva s načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti.

119

Kao drugo, žalitelji Općem sudu prigovaraju da je počinio pogrešku koja se tiče prava kad je u točkama 162. do 165. pobijane presude smatrao da činjenica da Komisija nije odlučila o zahtjevu žalitelja za SDTG ne uzrokuje poništenje sporne uredbe. Naime, budući da se izmjena uvedena Uredbom br. 1168/2012 ne primjenjuje na ovaj antidampinški ispitni postupak, Komisija je morala odlučiti o zahtjevu žalitelja za SDTG.

120

Vijeće i Komisija smatraju da je treći žalbeni razlog djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

121

Što se tiče dopuštenosti tog žalbenog razloga, oni u biti smatraju da je tvrdnja žalitelja da je Opći sud zanemario činjenicu da je Komisijin rok za odlučivanje o zahtjevu žalitelja za SDTG istekao prije stupanja na snagu te izmjene nedopušten jer žalitelji ponavljaju iste argumente kao one iznesene pred Općim sudom. Nadalje, argument da ta izmjena može biti nezakonita u dijelu u kojem se primjenjuje na žalitelje novi je razlog i stoga nedopušten. Naime, žalitelji pred Općim sudom nisu istaknuli nikakav prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a, usmjeren protiv članka 2. osnovne uredbe, u njegovoj verziji nakon izmjene uvedene Uredbom br. 1168/2012.

122

Razlozi nedopuštenosti koje navode Vijeće i Komisija ne mogu se prihvatiti.

123

Naime, kao prvo, tvrdnjom žalitelja da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je zanemario činjenicu da je Komisijin rok za odlučivanje o zahtjevu žalitelja za SDTG istekao prije stupanja na snagu Uredbe br. 1168/2012 želi se, kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 43. svojeg mišljenja, osporiti primjena Općeg suda prijelaznog pravila iz članka 2. te uredbe i, konkretno, točka 152. pobijane presude.

124

U tom smislu valja istaknuti da kad žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud, pravna pitanja ispitana u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 23. i navedena sudska praksa).

125

Stoga se ne može tvrditi da žalitelji žele postići puko preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu.

126

Kao drugo, bez potrebe za odlučivanjem o prigovoru nedopuštenosti koji su iznijeli Vijeće i Komisija, prema kojem je tvrdnja žalitelja o nezakonitosti Uredbe br. 1168/2012 novi razlog, valja utvrditi da je ta tvrdnja u svakom slučaju nedopuštena jer žalitelji samo tvrde da je ta uredba nezakonita zbog svoje nespojivosti s načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti bez pružanja ikakvog elementa koji bi potkrijepio takvu tvrdnju.

127

Naime, elementi žalbe koji ne sadržavaju nikakvu argumentaciju kojom se konkretno identificira pogreška koja se tiče prava kojom je zahvaćena pobijana presuda moraju se odbaciti kao nedopušteni (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. listopada 2018., Alex/Komisija, C‑696/17 P, neobjavljeno, EU:C:2018:848, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

128

Iz toga slijedi da je, osim tvrdnje o nezakonitosti Uredbe br. 1168/2012, treći žalbeni razlog dopušten.

129

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je smatrao, s jedne strane, da se Uredba br. 1168/2012 primjenjuje na antidampinški ispitni postupak koji je doveo do donošenja sporne uredbe i, s druge strane, da potonja nije zahvaćena pogreškom iako Komisija nije odlučila o zahtjevu žalitelja za dobivanje SDTG‑a.

130

Kao prvo, valja navesti da se, kao što je to pravilno naveo Opći sud u točki 153. pobijane presude, tekstu članka 2. Uredbe br. 1168/2012 protivi tumačenje područja primjene te uredbe koje zastupaju žalitelji. Naime, taj članak jasno precizira da se ta uredba primjenjuje na sve nove i tekuće ispitne postupke od 15. prosinca 2012. Međutim, žalitelji ne osporavaju da je na taj dan antidampinški ispitni postupak koji je doveo do donošenja sporne uredbe bio u tijeku. Naime, na taj dan Vijeće nije donijelo ni konačne mjere na temelju članka 9. stavka 4. osnovne uredbe ni odluku na temelju njezina članka 9. stavka 2.

131

Nadalje, budući da se članak 2. Uredbe br. 1168/2012 odnosi, bez dodatnog preciziranja, na „sve tekuće ispitne postupke”, žalitelji ne mogu valjano tvrditi da se taj članak odnosi samo na tekuće ispitne postupke u kojima rok za odlučivanje o zahtjevu za SDTG još nije istekao.

132

Kao drugo, valja navesti da, za razliku od onoga što tvrde žalitelji, istek roka iz članka 2. stavka 7. točke (c) osnovne uredbe, u njegovoj verziji prije Uredbe br. 1168/2012, za odlučivanje o zahtjevu za SDTG, bez Komisijina donošenja odluke o tom zahtjevu, nije stvorio konačnu situaciju u odnosu na žalitelja.

133

S jedne strane, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 74. svojeg mišljenja, Komisija je mogla valjano odlučiti o zahtjevu za SDTG nakon isteka roka od tri mjeseca predviđenog člankom 2. stavkom 7. točkom (c) osnovne uredbe, u njegovoj verziji prije Uredbe br. 1168/2012.

134

Naime, Sud je u tom smislu već presudio da, čak i kad je Komisija donijela odluku o zahtjevu za SDTG na temelju članka 2. stavka 7. točke (c), ona može izmijeniti svoju odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, C‑141/08 P, EU:C:2009:598, t. 111. do 113.).

135

S druge strane, kao što je to pravilno naveo Opći sud u točki 160. pobijane presude, situacija žalitelja bila je konačno određena tek nakon stupanja na snagu sporne uredbe i do njezina donošenja žalitelji nisu stekli nikakvu izvjesnost u pogledu svojih eventualnih prava i obveza koji proizlaze iz primjene osnovne uredbe.

136

U tom smislu valja podsjetiti na to da, kao što je to već navedeno u točki 60. ove presude, Komisijina uloga ulazi u okvir postupka odlučivanja Vijeća, pri čemu je ona zadužena, kao što to proizlazi iz odredaba osnovne uredbe, voditi ispitne postupke i na temelju njih odlučivati o zatvaranju postupka ili, naprotiv, o njihovu nastavku donošenjem privremenih mjera i predlaganjem Vijeću donošenja konačnih mjera. Ipak, na Vijeću jest da donese konačnu odluku.

137

Stoga valja utvrditi da na dan stupanja na snagu Uredbe br. 1168/2012 situacija žalitelja nije postala konačna.

138

Iz toga slijedi da istek roka iz članka 2. stavka 7. točke (c) osnovne uredbe, u njegovoj verziji prije Uredbe br. 1168/2012, za odlučivanje o zahtjevu za SDTG, bez Komisijina donošenja odluke o tom zahtjevu, nije imao nikakva utjecaja na primjenjivost potonje uredbe na antidampinški ispitni postupak koji je doveo do donošenja sporne uredbe.

139

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je u biti smatrao da činjenica da Komisija nije odlučila o zahtjevu žalitelja za SDTG ne može uzrokovati poništenje sporne uredbe.

140

Prema tome, iz prethodnih razmatranja proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbiti.

141

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je u točkama 202. i 205. do 216. pobijane presude Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je Vijeću dopustio da antidampinšku pristojbu odredi na razini kojom se nadoknađuje šteta uzrokovana drugim čimbenicima koji nisu dampinški uvoz i jer je neopravdano prebacio teret dokazivanja.

142

Kao prvo, žalitelji tvrde da kriterij koji je primijenio Opći sud, prema kojem treba uzeti u obzir štetni učinak drugih čimbenika samo ako je taj učinak takve važnosti da je prekinuta uzročno‑posljedična veza između pretrpljene štete i dampinškog uvoza, počiva na pogrešnom tumačenju članka 3. stavka 7. osnovne uredbe u vezi s njezinim člankom 9. stavkom 4.

143

Naime, kao prvo, žalitelji tvrde da je za izračun marže štete i, prema tome, za određivanje antidampinške pristojbe na temelju članka 9. stavka 4. osnovne uredbe Vijeće dužno zanemariti bilo kakvu štetu uzrokovanu drugim čimbenicima koji nisu dampinški uvoz. Ta obveza Vijeća igra ulogu prilikom dvaju zasebnih postupovnih etapa, tj. za utvrđivanje postojanja štete i za određivanje razine antidampinške pristojbe u skladu s člankom 9. stavkom 4. osnovne uredbe. Te obveze imaju za cilj uravnoteženje interesa uvoznika, industrije i potrošača Unije te proizvođača izvoznika u Uniji i u području mjera trgovinske zaštite Unije odražavaju opće načelo proporcionalnosti.

144

S jedne strane, Vijeće i Komisija dužni su, radi utvrđivanja postojanja štete u smislu članka 3. stavka 7. osnovne uredbe, uvjeriti se da je šteta uzrokovana dampinškim uvozom, nakon isključenja štete uzrokovane drugim čimbenicima, i dalje „znatna” i da ti drugi čimbenici nisu prekinuli uzročno‑posljedičnu vezu između uvoza i štete.

145

S druge strane, žalitelji tvrde da, čak i kad ta uzročno‑posljedična veza nije prekinuta, antidampinške pristojbe mogu nadoknaditi štetu industriji Unije samo u visini štete uzrokovane dampinškim uvozom, a ne u visini „autonomne štete” uzrokovane drugim čimbenicima. Drukčija odluka značila bi pružiti industriji Unije zaštitu koja prekoračuje ono što je nužno. Prema tome, Vijeće mora, radi određivanja antidampinške pristojbe u skladu s člankom 9. stavkom 4. osnovne uredbe, unijeti ispravke u pogledu štete uzrokovane drugim čimbenicima.

146

Kao drugo, žalitelji dodaju, prije svega, da iako je Opći sud priznao da su barem tri druga čimbenika pridonijela šteti industriji Unije i iako je Vijeće priznalo da ni ono ni Komisija nisu zanemarili štetu uzrokovanu tim čimbenicima, Opći sud nije naveo razloge zbog kojih utjecaj tih triju čimbenika nije bio znatan i, prema tome, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u smislu članka 296. UFEU‑a. Nadalje, s obzirom na zaključke Općeg suda u pogledu doprinosa tih triju čimbenika šteti industriji Unije, Opći sud morao je obvezati Vijeće na smanjenje antidampinške pristojbe u visini kumulativnog učinka tih drugih čimbenika. Naposljetku, priznajući da su ti čimbenici imali utjecaja i potom zaključujući, bez ikakve utvrđene činjenice u tom pogledu, da taj utjecaj nije bio znatan, Opći sud počinio je pogrešku prilikom kvalifikacije činjenica.

147

Kao drugo, što se tiče navodne povrede tereta dokazivanja, žalitelji prigovaraju Općem sudu da im je nametnuo da izračunaju, uz odgovarajuće dokaze, utjecaj drugih triju čimbenika koji su uzrokovali štetu industriji Unije.

148

Prije svega, Vijeće i Komisija dužni su utemeljiti svoje utvrđenje štete na pozitivnim dokazima i na objektivnoj analizi svih relevantnih činjenica kojima raspolažu. Žalitelji smatraju da je na tim institucijama da pruže dokaz o ispravcima koje treba unijeti zbog štete uzrokovane drugim čimbenicima. Naime, ništa ne ovlašćuje na prebacivanje tog tereta na proizvođače izvoznike, osobito ako je opravdanje za to prebacivanje tereta dokazivanja vezano isključivo za činjenicu da je procjena koju moraju provesti te institucije presložena.

149

Nadalje, Opći sud prebacio je na žalitelje teret dokazivanja koji nije moguće zadovoljiti. Naime, oni navode da nemaju pristup podacima potrebnima za izračun utjecaja drugih čimbenika.

150

Naposljetku, žalitelji navode da, u skladu s načelom dobre uprave iz članka 41. Povelje, Opći sud ne može ovlastiti Vijeće i Komisiju da se pozovu na složenost procjene kao razlog za neprovedbu procjene koja se traži zakonom, osobito ako je ta neprovedba na štetu gospodarskih subjekata.

151

Vijeće i Komisija zahtijevaju odbijanje tog četvrtog žalbenog razloga i od Suda traže zamjenu obrazloženja.

152

Te institucije u biti tvrde da zaključci Općeg suda u točkama 185. i 191. do 193. pobijane presude pogrešno navode na zaključak da se razina antidampinških pristojbi mora smanjiti zbog postojanja drugih čimbenika koji nisu dampinški uvoz, a koji mogu utjecati na štetu.

153

Oni navode da su, s jedne strane, izračun marže štete u skladu s člankom 9. stavkom 4. osnovne uredbe i, s druge strane, utvrđivanje postojanja štete u smislu njezina članka 3. dvije različite etape. Radi utvrđivanja marže štete Vijeće i Komisija provode izračun na temelju cijena, dobiti i troškova proizvodnje industrije Unije, bez uzimanja u obzir „ostalih poznatih čimbenika, osim dampinškog uvoza”, koji su mogli pridonijeti šteti industriji Unije jer su ti čimbenici relevantni samo za ispitivanje prekida uzročno‑posljedične veze na temelju članka 3. osnovne uredbe.

154

U skladu sa sudskom praksom Suda, nema mjesta analizi pripisivanja prilikom utvrđivanja marže štete na temelju članka 9. stavka 4. osnovne uredbe. Sud je u toj sudskoj praksi presudio da, iako su Vijeće i Komisija u svojoj analizi pripisivanja na temelju članka 3. stavka 7. osnovne uredbe zanemarili jedan čimbenik koji je mogao pridonijeti šteti, takva pogreška nije uzrokovala poništenje spornih uredbi u tim postupcima jer su te institucije dokazale da taj drugi čimbenik nije mogao prekinuti uzročno‑posljedičnu vezu. Iz toga slijedi da Sud dopušta samo jednu analizu pripisivanja, i to u stadiju utvrđivanja uzročno‑posljedične veze.

155

Stoga se članak 9. stavak 4. osnovne uredbe ne može tumačiti na način da je trebalo smanjiti antidampinšku pristojbu kako bi se uzeo u obzir učinak drugih čimbenika. Obveza takve vrste ne postoji u sustavu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ni u praksi glavnih trgovinskih partnera Unije, o kojima potonja vodi računa u skladu s uvodnom izjavom 4. osnovne uredbe.

156

Vijeće podredno ističe da je taj četvrti žalbeni razlog nedopušten i u svakom slučaju neosnovan. Komisija podredno ističe da je taj žalbeni razlog bespredmetan i u svakom slučaju neosnovan.

157

Žalitelji tvrde da je Opći sud u točkama 205. do 216. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava jer je Vijeću dopustio da antidampinšku pristojbu odredi na razini kojom se kompenzira šteta uzrokovana drugim čimbenicima koji nisu dampinški uvoz, čime se povređuje članak 3. stavak 7. osnovne uredbe u vezi s njezinim člankom 9. stavkom 4. Također tvrde da je u točkama 202. i 205. pobijane presude Opći sud neopravdano prebacio teret dokazivanja.

158

Vijeće i Komisija zahtijevaju zamjenu obrazloženja, ističući da ocjena Općeg suda u točkama 185. i 191. do 193. pobijane presude sadržava pogrešno tumačenje članka 9. stavka 4. osnovne uredbe jer implicira da se razina antidampinških pristojbi mora smanjiti zbog postojanja drugih čimbenika koji nisu dampinški uvoz, a koji mogu utjecati na štetu.

159

Najprije valja navesti da je taj zahtjev za zamjenu obrazloženja dopušten jer je obrana protiv četvrtog žalbenog razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 42.) i da se taj zahtjev odnosi na točke 185. i 191. do 193. pobijane presude, koje sadržavaju, kao što to proizlazi iz točke 196. te presude, načela na temelju kojih je Opći sud ispitao osnovanost argumenata žalitelja u pogledu njihova šestog tužbenog razloga i čija se ocjena osporava u okviru ovog četvrtog žalbenog razloga.

160

Prema tome, u okviru analize ovog četvrtog žalbenog razloga najprije valja ispitati osnovanost tog zahtjeva za zamjenu obrazloženja.

161

U točki 191. pobijane presude Opći je sud naveo da, iako članak 9. stavak 4. osnovne uredbe ne nalaže institucijama Unije nikakvu posebnu metodologiju kako bi se osiguralo da antidampinška pristojba ne prelazi ono što je nužno kako bi se kompenzirali štetni učinci dampinškog uvoza, spomenute institucije u tom okviru moraju uzimati u obzir zaključke do kojih su došle u analizama provedbenima na temelju članka 3. stavaka 6. i 7. te uredbe.

162

Opći sud u točki 192. pobijane presude dodaje da, kad bi bilo drukčije, postojao bi rizik da dotične mjere trgovinske zaštite prekoračuju ono što je nužno s obzirom na cilj kojem teže, tj. uklanjanje štetnih učinaka, tako da bi mogle pružiti zaštitu i u pogledu negativnih učinaka drugih čimbenika koji nisu dampinški uvoz.

163

Međutim, to obrazloženje nije zahvaćeno pogreškom koja se tiče prava.

164

Treba podsjetiti na to da članak 3. stavak 7. osnovne uredbe predviđa da se ispituju i svi poznati čimbenici koji istodobno nanose štetu proizvodnji Unije osim dampinškog uvoza, kako se šteta koju uzrokuju ti drugi čimbenici ne bi pripisala dampinškom uvozu u smislu stavka 6. tog članka 3. Potonji stavak predviđa da se na temelju svih podnesenih relevantnih dokaza mora dokazati da dampinški uvoz nanosi znatnu štetu industriji Unije.

165

Institucije Unije prilikom utvrđivanja postojanja štete imaju obvezu ispitati proizlazi li šteta na koju se namjeravaju pozvati doista iz dampinškog uvoza i zanemariti svu štetu koja proizlazi iz drugih čimbenika te osobito onu koja je uzrokovana vlastitim ponašanjem proizvođača Unije (presuda od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 35. i navedena sudska praksa).

166

U tom pogledu je na Vijeću i Komisiji da provjere da učinci tih drugih čimbenika nisu bili takvi da su prekinuli uzročnu vezu između, s jedne strane, predmetnog uvoza i, s druge strane, štete nastale industriji Unije. Na njima je također da provjere, kao što je to Opći sud pravilno naveo u točki 185. pobijane presude, da prilikom utvrđivanja štete u smislu članka 3. stavka 7. osnovne uredbe nije uzeta u obzir šteta uzrokovana tim drugim čimbenicima i da, stoga, nametnuta antidampinška pristojba ne prekoračuje ono što je nužno kako bi se uklonila šteta nastala antidampinškim uvozom (presuda od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 36. i navedena sudska praksa).

167

Potonji zahtjev počiva na cilju pravila iz članka 3. stavaka 6. i 7. osnovne uredbe, prema kojima industrija Unije ne može dobiti zaštitu koja prekoračuje ono što je nužno kako bi se uklonili štetni učinci dampinškog uvoza (vidjeti u tom smislu, u području subvencija, presudu od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 90. i, u području antidampinških mjera, presudu od 19. prosinca 2013., Transnational Company Kazchrome i ENRC Marketing/Vijeće, C‑10/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:865, t. 39.).

168

Međutim, u tom kontekstu valja navesti da je Opći sud pravilno ocijenio da se člankom 9. stavkom 4. osnovne uredbe također želi zajamčiti taj cilj. Naime, u skladu s tom odredbom, ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i dampingom nanesene štete, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Unije, Vijeće uvodi konačnu antidampinšku pristojbu, iznos koje ne smije prelaziti utvrđenu maržu štete ili biti manji od te marže ako je ta niža pristojba dovoljna za uklanjanje štete uzrokovane industriji Unije.

169

Kako iznos antidampinške pristojbe, uvedene na temelju članka 9. stavka 4. osnovne uredbe, ne bi prešao ono što je nužno kako bi se uklonili štetni učinci dampinškog uvoza, potrebno je da taj iznos ne uzima u obzir štetne učinke uzrokovane drugim čimbenicima koji nisu taj uvoz. Drugim riječima, kao što to u biti proizlazi iz točaka 191. i 192. pobijane presude, potrebno je da Vijeće i Komisija uzmu u obzir, radi utvrđivanja tog iznosa, zaključke do kojih su te institucije došle nakon ispitivanja u pogledu utvrđivanja postojanja štete u smislu članka 3. stavaka 6. i 7. te uredbe.

170

Taj zaključak usto potvrđuje i tekst članka 9. stavka 4. osnovne uredbe, koji u prvoj rečenici spominje „damping i dampingom nanesenu štetu”. Stoga, kao što je to pravilno naveo Opći sud u točki 189. pobijane presude, pojam „šteta” u posljednjoj rečenici tog stavka treba shvatiti na isti način, tj. kao dampingom nanesenu štetu – štetu uzrokovanu isključivo dampinškim uvozom.

171

Taj zaključak potvrđen je i člankom 9. stavkom 5. osnovne uredbe, iz kojeg proizlazi da se antidampinške pristojbe uvode u odgovarajućim iznosima u svakom pojedinačnom slučaju, na nediskriminacijskoj osnovi, na uvoze proizvoda iz svih izvora za koje je utvrđeno da su pod dampingom i koji nanose štetu.

172

Prema tome, zahtjev Vijeća i Komisije za zamjenu obrazloženja treba odbiti.

173

Što se tiče žalbenog razloga, kao prvo valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točaka 164. do 172. ove presude, Opći sud nije protumačio članak 9. stavak 4. osnovne uredbe na način da dopušta Vijeću da odredi antidampinšku pristojbu na razini kojom se kompenzira šteta uzrokovana drugim čimbenicima koji nisu dampinški uvoz.

174

Nadalje, valja navesti da je Opći sud u točki 206. pobijane presude naveo da u svakom slučaju ispitivanje relevantnih dijelova u provizornoj i u spornoj uredbi nije pokazalo da su prilikom utvrđivanja štete uzeti u obzir drugi čimbenici osim dampinškog uvoza. Opći je sud dodao da to vrijedi tim više jer žalitelji nisu istaknuli nikakvu očitu pogrešku u ocjeni što se tiče analize tih čimbenika.

175

Međutim, u području trgovinske politike Unije, a osobito u području mjera trgovinske zaštite, institucije Unije zbog složenosti ekonomskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću (presuda od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 85. i navedena sudska praksa).

176

U ovom slučaju valja utvrditi da žalitelji ne osporavaju dovoljno potkrijepljeno i konkretno tvrdnju Općeg suda u točki 206. pobijane presude da oni pred njime nisu istaknuli nikakvu očitu pogrešku u ocjeni institucija što se tiče analize drugih čimbenika osim dampinškog uvoza prilikom utvrđivanja štete.

177

U tim okolnostima tvrdnja žalitelja o činjenici da je Opći sud Vijeću i Komisiji dopustio nametanje razine antidampinških pristojbi koja uklanja kako štetu od spornog uvoza tako i štetu od drugih čimbenika ne može se prihvatiti.

178

Kao drugo, što se tiče tvrdnje o prebacivanju tereta dokazivanja, valja podsjetiti na to da, doduše, Vijeće i Komisija imaju obvezu ispitati proizlazi li šteta na koju se namjeravaju pozvati radi donošenja antidampinške mjere doista iz dampinškog uvoza i zanemariti svu štetu koja proizlazi iz drugih čimbenika. Međutim, kao što je to Opći sud pravilno naveo u točki 188. pobijane presude, na strankama koje se pozivaju na nezakonitost antidampinške uredbe jest da podnesu dokaze da su drugi čimbenici koji se ne odnose na uvoz mogli biti dovoljno važni da su mogli dovesti u pitanje postojanje uzročno‑posljedične veze između štete nastale industriji Unije i dampinškog uvoza (vidjeti u tom smislu presudu od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 41. i 42. i navedenu sudsku praksu).

179

U tom smislu Opći je sud u točki 205. pobijane presude naveo da žalitelji pred njime nisu podnijeli nikakav argument, a još manje dokaz da su čimbenici na koje su se pozvali imali utjecaj takve važnosti da postojanje štete uzrokovane industriji Unije i uzročno‑posljedične veze između te štete i dampinškog uvoza više nije bilo pouzdano, s obzirom na obvezu Vijeća i Komisije da zanemare svu štetu koja proizlazi iz drugih čimbenika. Međutim, ta tvrdnja nije bila osporavana pred Sudom.

180

Nadalje, Opći je sud u točki 202. pobijane presude naveo da žalitelji nisu ni osporavali ni pred njime dokazali da je pogrešna tvrdnja Vijeća da kvantifikacija učinaka od drugih čimbenika nije moguća. Međutim, žalitelji u svojoj žalbi ne osporavaju tu tvrdnju Općeg suda o njihovu neosporavanju tvrdnji Vijeća u okviru tužbe.

181

Stoga, suprotno onomu što tvrde žalitelji, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu primjene kriterija o izvođenju dokaza.

182

Iz toga slijedi da četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

183

S obzirom na prethodna razmatranja, žalbu treba odbiti.

184

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

185

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

186

Budući da društva Canadian Solar Emea, Canadian Solar Manufacturing (Changshu), Canadian Solar Manufacturing (Luoyang), Csi Cells Co. i Csi Solar Power nisu uspjela u žalbenom postupku, a Vijeće i Komisija su zahtijevali da im se naloži snošenje troškova, tim društvima valja naložiti snošenje troškova u vezi s ovom žalbom.

187

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se također primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., Komisija, koja je intervenirala u žalbeni postupak, snosit će vlastite troškove.

188

Budući da Komisija nije uspjela sa svojom protužalbom, a da su društva Canadian Solar Emea, Canadian Solar Manufacturing (Changshu), Canadian Solar Manufacturing (Luoyang), Csi Cells Co. i Csi Solar Power zahtijevala da se Komisiji naloži snošenje troškova, Komisiji valja naložiti snošenje troškova postupka u vezi s protužalbom.

189

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se također primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., Vijeće, koje je interveniralo u postupak u vezi s protužalbom, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: