Predmet C-163/17
Abubacarr Jawo
protiv
Savezne Republike Njemačke
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof Baden-Württemberg (Visoki upravni sud za Baden-Württemberg, Njemačka))
Presuda Suda (veliko vijeće) od 19. ožujka 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Dublinski sustav – Uredba (EU) br. 604/2013 – Transfer podnositelja zahtjeva za azil u državu članicu odgovornu za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Pojam ‚bijeg’ – Modaliteti produljenja roka za transfer – Članak 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Ozbiljna opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja nakon okončanja postupka azila – Životni uvjeti korisnika međunarodne zaštite u toj državi članici”
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Postupci prihvata i ponovnog prihvata – Rok propisan za provedbu transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Rok koji se može produljiti u slučaju bijega – Pojam bijega – Namjerno izbjegavanje nadležnih tijela kako bi se otežao transfer – Presumpcija bijega – Uvjeti
(Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 29. st. 2.)
(vidjeti t. 54., 56., 57., 61., 62., 64., 65., 70. i t. 1. izreke)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Tužba protiv odluke o transferu koja je donesena u pogledu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Rok koji se može produljiti u slučaju bijega – Mogućnost pozivanja na istek uobičajenog roka predviđenog za provedbu transfera jer nije došlo do bijega navedenog podnositelja zahtjeva
(Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 27. st. 1. i čl. 29. st. 2.)
(vidjeti t. 66.-70. i t. 1. izreke)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Postupci prihvata i ponovnog prihvata – Rok propisan za provedbu transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Rok koji se može produljiti u slučaju bijega – Modaliteti – Nužnost prethodnog savjetovanja između države članice moliteljice i države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva – Nepostojanje
(Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 29. st. 2.)
(vidjeti t. 72., 73., 75. i t. 2. izreke)
Temeljna prava – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Područje primjene – Provedba prava Unije – Odluka države članice o transferu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državu članicu odgovornu za razmatranje njegova zahtjeva unatoč ozbiljnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju prihvaćanja njegova zahtjeva – Uključenost
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 4. i čl. 51. st. 1.; Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 29. st. 2.)
(vidjeti t. 77.-79., 98. i t. 3. izreke)
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državu članicu odgovornu za razmatranje njegova zahtjeva – Neoboriva pretpostavka toga da potonja država poštuje temeljna prava Unije – Nepostojanje
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 4. i čl. 18.; Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća)
(vidjeti t. 81.-84.)
Temeljna prava – Zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne – Doseg – Sustavni nedostaci nakon okončanja postupka dodjele međunarodne zaštite u državi članici zbog životnih uvjeta korisnikâ navedene zaštite – Zabrana drugim državama članicama da provedu transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u tu državu – Uvjeti – Ocjena toga postoje li doista navedeni nedostaci – Kriteriji – Nužnost postojanja situacije izuzetne materijalne oskudice
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 4.; Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 29. st. 2.)
(vidjeti t. 87.-98. i t. 3. izreke)
Kratak prikaz
Može se provesti transfer podnositelja zahtjeva za azil u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva ili mu je već odobrila supsidijarnu zaštitu, osim ako očekivani životni uvjeti korisnikâ međunarodne zaštite dovode u situaciju izuzetne materijalne oskudice koja je protivna zabrani nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja
U presudi Jawo (C-163/17) donesenoj 19. ožujka 2019. veliko vijeće Suda odlučilo je, s obzirom na Uredbu br. 604/2013 ( 1 ) (u daljnjem tekstu: uredba Dublin III) i Povelju Europske unije o temeljnim pravima, o tome u kojim se uvjetima može utvrditi da je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu pobjegao, tako da se rok za njegov transfer u državu članicu koja je uobičajeno odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva može produljiti kao i o zakonitosti takvog transfera ako postoji opasnost da zainteresirana osoba bude izložena nečovječnom ili ponižavajućem postupanju nakon okončanja postupka azila zbog životnih uvjeta korisnikâ međunarodne zaštite u navedenoj državi članici.
U ovom je slučaju gambijski državljanin ušao u Europsku uniju preko Italije gdje je podnio zahtjev za azil prije nego što je otišao u Njemačku i ondje podnio novi zahtjev. Nakon što su od talijanskih tijela zatražila ponovni prihvat zainteresirane osobe, njemačka su tijela odbacila njezin zahtjev za azil i odredila njezino udaljavanje u Italiju. Prvi pokušaj transfera bio je neuspješan jer podnositelj zahtjeva nije bio u centru za smještaj koji mu je dodijeljen. Njemačka su tijela stoga ocijenila da je pobjegao te su obavijestila talijanska tijela da se transfer ne može provesti i da se rok produljuje u skladu s člankom 29. stavkom 2. Uredbe Dublin III. Taj članak propisuje da rok za provedbu transfera iznosi šest mjeseci, ali da se može produljiti do najviše osamnaest mjeseci ako podnositelj zahtjeva pobjegne. Nakon toga je zainteresirana osoba navela da je bila u posjetu kod prijatelja i da nije znala da mora prijaviti svoju odsutnost. Usporedno s tim, podnijela je tužbu protiv odluke o transferu i, nakon što je ona odbijena, podnijela je žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev. U okviru te žalbe, istaknula je da s obzirom na to da nije pobjegla, njemačka tijela nisu imala pravo produljiti rok za njezin transfer u Italiju. Zainteresirana osoba također je istaknula da postoje sustavni nedostaci u pogledu azila koji čine prepreku njezinu transferu u tu državu.
Kao prvo, Sud je pojasnio da pojam „bijeg” u smislu članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III., među ostalim, podrazumijeva postojanje elementa namjere tako da je ta odredba u načelu primjenjiva samo u slučaju kada podnositelj zahtjeva namjerno izbjegava nacionalna tijela kako bi omeo svoj transfer. Međutim, Sud je dodao da se, kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje Uredbe Dublin III i kako bi se uzele u obzir značajne poteškoće na koje navedena tijela mogu naići kako bi podnijela dokaze namjere podnositelja zahtjeva, može pretpostaviti da je potonji podnositelj zahtjeva pobjegao kada se transfer ne može provesti zbog toga što je napustio dodijeljeno mu mjesto boravišta a da o tome nije obavijestio nacionalna tijela i da, ovisno o slučaju, od njih nije zatražio prethodno odobrenje. Međutim, ta je pretpostavka primjenjiva samo ako je podnositelj zahtjeva bio valjano upoznat sa svojim obvezama u tom pogledu, u skladu s člankom 5. Direktive 2013/33 ( 2 ). K tomu, podnositelj zahtjeva treba zadržati mogućnost dokazivanja da postoje valjani razlozi zbog kojih nije obavijestio nadležna tijela o svojoj odsutnosti te da nije imao namjeru izbjegavanja tih tijela.
Kao drugo, Sud je potvrdio da se, u skladu s onim što je već presudio u presudi Shiri ( 3 ), podnositelj zahtjeva, s obzirom na to da nije pobjegao, može u okviru pravnog lijeka protiv odluke o transferu pozvati na istek šestomjesečnog roka predviđenog u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III.
Kao treće, što se tiče modaliteta produljenja roka za transfer, Sud je smatrao da nije potrebno nikakvo prethodno savjetovanje između države članice moliteljice i odgovorne države članice. Stoga je, kako bi se taj rok produljio do maksimalnih osamnaest mjeseci, dovoljno da prva država članica prije isteka šestomjesečnog roka, obavijesti drugu državu članicu da je podnositelj zahtjeva pobjegao i navede novi rok za transfer.
Kao četvrto i posljednje, Sud je ispitao protivi li se članku 4. Povelje o temeljnim pravima transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ako životni uvjeti korisnika takve zaštite u državi članici koja je uobičajeno odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva, mogu predstavljati nečovječno ili ponižavajuće postupanje.
Sud je najprije pojasnio da to pitanje ulazi u područje primjene prava Unije. Zatim je istaknuo da u kontekstu zajedničkog europskog sustava azila i, osobito, Uredbe Dublin III koja se temelji na načelu uzajamnog povjerenja, valja pretpostaviti da se prema podnositeljima zahtjeva postupa u skladu s njihovim temeljnim pravima. Međutim, kao što je Sud već presudio u presudi N. S. i dr. ( 4 ) i kao što je kodificirano u članku 3. stavku 2. Uredbe Dublin III, ne može se isključiti da postoji opasnost da će podnositelj zahtjeva zbog, među ostalim, sustavnih nedostataka, općih nedostataka ili nedostataka koji pogađaju određene skupine osoba u državi članici u koju je predviđen transfer, biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanja u toj državi članici, što čini prepreku navedenom transferu. U tom pogledu, iako se člankom 3. stavkom 2. Uredbe Dublin III predviđa samo situacija koja je dovela do presude N. S. i dr. u kojoj je ta opasnost proizlazila iz sustavnih nedostataka u postupku azila, transfer se u svakom slučaju isključuje ako postoje ozbiljni i dokazani razlozi za vjerovanje da će doći do takve opasnosti, bilo u samom trenutku transfera, bilo tijekom postupka azila ili pak nakon okončanja tog postupka.
Naposljetku, Sud je naveo da postojanje navodnih nedostataka treba ocijeniti sud pred kojim je u tijeku postupak protiv odluke o transferu, na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i ažuriranih elemenata te s obzirom na standard zaštite temeljnih prava zajamčenih pravom Unije. Ti nedostaci moraju dosegnuti osobito visok stupanj ozbiljnosti. U pogledu životnih uvjeta korisnika međunarodne zaštite, taj je stupanj dosegnut kad bi nebriga nacionalnih tijela dovela do toga da se osoba, neovisno o svojoj volji i osobnom izboru, nađe u situaciji izuzetne materijalne oskudice koja bi joj onemogućila zadovoljavanje najosnovnijih potreba i u kojoj bi njezino fizičko ili mentalno zdravlje bilo ugroženo ili bi se našla u položaju nespojivim s ljudskim dostojanstvom. Suprotno tomu, činjenica da obiteljska solidarnost koja, u slučaju nedostatnosti socijalnog sustava stoji na raspolaganju državljanima dotične države članice, u pravilu ne postoji za korisnike međunarodne zaštite, nije dovoljna kako bi se potvrdilo da bi podnositelj zahtjeva u slučaju transfera u tu državu članicu bio suočen s takvom situacijom. Isto tako, postojanje propusta u provedbi programa uključivanja u društvo tih korisnika zaštite, nedovoljno je kako bi se prihvatilo takvo utvrđenje. U svakom slučaju, puka činjenica da su u državi članici moliteljici socijalna zaštita i/ili životni uvjeti povoljniji nego u državi članici koja je uobičajeno odgovorna za razmatranje zahtjeva nije dovoljna kako bi se zaključilo da postoji opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u drugoj državi članici.
( 1 ) Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)
( 2 ) Direktiva 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.)
( 3 ) Presuda od 25. listopada 2017., Shiri (C-201/16, EU:C:2017:805)
( 4 ) Presuda od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C-411/10 i C-493/10, EU:C:2011:865)