1

Društvo Gul Ahmed Textile Mills Ltd (u daljnjem tekstu: Gul Ahmed) svojom žalbom zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 15. prosinca 2016., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće (T‑199/04 RENV, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:740), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje Uredbe (EZ) br. 397/2004 od 2. ožujka 2004. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana (SL 2004., L 66, str. 1., u daljnjem tekstu: sporna uredba), u dijelu u kojem se odnosi na to društvo.

2

Za potrebe ovog postupka, okolnosti spora mogu se sažeti na sljedeći način:

3

Gul Ahmed je pakistansko društvo koje proizvodi pamučnu posteljinu i izvozi je u Europsku uniju.

4

Slijedom pritužbe od 4. studenoga 2002., Europska komisija je pokrenula antidampinški ispitni postupak u pogledu uvoza posteljine od pamuka, čistog ili pomiješanog sa sintetičkim ili umjetnim vlaknima ili s lanom (pri čemu lan nije dominantan), izbijeljenog, obojenog ili tiskanog, podrijetlom iz Pakistana, koji se odnosio na razdoblje između 1. listopada 2001. i 30. rujna 2002. Ispitivanje trendova mjerodavnih za procjenu štete obuhvatilo je razdoblje od 1999. do kraja razdoblja ispitnog postupka.

5

Komisija je 10. prosinca 2003. žalitelju poslala opće konačno izvješće u kojemu je navela činjenice i razloge zbog kojih je predložila donošenje konačnih antidampinških mjera kao i posebno konačno izvješće za žalitelja. Dopisom od 5. siječnja 2004. žalitelj je osporio Komisijine zaključke navedene u tim dokumentima. Žalitelj je dopisima od 16. veljače 2004. Komisiji dostavio dodatne podatke.

6

Komisija je 17. veljače 2004. odgovorila na dopis od 5. siječnja 2004. Iako je učinila neke ispravke u svojim izračunima, ta je institucija potvrdila zaključke koje je iznijela u informativnim dokumentima spomenutima u prethodnoj točki. U dopisu od 27. veljače 2004. žalitelj je uputio na pogreške koje je u svojoj analizi počinila Komisija.

7

Dana 2. ožujka 2004. Vijeće Europske unije donijelo je spornu uredbu.

8

Vijeće je u uvodnoj izjavi 70. sporne uredbe utvrdilo prosječnu dampinšku maržu od 13,1 %, primjenjivu na sve pakistanske proizvođače‑izvoznike.

9

Vijeće je potom, u dijelu namijenjenom analizi cijena, postupajući u općem okviru procjene štete koju je pretrpjela industrija Unije, u biti navelo, u uvodnoj izjavi 92. navedene uredbe, da su prosječne cijene po kilogramu koje su primjenjivali proizvođači Unije progresivno rasle tijekom promatranog razdoblja i da je, za ocjenu tog rasta, valjalo podsjetiti na to da se ta prosječna cijena odnosila jednako na vrste predmetnog proizvoda više vrijednosti kao i na one niže vrijednosti te da je „industrija [Unije] bila prisiljena preorijentirati svoju proizvodnju na proizvode veće vrijednosti s obzirom na to da je njezina prodaja velikih razmjera namijenjena masovnom tržištu pretrpjela štetu zbog uvoza po niskim cijenama”.

10

U uvodnoj izjavi 101. sporne uredbe Vijeće je navelo da se položaj industrije Unije pogoršao, pri čemu je istaknulo da su prosječne prodajne cijene proizvođača iz ispitanog uzorka „narasle u predmetnom razdoblju, što se međutim djelomično objašnjava preusmjeravanjem tih proizvođača prema prodaji proizvoda veće vrijednosti”.

11

U općem dijelu namijenjenom analizi uzročne veze Vijeće je, u okviru ocjene učinaka dampinškog uvoza, u biti navelo, u uvodnim izjavama 104. i 105. sporne uredbe, da su se i opseg uvoza pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana i odgovarajući dio tržišta te države povećali u okviru Unije. Vijeće je osim toga navelo da su „cijene dampinškog uvoza bile znatno niže od cijena industrije [Unije] i izvoznika iz drugih trećih zemalja. Također je utvrđeno da se industrija [Unije] morala u velikom dijelu odreći tržišnih segmenata s proizvodima niže vrijednosti u kojima je uvoz iz Pakistana zauzimao važno mjesto, što potkrjepljuje uzročna veza između dampinškog uvoza i štete koju je pretrpjela industrija [Unije]”.

12

Naposljetku, u analizi učinaka drugih čimbenika, Vijeće je u uvodnoj izjavi 109. sporne uredbe navelo da se uvoz iz trećih zemalja koje nisu Indija i Pakistan povećao tijekom razdoblja ispitnog postupka. U tom pogledu Vijeće je istaknulo da „zbog veza između turskih trgovačkih društava i [Unije] postoji određena integracija tržišta u obliku poduzetničke razmjene između turskih proizvođača‑izvoznika i gospodarskih subjekata [Unije] koja navodi na zaključak da odluka o uvoženju iz te zemlje nije posljedica samo cijene. Prosječne cijene pamučne posteljine podrijetlom iz Turske tijekom razdoblja ispitnog postupka to potvrđuju: bile su više za skoro 45 % od indijskih cijena i za 34 % od pakistanskih cijena. Stoga nije vjerojatno da uvoz iz Turske prekida uzročnu vezu između dampinškog uvoza iz Pakistana i štete koju je pretrpjela industrija [Unije]”.

13

U uvodnoj izjavi 112. sporne uredbe Vijeće je naposljetku navelo da „je istaknuto da se potražnja za posteljinom koju proizvodi industrija [Unije] smanjuje, jer se ta industrija fokusira na tržišni segment s proizvodima veće vrijednosti i manjeg obujma prodaje. Ipak, kao što je navedeno, ukupna potrošnja […] posteljine [u Uniji] u predmetnom se razdoblju nije smanjila, već štoviše povećala. Većina proizvođača [Unije] nudi različite linije proizvoda namijenjene različitim tržišnim segmentima. Luksuzne marke donose visoke marže, ali se prodaju u vrlo malim količinama. Kako bi se optimiziralo korištenje kapacitetima i pokrili fiksni troškovi proizvodnje, industrija [Unije] mora prodavati i znatne količine u tržišnom segmentu s proizvodima niže vrijednosti. Nema pokazatelja da se potražnja u tom segmentu smanjila. Nadalje, u tom segmentu sve više dominira uvoz po niskim cijenama, što šteti industriji [Unije]. Budući da je došlo do općeg povećanja potrošnje, koje nije ograničeno samo na određeni tržišni segment, ne može se utvrditi da je potražnja [u Uniji] prekinula uzročnu vezu između dampinškog uvoza iz Pakistana i štete koju je pretrpjela industrija [Unije]”.

14

Na temelju članka 1. stavka 1. sporne uredbe, na uvoz pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana, obuhvaćene oznakama kombinirane nomenklature iz te uredbe, nametnuta je antidampinška pristojba od 13,1 %.

15

Nakon ispitnog postupka djelomične revizije, ograničene na damping, provedene po službenoj dužnosti na temelju članka 11. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), na temelju novog razdoblja ispitnog postupka izvršenog između 1. travnja 2003. i 31. ožujka 2004., Vijeće je izmijenilo spornu uredbu donijevši Uredbu (EZ) br. 695/2006 od 5. svibnja 2006. (SL 2006., L 121, str. 14.) kojom su uvedene nove stope antidampinških pristojbi u rasponu od 0 do 8,5 %. Budući da je surađivao veliki broj proizvođača‑izvoznika, stvoren je uzorak koji obuhvaća žalitelja. Utvrđena je stopa konačne antidampinške pristojbe od 5,6 %, primjenjive na njegove proizvode.

16

U skladu s člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe, tako utvrđena konačna antidampinška pristojba prestala se primjenjivati 2. ožujka 2009., odnosno pet godina nakon što je uvedena.

17

Tužbom podnesenom Općem sudu 28. svibnja 2004. Gul Ahmned pokrenuo je postupak za poništenje sporne uredbe.

18

U toj je tužbi istaknuto pet tužbenih razloga koji su se temeljili na:

19

Opći sud je, presudom od 27. rujna 2011., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće (T‑199/04, neobjavljena, EU:T:2011:535), bez ispitivanja drugih tužbenih razloga koji su mu podneseni, prihvatio treći dio petog tužbenog razloga zbog toga što je Vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitalo je li, na temelju članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe, ukidanjem prethodnih antidampinških pristojbi i uspostavom općeg sustava povlastica u korist Pakistana prekinuta uzročna veza između štete koju je pretrpjela industrija Unije i dampinškog uvoza iz Pakistana te je poništio spornu uredbu u pogledu društva Gul Ahmed.

20

Vijeće je, uz potporu Komisije koja je intervenirala u postupak, podnijelo žalbu zahtijevajući ukidanje te presude.

21

Sud je presudom od 14. studenoga 2013., Vijeće/Gul Ahmed Textile Mills (C‑638/11 P, EU:C:2013:732), ukinuo presudu od 27. rujna 2011., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće (T‑199/04, neobjavljena, EU:T:2011:535), te je predmet vratio Općem sudu na ponovno odlučivanje.

22

Opći sud je 26. studenoga 2015. održao raspravu u predmetu T‑199/04 RENV. Vijeće je na raspravi, uz potporu Komisije, tvrdilo da društvo Gul Ahmed više nema pravni interes.

23

Vijeće i Komisija su u prilog tom prigovoru naveli da su se antidampinške pristojbe nametnute spornom uredbom prestale primjenjivati 2. ožujka 2009., što znači da izvoz predmetnih proizvoda više nije podlijegao tim pristojbama. Dalje su naveli da je, u skladu s člankom 46. Statuta Suda Europske unije, 1. ožujka 2014. istekao rok za pokretanje postupka radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti za štetu uzrokovanu primjenom tih pristojbi te da je i pravo na povrat antidampinških pristojbi također zastarjelo na temelju članka 236. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.). Istaknuli su da stoga traženo poništenje društvu Gul Ahmed više ne može donijeti nikakvu korist.

24

Opći sud je društvu Gul Ahmed dodijelio rok od dva tjedna od datuma rasprave da iznese svoja očitovanja u pogledu istaknutog prigovora vezanog uz nestanak pravnog interesa.

25

Društvo Gul Ahmed svoja je očitovanja iznijelo u dopisu od 10. prosinca 2015., navevši da i dalje ima pravni interes. U tu je svrhu istaknulo, kao prvo, svoj interes da mu Vijeće naknadi troškove postupka, kao drugo, mogućnost da u budućnosti podnese tužbu za naknadu štete uzrokovane propustom sudova Unije da odluče u razumnom roku, kao treće, svoju priliku da ostvari povrat plaćenih konačnih antidampinških pristojbi, kao četvrto, svoj interes da spriječi ponovnu pojavu slične nezakonitosti u budućnosti i, kao peto, mogućnost da povrati svoj ugled pokretanjem tog postupka.

26

Komisija i Vijeće svoja su očitovanja iznijeli dopisima od 6. i 20. siječnja 2016. U bitnom su od Općeg suda zatražili da odbaci argumente društva Gul Ahmed i odluči da je ono izgubilo svaki pravni interes.

27

Opći sud je pobijanom presudom odbio tužbu društva Gul Ahmed.

28

Žalitelj od Suda traži da ukine pobijanu presudu i naloži Vijeću snošenje troškova nastalih u okviru žalbenog postupka i postupka pred Općim sudom.

29

Vijeće i Komisija od Suda zahtijevaju da odbije žalbu i da žalitelju naloži snošenje troškova postupka.

30

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe dva žalbena razloga koja se temelje, s jedne strane, na tome da je Opći sud, time što je presudio da nije potrebno odlučivati o drugom i trećem tužbenom razlogu, zbog toga što žalitelj više nije imao pravni interes, povrijedio članak 36. Statuta Suda Europske unije koji se odnosi na obvezu obrazlaganja presuda i počinio pogrešku koja se tiče prava i, s druge strane, na tome da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava i iskrivio činjenice kad je riječ o odbijanju njegova petog tužbenog razloga.

31

Prvi žalbeni razlog odnosi se na obrazloženje pobijane presude prisutno u njezinim točkama 42. do 60. Podijeljen je na četiri dijela.

32

Prvim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga, žalitelj u biti prigovara Općem sudu da je, u točkama 49., 57. i 60. pobijane presude, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja i članak 129. Poslovnika Općeg suda zahtijevajući od njega da dokaže kontinuitet svojeg pravnog interesa u postupku za poništenje sporne uredbe, iako, prema žaliteljevu stajalištu, pravni interes mora dokazati tužitelj samo u trenutku podnošenja zahtjeva za poništenje predmetnog akta i da je, nakon što je taj interes dokazan, na stranci koja se poziva na prestanak postojanja takvog interesa da to dokaže. Žalitelj dodaje da je Opći sud povrijedio prava obrane ispitujući samo argumente istaknute kako bi se dokazao kontinuitet njegova pravnog interesa a da nije uzeo u obzir druge elemente iz spisa.

33

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga, žalitelj navodi da su, protivno onome što je Opći sud utvrdio u točki 58. pobijane presude, pogreške vezane uz određivanje cijene izvoza i uobičajene vrijednosti, te pogreške koje su se odnosile na izračun dampinga, proizlazile iz nepravilne metodologije koje bi se mogle ponoviti u budućnosti, a ne iz materijalnih pogrešaka svojstvenih predmetu, što je moralo dovesti do poništenja sporne uredbe, tim više što je u općem interesu Unije da takve nepravilnosti, kojima se krši članak 2. Osnovne uredbe, budu sankcionirane.

34

U okviru trećeg dijela svojeg prvog žalbenog razloga, žalitelj kritizira točku 58. pobijane presude jer je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja zaključivši da je prilagodba povrata pristojbi na temelju članka 2. stavka 10. Osnovne uredbe bila djelomično odbijena jer taj zahtjev nije bio potkrijepljen nikakvim odgovarajućim dokazom.

35

Četvrtim dijelom svojeg prvog žalbenog razloga, žalitelj prigovara Općem sudu da nije odgovorio na argument prema kojem bi negiranje pravnog interesa za poništenje akata koji nisu doveli do isplate novčanih iznosa i koji su stavljeni izvan snage prije nego što je Opći sud donio odluku o valjanosti tih akata uzrokovalo to da takvi akti ne budu podvrgnuti sudskom nadzoru te bi stoga činilo povredu članka 263. UFEU‑a, kao što je Opći sud već presudio u presudi od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće (T‑299/05, EU:T:2009:72).

36

Vijeće i Komisija osporavaju žaliteljeve argumente.

37

Kad je riječ o prvom dijelu prvog žalbenog razloga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela. Dokaz takvog interesa, koji se ocjenjuje na dan podnošenja tužbe i koji čini bitnu i primarnu pretpostavku svake tužbe, mora podnijeti tužitelj (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2015., Andechser Molkerei Scheitz/Komisija, C‑682/13 P, neobjavljena, EU:C:2015:356, t. 25. do 27. i navedenu sudsku praksu).

38

Taj interes mora, osim toga, nastaviti postojati sve do okončanja postupka, a sud može po službenoj dužnosti i u svakom dijelu postupka istaknuti da stranka nema interes za postavljanje svojeg zahtjeva zbog činjenice koja je nastala nakon datuma podnošenja akta kojim se pokreće postupak (vidjeti u tom smislu presude od 19. listopada 1995., Rendo i dr./Komisija, C‑19/93 P, EU:C:1995:339, t. 13. i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 57.).

39

Iako Opći sud može po službenoj dužnosti i u svakom dijelu postupka istaknuti pitanje nepostojanja kontinuiteta tužiteljeva pravnog interesa, on također može razmotriti takvo pitanje kad ga tijekom postupka postavi stranka koja se pritom oslanja na dovoljno ozbiljno elemente.

40

U okviru takvog ispitivanja, na Općem sudu je da pozove tužitelja da istakne svoje stajalište o tom pitanju i da mu pruži mogućnost podnošenja elemenata koji mogu na odgovarajući način opravdati kontinuitet njegova pravnog interesa.

41

U predmetnom slučaju, Vijeće i Komisija su, na raspravi od 15. studenoga 2015. pred Općim sudom, naveli da nije potrebno razmatrati činjenicu prestanka postojanja žaliteljeva pravnog interesa, pritom se oslanjajući na dovoljno ozbiljne elemente. Nakon te rasprave žalitelj je bio pozvan iznijeti svoje stajalište o tom pitanju te mu je omogućeno da podnese svaki dokaz kojim bi mogao proturječiti navodima institucija.

42

Opći sud stoga nije povrijedio ni teret dokazivanja niti svoju obvezu obrazlaganja time što je presudio da nije potrebno razmatrati drugi i treći tužbeni razlog zbog toga što je, nakon što je ispitao sve činjenične i pravne elemente na koje su se stranke pozvale u pogledu kontinuiteta žaliteljeva pravnog interesa i o kojima su mogle iznijeti svoje stajalište, utvrdio da žalitelj nije na odgovarajući način opravdao da i dalje ima pravni interes u pogledu tih dvaju tužbenih razloga kojima se tražilo poništenje sporne uredbe.

43

Štoviše, žalitelj pogrešno navodi da je Opći sud povrijedio prava obrane iako je taj sud, nakon što je potonjem pružio mogućnost da iznese svoje stajalište o prigovoru koji se temeljio na prestanku postojanja pravnog interesa, odgovorio na sve činjenične i pravne elemente koje je žalitelj iznio kako bi opravdao kontinuitet tog interesa, što jest njegova zadaća, kao što je spomenuto u točkama 39. i 40. ove presude.

44

Iz toga slijedi da prvi dio prvog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

45

Kad je riječ o drugom dijelu prvog žalbenog razloga, valja navesti da se, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev te se u biti ne smije raditi samo o zahtjevu za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. rujna 1996., San Marco/Komisija, C‑19/95 P, EU:C:1996:331, t. 37. i 38.).

46

U predmetnom slučaju, žalitelj se u svojoj žalbi samo pozvao na pogreške u načinu izračuna, a da ih pritom nije pojasnio, i nedosljednosti u rezultatima izračuna dampinga, pritom ne istaknuvši razloge zbog kojih bi se te pogreške mogle ponoviti u budućnosti. Štoviše, kao što je pojasnila nezavisna odvjetnica u točki 75. svojeg mišljenja, žalitelj je na raspravi pred Sudom naveo da smatra da je Komisija temeljila svoje tvrdnje na proizvoljnim ad hoc rješenjima a da pritom nije definirala konkretnu metodologiju izračuna. Stoga je žalitelj sam na raspravi potvrdio da su navodne pogreške bile svojstvene okolnostima predmetnog slučaja.

47

Posljedično tomu, drugi dio valja odbaciti kao nedopušten.

48

Kad je riječ o trećem dijelu prvog žalbenog razloga, valja navesti, kao što je istaknula nezavisna odvjetnica u točki 78. svojeg mišljenja, da se on temelji na očito pogrešnom tumačenju točke 58. pobijane presude kojom je Opći sud utvrdio da žalitelj nema pravni interes jer su zaključci iz sporne uredbe čiju zakonitost osporava žalitelj usko vezani uz posebne okolnosti ovog predmeta o kojem odlučuje. U tim je okolnostima u navedenoj točki 58. Opći sud samo naveo da je Vijeće djelomično odbilo prilagodbu povrata pristojbi zbog toga što žalitelj nije podnio odgovarajuće dokaze.

49

Slijedom toga valja odbiti treći dio prvog žalbenog razloga kao neosnovan.

50

Kad je riječ o četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga, valja najprije navesti da je izravna svrha rasuđivanja Općeg suda u točkama 56. i 57. presude od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće (T‑299/05, EU:T:2009:72), bila odbaciti argumentaciju Vijeća u tom predmetu, navedenu u točki 44. te presude, prema kojoj tužitelji u tom predmetu više nisu mogli dokazati pravni interes jer je, nakon podnošenja tužbe za poništenje, uredba čije su poništenje tražili bila stavljena izvan snage i jer nisu platili nikakvu antidampinšku pristojbu na temelju te uredbe.

51

Međutim, valja istaknuti da u pobijanoj presudi Opći sud uopće nije utvrdio prestanak postojanja žaliteljeva pravnog interesa samo zbog toga što sporna uredba više nije proizvodila učinak u trenutku odlučivanja o tužbi za poništenje i jer žalitelj nije dokazao da je platio antidampinške pristojbe na temelju te uredbe.

52

Naime, kako bi utvrdio da nije potrebno odlučivati o drugom i trećem tužbenom razlogu, Opći se sud pozvao na pet razloga, odnosno, kao prvo, na to da nastojanje dobivanja povrata troškova postupka ne može opravdati žaliteljevo zadržavanje pravnog interesa (t. 52. pobijane presude), kao drugo, navodno prekomjerno trajanje tog postupka također ne može opravdati njegovo zadržavanje pravnog interesa (t. 53. pobijane presude), kao treće, žalitelj nije dokazao plaćanje antidampinških pristojbi na temelju sporne uredbe, pri čemu antidampinške pristojbe koje je platilo njegovo društvo kći nisu plaćene na temelju sporne uredbe nego na temelju Uredbe br. 695/2006 kojom je sporna uredba izmijenjena (t. 54. i 55. pobijane presude), kao četvrto, nezakonitosti kojima je bila zahvaćena sporna uredba nisu se mogle pojaviti neovisno o okolnostima predmeta (t. 56. do 58.) i peto, argumentacija u vezi s povratom žaliteljeva ugleda nije bila potkrijepljena (t. 59.).

53

Štoviše, valja navesti da je u točki 54. te presude Opći sud utvrdio da je Uredba br. 695/2006 utvrdila novu uobičajenu vrijednost te je potonju usporedio s izvoznom cijenom te iz toga zaključio da žalitelj više nije imao pravni interes u pogledu drugog i trećeg tužbenog razloga koji su se temeljili na pogreškama počinjenima u spornoj uredbi u vezi s određivanjem uobičajene vrijednosti i s usporedbom potonje s izvoznom cijenom u spornoj uredbi, zbog nepostojanja bilo kakvog zahtjeva za povrat pristojbi ubranih na temelju potonje uredbe.

54

Međutim, Opći sud je pravilno izvukao takav zaključak jer, kao što je navela nezavisna odvjetnica u točki 99. svojeg mišljenja, žalitelj nije dokazao da je, u roku od tri mjeseca počevši od datuma priopćenja carinskog duga iz članka 121. stavka 1. točke (a) Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća (EU) br. 952/2013 od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64. i SL 2016., L 267, str. 2.), od carinskih tijela zatražio povrat iznosa na temelju akta koji je smatrao nezakonitim (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 67. i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 188. i navedenu sudsku praksu).

55

Iz toga proizlazi, protivno onomu što je iznio žalitelj u prilog četvrtom dijelu svojeg prvog žalbenog razloga u okviru ove žalbe, da se na temelju pobijane presude mogu znati razlozi zbog kojih Opći sud u predmetnom slučaju nije primijenio rasuđivanje izloženo u točkama 56. i 57. presude od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće (T‑299/05, EU:T:2009:72).

56

Stoga prvi žalbeni razlog mora u njegovu četvrtom dijelu također biti odbijen kao neosnovan, tako da taj žalbeni razlog valja u cijelosti odbiti.

57

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj prigovara točkama 162., 163., 168., 169. i 170. pobijane presude kojima je Opći sud odbio njegov peti tužbeni razlog istaknut u prilog njegovoj tužbi za poništenje, prema kojem je uzročna veza između uvoza pamučne posteljine iz Pakistana i znatne štete koju je pretrpjela industrija Unije u tom području dovedena u pitanje, s jedne strane, preusmjeravanjem te industrije prema luksuznom sektoru i, s druge strane, povećanjem uvoza turskih proizvođača povezanih s proizvođačima Unije.

58

Prvim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga, žalitelj tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice time što je u točkama 162. i 163. pobijane presude utvrdio da se ne može smatrati da preusmjeravanje industrije Unije prema tržišnom sektoru s proizvodima veće vrijednosti može dovesti u pitanje uzročnu vezu između dampinškog uvoza iz Pakistana i štete koju je pretrpjela ta industrija, iako je u uvodnim izjavama 92. i 112. sporne uredbe utvrđeno da su opsezi prodaje manji u tom sektoru. On dodaje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije odgovorio na njegovu argumentaciju prema kojoj je do preusmjeravanja industrije Unije došlo prije pokretanja ispitnog postupka.

59

Drugim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga, žalitelj navodi da je u točki 168. pobijane presude Opći sud iskrivio elemente sadržane u spornoj uredbi utvrdivši da činjenica da su institucije utvrdile određenu povezanost između industrije Unije i drugih zemalja sama po sebi nije podrazumijevala da su znale za strategiju premještanja, iako je u uvodnoj izjavi 109. sporne uredbe utvrđeno postojanje veza između industrije Unije i turske industrije, kao i određena tržišna integracija te potonje industrije, što je ukazalo na postojanje strategije premještanja industrije Unije u Tursku.

60

Žalitelj dodaje da je, kad je riječ o točki 169. pobijane presude, Opći sud iskrivio činjenice utvrdivši da je žalitelj naveo da je premještanje proizvodnje posteljine od strane industrije Unije u druge zemlje prekinulo uzročnu vezu između štete koju je pretrpjela ta industrija i uvoza iz Pakistana. On osim toga navodi da Opći sud nije obrazložio tvrdnju koja se nalazi u točki 170. pobijane presude, prema kojoj su uvodne izjave 109. do 111. sporne uredbe ukazale na to da je Vijeće pravilno ocijenilo učinak uvoza predmetnog proizvoda iz Turske. On naposljetku navodi da u pobijanoj presudi nije analiziran ni zajednički učinak preusmjeravanja industrije Unije na luksuzni sektor i paralelno povećanje uvoza turskih proizvođača povezanih s industrijom Unije.

61

Vijeće i Komisija osporavaju žaliteljeve argumente.

62

Valja podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, iskrivljavanje činjenica i dokaza mora jasno proizlaziti iz dokumenata spisa a da pritom nije nužno izvršiti novu ocjenu tih elemenata (presuda od 2. lipnja 2016., Photo USA Electronic Graphic/Vijeće, C‑31/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:390, t. 52. i navedena sudska praksa).

63

Štoviše, prema jednako ustaljenoj sudskoj praksi, u području zajedničke trgovinske politike, a osobito u području mjera trgovinske zaštite, institucije Unije zbog kompleksnosti ekonomskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati raspolažu širokom ovlašću ocjene. Što se tiče sudskog nadzora takve ocjene, on stoga mora biti ograničen na provjeru toga jesu li poštovana postupovna pravila, koliko su činjenice koje se koriste za donošenje sporne odluke materijalno točne te postoji li očita pogreška u ocjeni tih činjenica ili zlouporaba ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 1987., Nachi Fujikoshi/Vijeće, 255/84, EU:C:1987:203, t. 21. i od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (China), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

64

Sud je također presudio da ispitivanje dokaza na kojima institucije Unije temelje svoja utvrđenja, koje provodi Opći sud, ne predstavlja novu ocjenu činjenica kojom se zamjenjuje ocjena tih institucija. Tim se ispitivanjem ne zadire u široku diskrecijsku ovlast tih institucija u području trgovinske politike, nego se samo utvrđuje jesu li ti dokazi takve prirode da se njima podupiru zaključci tih institucija. Zadaća Općeg suda stoga nije samo provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata kao i njihovu pouzdanost i dosljednost već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (presuda od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (China), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

65

U predmetnom slučaju i kad je riječ o prigovoru iskrivljavanja na koji se poziva žalitelj u potporu prvom dijelu svojeg drugog žalbenog razloga, usmjerenom protiv točaka 162. i 163. pobijane presude, valja istaknuti, kad je riječ o utvrđenjima koja se nalaze u prvoj od tih točaka, da je u uvodnim izjavama 92. i 112. sporne uredbe navedeno, s jedne strane, da je „industrija [Unije] morala preusmjeriti svoju proizvodnju prema proizvodima veće vrijednosti, s obzirom na to da je njezina prodaja velikog obujma namijenjena masovnom tržištu pretrpjela štetu zbog uvoza po niskim cijenama” i, s druge strane, da „većina proizvođača [Unije] nudi različite linije proizvoda namijenjene različitim tržišnim sektorima. Luksuzne marke donose visoke marže, ali se prodaju u vrlo malim količinama. Kako bi se optimiziralo korištenje kapacitetima i pokrili troškovi proizvodnje, industrija [Unije] mora također prodavati znatne obujme u tržišnom sektoru s proizvodima niže vrijednosti. […] S obzirom na opće povećanje potrošnje, koje nije ograničeno na određeni tržišni sektor, ne može se utvrditi da je potražnja [Unije] prekinula uzročnu vezu između dampinškog uvoza iz Pakistana i štete koju je pretrpjela industrija [Unije]”.

66

Protivno onomu što navodi žalitelj, točka 162. pobijane presude, prema kojoj se znatna šteta koju je pretrpjela industrija Unije ne može objasniti navodnom stagnacijom potražnje u luksuznom sektoru jer se potražnja u Uniji povećala u svim sektorima, ni u čemu ne proturječi dvjema uvodnim izjavama navedenima u prethodnoj točki, što je razlog zbog kojeg valja odbiti taj prigovor kao neosnovan.

67

Kad je riječ o prigovoru usmjerenom protiv točke 163. pobijane presude, valja navesti da razlog naveden u točki 162. pobijane presude sam za sebe opravdava odbacivanje žaliteljeva navoda.

68

Taj prigovor stoga treba odbaciti kao bespredmetan. Stoga valja odbiti prvi dio drugog žalbenog razloga.

69

Kad je riječ o drugom dijelu drugog žalbenog razloga usmjerenog protiv točaka 168. do 170. pobijane presude, valja navesti da je u uvodnim izjavama 109. i 111. sporne uredbe Vijeće navelo da postoji povezanost između industrije Unije i turske industrije te određena integracija tržišta u obliku poduzetničkih razmjena, što navodi na zaključak da odluka o uvozu iz te zemlje nije bila posljedica samo cijene. Vijeće je zaključilo da uvozi iz trećih zemalja koje nisu Pakistan nisu mogli dovesti u pitanje uzročnu vezu između uvoza iz Pakistana, podupiranih dampingom, i štete koju je pretrpjela industrija Unije, jer su cijene proizvoda industrije tih drugih trećih zemalja bile više od cijena proizvoda pakistanske industrije.

70

Kad je riječ, najprije, o točki 168. pobijane presude, prema kojoj „činjenica da su institucije utvrdile određene gospodarske veze između industrije Unije i drugih zemalja ne podrazumijeva, kao takva, da su znale za strategiju premještanja kojoj je cilj bio zamjena proizvodnje Unije premještenom proizvodnjom”, iz nje ne proizlazi da je Opći sud iskrivio elemente spomenute u prethodnoj točki, jer utvrđenje postojanja povezanosti između industrije Unije i turske industrije, kao i uvoza koji nije motiviran samo cijenama, samo po sebi nije dostatno za dokazivanje dobrovoljne strategije premještanja industrije Unije, na način da bi se dovelo u pitanje postojanje štete koju je ta industrija Unije pretrpjela zbog uvoza iz Pakistana.

71

Stoga, i na temelju sudske prakse navedene u točki 62. ove presude, valja kao neosnovan odbiti prigovor koji je istaknuo žalitelj u prilog drugom dijelu svojeg drugog žalbenog razloga, prema kojem je Opći sud, u točki 168. pobijane presude, iskrivio činjenice koje su mu podnesene.

72

Kad je riječ, potom, o prigovoru usmjerenom protiv točke 169. pobijane presude, koji se također temelji na tome da je Opći sud iskrivio činjenice koje su mu podnesene na ocjenu, valja navesti da je u točki 172. svoje tužbe za poništenje pred Općim sudom žalitelj tvrdio da „u mjeri u kojoj je blagi gubitak dijelova tržišta koji je pretrpjela proizvodnja smještena u [Uniji] nadomješten povećanjem dijela tržišta uvoza podrijetlom iz premještene proizvodnje koju nadzire industrija [Unije], sva eventualna šteta koju je pretrpjela industrija [Unije] nije uzrokovana uvozom iz Pakistana, već odlukom proizvođača [Unije] o pribjegavanju offshore proizvodnji pod njihovom kontrolom kako bi nabavili posteljinu male vrijednosti i prodavali je u [Uniji]”.

73

Stoga je žalitelj, protivno onome što navodi u okviru ovog prigovora, utvrđenjima navedenima u prethodnoj točki doveo u pitanje uzročnu vezu između štete koju je pretrpjela industrija Unije i uvoza iz Pakistana.

74

Zbog toga taj prigovor valja odbiti kao neosnovan.

75

Kad je riječ o trećem prigovoru koji je istaknuo žalitelj u prilog drugom dijelu svojeg drugog žalbenog razloga, valja utvrditi da je, presudivši u točki 170. pobijane presude da iz uvodnih izjava 109. do 111. sporne uredbe proizlazi da je Vijeće pravilno ocijenilo učinak uvoza predmetnog proizvoda iz ostalih trećih zemalja, među kojima je i Turska, i da je stoga moglo zaključiti a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni da su relativno visoke cijene uvoza iz tih zemalja u odnosu na cijene uvoza iz Pakistana bile u suprotnosti s time da uvoz iz trećih zemalja raskida navedenu uzročnu vezu, Opći sud pravilno obrazložio svoju odluku.

76

Naime, nakon što je naveo da žalitelj nije podnio nijedan dokaz koji bi mogao dovesti u pitanje tu uzročnu vezu, Opći sud je utvrdio da Vijeće nije počinilo nijednu očitu pogrešku u ocjeni činjenica i da su elementi u spornoj uredbi mogli u dovoljnoj mjeri dokazati takvu uzročnu vezu.

77

Iz toga slijedi da taj prigovor treba odbiti kao neosnovan.

78

Kad je riječ, naposljetku, o prigovoru koji se temelji na nepostojanju analize zajedničkog učinka drugih čimbenika, valja navesti da je Opći sud, u točkama 178. do 181. pobijane presude, obrazložio razloge zbog kojih ih nije bilo potrebno analizirati, pri čemu žalitelj nije u svojoj žalbi naveo razloge zbog kojih je Opći sud tako počinio pogrešku koja se tiče prava.

79

Stoga taj prigovor valja odbaciti kao nedopušten i posljedično tomu drugi dio drugog žalbenog razloga odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

80

Iz prethodnih elemenata proizlazi da drugi žalbeni razlog valja odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan te žalbu u cijelosti odbiti kao djelomično neosnovanu i odbaciti kao djelomično nedopuštenu.

81

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istoga Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

82

Budući da su Vijeće i Komisija podnijeli zahtjev da se društvu Gul Ahmed naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: