–

za Lubrizol France SAS, A. Beetschen, odvjetnica,

–

za Caisse nationale du Régime social des indépendants (RSI) participations extérieures, A. Delvolvé, odvjetnik,

–

za francusku vladu, D. Colas, E. de Moustier, A. Alidière i S. Ghiandoni, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, W. Roels i R. Lyal i F. Clotuche‑Duvieusart, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 28. i 30. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Lubrizol France SAS (u daljnjem tekstu: Lubrizol) i Caisse nationale du Régime social des indépendants (RSI) participations extérieures (u daljnjem tekstu: Caisse RSI) u vezi s izračunom osnovice za obračun socijalnog doprinosa koji plaćaju trgovačka društva u svrhu solidarnosti (u daljnjem tekstu: C3S) i dodatni doprinos potonjem (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: sporni doprinosi) koje je društvo Lubrizol dugovalo za 2008.

3

Na temelju članka 14. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2008/8/EZ od 12. veljače 2008. (SL 2008., L 44, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 263.; u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV‑u), „‚isporuka robe’ znači prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik”.

4

Članak 17. te direktive propisuje:

„1.   Prijenos robe, koji provodi porezni obveznik, a koja čini dio njegove poslovne imovine, u drugu državu članicu smatra se isporukom robe uz naknadu.

‚Prijenos u drugu državu članicu’ znači otprema ili prijevoz pokretne materijalne imovine koje izvršava porezni obveznik ili se oni izvršavaju u njegovo ime, u svrhu njegovog poslovanja, na odredište izvan teritorija države članice na kojem je imovina smještena, ali unutar Zajednice.

[…]”

5

Člankom L. 245‑13 code de la sécurité sociale, u njegovoj verziji koja se primjenjuje na dan dospijeća spornih doprinosa (u daljnjem tekstu: Zakonik o socijalnoj sigurnosti), predviđeno je u korist Caisse nationale de l’assurance maladie des travailleurs salariés (Nacionalni fond za zdravstveno osiguranje zaposlenih) uvođenje dodatnog doprinosa C3S‑u, koji je određen člancima L. 651‑1 i sljedećima tog zakonika, te se taj dodatni doprinos obračunava, prikuplja, uplaćuje i nadzire prema istim uvjetima koji se primjenjuju na C3S, a njegova stopa iznosi 0,03 %.

6

Člankom L. 651‑1 Zakonika o socijalnoj sigurnosti predviđa se uvođenje socijalnog doprinosa u svrhu solidarnosti u korist régime social des indépendants (Socijalno osiguranje za samozaposlene osobe; u daljnjem tekstu: RSI) kao i Fonds de solidarité vieillesse (Fond mirovinske solidarnosti) i Fonds de réserve pour les retraites (Štedni fond za mirovine) na teret, među ostalim, dioničkih društava i pojednostavljenih dioničkih društava.

7

Članak L. 651‑3 navedenog zakonika predviđa:

„Socijalni doprinos u svrhu solidarnosti plaća se godišnje. Stopa mu se određuje dekretom, u visini od najviše 0,13 % prometa utvrđenog u članku L. 651‑5. Ne plaća se ako je promet trgovačkog društva niži od 760000 eura.

[…]”

8

Članak L. 651‑5 Zakonika o socijalnoj sigurnosti glasi:

„Trgovačka društva i poduzeća koja su obveznici socijalnog doprinosa u svrhu solidarnosti dužna su jednom godišnje tijelu zaduženom za naplatu tog doprinosa navesti iznos svojeg ukupnog godišnjeg prometa prijavljen poreznom nadležnom tijelu i obračunat bez poreza na promet i sličnih poreza […]”

9

Članak 256. stavak III. code général des impôts u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (Opći porezni zakonik; u daljnjem tekstu: CGI), određuje:

„Prijenos robe, koji provodi porezni obveznik, a koja čini dio njegove poslovne imovine, u drugu državu članicu Europske zajednice smatra se isporukom robe.

Prijenos u smislu prethodnih odredaba znači otprema ili prijevoz, koje izvršava porezni obveznik ili se oni izvršavaju u njegovo ime, pokretne materijalne imovine u svrhu njegova poslovanja, osim otpreme ili prijevoza robe koja je u državi članici odredišta namijenjena:

[…]”

10

Članak 262.b CGI‑ja glasi:

1.   Isporuke robe otpremljene ili prevezene na državno područje druge države članice Europske zajednice drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik.

[…]

2.   Prijenosi koje se smatra isporukama navedeni u stavku III. članka 256. na koje bi se primjenjivalo izuzeće predviđeno u gornjem podstavku 1. da su izvršene za trećeg poreznog obveznika.

[…]”

11

Društvo Lubrizol, koje posluje u sektoru kemijske industrije, proizvodi i prodaje aditive za maziva. Kao pojednostavljeno dioničko društvo sa sjedištem u Francuskoj porezni je obveznik spornih doprinosa.

12

Nakon izvršenog nadzora osnovice za obračun spornih doprinosa koje društvo Lubrizol duguje za 2008., RSI je utvrdio razliku u osnovici između prometa za 2007. prijavljenog RSI‑ju i onog prijavljenog nadležnom poreznom tijelu koja odgovara odbitku iznosa prijenosâ unutar Zajednice koji je društvo Lubrizol izvršilo od osnovice za obračun doprinosa.

13

Stoga je RSI 13. ožujka 2012. društvu Lubrizol dostavio izmijenjeni razrez dugovanih doprinosa, a potom i opomenu. Društvo Lubrizol osporavalo je zahtijevane iznose smatrajući da vrijednost robe koju je prenijelo u druge države članice Europske unije nije ulazila u osnovicu za obračun spornih doprinosa koje je trebao platiti za 2008. Prema mišljenju tog društva ono je, na dan tih prijenosa, i dalje bilo vlasnik te robe i još uvijek je nije bilo prodalo svojim kupcima, tako da ti prijenosi nisu činili prodaju a stoga ni promet.

14

Nakon što su mu odbijene prvostupanjska tužba i žalba, društvo Lubrizol uložilo je žalbu Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska), tvrdeći da, suprotno onom što je presudio žalbeni sud, sporne doprinose treba smatrati davanjima s istovrsnim učinkom jer su u njihovu osnovicu bili uključeni prijenosi robe u drugu državu članicu, za razliku od prijenosâ robe unutar državnog područja ili onih u treću zemlju.

15

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je C3S uveden u korist régime d’assurance maladie et maternité des travailleurs non‑salariés des professions non agricoles (Sustav zdravstvenog i rodiljnog osiguranja za samozaposlene osobe u nepoljoprivrednim zanimanjima) i régimes d’assurance vieillesse des professions artisanales, industrielles et commerciales, et libérales (Sustavi mirovinskog osiguranja za obrtnička, industrijska, trgovačka i slobodna zanimanja). Taj sud naglašava da je u 2008. prihod od C3S‑a najvećim dijelom bio namijenjen RSI‑ju, koji je zadužen za njegovu naplatu.

16

Cour de cassation nadalje ističe, da je dodatni doprinos C3S‑u uveden Zakonom br. 2004‑810 od 13. kolovoza 2004. te je prihod od njega u 2008. najvećim dijelom bio namijenjen Nacionalnom fondu za zdravstveno osiguranje zaposlenih, a potom Fondu mirovinske solidarnosti.

17

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, osnovicu za obračun tih dvaju doprinosa, koji su u nacionalnom pravu definirani kao porezi bilo koje vrste, čini ukupni promet bez poreza prijavljen poreznom nadležnom tijelu. Isporuke robe, u smislu članka 14. stavka 1. Direktive o PDV‑u, ulaze u osnovicu za obračun spornih doprinosa.

18

I dalje prema mišljenju tog suda, uz određene iznimke koje nisu relevantne za ovaj slučaj, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Direktive o PDV‑u, u skladu s člankom 256. stavkom III. CGI‑ja isporukom robe se smatra prijenos robe koji provodi porezni obveznik ili se izvršava u njegovo ime, koja čini dio njegove poslovne imovine, u svrhu njegova poslovanja i u drugu državu članicu Unije. Takav prijenos mora biti naveden u prijavi poreznog obveznika poreznom nadležnom tijelu, iako je izuzet od plaćanja PDV‑a na temelju članka 262.b CGI‑ja.

19

U tom kontekstu je sud koji je uputio zahtjev već presudio da vrijednost zaliha koje je poduzeće prenijelo iz Francuske u drugu državu članicu Unije ulazi u osnovicu za obračun spornih doprinosa, čak i ako se samim tim prijenosom ne generira promet. S druge strane, prijenosi unutar državnog područja kao i oni izvršeni u treću državu ne smatraju se isporukom robe, tako da njihova vrijednost ne ulazi u osnovicu za obračun spornih doprinosa.

20

U tim okolnostima Cour de cassation odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se člancima 28. i 30. [UFEU‑a] to da se vrijednost robe koju je iz Francuske u drugu državu članicu Europske unije prenio obveznik [spornih doprinosa] ili druga osoba za njegov račun, u svrhu njegova poslovanja, uzima u obzir za određivanje ukupnog prometa koji čini osnovicu za obračun tih doprinosa?”

21

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 28. i 30. UFEU‑a tumačiti na način da im se protive propisi države članice kojima je predviđeno da se osnovica za obračun doprinosa koji se plaćaju na godišnji promet trgovačkih društava, pod uvjetom da potonji doseže ili premašuje određeni iznos, izračunava tako da se u nju uračunava vrijednost robe koju je prenio obveznik ili druga osoba za njegov račun, u svrhu njegova poslovanja, iz te države članice u drugu državu članicu, pri čemu se ta vrijednost uračunava od trenutka tog prijenosa, dok se, kad obveznik prenosi tu istu robu ili to čini druga osoba za njegov račun unutar državnog područja predmetne države članice, njezina vrijednost uračunava u tu osnovicu za obračun tek prilikom njezine naknadne prodaje.

22

U skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, u predmetu o kojem je riječ u glavnom postupku sporni doprinosi plaćaju se na godišnji promet trgovačkih društava pod uvjetom da u predmetnom poreznom razdoblju iznosi najmanje 760000 eura. Iz tog nacionalnog prava također proizlazi da se prijenos robe koji izvršava obveznik tih doprinosa ili to čini druga osoba za njegov račun u svrhu njegova poslovanja, iz Francuske u drugu državu članicu Unije smatra, za potrebe ubiranja tih doprinosa, isporukom robe te je uključen u promet predmetnog trgovačkog društva.

23

Sud koji je uputio zahtjev konkretnije navodi da je vrijednost robe koja je samo prenesena, a da nad njom nije došlo do gubitka vlasništva, u drugu državu članicu Unije, uključena u osnovicu za obračun spornih doprinosa, dok to nije posrijedi kod prijenosa koji se odvio unutar francuskog državnog područja. U slučaju prijenosa izvršenih unutar francuskog državnog područja, vrijednost potonjih uračunat će se u promet predmetnog trgovačkog društva i uključiti u osnovicu za obračun spornih doprinosa tek na dan prodaje predmetne robe. Sud koji je uputio zahtjev je u nedoumici u pogledu pitanja jesu li ti doprinosi, s obzirom na način na koji se obračunava njihova osnovica, davanja s istovrsnim učinkom kao uvozne carine, koja su protivna člancima 28. i 30. UFEU‑a.

24

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, svaka novčana naknada, makar i minimalna, bez obzira na njezin naziv ili način primjene, kojom se jednostrano opterećuje roba zato što je prešla granicu, a nije riječ o carini u strogom značenju te riječi, predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao carina. Suprotno tomu, novčana naknada koja proizlazi iz općeg sustava nacionalnog oporezivanja koji prema istim objektivnim kriterijima sustavno obuhvaća kategorije proizvoda neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu, obuhvaćena je člankom 110. UFEU‑a koji zabranjuje diskriminirajuće nacionalne poreze (presuda od 1. ožujka 2018., Petrotel‑Lukoil i Georgescu, C‑76/17, EU:C:2018:139, t. 21. i navedena sudska praksa).

25

Najprije treba podsjetiti da se odredbe UFEU‑a o davanjima s istovrsnim učinkom i o diskriminatornim nacionalnim porezima ne mogu kumulativno primjenjivati te se mjera na koju se primjenjuje članak 110. UFEU‑a, u sustavu koji predviđa Ugovor, ne može kvalificirati kao „davanje s istovrsnim učinkom” (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

26

Novčana naknada ne može se kvalificirati kao „davanje s istovrsnim učinkom” ni ako se, pod određenim pretpostavkama, ubire zbog kontrola koje se provode radi ispunjavanja obveza propisanih pravom Unije ili ako predstavlja plaćanje za uslugu doista pruženu subjektu koji ga je dužan izvršiti u iznosu razmjernom toj usluzi (vidjeti u tom smislu presude od 11. lipnja 1992., Sanders Adour i Guyomarc’h Orthez Nutrition animale, C‑149/91 i C‑150/91, t. 17., i od 9. rujna 2004., Carbonati Apuani, C‑72/03, EU:C:2004:506, t. 31.).

27

Stoga treba utvrditi poklapaju li se sporni doprinosi s definicijom davanja s istovrsnim učinkom kao carina, kako proizlazi iz elemenata navedenih u točkama 24. do 26. ove presude.

28

S tim u vezi, kao prvo, potrebno je istaknuti da su sporni doprinosi novčane naknade koje je jednostrano uvela država članica. Budući da je cilj zbog kojeg su takve naknade uvedene bespredmetan, nebitno je da su posrijedi davanja koja imaju za svrhu financiranje sustava socijalne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2000., Michaïlidis, C‑441/98 i C‑442/98, EU:C:2000:479, t. 17.).

29

Kao drugo, treba ispitati opterećuje li se spornim doprinosima roba.

30

S tim u vezi treba podsjetiti da je, u kontekstu tumačenja članka 110. UFEU‑a, Sud presudio da se za davanje koje nije uvedeno na proizvode kao takve ipak treba smatrati da opterećuje robu kada ima neposredan učinak na cijenu predmetnog proizvoda (presude od 16. veljače 1977., Schöttle, 20/76, EU:C:1977:26, t. 15., i od 8. studenoga 2007., Stadtgemeinde Frohnleiten i Gemeindebetriebe Frohnleiten, C‑221/06, EU:C:2007:657, t. 43.). Tu sudsku praksu treba primijeniti i u kontekstu tumačenja članaka 28. i 30. UFEU‑a.

31

U glavnom predmetu sporni se doprinosi obračunavaju na godišnji promet trgovačkih društava koja ih plaćaju, a ne izravno na vrijednost ili prodajnu cijenu robe koju ta trgovačka društva prodaju.

32

Međutim, ako godišnji promet tih trgovačkih društava dosegne iznos od najmanje 760000 eura, čitav taj promet je osnovica za obračun predmetnih davanja, čija stopa je utvrđena u visini od 0,13 % i 0,03 % tog prometa. Ako je taj isti promet generiran prodajom u Francuskoj i prijenosom proizvoda u drugu državu članicu, spornim doprinosima opterećuju se sami proizvodi, iako se ne ubiru na dan njihove prodaje ili prijenosa u drugu državu članicu, nego ukupno i jednom godišnje.

33

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 89. svojeg mišljenja, ti doprinosi izravno utječu na trošak stavljanja na tržište predmetnih proizvoda jer svaka prodaja ili prijenos jednog od tih proizvoda u drugu državu članicu nužno dovodi do povećanja osnovice za obračun tih doprinosa koji se ubiru na tako generirani promet kada on dosegne iznos od najmanje 760000 eura godišnje.

34

U tim okolnostima treba smatrati da sporni doprinosi opterećuju robu.

35

Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 27. studenoga 1985., Rousseau Wilmot (295/84, EU:C:1985:473), u čijoj je točki 16. Sud presudio da je doprinos poput C3S‑a obuhvaćen pojmom „davanja i nameti koji se ne mogu odrediti kao porez na promet” iz članka 33. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje (SL 1977., L 145, str. 1.), ako se, među ostalim, obračunava na temelju godišnjeg prometa a da se izravno ne utječe na cijenu robe i usluga. Naime, ta se presuda konkretno odnosila na zajednički sustav PDV‑a i, još konkretnije, na spomenuti članak 33. koji ima za cilj spriječiti ugrožavanje funkcioniranja tog sustava poreznim mjerama države članice kojima se opterećuje kretanje robe i usluga i transakcije na sličan način kao što se to čini PDV‑om.

36

Kao treće, treba utvrditi opterećuju li sporni doprinosi robu zato što je prešla granicu ili, upravo suprotno, proizlaze iz općeg sustava nacionalnog oporezivanja” koji prema istim objektivnim kriterijima sustavno obuhvaća kategorije proizvoda neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu.

37

U tom pogledu Sud je već presudio da se temeljno obilježje davanja s istovrsnim učinkom, koje ga čini različitim od nacionalnog poreza općeg karaktera, sastoji u tome da ono opterećuje isključivo proizvod koji prelazi granicu kao takav, dok porez istodobno opterećuje uvezene, izvezene i nacionalne proizvode (presuda od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 28.).

38

U ovom slučaju nesporno je da sporni doprinosi po istoj stopi opterećuju kako proizvode prenesene u drugu državu članicu tako i proizvode prodane unutar državnog područja.

39

Međutim, kao prvo, predmetno porezno opterećenje, da bi pripadalo općem sustavu „nacionalnih poreza” u smislu članka 110. UFEU‑a, mora u istoj fazi stavljanja na tržište jednako pogađati domaći i istovjetan izvezeni proizvod istim porezom pa zato i oporezivi događaj kod obaju proizvoda mora biti istovjetan (presuda od 2. listopada 2014., Orgacom, C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 29. i navedena sudska praksa).

40

Međutim, cijena robe uključena je u osnovicu za obračun spornih doprinosa isključivo u trenutku prodaje te robe ako ona ostaje unutar državnog područja, dok je vrijednost te robe, ako se potonja prenosi u drugu državu članicu, uključena u tu osnovicu za obračun od trenutka tog prijenosa.

41

Ta okolnost ipak ne može dovesti u pitanje zaključak u skladu s kojim se novčana naknada koja proizlazi iz spornih doprinosa primjenjuje u istoj fazi stavljanja na tržište jer se, kao što je to tvrdila francuska vlada u svojim očitovanjima podnesenima Sudu, uglavnom primjenjivala na proizvod koji je prodan na domaćem tržištu i na proizvod prenesen u drugu državu članicu kako bi se ondje prodavao.

42

Naime, s jedne strane, i za prodaju tog proizvoda na državnom području i, s druge strane, za prijenos u drugu državu članicu proizvoda kako bi se ondje prodavao može se smatrati da su, za potrebe primjene članka 110. UFEU‑a, u gospodarskoj stvarnosti dio iste faze stavljanja na tržište (vidjeti po analogiji presude od 11. lipnja 1992., Sanders Adour i Guyomarc’h Orthez Nutrition animale, C‑149/91 i C‑150/91, EU:C:1992:261, t. 18.; od 2. travnja 1998., Outokumpu, C‑213/96, EU:C:1998:155, t. 25., i od 23. travnja 2002., Nygård, C‑234/99, EU:C:2002:244, t. 30.).

43

Situacija bi, međutim, bila drukčija da je, kao što to tvrdi društvo Lubrizol u svojim očitovanjima podnesenima Sudu, prijenos proizvoda o kojima je riječ u glavnom postupku u drugu državu članicu bio uključen u izračun osnovice za obračun spornih doprinosa iako takav prijenos ne dovodi do naknadne prodaje tih proizvoda u toj drugoj državi članici. Naime, takav prijenos nije dio iste faze stavljanja na tržište kao prodaja na domaćem tržištu.

44

Kao što to ističe Europska komisija, za novčanu naknadu koja proizlazi iz spornih doprinosa treba smatrati da opterećuje te proizvode u različitim fazama stavljanja na tržište ako se vrijednost proizvoda prenesenih u drugu državu članicu nije mogla odbiti od osnovice za obračun spornih doprinosa kada oni nisu namijenjeni prodaji ili su vraćeni u Francusku a da nisu prodani u drugoj državi članici. U takvom slučaju sporne doprinose, ako se obračunavaju tako što se uračunava vrijednost takvih proizvoda, treba smatrati davanjima s istovrsnim učinkom.

45

Osim toga, ako bi vrijednost robe prenesene u drugu državu članicu, po drugi put, bila uključena u osnovicu za obračun spornih doprinosa prilikom njezine prodaje u toj državi članici, izvezeni proizvodi bi dvaput snosili predmetno porezno opterećenje, za razliku od proizvoda namijenjenih domaćem tržištu. U takvom bi slučaju te doprinose, ako bi ih se obračunavalo tako što bi se uračunavala prodajna cijena te robe, također trebalo smatrati davanjima s istovrsnim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 1997., Fricarnes, C‑28/96, EU:C:1997:412, t. 28.).

46

Kao drugo, treba naglasiti da – ako se prednostima koje proizlaze iz namjene prihoda od nekog poreza, koji je dio općeg sustava nacionalnih poreza i kojim se sustavno oporezuju domaći proizvodi stavljeni na domaće tržište kao i oni izvozni, u potpunosti poništava opterećenje što ga domaći proizvod koji se prodaje na domaćem tržištu snosi prilikom stavljanja na tržište – to oporezivanje također predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao carina, što je protivno člancima 28. i 30. UFEU‑a (presuda od 1. ožujka 2018., Petrotel‑Lukoil i Georgescu, C‑76/17, EU:C:2018:139, t. 24.).

47

U ovom slučaju, ništa međutim ne upućuje na to da bi to bio učinak spornih doprinosa. Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 94. svojeg mišljenja, prihod od tih doprinosa namijenjen je financiranju proračuna tijela socijalne sigurnosti čije usluge nemaju za svrhu i nemaju za posljedicu u potpunosti poništiti opterećenje koje za nacionalne proizvode koji se stavljaju na tržište unutar državnog područja proizlazi iz tih doprinosa.

48

Kao četvrto, treba istaknuti da, kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik u točki 71. svojeg mišljenja, u spisu dostavljenom Sudu ništa ne upućuje na to da se sporni doprinosi ubiru zbog kontrola koje se provode radi ispunjavanja obveza propisanih pravom Unije ili da predstavljaju plaćanje za uslugu doista pruženu subjektu, u iznosu razmjernom toj usluzi.

49

Iz toga slijedi da su sporni doprinosi, ne dovodeći u pitanje ono što je navedeno u točkama 43. do 47. ove presude, nacionalni porezi u smislu članka 110. UFEU‑a, što, međutim, mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

50

Budući da je društvo Lubrizol na raspravi pred Sudom navelo da se ne poziva na povredu članka 110. UFEU‑a te da Sudu s tim u vezi nije upućeno pitanje, nije potrebno razmatrati jesu li doprinosi poput spornih doprinosa diskriminatorni u smislu tog članka 110.

51

Iz prethodno navedenog proizlazi da članke 28. i 30. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se ne protive propisi države članice kojima je predviđeno da se osnovica za obračun doprinosa koji se plaćaju na godišnji promet trgovačkih društava, pod uvjetom da potonji doseže ili premašuje određeni iznos, obračunava tako da se u nju uračunava vrijednost robe koju je prenio obveznik ili druga osoba za njegov račun, u svrhu njegova poslovanja, iz te države članice u drugu državu članicu, pri čemu se ta vrijednost uračunava od trenutka tog prijenosa, dok se, kad obveznik prenosi tu istu robu ili to čini druga osoba za njegov račun unutar državnog područja predmetne države članice, njezina vrijednost uračunava u tu osnovicu za obračun tek prilikom njezine naknadne prodaje, pod uvjetom:

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članke 28. i 30. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se ne protive propisi države članice kojima je predviđeno da se osnovica za obračun doprinosa koji se plaćaju na godišnji promet trgovačkih društava, pod uvjetom da potonji doseže ili premašuje određeni iznos, izračunava tako da se u nju uračunava vrijednost robe koju je prenio obveznik ili druga osoba za njegov račun, u svrhu njegova poslovanja, iz te države članice u drugu državu članicu, pri čemu se ta vrijednost uračunava od trenutka tog prijenosa, dok se, kad obveznik prenosi tu istu robu ili to čini druga osoba za njegov račun unutar državnog područja predmetne države članice, njezina vrijednost uračunava u tu osnovicu za obračun tek prilikom njezine naknadne prodaje, pod uvjetom: