1.

Ovaj se predmet temelji na zahtjevu za prethodnu odluku koji je Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) uputio u pogledu tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 2 ). On je dio niza predmeta koji su se pojavili pred Sudom u vezi s mađarskim okvirom za ugovore o potrošačkim kreditima izraženima u stranoj valuti ( 3 ).

2.

Međutim, ovaj predmet otvara temeljna pitanja u pogledu obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti (ex officio) ispita nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u skladu sa sudskom praksom Suda kojom je tumačena Direktiva 93/13. Ona se odnose, kao prvo, na to mora li se ispitivanje nepoštenih ugovornih odredbi koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti proširiti na sve ugovorne odredbe, čak i one koje nisu povezane s predmetom tužbe, i, kao drugo, na to u kojem se opsegu od nacionalnog suda može tražiti da po službenoj dužnosti poduzme istražne mjere kako bi pribavio pravne i činjenične elemente koji su mu potrebni za provedbu tog ispitivanja?

3.

Ovaj predmet stoga pruža Sudu vrijednu priliku da razvije i doradi svoju sudsku praksu u pogledu Direktive 93/13, a osobito da razjasni opseg obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti poduzme istražne mjere koje proizlaze iz temeljne presude od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing (C‑137/08, EU:C:2010:659).

4.

Članak 4. stavak 1. Direktive 93/13 glasi:

„Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

5.

Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

6.

Članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 dalje predviđa:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

7.

Članak 3. stavak 2. Zakona br. III o Zakoniku o građanskom postupku iz 1952. (A polgári perrendtartásról szóló 1952. évi III. törvény, u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), koji je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviđa:

„Ako zakonom nije drukčije propisano, sud je vezan očitovanjima i pravnim navodima stranaka. Sud zahtjeve i navode stranaka razmatra u odnosu na njihov sadržaj, a ne njihov formalni naziv.”

8.

U skladu s člankom 23. stavkom 1. točkom (k) Zakonika o građanskom postupku:

„Okružni sudovi nadležni su odlučivati […] u predmetima u kojima se zahtijeva da se nepoštene ugovorne odredbe proglase ništetnima”.

9.

Članak 73./A stavak 1. točka (b) Zakonika o građanskom postupku predviđa:

„Pravno zastupanje obvezno je: […] u predmetima za koje je nadležan okružni sud kao prvostupanjski sud, u svim stadijima postupka, kao i u žalbenom postupku […].”

10.

Članak 213. stavak 1. Zakonika o građanskom postupku predviđa:

„Presuda se mora odnositi na sve zahtjeve u okviru predmeta ili u okviru spojenih predmeta na temelju članka 149.”

11.

Članak 215. Zakonika o građanskom postupku dalje predviđa:

„Odluka suda ne smije izlaziti izvan okvira onoga što se zahtijeva u tužbi ili u odgovoru na tužbu; to se pravilo također primjenjuje na sporedne zahtjeve (kamate, troškovi itd.).”

12.

U skladu s odlukom kojom se upućuje prethodno pitanje, Györgyné Lintner je 13. prosinca 2007., djelujući kao potrošač, s financijskom ustanovom UniCredit Bank Hungary Zrt. (u daljnjem tekstu: UniCredit Bank Hungary) sklopila ugovor o zajmu koji je bio izražen u švicarskim francima, ali je odobren i može ga se otplatiti u mađarskim forintama te je osiguran hipotekom (u daljnjem tekstu: ugovor) ( 4 ).

13.

Budući da je smatrala da ugovor sadržava određene odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, G. Lintner je 18. srpnja 2012. podnijela tužbu protiv društva UniCredit Bank Hungary pred Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska). Ona je u svojoj tužbi od suda koji je uputio zahtjev tražila da ugovorne odredbe 7.2.2., 7.3. i 7.4., kojima se društvu UniCredit Bank Hungary daje pravo jednostrano izmijeniti ugovor, proglasi ništetnima te da utvrdi da je te odredbe ne obvezuju od datuma sklapanja ugovora. Ona se u prilog svojoj tužbi pozvala, među ostalim, na Direktivu 93/13.

14.

Sud koji je uputio zahtjev je presudom od 29. kolovoza 2013. odbio tu tužbu. G. Lintner podnijela je žalbu protiv te presude.

15.

Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti, Mađarska) je rješenjem od 1. travnja 2014. ukinuo tu presudu te naložio sudu koji uputio zahtjev da ponovno otvori postupak i donese novu odluku.

16.

Kako je navedeno u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) u tom je rješenju naveo, među ostalim, da je djelotvorna primjena Direktive 93/13 moguća samo ako nacionalni sud po službenoj dužnosti ispita cijeli ugovor o kojem je riječ, a ako pritom utvrdi da su neki uvjeti nepošteni, mora upitati potrošačicu želi li se pozvati na nepoštenost ostalih odredbi. U tom je pogledu uputio na odredbe 1., 2., 4., 10.4. i 11.2. ugovora, kao i na odredbu 1.8. Općih uvjeta poslovanja čije odredbe čine dio ugovora te na odredbe III.13.4., III.18.1. točke (1), (4) i (5) i III.18.2. točku (j) Općih uvjeta koji se primjenjuju na ugovore sklopljene s pojedincima. Naložio je sudu koji je uputio zahtjev da upita G. Lintner želi li se pozvati na nepoštenost tih ili drugih odredbi ugovora te priznaje li da će je on obvezivati nakon što se odredbe u pitanju proglase ništetnima.

17.

Iz spisa predmeta dostavljenog Sudu proizlazi da je zastupnik G. Lintner 5. srpnja 2014., dodatkom prvotnoj tužbi, zatražio od suda koji je uputio zahtjev da sve ugovorne odredbe istaknute u rješenju od 1. travnja 2014., povrh onih koje su navedene u prvotnoj tužbi, proglasi ništetnima.

18.

Sud koji je uputio zahtjev je rješenjem od 26. listopada 2015. pozvao G. Lintner da podnese zahtjev za primjenu pravnih posljedica ništetnosti ugovora u skladu s nacionalnim zakonodavstvom o ugovorima o zajmu izraženom u stranoj valuti koje je doneseno 2014. To zakonodavstvo osobito čine zakoni DH1 ( 5 ) i DH2 ( 6 ), koji sadržavaju pravila o utvrđivanju nepoštenosti i posljedicama koje je potrebno iz nje izvesti u pogledu odredbi takvih ugovora koje se odnose na ovlast jednostranog mijenjanja ugovora u korist vjerovnika (u daljnjem tekstu: ovlast jednostranog mijenjanja ugovora) te na razliku između kupovnog i prodajnog tečaja dotične valute (u daljnjem tekstu: tečajna razlika) ( 7 ).

19.

Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, s obzirom na to da povodom tog zahtjeva ništa nije poduzeto, sud koji je uputio zahtjev obustavio je postupak rješenjem od 7. prosinca 2015. G. Lintner podnijela je žalbu protiv tog rješenja.

20.

Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) je rješenjem od 29. ožujka 2016. potvrdio rješenje suda koji je uputio zahtjev od 7. prosinca 2015. u dijelu u kojem se odnosilo na nepoštenost ugovornih odredbi o ovlasti jednostranog mijenjanja ugovora i tečajnoj razlici, kako su navedene u zakonima DH1 i DH2. Međutim, ukinuo je rješenje u preostalom dijelu te je naložio sudu koji je uputio zahtjev da ponovno otvori postupak i donese novu odluku. Smatrao je da je G. Lintner, iako ugovorne odredbe koje se spominju u zakonima DH1 i DH2 više nisu mogle biti predmet sudske odluke ( 8 ), ostala pri svojem zahtjevu da se ugovorne odredbe utvrđene u njegovu rješenju od 1. travnja 2014. proglase ništetnima. Stoga je utvrdio da sud koji je uputio zahtjev mora, u kontekstu ponovljenog postupka, odlučiti o meritumu preostalih zahtjeva G. Lintner.

21.

Na temelju toga, sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom je taj zahtjev uputio navodi da se od njega traži da po službenoj dužnosti ispita ugovorne odredbe koje G. Lintner, kao tužiteljica u glavnom postupku koja djeluje preko svojeg zastupnika, nije osporavala u prvostupanjskom postupku. Nije ni u razlozima svoje tužbe navela činjenice iz kojih se moglo zaključiti da je ujedno zahtijevala da se nepoštenima proglase ugovorne odredbe koje je Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) istaknuo u svojem rješenju od 1. travnja 2014.

22.

Uzimajući u obzir sudsku praksu Suda ( 9 ), sud koji je uputio zahtjev smatra da nije jasno, ako se Direktiva 93/13 pravilno tumači, u kojoj je mjeri nacionalni sud obvezan po službenoj dužnosti ispitati je li svaka pojedina ugovorna odredba nepoštena niti u kojoj je mjeri taj sud prilikom tog ispitivanja vezan tužiteljevim zahtjevima, vodeći računa o tome da se, u skladu s mađarskim pravom, predmeti u kojima se zahtijeva da se nepoštene ugovorne odredbe proglase ništetnima, kao što je ovaj, mogu voditi samo preko odvjetnika.

23.

U tim okolnostima Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) odlučio je prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

24.

Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) je u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje istaknuo da je Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti) podnio zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, čije je peto pitanje relevantno za pitanja postavljena u ovom predmetu. Sud koji je uputio zahtjev stoga je zatražio od Suda da spoji ta dva predmeta.

25.

Rješenjem predsjednika Suda postupak u ovom predmetu prekinut je do donošenja presude od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring (C‑51/17, EU:C:2018:750).

26.

Skrenuvši sudu koji je uputio zahtjev pozornost na tu presudu, Sud ga je upitao ostaje li pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku. Sud koji je uputio zahtjev potvrdno je odgovorio 16. listopada 2018.

27.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su društvo UniCredit Bank Hungary, mađarska vlada i Europska komisija. Te su stranke također sudjelovale na raspravi održanoj 19. rujna 2019.

28.

Društvo UniCredit Bank Hungary ističe da zajednički odgovor na tri prethodna pitanja treba biti da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne obvezuju nacionalne sudove da po službenoj dužnosti ispitaju ugovorne odredbe koje potrošač ne pobija te koje nisu povezane s ugovornim odredbama koje se pobijaju tužbom. Slično odgovoru Suda na peto prethodno pitanje u predmetu OTP Bank i OTP Faktoring ( 10 ), nacionalni sud nepoštene ugovorne odredbe po službenoj dužnosti mora ispitati samo ako raspolaže pravnim i činjeničnim elementima potrebnima u tu svrhu te ako je dotična odredba relevantna za donošenje odluke o tužbi te ima sadržajnu i logičku vezu s njome. Ako sud na temelju spisa predmeta utvrdi moguću nepoštenost koja nije obuhvaćena tužbenim zahtjevima, ali je s njima povezana, on mora osigurati da ta odredba ne obvezuje potrošača, ali ispitivanje po službenoj dužnosti ne treba proširiti na cijeli ugovor ako to nije zatraženo te se to ispitivanje ne treba sastojati u potrazi za odredbama koje bi se mogle okvalificirati kao nepoštene.

29.

Prema mišljenju društva UniCredit Bank Hungary, to stajalište u skladu je s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti jer sud na temelju nacionalnog prava nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitati ugovorne odredbe koje nije potrebno ispitati da bi se odlučilo o tužbi te potrošač nije spriječen u kasnijem postupku istaknuti nepoštenost odredbe koja nije ispitana u sporu u pitanju ( 11 ). Štoviše, to društvo ističe da Sud nikada nije utvrdio da je nacionalni sud obvezan po službenoj dužnosti provesti neograničeno ispitivanje ( 12 ) te da bi obveza da se po službenoj dužnosti ispitaju sve ugovorne odredbe, kako je naglasilo na raspravi, predmet spora učinila nejasnim i značila da je odluka suda pravomoćna u odnosu na cijeli ugovor, zbog čega drugi sud ne bi mogao od nje odstupiti ili ispitati ugovor.

30.

Mađarska vlada ističe da na prvo pitanje treba negativno odgovoriti. Nacionalni sud nije obvezan pojedinačno ispitati svaku ugovornu odredbu kako bi utvrdio može li se smatrati nepoštenom. Od odredbi na čiju se nepoštenost stranke nisu pozvale sud po službenoj dužnosti mora ispitati one čiju se nepoštenost na temelju dostupnih dokaza jasno može utvrditi kao činjenicu. Taj pristup računa vodi i o načelu dispozitivnosti i o načelu zaštite interesa potrošača, osigurava rješenje u skladu s tim dvama načelima te poštuje i sudsku praksu sudova Unije, prema kojoj je ispitivanje nepoštene ugovorne odredbe uvjetovano time da su dostupni pravni i činjenični elementi koji su u tu svrhu potrebni.

31.

Mađarska vlada navodi da, na temelju sudske prakse Suda ( 13 ), u pogledu ispitivanja po službenoj dužnosti nije važno zastupa li potrošača odvjetnik. Štoviše, ako ispitivanje dokaza na temelju dokaznih prijedloga stranaka, uzimajući u obzir tužbu i odgovor na tužbu, očito vodi do zaključka da ugovorna odredba koju stranke nisu istaknule nije poštena, sud mora tu odredbu po službenoj dužnosti proglasiti nepoštenom, ali to ne može učiniti ako nema pravne i činjenične elemente koji su u tu svrhu potrebni jer ne može po službenoj dužnosti izvesti dokaze. Kako je ta vlada navela na raspravi, sudska praksa Suda u pogledu obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti poduzme istražne mjere povezana je s područjem primjene Direktive 93/13 i kada postoje naznake da bi ugovorna odredba mogla biti nepoštena, ali sudu trebaju dodatni dokazi da bi o tome donio zaključak, mađarsko pravo predviđa da sud obavijesti stranke o toj mogućnosti, u kojem slučaju potrošač može proširiti svoj zahtjev i podnijeti relevantnu dokumentaciju u spis predmeta.

32.

Mađarska vlada u prilog svojem stajalištu ističe određena Kúrijina (Vrhovni sud, Mađarska) mišljenja ( 14 ) koja osobito upućuju na to da sud, ako mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe, strankama mora omogućiti da se o tome očituju kako bi se izbjegle „iznenađujuće presude” kakve stranke nisu očekivale. Mađarska vlada također skreće pozornost na sažeto mišljenje o nepoštenim odredbama u ugovorima o kreditu koje je sastavila Kúrijina (Vrhovni sud) skupina za analizu sudske prakse ( 15 ), koja je, među ostalim, smatrala da sud u postupcima koje pokrene potrošač, i u kojima zahtijeva da se nepoštene ugovorne odredbe proglase ništetnima, mora, u skladu s pravom Unije, od odredbi koje potrošač nije istaknuo provjeriti samo one koje su bitne za tumačenje odredbi nužnih za ocjenu tužbe ili odgovora na tužbu ili onih koji utječu na njihovu primjenu te da, prilikom određivanja jesu li takve ugovorne odredbe nepoštene, odluka suda ne smije izlaziti izvan činjeničnog okvira utvrđenog na temelju dokaznih prijedloga koje su stranke iznijele, javnih ili općepoznatih činjenica.

33.

Mađarska vlada ističe da na drugo pitanje treba odgovoriti na način da iz Direktive 93/13 i sudske prakse Suda proizlazi da je za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe na kojoj se tužba temelji potrebno ispitati i sve ostale ugovorne odredbe. Nacionalni sud tijekom tog ispitivanja može po službenoj dužnosti istaknuti nepoštenost određenih ugovornih odredbi koje potrošač nije istaknuo. Međutim, nacionalni sud po službenoj dužnosti mora istaknuti nepoštenost samo onih ugovornih odredbi za koje raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.

34.

U sličnom smislu, mađarska vlada smatra da na treće pitanje treba potvrdno odgovoriti, pri čemu podrazumijeva da, ako nacionalni sud, kada ispitivanje provodi unutar okvira zahtjeva, utvrdi, na temelju dostupnih pravnih i činjeničnih elemenata da je određena ugovorna odredba jasno i očito nepoštena, tu odredba mora uzeti u obzir po službenoj dužnosti čak i ako je stranke nisu istaknule.

35.

Komisija ističe da Sud na tri prethodna pitanja treba odgovoriti zajedno, u smislu da članak 4. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nacionalni sud od kojeg se traži da ocijeni nepoštenost odredbi ugovora sklopljenih s potrošačima mora, prilikom provedbe te ocjene, u obzir uzeti okolnosti ugovora i sve ostale njegove odredbe te odlučiti uzimajući te čimbenike u obzir kada utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe ili osigurati da se taj ugovor može održati na snazi i bez te nepoštene odredbe. Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene područjem primjene Direktive 93/13 nije toliko široka da taj sud mora pojedinačno ispitati nepoštenost svake pojedine ugovorne odredbe ako potrošač to nije zatražio, pod uvjetom da potrošač ne izgubi pravo, na temelju nacionalnog postupovnog prava, a osobito na temelju načela pravomoćnosti, drugom tužbom pobijati ugovorne odredbe koje nije istaknuo u glavnom postupku.

36.

Komisija, pozivajući se na sudsku praksu Suda ( 16 ), navodi da nacionalni sud, iako članak 4. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 od njega ne zahtijevaju da prilikom cjelovite ocjene ugovora pojedinačno ispita svaku pojedinu njegovu odredbu, mora, ako naiđe na ostale odredbe koje bi se mogle smatrati nepoštenima, o tome obavijestiti stranke i pozvati potrošača da izmijeni svoj zahtjev kako bi se osigurala djelotvornost članka 6. stavka 1. Direktive 93/13. Tužiteljev zahtjev čini granicu ispitivanja po službenoj dužnosti u skladu s Direktivom 93/13 te za razinu zaštite koju ta direktiva jamči nije važno zastupa li potrošača odvjetnik. Kako je Komisija navela na raspravi, sud mora po službenoj dužnosti ispitati sve ugovorne odredbe za koje se sumnja da su nepoštene ako raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su u tu svrhu potrebni te također mora, u skladu sa sudskom praksom Suda ( 17 ), po službenoj dužnosti poduzeti istražne mjere, kojima može od stranaka zatražiti da dostave relevantne pisane dokaze kako bi mogao odlučiti je li dana ugovorna odredba nepoštena.

37.

Moja je analiza podijeljena na dva dijela. Kao prvo, u odjeljku A razmatrat ću prvo pitanje, jer se ono odnosi na opseg obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovornih odredbi u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13. Kao drugo, u odjeljku B zajedno ću razmatrati drugo i treće pitanje, jer se i ona odnose na ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe koje nacionalni sud provodi u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13.

38.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti želi doznati zahtijeva li se člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost svih odredbi ugovora čak i ako to nije potrebno za donošenje odluke o zahtjevima koje je stranka istaknula u sporu, uzimajući u obzir načela građanskog postupovnog prava da stranke određuju predmet spora (načelo dispozitivnosti), te da odluka suda ne smije izlaziti izvan okvira tog predmeta (ne ultra petita), kao i mađarska pravila o pravnom zastupanju (vidjeti točke 7. do 11. ovog mišljenja).

39.

Došao sam do zaključka da nacionalni sud, u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovornih odredbi koje su povezane s predmetom spora i pravnim i činjeničnim elementima sadržanima u spisu predmeta.

40.

Kako bih odgovorio na pitanje, prvo ću se osvrnuti na opseg obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštene ugovorne odredbe. Zatim ću ispitati opseg obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti poduzme istražne mjere. Naposljetku ću se posvetiti eventualnoj relevantnosti okolnosti ima li potrošač pravnog zastupnika.

41.

Za početak treba istaknuti da prvo prethodno pitanje postavljeno u ovom predmetu još nije razmatrano u sudskoj praksi Suda. Naime, kako je navedeno u očitovanjima društva UniCredit Bank Hungary, dosad općenito nije dovedeno u pitanje da su, u skladu sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na ispitivanje nepoštenih ugovornih odredbi koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti u skladu s Direktivom 93/13, ugovorne odredbe činile temelj zahtjevâ stranaka ili da su bile predmet spora pred sudom koji je uputio zahtjev ( 18 ).

42.

Također, Sud se u presudi OTP Bank i OTP Faktoring (C‑51/17, EU:C:2018:750) bavio drukčijim pitanjem. Sud koji je uputio zahtjev u tom predmetu svojim je petim pitanjem ( 19 ) upitao je li mu zabranjeno, s obzirom na načelo dispozitivnosti, po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovornih odredbi koje potrošač nije istaknuo u prilog svojem tužbenom zahtjevu u svojem svojstvu tužitelja. Sud je u svojoj presudi ( 20 ) utvrdio da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. treba tumačiti na način da obvezuju nacionalni sud da po službenoj dužnosti istakne, uključujući kada je to potrebno umjesto potrošača kao tužitelja, svaku nepoštenost ugovorne odredbe, pod uvjetom da raspolaže pravnim i činjeničnim elementima potrebnima za ispitivanje te nepoštenosti. Dakle, iako je presuda OTP Bank i OTP Faktoring relevantna za ovaj predmet, njome nije utvrđeno u kojoj mjeri preispitivanje nepoštenih ugovornih odredbi koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti obuhvaća sve odredbe ugovora.

43.

Općenito govoreći, načelo dispozitivnosti temeljno je načelo u građanskim postupcima u državama članicama, pri čemu je osobito relevantno u potrošačkim sporovima pred nacionalnim sudovima ( 21 ). U skladu s tim načelom, na strankama je da pokrenu ili okončaju postupak i odrede njegov predmet te sud stoga ne može donijeti odluku koja je izvan okvira tog predmeta (ne ultra petita) ( 22 ).

44.

S obzirom na navedeno, može se smatrati da sudska praksa Suda u pogledu ispitivanja nepoštenih ugovornih odredbi koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 utječe na djelovanje načela dispozitivnosti, u smislu da se od nacionalnog suda zahtijeva da ima aktivnu ulogu u isticanju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti, čak i ako bi to za posljedicu imalo to da sud, u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, mora prekoračiti okvir spora kako su ga stranke odredile ( 23 ).

45.

Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijeva od država članica da propišu da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( 24 ), dok članak 7. stavak 1. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 24, predviđa da države članice moraju osigurati da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima ( 25 ). Iako u pogledu tih odredbi Direktive 93/13 postoji opširna sudska praksa ( 26 ), ovdje ću izložiti primjenjiva načela iz te sudske prakse koja su najrelevantnija za moju analizu ovog predmeta.

46.

Sud je utvrdio, prvi put u svojoj znamenitoj presudi u predmetu Océano Grupo Editorial i Salvat Editores ( 27 ), da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge kako u pogledu snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj ( 28 ). Radi osiguranja zaštite propisane Direktivom 93/13, neravnopravnost između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge može se ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o ugovornim strankama ( 29 ).

47.

Sud je s obzirom na navedeno utvrdio da je nacionalni sud, prilikom izvršavanja obveza koje mu nameće Direktiva 93/13, dužan po službenoj dužnosti ocijeniti je li dana ugovorna odredba nepoštena i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge ( 30 ). Ta se obveza nacionalnog suda smatrala nužnom za osiguranje djelotvorne zaštite potrošača, imajući u vidu nezanemarivu opasnost da potrošač ne poznaje svoja prava odnosno da se susreće s poteškoćama u njihovu ostvarivanju ( 31 ).

48.

U tom kontekstu prvenstveno jasan pristup Suda od presude Pannon ( 32 ) da nacionalni sud ima obvezu, a ne ovlast, po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovornih odredbi u skladu s Direktivom 93/13 popraćen je uvjetom da nacionalni sud raspolaže pravnim i činjeničnim elementima potrebnima za provedbu te zadaće ( 33 ). Ako mu ti elementi nisu dostupni, nacionalni sud ne može provesti ispitivanje eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu te direktive ( 34 ).

49.

U ovom predmetu, na temelju prethodne sudske prakse te osobito uvjeta da nacionalni sud mora raspolagati pravnim i činjeničnim elementima potrebnima za provedbu ispitivanja po službenoj dužnosti, smatram da opseg obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ocijeni nepoštene ugovorne odredbe u skladu s Direktivom 93/13 obuhvaća samo ugovorne odredbe koje su povezane s predmetom spora i pravnim i činjeničnim elementima sadržanima u spisu predmeta.

50.

Za taj se predloženi pristup može smatrati da poštuje načelo dispozitivnosti jer ne prekoračuje okvir spora kako su ga stranke odredile. Kako je jedan komentator zaključio: „Čak i ako se načelo dispozitivnosti [(u skladu s kojim stranke određuju okvir spora)] ograniči kako bi se u obzir uzela temeljna neravnoteža u ovlastima između stranaka, potrošački postupci ne postaju inkvizitorni. Obveza pridržavanja činjeničnog okvira spora ‚granica’ je koju sudovi ne smiju prijeći” ( 35 ).

51.

Naprotiv, kako su sve stranke navele u svojim očitovanjima u ovom predmetu, pristup koji obvezuje nacionalni sud da po službenoj dužnosti provede neograničeno ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbi u skladu s Direktivom 93/13 čini se protivnim temeljnim načelima građanskog postupovnog prava država članica, uključujući načela dispozitivnosti i nemogućnosti suda da odlučuje ultra petita.

52.

Istovremeno, taj predloženi pristup osigurava sustav zaštite uveden Direktivom 93/13 i aktivnu ulogu koju nacionalni sud, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 46. i 47. ovog mišljenja, ima u isticanju po službenoj dužnosti nepoštenosti ugovornih odredbi koje potrošač nije osporio ( 36 ).

53.

Taj se predloženi pristup također čini u skladu s presudama i praksom u određenim državama članicama ( 37 ). Primjerice, sudovi u Francuskoj obvezni su ukinuti nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim predmetima u kojima nepoštenost proizlazi iz elemenata spora ( 38 ). U Nizozemskoj Hoge Raad (Vrhovni sud) je u presudi Heesakkers/Voets ( 39 ) utvrdio da sud, ako raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji upućuju na to da je ugovor obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13 te da sadržava odredbu koja je nepoštena u gore navedenom smislu, mora ispitati slučaj, čak i ako se tužba ili odgovor na tužbu ne temelje na navodima koji zahtijevaju takvo ispitivanje. U Španjolskoj iz presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud) proizlazi da je nacionalni sud obvezan po službenoj dužnosti provjeriti nepoštenost ugovornih odredbi čim dobije na raspolaganje potrebne pravne i činjenične elemente ( 40 ). Nadalje, s obzirom na očitovanja mađarske vlade (vidjeti točke 31. i 32. ovog mišljenja), čini se da se obveza mađarskih sudova da provedu ispitivanje po službenoj dužnosti odnosi na ugovorne odredbe čiju je nepoštenost moguće utvrditi na temelju spisa predmeta.

54.

Upućivanjem na očitovanja mađarske vlade i Komisije (vidjeti točke 31. i 36. ovog mišljenja), potrebno je, u okolnostima u kojima nacionalni sud raspolaže naznakama ili sumnja da bi ugovorne odredbe povezane s predmetom spora i pravnim i činjeničnim elementima u spisu predmeta mogle biti nepoštene, razmotriti zahtijeva li Direktiva 93/13 da sud bude u mogućnosti po službenoj dužnosti poduzeti istražne mjere kako bi to provjerio.

55.

Smatram da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijevaju da nacionalni sud bude u mogućnosti po službenoj dužnosti poduzeti istražne mjere kako bi dopunio spis predmeta, primjerice, od stranaka zatražiti pojašnjenje ili pisane dokaze kako bi pribavio pravne i činjenične elemente potrebne da provede ispitivanje po službenoj dužnosti je li pojedina ugovorna odredba nepoštena. To stajalište zauzimam zbog sljedećih razloga.

56.

Mađarski sud je putem zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu VB Pénzügyi Lízing ( 41 ) postavio, među ostalim, pitanje Sudu mora li nacionalni sud, u situaciji kada počne razmatrati je li odredba o dodjeli isključive mjesne nadležnosti eventualno nepoštena, po službenoj dužnosti provesti istragu kako bi utvrdio činjenične i pravne elemente potrebne za ocjenu je li odredba nepoštena, kada je nacionalnim postupovnim pravilima to dopušteno samo ako je to jedna od stranaka zatražila.

57.

Sud je u svojoj presudi ( 42 ) utvrdio da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti istražiti spada li odredba o dodjeli isključive mjesne nadležnosti sadržana u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, koja je predmet spora koji se pred njim vodi, u područje primjene Direktive 93/13 te, ako spada, da mora po službenoj dužnosti ocijeniti je li takva odredba nepoštena. Podijelivši ispitivanje u dvije faze, Sud je naglasio da sud u prvoj fazi mora, „u svim slučajevima i neovisno o pravilima svojeg nacionalnog prava”, utvrditi je li sporna ugovorna odredba obuhvaćena područjem primjene te direktive i, ako jest, da u drugoj fazi mora ocijeniti tu odredbu, po službenoj dužnosti ako je potrebno, u skladu sa zahtjevima u pogledu nepoštenosti u skladu s tom direktivom.

58.

Sud je svoju presudu VB Pénzügyi Lízing potvrdio u kasnijim predmetima, koji su se ponekad odnosili na ugovorne odredbe o dodjeli isključive mjesne nadležnosti ( 43 ), ili je općenitije zaključivao da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti istražiti je li odredba ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača obuhvaćena područjem primjene direktive i, ako jest, po službenoj dužnosti ocijeniti je li takva odredba nepoštena ( 44 ).

59.

Unatoč tomu, čini se da je ta sudska praksa proizašla iz presude VB Pénzügyi Lízing ostavila otvorenima pitanja osobito o tome je li obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti poduzme istražne mjere ograničena na područje primjene Direktive 93/13 ( 45 ) ili se može odnositi i na ocjenu nepoštenosti, kao i što takve istražne mjere mogu uključivati.

60.

Iz komparativne perspektive se čini da je građanskim postupovnim pravima država članica u načelu zajedničko to da sudove ovlašćuju da nalože strankama pružanje dodatnih dokaza te da strankama postavljaju pitanja radi pojašnjenja, a da se razlikuju u pristupima kada je riječ o stvarnim tzv. „mjerama izvođenja dokaza” – kao što su prikupljanje dokaza po službenoj dužnosti putem saslušanja svjedokâ po službenoj dužnosti, nalaganja trećim stranama po službenoj dužnosti da dostave dokaze, vještačenje po službenoj dužnosti ili putem posjetâ po službenoj dužnosti – koje se ne sastoje u pukom postavljanju pitanja ili zahtijevanju od stranaka da dostave dodatne dokumente ( 46 ).

61.

Na temelju toga se može smatrati da istražne mjere, kao što je traženje pojašnjenja ili pisanih dokaza od stranaka spora, koje nacionalni sud poduzme po službenoj dužnosti radi dopunjavanja spisa predmeta kako bi mogao oblikovati mišljenje o tome je li ugovorna odredba nepoštena čine prikladno sredstvo osiguravanja sustava zaštite potrošača uspostavljenog Direktivom 93/13 na način da je nacionalni sud u mogućnosti po službenoj dužnosti ispitati nepoštene ugovorne odredbe u skladu s pravilima te direktive.

62.

Činjenicu da je Sud u svojoj sudskoj praksi naglasio potrebu za dostatnim dokazima kako bi se oslonio na Direktivu 93/13 moguće je smatrati potporom stajalištu da nacionalni sud mora raspolagati dostatnim pravnim i činjeničnim elementima za provedbu ispitivanja po službenoj dužnosti te da u svrhu njihova pribavljanja, ako je to potrebno, bude u mogućnosti po službenoj dužnosti poduzeti istražne mjere.

63.

Primjerice, Sud je u presudi Profi Credit Polska ( 47 ) utvrdio da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u specifičnim okolnostima tog slučaja u kojem nacionalni sud odlučuje o tužbi u pogledu ugovora o potrošačkom kreditu, za koji izražava ozbiljne sumnje u odnosu na nepoštenost odredbi, koje su stranke dogovorile, te ne raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, zahtijevaju od suda da po službenoj dužnosti ispita jesu li ugovorne odredbe koje su stranke dogovorile nepoštene i, u tom pogledu, nalažu da sud bude u mogućnosti tražiti podnošenje isprava na kojima se ta tužba temelji, tako da sud bude u mogućnosti osigurati poštovanje prava koja potrošači imaju na temelju te direktive. Sud je naglasio da zahtjev za dostavu dokumenata nije u proturječju s načelom dispozitivnosti jer je dio postupka izvođenja dokaza.

64.

Nasuprot tomu, treba istaknuti da Sudu nisu iznesene nikakve tvrdnje o tome da bi obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti poduzme šire „mjere izvođenja dokaza” u smislu točke 60. ovog mišljenja bila potrebna za osiguravanje sustava zaštite potrošača uspostavljenog Direktivom 93/13 u specifičnim okolnostima ovog predmeta. O tom pitanju načelno mora odlučiti nacionalni sud na temelju relevantnog nacionalnog postupovnog prava, pod uvjetom da je ono u skladu s pravom Unije ( 48 ).

65.

Za kraj, smatram da pitanje pravnog zastupanja, u okolnostima ovog predmeta, ne može utjecati na ocjenu opsega obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštene ugovorne odredbe u skladu s Direktivom 93/13.

66.

Prihvaćam da, iz komparativne perspektive, čak i u državama članicama koje se strogo drže načela dispozitivnosti, mjera u kojoj sudovi aktivno interveniraju u postupak i/ili po službenoj dužnosti ističu pitanja ovisi o raznim okolnostima, uključujući okolnost ima li stranka pravnog zastupnika, te da se od sudova u određenim državama članicama očekuje da, s ciljem smanjenja nejednakosti između stranaka, budu aktivniji kada slabiju stranku ne zastupa odvjetnik ( 49 ).

67.

Međutim, kako je navela mađarska vlada, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 i obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštene ugovorne odredbe, koja proizlazi iz sudske prakse Suda na koju se upućuje u točkama 46. i 47. ovog mišljenja, temelje se na neravnoteži koja između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge postoji u trenutku sklapanja ugovora, a ne u trenutku izvršavanja prava koja proizlaze iz ugovora.

68.

Posljedično, kako je Sud utvrdio u presudi Rampion i Godard ( 50 ), u kojoj se tumačilo zakonodavstvo Unije o potrošačkim kreditima ( 51 ), činjenica da je potrošač pokrenuo postupak te da potrošača u tom postupku zastupa odvjetnik ne opravdava drukčiji zaključak u pogledu potrebe da se sudu dopusti djelovanje po službenoj dužnosti jer se pitanje ispitivanja po službenoj dužnosti mora riješiti neovisno o konkretnim okolnostima predmeta. To je utvrđenje primjenjivo na ocjenu ispitivanja nepoštenih odredbi koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti u skladu s Direktivom 93/13, osobito u vidu činjenice da je Sud na okolnosti tog predmeta primijenio zaključke iz svoje sudske prakse u pogledu Direktive 93/13 ( 52 ).

69.

S obzirom na navedeno, smatram članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijevaju od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita ugovorne odredbe koje su povezane s predmetom spora i pravnim i činjeničnim elementima sadržanima u spisu predmeta. Te odredbe također nalažu da nacionalni sud ima mogućnost po službenoj dužnosti poduzeti istražne mjere radi dopunjavanja spisa predmeta kako bi pribavio pravne i činjenične elemente potrebne za provedbu tog ispitivanja.

70.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim i trećim pitanjem, ako ih se zajedno promatra, u biti traži smjernice o tome zahtijevaju li članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, za slučaj da se na prvo pitanje negativno odgovori, od nacionalnog suda da prilikom ispitivanja nepoštenosti pojedinačne ugovorne odredbe ispita i nepoštenost svih ostalih ugovornih odredbi.

71.

Zaključio sam da na ta pitanja treba odgovoriti na način da članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od nacionalnog suda ne zahtijevaju da po službenoj dužnosti pojedinačno ispita nepoštenost svih ostalih ugovornih odredbi prilikom cjelovite ocjene ugovora za potrebe ocjenjivanja nepoštenosti pojedinačne ugovorne odredbe. Moji razlozi za donošenje takvog zaključka su sljedeći.

72.

Treba imati na umu da članak 4. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa, u relevantnom dijelu, da se „nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje […] tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi” ( 53 ). Ta je odredba dio okvira za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi uspostavljenog Direktivom 93/13 ( 54 ).

73.

Kako je Sud utvrdio u presudi Banif Plus Bank ( 55 ), nacionalni sud u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 mora, kako bi utvrdio je li ugovorna odredba na kojoj se temelji tužba koja mu je podnesena nepoštena, uzeti u obzir sve ugovorne odredbe, a ne samo one na kojima se temelji tužba koja mu je podnesena.

74.

To zahtijeva cjelovitu ocjenu ugovornih odredbi ( 56 ). Naime, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe, „kad je riječ o ocjeni nepoštenosti, ugovorna odredba ne može [se] odvojiti od svojeg konteksta. Ta ocjena, posljedično, nije apsolutna, već relativna, s obzirom na to da ovisi o pojedinačnim okolnostima sklapanja ugovora, uključujući kumulativni učinak svih ugovornih odredaba” ( 57 ).

75.

Shodno tomu, nacionalni sud u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 mora prilikom ispitivanja nepoštenosti pojedinačne odredbe u obzir uzeti sve ostale ugovorne odredbe. Međutim, to ne znači da nacionalni sud u okviru te ocjene na temelju članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. te direktive mora po službenoj dužnosti pojedinačno ispitati te ostale odredbe.

76.

Unatoč tomu, kako su mađarska vlada i Komisija navele, nacionalni sud prilikom provedbe te cjelovite ocjene može naići na ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima i koje mora, u skladu sa sudskom praksom Suda, ispitati po službenoj dužnosti ako raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su u tu svrhu potrebni (vidjeti točku 48. ovog mišljenja). Iako činjenicu da nacionalni sud za potrebe ocjene nepoštenosti pojedinačne ugovorne odredbe u obzir uzima ostale ugovorne odredbe ne treba izjednačiti s ispitivanjem po službenoj dužnosti, to može potaknuti ocjenu bilo koje od tih odredbi ako su dostupni pravni i činjenični elementi koji su u tu svrhu potrebni.

77.

S obzirom na navedeno, smatram da članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od nacionalnog suda ne zahtijevaju da prilikom cjelovite ocjene ugovora za potrebe ocjenjivanja nepoštenosti pojedinačne ugovorne odredbe pojedinačno ispita nepoštenost svih ostalih ugovornih odredbi.

78.

Predlažem da na pitanja koja je postavio Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) Sud odgovori na sljedeći način: