1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku Županijskog suda u Zagrebu (Hrvatska) dat će Sudu priliku pojasniti da u pravilu nije nadležan za tumačenje odredaba o neizvršenju europskog uhidbenog naloga (EUN) kad je pitanja uputio sud države članice koja je izdala EUN o kojem je riječ u skladu s Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka) ( 2 ).

2.

Člankom 1. Okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisano je:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji.”

3.

Članak 2., naslovljen „Područje primjene europskog uhidbenog naloga”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Europski uhidbeni nalog može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca.

2.   Sljedeća kaznena djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom države članice koja izdaje uhidbeni nalog, propisanom najvišom kaznom zatvora ili oduzimanjem slobode od najmanje tri godine i ako su utvrđena pravom države koja izdaje uhidbeni nalog, u skladu s odredbama ove Okvirne odluke i bez provjere dvostruke kažnjivosti djela, predstavljaju razlog za predaju osobe na temelju europskog uhidbenog naloga:

[…]

[…]”

4.

Člankom 3. spomenute okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga”, propisano je:

„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: ‚pravosudno tijelo izvršenja’) odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]”

5.

Člankom 4. Okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, određeno je:

„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:

[…]

[…]”

6.

AY mađarski je državljanin i predsjednik uprave mađarskog trgovačkog društva protiv kojeg se pred sudom koji je uputio zahtjev vodi kazneni postupak. U optužnici Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK) od 31. ožujka 2014. navodi se da je AY pristao visokom državnom dužnosniku u Hrvatskoj isplatiti znatan novčani iznos u zamjenu za sklapanje ugovora između mađarskog trgovačkog društva i hrvatske vlade.

7.

USKOK je 10. lipnja 2011. pokrenuo istragu protiv osobe AY kao osumnjičenika za kazneno djelo davanja mita, a prije pokretanja istrage o svemu je izvijestio mađarsko državno odvjetništvo i glavnog mađarskog državnog odvjetnika osobno. Nakon izdavanja naloga o pokretanju istrage, nadležnom mađarskom tijelu upućene su zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć u obliku ispitivanja osobe AY u svojstvu osumnjičenika te uručenja istoj sudskog poziva za ispitivanje. Zamolnice su upućene između 10. lipnja 2011. i rujna 2013.

8.

Mađarska tijela nisu izvršila radnje koje su tražene zamolnicama. Slijedom navedenog, nadležna hrvatska tijela smatrala su da nije moguće stupiti u kontakt s osumnjičenikom AY te je hrvatska istraga protiv njega prekinuta u prosincu 2012.

9.

Međutim, na temelju podataka iz priloga zamolnici glavni mađarski državni odvjetnik pokrenuo je istragu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno kazneno djelo na štetu javnog poretka u obliku davanja mita na međunarodnoj razini, u skladu s mađarskim Kaznenim zakonikom. Rješenjem mađarskog Glavnog državnog odvjetništva za istrage od 20. siječnja 2012. ta je istraga obustavljena, u skladu s mađarskim Zakonom o kaznenom postupku, s obrazloženjem da počinjene radnje ne čine kazneno djelo. Međutim, ta istraga nije bila pokrenuta protiv osobe AY kao osumnjičenika, nego samo u odnosu na kazneno djelo o kojem je riječ. AY je u tom kontekstu ispitan u svojstvu svjedoka. Visoki hrvatski državni dužnosnik u tom istražnom postupku nije ispitan u svojstvu svjedoka.

10.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su drugi postupci koji su se vodili u Mađarskoj okončani zbog nepostojanja novih okolnosti u odnosu na one koje se već nalaze u rješenju od 20. siječnja 2012.

11.

Dana 1. listopada 2013., nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji i u vrijeme kada sudski kazneni postupak u Hrvatskoj u skladu s primjenjivim nacionalnim odredbama još nije bio pokrenut, USKOK je izdao EUN protiv osobe AY.

12.

Odlukom od 7. listopada 2013. Fővárosi Törvényszék (Sud u Budimpešti, Mađarska) odbio je izvršiti taj EUN, s obrazloženjem da iz dostupnih podataka proizlazi da je u odnosu na isto djelo kao što je ono na kojemu se temelji uhidbeni nalog u Mađarskoj već bio vođen kazneni postupak u širem smislu koji je mađarsko pravosudno tijelo obustavilo.

13.

Nakon podignute i potvrđene optužnice protiv osobe AY pred sudom koji je uputio zahtjev, predmet je upućen izvanraspravnom vijeću toga suda, odjelu za europski uhidbeni nalog, u skladu s odgovarajućim odredbama hrvatskog Zakona o kaznenom postupku. Drugi EUN protiv tražene osobe AY izdan je 15. prosinca 2015. Mađarska nikada nije izvršila taj nalog.

14.

Dana 27. siječnja 2017. sud koji je uputio zahtjev ponovno je nadležnim mađarskim tijelima poslao drugi EUN.

15.

Sud koji je uputio zahtjev zatim se, nakon proteka 60 dana od tog posljednjeg slanja drugog EUN‑a, obratio hrvatskom članu Eurojusta. Nakon izvršenog posredovanja, hrvatski član Eurojusta proslijedio je sudu koji je uputio zahtjev očitovanje nadležnog mađarskog tijela, u kojem ono navodi da smatra da nije dužno postupiti po izdanom EUN‑u te da u Mađarskoj nije pravno moguće uhititi okrivljenog AY niti pokrenuti novi postupak izvršenja EUN‑a izdanog u Hrvatskoj 15. prosinca 2015. Istovjetno očitovanje nadležnog mađarskog pravosudnog tijela dostavljeno je sudu koji je uputio zahtjev 4. travnja 2017.

16.

Budući da sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe o tumačenju razloga za neizvršenje EUN‑a iz članka 3. točke 2. i članka 4. točke 3. Okvirne odluke, rješenjem od 16. svibnja 2017., koje je Sud zaprimio 18. svibnja 2017., uputio je sljedeća prethodna pitanja:

17.

S obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta, u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika Suda, dana mu je prednost pri odlučivanju.

18.

Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, hrvatska, češka, mađarska, austrijska i rumunjska vlada te Irska i Komisija. Na raspravi održanoj 28. veljače 2018. sudjelovale su stranke glavnog postupka, hrvatska i mađarska vlada te Komisija.

19.

U ovom predmetu sud države članice koja je izdala EUN traži pojašnjenje koje se odnosi na izvršenje tog EUN‑a. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu postavlja niz pitanja o razlozima za neizvršenje EUN‑a iz članka 3. točke 2. i članka 4. točke 3. Okvirne odluke.

20.

Takav je kontekst naizgled neobičan jer će se odgovor Suda odnositi samo na tijela izvršenja.

21.

Predmeti o EUN‑u obično proizlaze iz spora između pravosudnih tijela dviju država članica. Tijela jedne države članice izdaju EUN, a pravosudna tijela druge države članice ga izvršavaju.

22.

Slijedom toga, predmeti koji se odnose na pitanja izvršenja i, preciznije, na moguće razloge za neizvršenje potječu od pravosudnih tijela izvršenja jer ta tijela traže pojašnjenja elemenata tih razloga za neizvršenje ( 3 ). Ta tijela nastoje utvrditi smiju li ili ne smiju izvršiti EUN.

23.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev smatra da odgovor Suda može biti osnova za povlačenje EUN‑a. Ako bi, dakle, Sud utvrdio da mađarske vlasti imaju razloge za neizvršenje EUN‑a, sud koji je uputio zahtjev pobrinuo bi se da on bude povučen.

24.

Smatram da Sud ne može odgovoriti na prvo, drugo, treće i četvrto prethodno pitanje. Prema mojem mišljenju, Sud za to nije nadležan ( 4 ).

25.

Iz članka 267. stavka 2. UFEU‑a proizlazi da je Sud nadležan za davanje odgovora na prethodno pitanje kad sud koji je uputio zahtjev odgovor na to pitanje smatra „potrebnim” za donošenje odluke u predmetu.

26.

U predmetu poput ovoga jednostavno ne vidim kako je odgovor Suda potreban za postupak koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Točno je da su zahtjevi za prethodnu odluku u pravilu dopušteni i da Sud samo u rijetkim i iznimnim slučajevima odbija dati odgovor na njih. Takvi zahtjevi uživaju pretpostavku relevantnosti ( 5 ). To pitanje relevantnosti prethodnih pitanja objektivne je naravi.

27.

Sud je tako u okolnostima koje on sam naziva „iznimnima” ( 6 ) odbio odgovoriti na pitanja hipotetske naravi, pitanja koja nisu relevantna za rješenje spora te ona koja nisu dovoljno jasno formulirana ili u kojima su činjenice nedovoljno jasne.

28.

Na prvi se pogled ne čini da prvo, drugo, treće i četvrto pitanje ulaze u bilo koju od kategorija slučajeva u kojima je Sud odbio odgovoriti na pitanja. Međutim, koliko ja znam, Sud još nije bio suočen sa situacijom poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, u kojoj tijela države članice koja je izdala EUN traže pojašnjenje prava i obveza tijela koja ga izvršavaju.

29.

Pitanje hoće li tijelo koje je izdalo EUN odlučiti održati ga na snazi neovisno je i mora biti neovisno o pitanju mogućih razloga za neizvršenje. Kad bi Sud, primjerice, zaključio da se mađarske vlasti mogu osloniti na članak 3. točka 2. ili članak 4. točka 3. Okvirne odluke kako ne bi izvršile EUN, to ne bi moglo pravno utjecati na pitanje hoće li tijelo izdavanja održati nalog na snazi ili ne. Sud koji je uputio zahtjev mogao bi EUN održati na snazi ili ga povući.

30.

Osnova je ovog zahtjeva za prethodnu odluku spor o tumačenju u konkretnom slučaju odredaba mađarskog prava u odnosu na odredbe Okvirne odluke. Za donošenje konačne odluke o tome jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 3. točke 2. i članka 4. točke 3. nadležna su mađarska tijela. Sud koji je uputio zahtjev ne može ispuniti tu zadaću i tako preuzeti ulogu mađarskih tijela.

31.

Kad bi Sud u ovom predmetu odgovorio na prvo, drugo, treće i četvrto pitanje, ta odluka, naravno, ne bi bila „samo savjetodavna, bez ikakvih obvezujućih učinaka” ( 7 ). Međutim, u predmetu o kojem je riječ ona bi za sud koji je uputio zahtjev zapravo bila upravo to: nedvojbeno zanimljiva na papiru, ali bez mogućnosti da je hrvatska tijela u konkretnom predmetu o kojem je riječ primijene u praksi. Odluka može biti relevantna samo mađarskim tijelima, koja nisu podnijela ovaj zahtjev za prethodnu odluku.

32.

Nadalje, ne smije se zaboraviti da je osnova cijelog sustava na kojem se temelji EUN uzajamno povjerenje i priznavanje između država članica koje izdaju EUN i država članica izvršenja. Jasno je da je ponajprije država članica izvršenja ta koja mora imati povjerenje u radnje države članice koja izdaje EUN. Međutim, i država članica koja izdaje EUN mora imati povjerenje u radnje države članice izvršenja kad se potonja oslanja na razloge za neizvršenje EUN‑a. Ako država članica koja izdaje EUN počne primjenjivati i tumačiti pravo države članice izvršenja i pokuša utvrditi je li potonja pravilno primijenila pravo, opasno se približava povredi tog uzajamnog povjerenja. U tom pogledu, za razliku od, primjerice, građanskopravnog područja, nije uobičajeno da tijela jedne države primjenjuju, tumače i ocjenjuju pravo druge države. U mehanizmu uspostavljenom prethodnim postupkom nacionalni sudovi pružaju činjenice i opis nacionalnog prava o kojem je riječ kako bi Sudu omogućili korisno i svrhovito tumačenje prava Unije. Međutim, to je zajamčeno samo ako sud koji je uputio zahtjev zatim doista može primijeniti tumačenje Suda u predmetu koji se pred njim vodi. Budući da hrvatski sud ne može primjenjivati mađarsko kazneno pravo, odgovor Suda u ovom kontekstu ne bi bio svrhovit ( 8 ).

33.

Zaključno, s obzirom na to da se upućena pitanja odnose na tumačenje Okvirne odluke u okviru područja koja ulaze u nadležnost tijela države članice izvršenja, smatram da Sud nije nadležan za odgovor na upućena pitanja.

34.

Kad je pak riječ o petom pitanju, ne čini mi se da postoji problem u vezi s nadležnošću. U skladu s Okvirnom odlukom, koja se temelji na duhu suradnje tijela nekoliko država članica, odgovor na to pitanje ponajprije je relevantan tijelima države članice izvršenja. Međutim, odluka o tom pitanju – kojim sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji utvrditi treba li pravosudno tijelo izvršenja na temelju članka 1. stavka 2. Okvirne odluke donijeti odluku o EUN‑u koji mu je poslan – potrebna je i sudu koji je uputio zahtjev kako bi znao je li pravno osnovano očekivati odgovor pravosudnog tijela izvršenja. To će sudu koji je uputio zahtjev omogućiti da zaključi bi li trebao povući drugi EUN. Usto, treba imati na umu da hrvatski sud koji je uputio zahtjev jedino petim pitanjem ne zahtijeva nikakvo tumačenje mađarskog prava.

35.

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji utvrditi je li, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja dužno donijeti odluku o EUN‑u koji mu je poslan čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom EUN‑u koji se odnosio na istu traženu osobu u istom kaznenom postupku, ako je drugi EUN izdalo drugo pravosudno tijelo, zbog izmijenjenih okolnosti u državi članici koja ga je izdala.

36.

U skladu s jasnom formulacijom članka 1. stavka 2. Okvirne odluke, države članice izvršavaju svaki EUN na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama te okvirne odluke. U tom kontekstu, člankom 15. stavkom 1. Okvirne odluke propisano je da pravosudno tijelo izvršenja odlučuje o predaji osobe u rokovima utvrđenima Okvirnom odlukom. Nadalje, člankom 17. stavkom 1. Okvirne odluke predviđeno je da se EUN obrađuje i izvršava kao žurni predmet te da se svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga mora obrazložiti, u skladu sa stavkom 6. tog članka. Usto, člankom 22. Okvirne odluke propisano je da pravosudno tijelo izvršenja bez odlaganja obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog o odluci u vezi s djelovanjem koje treba poduzeti na temelju EUN‑a.

37.

Nadalje, kao što ćemo to detaljnije vidjeti u nastavku, razlozi za neizvršenje EUN‑a taksativno su navedeni u članku 3. i sljedećima Okvirne odluke. Postojanje prethodnog EUN‑a nije jedan od razloga za neizvršenje.

38.

Slijedom navedenog, tijela države članice izvršenja koja ne odgovore na EUN povređuju svoje obveze koje proizlaze iz Okvirne odluke.

39.

Stoga na peto pitanje predlažem odgovoriti da je, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja dužno donijeti odluku o EUN‑u koji mu je poslan čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom EUN‑u koji se odnosio na istu traženu osobu u istom kaznenom postupku, ali je drugi EUN izdalo drugo pravosudno tijelo, zbog izmijenjenih okolnosti u državi članici koja ga je izdala.

40.

Za slučaj da se Sud ne složi s mojom analizom koja se odnosi na prvo, drugo, treće i četvrto pitanje, na hipotetskoj ću osnovi sada razmotriti preostala upućena pitanja.

41.

Svojim prvim, drugim, trećim i četvrtim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li odluka poput one koju je 20. siječnja 2012. donijelo mađarsko Glavno državno odvjetništvo za istrage, a kojom je obustavljena istraga koja se vodila u Mađarskoj, biti razlog za neizvršenje, u smislu članka 3. točke 2. ili članka 4. točke 3. Okvirne odluke, koji bi bio zapreka za izvršenje EUN‑a izdanog protiv osobe AY. Sud koji je uputio zahtjev također nastoji utvrditi odnos između tih dviju odredaba.

42.

Temeljne značajke Okvirne odluke kad je riječ o razlozima za neizvršenje EUN‑a Sudu su već dobro poznate: Okvirna odluka temelji se na načelu uzajamnog priznavanja koje se kao „kamen temeljac” pravosudne suradnje temelji na uzajamnom povjerenju ( 9 ) između država članica radi ostvarenja cilja da Unija postane područje slobode, sigurnosti i pravde ( 10 ). Radi toga se člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke propisuje pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki EUN na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke. Osim u iznimnim slučajevima, pravosudna tijela izvršenja stoga mogu odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima neizvršenja iz Okvirne odluke te se izvršenje EUN‑a može uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su ondje taksativno navedeni. Slijedom navedenog, dok je izvršenje EUN‑a pravilo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti ( 11 ).

43.

Člankom 3. Okvirne odluke utvrđeni su razlozi za obvezno neizvršenje EUN‑a, dok su njezinim člankom 4. predviđeni razlozi za moguće neizvršenje EUN‑a.

44.

Kako bih utvrdio jesu li u predmetu o kojem je riječ mađarska tijela smjela odbiti izvršiti EUN, najprije ću razmotriti razloge za obvezno neizvršenje, a zatim razloge za moguće neizvršenje.

45.

U skladu s člankom 3. točkom 2. Okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja odbija izvršenje EUN‑a ako je obaviješteno da je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna presuda u nekoj državi članici za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja kazne, ona izdržana ili se trenutačno izdržava ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je izrečena.

46.

Pitanje koje se postavlja jest je li u ovom slučaju u odnosu na osobu o kojoj je riječ „donesena pravomoćna presuda” u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke i predstavlja li odluka o obustavi istrage u okviru koje je osoba protiv koje je kasnije izdan EUN ispitana samo u svojstvu svjedoka, koju je 20. siječnja 2012. donijelo mađarsko Glavno državno odvjetništvo za istrage, takvu pravomoćnu presudu.

47.

Članak 3. točka 2. Okvirne odluke izraz je načela ne bis in idem, u skladu s kojim osoba ne može biti dva puta osuđena niti se protiv nje može dva puta voditi postupak za isto kazneno djelo ( 12 ). To je načelo, u sustavu common lawa poznato kao „double jeopardy rule” ( 13 ), u pravnom poretku Unije utvrđeno člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim je predviđeno da se „nikome […] ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom” ( 14 ).

48.

Dok osoba AY i mađarska vlada smatraju da ta odluka predstavlja „pravomoćnu presudu” u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke, sve druge stranke u postupku smatraju da to nije slučaj.

49.

Formulacija odredbe nije nedvosmislena. Dok se barem u jednoj jezičnoj verziji članka 3. točke 2. Okvirne odluke izričito navodi da tražena osoba mora biti pravomoćno osuđena presudom koja ima značaj res iudicata ( 15 ), u većini jezičnih verzija situacija nije tako jasna.

50.

Ne čini se da je sudska praksa Suda do danas ponudila jasan odgovor na to pitanje.

51.

U predmetu Mantello ( 16 ) Sud se odlučio za vrlo široko tumačenje članka 3. točke 2. Okvirne odluke. Sud je u biti preuzeo svoju sudsku praksu koja proizlazi iz članka 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, smatrajući da je u odnosu na traženu osobu u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke donesena pravomoćna presuda za ista kaznena djela kad nakon kaznenog postupka u širem smislu postoji konačna zapreka za daljnji progon ili su pravosudna tijela države članice donijela odluku kojom se okrivljenik pravomoćno oslobađa optužbe za kaznena djela koja su mu se stavljala na teret.

52.

Sud je tom prilikom naveo i da je za zaključak o tome je li u odnosu na osobu donesena „pravomoćna” presuda u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke odlučujuće pravo države članice u kojoj je presuda donesena ( 17 ).

53.

Osoba AY imala je u okviru mađarske istrage samo svojstvo svjedoka. Nije imala svojstvo okrivljenika. Prema mojem mišljenju, kako bi se moglo smatrati da je u odnosu na osobu „donesena pravomoćna presuda”, ta je osoba od određenog stadija u postupku morala imati svojstvo okrivljenika. Drugim riječima, kako to pravilno ističe i Komisija, kako bi situacija ulazila u područje primjene članka 3. točke 2. Okvirne odluke, postupak se mora voditi protiv iste osobe.

54.

Nadalje, iz presude Turanský može se zaključiti da se načelo ne bis in idem ne primjenjuje na odluku kojom tijelo jedne države članice, nakon ispitivanja merituma predmeta o kojem odlučuje, u stadiju prije optuživanja osobe osumnjičene za kazneno djelo donese rješenje o obustavi kaznenog postupka u širem smislu, ako prema nacionalnom pravu te države odluka o obustavi nije konačna zapreka za daljnji progon te stoga ona ne sprečava pokretanje novih kaznenih postupaka u širem smislu u pogledu istih djela u toj državi ( 18 ).

55.

Naposljetku, u predmetu Kossowski Sud je presudio da se odluka državnog odvjetnika o okončanju kaznenog postupka u širem smislu i pravomoćnoj obustavi istražnog postupka protiv osobe ne može smatrati pravomoćnom odlukom ako je jasno da je postupak okončan bez provođenja detaljne istrage ( 19 ).

56.

U ovom predmetu, na temelju podataka koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, bit će teško utvrditi je li provedena detaljna istraga. Prema mojem mišljenju, s obzirom na načelo uzajamnog povjerenja, vrijedi pretpostavka da je provedena detaljna istraga. U tom kontekstu, iako bi (hrvatskom) sudu koji je uputio zahtjev bilo nedvojbeno teško istražiti praksu mađarskih vlasti, ne vidim da je sud koji je uputio zahtjev osporio spomenutu pretpostavku. Međutim, ta su razmatranja hipotetske naravi, s obzirom na to da postupak, kao što je to navedeno, nije pokrenut protiv osobe AY, što znači da članak 3. točka 2. nije primjenjiv.

57.

Prema mojem mišljenju, ne može se smatrati da je u odnosu na osobu ispitanu u svojstvu svjedoka u kaznenom postupku u širem smislu „donesena pravomoćna presuda” u državi članici u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke.

58.

Prvo i drugo pitanje odnose se na članak 4. točka 3. Okvirne odluke. Na temelju prvog dijela te odredbe, izvršenje EUN‑a može se odbiti kad pravosudna tijela države članice izvršenja odustanu od kaznenog progona ili odluče obustaviti postupak o kaznenom djelu zbog kojeg je izdan EUN.

59.

Čini se da nadležna mađarska tijela odbijaju izvršenje ovog EUN‑a oslanjajući se na nacionalnu odredbu kojom je u nacionalno pravo prenesen članak 4. točka 3. Okvirne odluke.

60.

Prije svega valja naglasiti da članak 4. točka 3. Okvirne odluke, koji Sud još nije protumačio, predstavlja razlog za moguće neizvršenje EUN‑a. U skladu s tom odredbom, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje EUN‑a ako je odustalo od kaznenog progona zbog kaznenog djela zbog kojeg je izdan EUN ili je odlučilo obustaviti postupak o tom kaznenom djelu ili ako je traženoj osobi u nekoj državi članici zbog istih kaznenih djela izrečena pravomoćna presuda koja sprečava daljnji kazneni postupak. U tom pogledu pravosudno tijelo izvršenja mora imati diskrecijsku ovlast glede pitanja je li primjereno odbiti izvršiti EUN ( 20 ).

61.

Često se ističe da je prvi dio članka 4. točke 3. Okvirne odluke, o kojem je ovdje riječ, jednako kao i članak 3. točka 2., izraz načela ne bis in idem ( 21 ). Iako ne poričem takvu tvrdnju, smatram da je važno istaknuti da članak 4. točka 3. Okvirne odluke, kao što je to Komisija pravilno istaknula u svojim očitovanjima, ima širi doseg od načela ne bis in idem. Usto, s obzirom na fakultativnu narav te odredbe, načelo ne bis in idem ne može se upotrijebiti kako bi se ona ograničila ili suzila.

62.

Širi doseg proizlazi iz šire formulacije odredbe. U članku 4. točki 3. Okvirne odluke stoga se samo upućuje na „kazneno djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog”, a ne na „traženu osobu”.

63.

Prema mišljenju hrvatske, češke, austrijske i rumunjske vlade te Irske, članak 4. točka 3. ne može se primijeniti u slučaju kad je odluka o odustanku od kaznenog progona donesena tijekom istrage u kojoj je tražena osoba bila samo svjedok. To bi bilo protivno načelu ne bis in idem, čiji je cilj zaštititi pojedinca od negativnih posljedica dvostrukog progona.

64.

Prema mišljenju osobe AY i mađarske vlade, činjenica da je osoba AY u mađarskom postupku bila samo svjedok nije relevantna za potrebe primjene članka 4. točke 3. Okvirne odluke. Slična su i Komisijina očitovanja.

65.

Preciznije, mađarska vlada tvrdi da pitanje u kojem je postupovnom svojstvu osoba spomenuta u EUN‑u sudjelovala u obustavljenom postupku samo po sebi nije relevantno. Naime, trebalo bi sadržajno ispitati nacionalnu odluku o odustanku od kaznenog progona ili o obustavi postupka. Za odbijanje izvršenja EUN‑a bilo bi dostatno da je odlukom odlučeno o kaznenom djelu, odnosno o istim radnjama koje čine kazneno djelo na kojem se temelji izdani EUN. Takav je slučaj u ovom predmetu.

66.

U tekstu odredbe o kojoj je riječ ne navodi se izričito da se kazneni postupak o kojem je riječ mora voditi protiv tražene osobe. Međutim, tumačenje te odredbe na način da se izvršenje može odbiti čak i kad su u pitanju iste činjenice, ali različite osobe, čini mi se preširokim. Za primjenu članka 4. točke 3. Okvirne odluke odluka o odustanku od progona ili o obustavi kaznenog postupka trebala bi se odnositi na traženu osobu, pri čemu, međutim, nije potrebno da ta osoba formalno bude određena kao okrivljenik ili osumnjičenik. Ono što je odlučujuće jest da je ispitana mogućnost da je tražena osoba počinila kazneno djelo o kojem je riječ.

67.

Takvim se tumačenjem također vodi računa o nacionalnim pravnim sustavima u kojima zakoni o kaznenom postupku predviđaju da se istraga in rem ( 22 ) provodi prije istrage in personam ( 23 ). Tijela kaznenog postupka ne trebaju provesti drugi stadij ako se u prvome dođe do zaključka da kazneno djelo nije počinjeno. Za potrebe primjene članka 4. točke 3. Okvirne odluke ne bi trebalo biti relevantno je li kaznena istraga obustavljena u stadiju in rem ili in personam.

68.

Slijedom toga, smatram da članak 4. točku 3. Okvirne odluke treba tumačiti na način da se izvršenje EUN‑a može odbiti ako pravosudna tijela države članice izvršenja, koja su ujedno nadležna i za progon za kazneno djelo zbog kojeg je izdan EUN, nisu pokrenula postupak ili su ga okončala, čak i ako tražena osoba u tom postupku nije bila okrivljenik ni osumnjičenik, ako su ta tijela ispitala mogućnost da je ta osoba počinila kazneno djelo o kojem je riječ.

69.

Na prvo, drugo, treće i četvrto pitanje stoga predlažem sljedeći odgovor: Ne može se smatrati da je u odnosu na osobu ispitanu u svojstvu svjedoka u kaznenom postupku „donesena pravomoćna presuda” u državi članici u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke. Članak 4. točku 3. Okvirne odluke treba tumačiti na način da se izvršenje EUN‑a može odbiti ako pravosudna tijela države članice izvršenja, koja su ujedno nadležna i za kazneno djelo na kojem se temelji EUN, nisu pokrenula postupak ili su ga obustavila, čak i ako tražena osoba u tom postupku nije bila okrivljenik ni osumnjičenik, ako su ta tijela ispitala mogućnost da je ta osoba počinila kazneno djelo o kojem je riječ.

70.

Na temelju prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku Županijskog suda u Zagrebu (Hrvatska) odgovori na sljedeći način:

Sud Europske unije nije nadležan za davanje odgovora na prvo, drugo, treće i četvrto prethodno pitanje koja je zahtjevom od 18. svibnja 2017. uputio Županijski sud u Zagrebu.

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica („Okvirna odluka”), pravosudno tijelo izvršenja dužno je donijeti odluku o europskom uhidbenom nalogu (EUN) koji mu je poslan čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom EUN‑u koji se odnosio na istu traženu osobu u istom kaznenom postupku, ali je drugi EUN izdalo drugo pravosudno tijelo, zbog izmijenjenih okolnosti u državi članici koja ga je izdala.