Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
EVGENIJA TANCHEVA
od 6. lipnja 2018.(1)
Predmet C‑186/17
flightright GmbH
protiv
Iberia Express SA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zračni prijevoz – Uredba (EZ) br. 261/2004 – Članak 5. stavak 1. točka (c) i članak 7. – Odšteta putniku u slučaju otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova – Propušten povezani let u sklopu višedijelnog putovanja – Kratko kašnjenje na prvom letu, ali duže kašnjenje u konačnom odredištu – Odgovornost za odštetu kada ugovorni zračni prijevoznik ne izvodi nijedan let u sklopu putovanja, nego svaki let izvodi drugi stvarni zračni prijevoznik”
I. Uvod
1. Je li prijevoznik prvog leta u nizu letova odgovoran za plaćanje odštete putniku na temelju članka 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004(2) kad kraće kašnjenje prvog leta dovede do dužeg kašnjenja u putnikovu konačnom odredištu?
2. To je u bitnome pitanje koje Sud razmatra povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka).
3. Sud je već razmatrao slično pitanje u svojoj presudi u predmetu Folkerts(3), ali u kontekstu u kojem je povezane letove izvodio isti stvarni zračni prijevoznik i u kojem je pitanje bilo ovisi li putnikovo pravo na odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 o ispunjenju uvjeta iz članka 6. te uredbe(4).
4. Međutim, postoje znatne činjenične razlike između predmeta Folkerts i glavnog postupka. U ovom slučaju nije toliko riječ o tome treba li platiti odštetu, nego tko je treba platiti.
5. U glavnom je postupku svaki let u okviru povezanih letova na pojedinačnom putovanju izvodio različit zračni prijevoznik, ali je za pružatelja usluge prilikom rezervacije bio određen drugi zračni prijevoznik, koji nije izvodio nijedan dio putovanja. Stoga u glavnom postupku, za razliku od scenarija u predmetu Folkerts, ne postoji nikakav ugovorni odnos između bilo kojeg od stvarnih zračnih prijevoznika i putnika koji su pretrpjeli kašnjenje, a stvarni zračni prijevoznik koji je odgovoran za kraće kašnjenje na prvom letu nije sudjelovao u izvođenju kasnijih dijelova putovanja.
6. Stoga se u ovom činjeničnom kontekstu od Suda traži da pojasni svoju ustaljenu sudsku praksu koja se odnosi na tumačenje Uredbe br. 261/2004.
II. Pravni okvir
7. U uvodnim izjavama 1., 2., 4., 7. i 8. Uredbe br. 261/2004 navodi se:
„(1) Aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoza usmjerena je, pored ostalih stvari, na osiguravanje visoke razine zaštite putnika. Uz to, u potpunosti bi trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito.
(2) Uskraćivanje ukrcaja i otkazivanje ili kašnjenje leta uzrokuju ozbiljne probleme i neugodnosti putnicima.
[…]
(4) Zajednica bi stoga trebala povisiti standarde zaštite propisane [Uredbom Vijeća (EEZ) br. 295/91 od 4. veljače 1991. o utvrđivanju općih pravila za sustav odštete u slučaju uskraćivanja ukrcaja u redovnom zračnom prijevozu](5), kako bi ojačala prava putnika i osigurala djelovanje zračnih prijevoznika sukladno ujednačenim uvjetima na liberaliziranom tržištu.
[…]
(7) Kako bi se osigurala djelotvorna primjena ove Uredbe, obveze koje ona propisuje trebali bi izvršavati zračni prijevoznici koji izvode ili namjeravaju izvesti let, bez obzira izvode li navedeno svojim vlastitim zrakoplovom, zrakoplovom u zakupu bez posade ili zakupom zrakoplova s posadom, ili na temelju bilo koje druge osnove.
(8) Ovom se Uredbom ne bi trebala ograničavati prava stvarnih zračnih prijevoznika u traženju odštete od bilo koje osobe, uključujući i treće strane u skladu s primjenljivim pravom.”
8. Članak 2. Uredbe br. 261/2004 navodi sljedeće definicije:
„[…]
(b) ‚stvarni zračni prijevoznik’ znači zračni prijevoznik koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom;
[…]
(h) ‚konačno odredište’ znači destinacija na karti predstavljena na šalteru za registraciju putnika ili, u slučaju izravno povezanih letova, odredište zadnjeg leta; zamjenski povezani letovi koji su dostupni neće uzimati u obzir izvorno planirano vrijeme dolaska;
[…]”
9. Člankom 3. stavkom 5. Uredbe br. 261/2004 propisano je:
„Ova se Uredba primjenjuje na bilo kojeg zračnog prijevoznika koji osigurava prijevoz putnika obuhvaćenog stavcima 1. i 2. U slučajevima kada [stvarni] zračni prijevoznik koji nema ugovor s putnikom obavlja obveze propisane ovom Uredbom, smatrat će se kao da to radi u ime osobe koja ima ugovor s putnikom.
10. Člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 261/2004 propisano je:
„U slučaju otkazivanja leta, dotični putnici […] imaju pravo na odštetu od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 7. [...]”
11. Članak 7. Uredbe br. 261/2004, naslovljen „Pravo na odštetu”, u stavku 1. propisuje:
„Pozivanjem na ovaj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od:
(a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće;
(b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km;
(c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).
U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto [konačnog] odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.”
12. Člankom 13. iste uredbe, naslovljenim „Pravo regresa”, propisano je:
„U slučajevima gdje stvarni zračni prijevoznik plaća odštetu ili izvršava druge obveze koje proizlaze iz ove Uredbe, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao njegovo pravo da zatraži odštetu od bilo koje osobe, uključujući treću stranu u skladu s primjenljivim pravom. Posebno se ovom Uredbom, ni na koji način, ne ograničava pravo stvarnog zračnog prijevoznika da traži nadoknadu od tour operatora ili od druge osobe s kojom zračni prijevoznik ima ugovor. Sukladno tome, niti jedna odredba iz ove Uredbe ne može se protumačiti na način koji bi ograničavao prava tour operatora ili treće osobe, ako ta treća osoba nije putnik, a s kojom zračni prijevoznik ima ugovor, da potražuje nadoknadu ili odštetu od zračnog prijevoznika u skladu s relevantnim primjenljivim propisima.”
III. Činjenično stanje u glavnom postupku i prethodno pitanje
13. U glavnom postupku flightright GmbH (u daljnjem tekstu: flightright) podnio je tužbu protiv španjolskog zračnog prijevoznika Iberia Express SA (u daljnjem tekstu: Iberia Express) kojom traži odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004. U zahtjevu za prethodnu odluku navedeno je da flightright podnosi ovaj zahtjev u ime dvoje putnika koji su mu ustupili svoja prava na odštetu na temelju te uredbe u iznosu od 600 EUR svaki.
14. U skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, putnici su rezervirali trodijelno putovanje za dvije osobe od Berlina u Njemačkoj do San Salvadora u Salvadoru putem internetske stranice za rezervaciju putovanja Elumbus GmbH (u daljnjem tekstu: Elumbus). Elumbus je ovlašteni posrednik za zračnog prijevoznika Air Berlin PLC & Co Luftverkehrs KG (u daljnjem tekstu: Air Berlin).
15. Air Berlin naveden je kao pružatelj usluge putovanja na računu koji je izdao Elumbus. Kartu je izdao Elumbus i naveo je isti broj rezervacije za Air Berlin, Iberia Lineas Aereas De Espana SA (u daljnjem tekstu: Iberia) i Avianca SA (u daljnjem tekstu: Avianca), od kojih su potonji dva od ukupno tri stvarna zračna prijevoznika na putovanju.
16. Prvi dio putovanja bio je od Berlina u Njemačkoj do Madrida u Španjolskoj. Izvodio ga je Iberia Express.
17. Drugi dio putovanja bio je od Madrida u Španjolskoj do San Josea u Kostariki. Izvodio ga je Iberia. Iberia Express je društvo kći koje je u cijelosti u vlasništvu društva Iberia.
18. Treći dio putovanja bio je od San Josea u Kostariki do San Salvadora u Salvadoru. Izvodio ga je Avianca, kolumbijski zračni prijevoznik, koji je sklopio sporazum o dijeljenju oznaka letova s društvom Iberia(6).
19. Prvi je let stigao u Madrid sa zakašnjenjem od 59 minuta. Zbog toga su putnici propustili svoj povezani let. Putnici su naposljetku stigli u svoje konačno odredište, San Salvador, sa zakašnjenjem od 49 sati(7), nakon što su letovi ponovno rezervirani.
20. Amtsgericht Wedding (Općinski sud u Weddingu, Njemačka) odbio je zahtjev društva flightright zbog toga što je društvo Iberia Express izvodilo samo let od Berlina do Madrida, ali ne i druge letove. Nadalje, društvo Iberia Express nije bilo uključeno u rezervaciju i planiranje cijelog putovanja. Stoga je Amtsgericht Wedding (Općinski sud u Weddingu) smatrao da je društvo Iberia Express odgovorno samo za kašnjenje leta od Berlina do Madrida. Prihvatio je argument društva Iberia Express da je u tom dijelu putovanja koji je iznosio više od 1500 km, došlo do kašnjenja od samo 59 minuta i stoga ne postoji pravo na odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004.
21. Društvo flightright podnijelo je žalbu protiv te presude pred Landgerichtom Berlin (Zemaljski sud u Berlinu).
22. Sud koji je uputio zahtjev pita je li presuda Suda u predmetu Folkerts(8) primjenjiva u glavnom postupku, u kojem prvotni zakašnjeli let i propušteni povezani let izvode različiti zračni prijevoznici(9).
23. U tim je okolnostima Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Može li pravo na odštetu na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 postojati i kada je putnik zbog relativno malog kašnjenja u dolasku propustio izravno povezani let, što je za posljedicu imalo kašnjenje od tri ili više sati do konačnog odredišta, pri čemu su dva leta izvodili različiti zračni prijevoznici, a rezervacija je izvršena posredstvom tour operatora koji je cjelokupno putovanje zrakoplovom rezervirao preko nekog drugog zračnog prijevoznika?”
24. Njemačka, talijanska i poljska vlada, kao i Komisija, podnijele su pisana očitovanja. Društva flightright i Iberia Express, njemačka vlada i Komisija, iznijeli su svoje argumente na raspravi održanoj 21. ožujka 2018.
IV. Ocjena
A. Sažetak problema
25. Očito je da se pri pisanju Uredbe br. 261/2004 nije imalo na umu posebnu primjenu o kojoj je riječ u glavnom postupku. Riječ je o tome da zračni prijevoznik A izdaje kartu na temelju ugovora čiji je predmet višedijelno putovanje (u daljnjem tekstu: ugovorni zračni prijevoznik) i zatim sâm ne izvodi nijedno od dijelova tog putovanja, nego izvođenje različitih dijelova povjerava različitim stvarnim prijevoznicima B, C i D. Ti se sporazumi u praksi uobičajeno pojavljuju kao dijeljenje oznaka(10).
26. U skladu s definicijom iz članka 2. stavka (b) Uredbe br. 261/2004, B, C i D smatraju se „stvarnim zračnim prijevoznicima” za potrebe Uredbe br. 261/2004 i na tome se pojmu temelji odgovornost prema Uredbi br. 261/2004.
27. Sve obveze koje sadržava Uredba br. 261/2004 propisane su za „stvarnog zračnog prijevoznika”, a ne za ugovornog zračnog prijevoznika. Naime, kao što je to Komisija istaknula na raspravi, u skladu s člankom 5. Uredbe br. 261/2004, nepostojanje ugovornog odnosa između predmetnih putnika i stvarnog zračnog prijevoznika nije relevantno pod uvjetom da je, kao što je to slučaj u glavnom postupku, stvarni zračni prijevoznik u ugovornom odnosu s ugovornim zračnim prijevoznikom.
28. To može biti problematično iz triju razloga.
29. Kao prvo, u sudskoj praksi Suda propisani su pragovi za isplatu odštete, koji su određeni na najmanje tri sata nakon planiranog vremena dolaska(11). Kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, u glavnom postupku taj prag nije dosegnut ako se zasebno promatra let za koji je društvo Iberia Express bilo odgovorno, s obzirom na to da je taj let kasnio samo 59 minuta.
30. To dovodi do drugog problema. U slučaju da je, kao u glavnom postupku, ugovorni zračni prijevoznik izdao kartu za putovanje koje se sastojalo od triju dijelova, čine li „let” čije je kašnjenje predmet ocjene tri odvojena leta ili samo jedan? U glavnom je postupku prag koji je odredila sudska praksa Suda dosegnut samo u potonjem slučaju, s obzirom na to da je kašnjenje u konačnom odredištu iznosilo 49 sati.
31. Kao treće, ako se „letom” smatra cijelo putovanje od Berlina do San Salvadora, kako društvo Iberia Express može biti odgovorno za plaćanje odštete na temelju Uredbe br. 261/2004 zbog kašnjenja od 49 sati, ako je ono bilo stvarni zračni prijevoznik za manji dio putovanja? Također, kako društvo Air Berlin kao ugovorni zračni prijevoznik može biti odgovorno kada se, na temelju Uredbe br. 261/2004, za ugovorne zračne prijevoznike ne propisuju nikakve obveze, nego se one, kao što je to već navedeno, propisuju za stvarne zračne prijevoznike?
32. To su pitanja koja zahtijevaju ocjenu kako bi se odgovorilo na pitanja koja je postavio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu).
B. Sažetak očitovanja stranaka
33. Flightright i Komisija predlažu da se na postavljeno pitanje odgovori potvrdno. Prema njihovu mišljenju, presuda u predmetu Folkerts može se primijeniti na činjenice u glavnom postupku zato što identitet stvarnog zračnog prijevoznika nije relevantan.
34. Njemačka vlada zauzima protivno stajalište i tvrdi da je odšteta isplaćena u predmetu Folkerts samo zato što je sve dijelove putovanja izvodio isti prijevoznik. Za njemačku je vladu to nužna veza. Njemačka vlada također izražava zabrinutost da bi za zračne prijevoznike koji izvode brojne regionalne letove mogao biti prevelik teret ako bi se zahtjevi za odštetu mogli temeljiti na kasnijim dužim kašnjenjima u konačnom odredištu višedijelnog putovanja.
35. Prema mišljenju poljske vlade, pravo na odštetu postoji ako je operator putovanja djelovao kao ovlašteni posrednik u ime zračnih prijevoznika ili ako su zračni prijevoznici, svjesni cjelokupnog plana putovanja predmetnih putnika, potvrdili da žele izvesti dio tog putovanja, dok talijanska vlada smatra da je Air Berlin, kao ugovorni prijevoznik, odgovoran za odštetu propisanu člankom 5. stavkom 1. točkom (c) i člankom 7. Uredbe br. 261/2004.
V. Predloženi odgovor na postavljeno pitanje
36. Došao sam do zaključka da na postavljeno pitanje treba odgovoriti na način da pravo na odštetu od „stvarnog zračnog prijevoznika”, na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004, postoji kada putnik zbog relativno malog kašnjenja u dolasku prethodnog leta propusti izravno povezani let, što za posljedicu ima kašnjenje od tri ili više sati u dolasku na konačno odredište, čak i ako predmetne letove izvode različiti zračni prijevoznici i rezervacija je izvršena posredstvom tour operatora koji je cjelokupno putovanje zrakoplovom rezervirao preko nekog drugog (ugovornog) zračnog prijevoznika koji nije izvodio letove ni na jednom dijelu putovanja.
37. Za početak valja istaknuti da je, u skladu s uvodnom izjavom 1. Uredbe br. 261/2004, svrha tužbe u području zračnog prijevoza osigurati visoku razinu zaštite putnika i potrebno je punu pozornost posvetiti zahtjevima zaštite potrošača općenito. Nadalje, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, odredbe Uredbe br. 261/2004 kojima se dodjeljuju prava putnicima u zračnom prijevozu, uključujući one kojima se dodjeljuje pravo na odštetu, treba široko tumačiti(12). Svrha je Uredbe br. 261/2004 ojačati zaštitu putnika u zračnom prometu(13) i ono za što se isplaćuje odšteta na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 jesu „neugodnosti zbog nenadoknadivog gubitka vremena”(14).
38. Stoga, s obzirom na njezinu svrhu, smatram da se Uredba br. 261/2004 ne može tumačiti na način da se ona protivi isplati odštete putnicima za koje je očito da su pretrpjeli značajna kašnjenja koja su nastala zbog modela poslovanja koje obilježava udaljenost u pravnim odnosima između putnika i stvarnih zračnih prijevoznika.
39. Sud je smatrao da je upućivanje iz Uredbe br. 261/2004 na različite vrste kašnjenja spojivo s člankom 19. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu (u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija), s obzirom na to da je ta konvencija sastavni dio pravnog poretka Unije. Članak 19. Montrealske konvencije odnosi se na koncept „kašnjenja zračnog prijevoza putnika” a da se pritom ne precizira u kojem se dijelu takvog prijevoza mora utvrditi predmetno kašnjenje(15).
40. Stoga je presudom u predmetu Folkerts utvrđeno da, ako se neugodnosti dogode samo u konačnom odredištu, kada samo jedan stvarni zračni prijevoznik izvodi niz povezanih letova te dođe i do dužeg kašnjenja u mjestu konačnog odredišta i do kraćeg kašnjenja na putu, samo je „kašnjenje u planiranom vremenu dolaska na konačno odredište, kojim se smatra odredište zadnjeg leta predmetnog putnika, relevantno za svrhu odštete propisane člankom 7. Uredbe br. 261/2004”(16).Sud je nedavno utvrdio da pravo na odštetu postoji neovisno o tome „jesu li putnici na konačno odredište stigli izravnim letom ili vezanim letovima”(17). Posljedično, relevantno kašnjenje u glavnom postupku je 49-satno kašnjenje u dolasku u San Salvador.
41. Ovaj je zaključak u skladu s načelom jednakog postupanja. Višedijelno putovanje koje izvodi samo jedan zračni prijevoznik može se usporediti s onim koje izvode različiti zračni prijevoznici u okviru sporazuma kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku(18) i čini se da ne postoji nikakvo objektivno opravdanje za razliku u postupanju, osobito s obzirom na svrhu Uredbe br. 261/2004. To također odvraća zračne prijevoznike od toga da razdvajaju letove, primjerice između svojih društava kćeri, kako bi izbjegli odgovornost za plaćanje odštete zbog dužeg kašnjenja.
42. Iz spisa predmeta čini se da je jedina relevantna razlika između činjenica u predmetu Folkerts i činjenica u glavnom postupku to da je u predmetu Folkerts stvarni zračni prijevoznik ujedno bio i ugovorni zračni prijevoznik te je on izvodio sve letove. U glavnom je postupku Air Berlin ugovorni zračni prijevoznik, ali je izvođenje svih relevantnih letova na temelju podugovora povjereno stvarnim zračnim prijevoznicima.
43. Zašto se onda utvrđeni sustav odštete koji je propisan člancima 5. i 7. Uredbe br. 261/2004 ne primijeni na Air Berlin, umjesto na Iberia Express, kao što je to istaknula talijanska vlada?
44. Odgovor se nalazi u činjenici da Uredba br. 261/2004 jednostavno ne uređuje djelatnosti ugovornih zračnih prijevoznika. To ne samo da se temelji na tekstu Uredbe br. 261/2004 nego se također veže uz činjenicu da se ta uredba odnosi na „stvarnog zračnog prijevoznika”, kao što je navedeno u uvodnim izjavama 7., 8., 14. i 19. i člancima 4., 5. i 6. (dok je članak 7. izričito ograničen na stvarne zračne prijevoznike tekstom članaka 5., 10., 11. i 13.). Te odredbe svojim brojem i svojom važnošću nadilaze opće pozivanje na „zračne prijevoznike” iz uvodnih izjava 4., 9., 12. i 22. i članka 3. Uredbe br. 261/2004, uz definiciju „zračnog prijevoznika” iz članka 2. stavka (a) Uredbe br. 261/2004. Uvodna izjava 7. Uredbe br. 261/2004 osobito je važna, s obzirom na to da se njome naglašava da bi obveze koje Uredba propisuje „trebali [...] izvršavati stvarni zračni prijevoznici koji izvode ili namjeravaju izvesti let”.
45. Stoga sam sklon tumačiti pravo na odštetu iz članka 7. Uredbe br. 261/2004, koje se na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) te uredbe primjenjuje na „stvarnog zračnog prijevoznika”, na način da uključuje stvarne zračne prijevoznike koji su uzrokovali kašnjenje višedijelnog leta, što je dovelo do kašnjenja u konačnom odredištu koje je obuhvaćeno pragovima za odštetu, koji su određeni sudskom praksom Suda.
46. To je nadalje poduprto pripremnim aktima za donošenje Uredbe br. 261/2004. Dok se Komisijin prvotni prijedlog u slučaju dijeljenja oznaka odnosio i na tour operatora i na ugovornog zračnog prijevoznika te je Europski parlament predložio njihovu zajedničku odgovornost, Vijeće je izrazilo zabrinutost zbog utjecaja na pravnu sigurnost putnika(19). Radi jasnoće i jednostavnosti, nacrt Uredbe izmijenjen je na način da propisuje obveze samo za stvarnog zračnog prijevoznika(20). Nadalje, dok se odredbom u prvotnom prijedlogu tražilo da, u slučaju dijeljenja oznaka(21), ugovorni zračni prijevoznik bude zračni prijevoznik Zajednice, ta je odredba naknadno izmijenjena kako bi stvarni zračni prijevoznik bio referentna točka(22). Sve to upućuje na to da je stvarni zračni prijevoznik na temelju Uredbe br. 261/2004 namjerno određen za relevantnog prijevoznika(23).
47. Napokon, predstavnik društva Iberia Express na raspravi je naveo da je Iberia Express znala da su predmetni putnici koji su letjeli iz Berlina trebali stići na povezani let u Madridu. S obzirom na raširenost prakse dijeljenja oznaka, ne čini se da bi za zračne prijevoznike koji komercijalno zarađuju na temelju te prakse bio prevelik teret snositi povezani rizik(24),osobito s obzirom na to da se posljedice kašnjenja predmetnog leta mogu predvidjeti tako da zračni prijevoznik provjeri plan letenja svojih putnika. Drugim riječima, kao što to ističe poljska vlada, spoznaja o postojanju povezanih letova predstavlja oblik pristanka.
48. Kao što je to na raspravi istaknula Komisija, zračni prijevoznici koji se nađu u istoj situaciji kao i društvo Iberia Express slobodni su odbiti sklapanje ugovora s ugovornim zračnim prijevoznicima ako vrijeme presjedanja između letova nije obuhvaćeno marginom razumnog rizika. S obzirom na to, slažem se sa stajalištem da „kriterij za isplatu odštete nije uzročnost, nego (široko definirana) operatorova krivnja”(25).
49. Odgovor koji predlažem stoga ne nameće neproporcionalni teret za stvarne zračne prijevoznike koji su odgovorni samo za kratke letove(26).Nadalje, ispunjenje obveza u skladu s Uredbom br. 261/2004 ne dovodi u pitanje prava zračnog prijevoznika da traži odštetu od bilo koje osobe, uključujući od treće strane, u skladu s nacionalnim pravom, kao što je to predviđeno člankom 13. Uredbe br. 261/2004. Prednost ipak treba dati svrsi Uredbe br. 261/2004, koja se sastoji od toga da putnici prime odštetu bez odgađanja i na standardiziran način(27).
VI. Zaključak
50. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Landgericht Berlin (Zemaljski sud u Berlinu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Pravo na odštetu od „stvarnog zračnog prijevoznika”, na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91, postoji kada putnik zbog relativno malog kašnjenja u dolasku prethodnog leta propusti izravno povezani let, što za posljedicu ima kašnjenje od tri ili više sati u dolasku na konačno odredište, čak i ako predmetne letove izvode različiti zračni prijevoznici i rezervacija je izvršena posredstvom tour operatora koji je cjelokupno putovanje zrakoplovom rezervirao preko drugog (ugovornog) zračnog prijevoznika koji nije izvodio letove ni na jednom dijelu putovanja.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21.)
3 Presuda od 26. veljače 2013. (C‑11/11, EU:C:2013:106)
4 Presuda od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 25. i 35. do 38.)
5 SL 1991., L 36, str. 5.
6 Vidjeti internetsku stranicu društva Avianca dostupnu na https://www.avianca.com/es/en/our‑company/some‑partners/air‑partner/codeshare; Iberia, dostupnu na https://www.iberia.com/gb/our‑alliances/codeshare/; i Iberia Express, dostupnu na https://www.iberiaexpress.com/en/general‑info/iberia‑express/the‑company.
7 Prema zahtjevu za prethodnu odluku kašnjenje je iznosilo 49 sati. Međutim, flightright je na raspravi naveo da je predmetno kašnjenje iznosilo 25 sati.
8 Presuda od 26. veljače 2013. (C‑11/11, EU:C:2013:106).
9 Sud koji je uputio zahtjev ističe da je u bitnome istovjetno pitanje Sudu već postavio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), ali je to pitanje povučeno nakon što je tuženik priznao osnovanost zahtjeva u tom predmetu. Vidjeti rješenje predsjednika Suda od 11. listopada 2016., Markmanni dr. (C‑479/16, neobjavljeno, EU:C:2016:794).
10 Svrha ove uobičajene prakse u zrakoplovnom sektoru je jačanje prisutnosti na tržištu i konkurentnosti. Praksa se sastoji od toga da zračni prijevoznik stavlja na tržište letove pod svojom oznakom, iako predmetne letove izvodi drugi prijevoznik. Stoga letovi pod zajedničkom oznakom imaju nekoliko oznaka, obično onu zračnog prijevoznika koji let stavlja na tržište i zračnog prijevoznika koji ga izvodi.
11 Presuda od 19. studenoga 2009., Sturgeoni dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 57.)
12 Presuda od 19. studenoga 2009., Sturgeoni dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 45.)
13 Presuda od 19. studenoga 2009., Sturgeoni dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 49.)
14 Presuda od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 39.)
15 Presuda od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 31. i navedena sudska praksa)
16 Presuda od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 35.). Također vidjeti presudu od 7. rujna 2017., Bossen i dr. (C‑559/16, EU:C:2017:644, t. 23.).
17 Presuda od 7. rujna 2017., Bosseni dr. (C‑559/16, EU:C:2017:644, t. 24.)
18 Presude od 26. veljače 2013., Folkerts (C‑11/11, EU:C:2013:106, t. 32. i 33.). i od 7. rujna 2017., Bossen i dr. (C‑559/16, EU:C:2017:644, t. 19., 22., 26., 28. i 29.). Vidjeti također presude od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA (C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 95. i 98.), od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr., (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 48., 49. i 60.) i od 23. listopada 2012., Nelson i dr. (C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 33. i 34)
19 Dokument Vijeća 12028/02 od 25. rujna 2002., str. 6. i 11.
20 Komisijina izjava o zajedničkom stajalištu, SEC(2003) 361 final od 25. ožujka 2013., stavak 3. druga točka.
21 Članak 3. prvotnog prijedloga, među ostalim, glasi:
„1. Ova se uredba primjenjuje na putnike koji putuju iz zračne luke smještene na području države članice na koju se Ugovor primjenjuje, kao i na putnike koji su sklopili ugovor s prijevoznikom Zajednice ili s tour operatorom o paket aranžmanu koji se nudi na prodaju na području Zajednice, koji putuju iz zračne luke smještene u trećoj državi u zračnu luku koja je smještena na području države članice na koju se Ugovor primjenjuje […]
[...]
3. Ova se uredba primjenjuje na svakog zračnog prijevoznika ili tour operatora s kojim je putnik iz stavka 1. […] sklopio ugovor. Tour operator ili, u slučaju dijeljenja oznaka, ugovorni zračni prijevoznik, sklopit će sa stvarnim prijevoznikom sve sporazume potrebne za provedbu odredbi ove uredbe.”
[...]
COM(2001) 784 final od 21. prosinca 2001.
22 Dokument Vijeća 13877/02 od 12. studenoga 2002., str. 10. i 11.
23 Vidjeti Komisijine smjernice za tumačenje Uredbe br. 261/2004 (SL 2016., C 214, str. 5.), t. 2.2.3.
24 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Bobeka u predmetu flightrighti dr. (C‑274/16, C‑447/16 i C‑448/16, EU:C:2017:787, t. 83.).
25 Mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu Sturgeon i dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:416, t. 60.)
26 Vidjeti općenito presudu od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA(C‑344/04, EU:C:2006:10).
27 Presude od 10. siječnja 2006., IATA i ELFAA (C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 82.) i od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 49. i 51.)