1.

Ne tako davno tematski radovi koji su u školi bili predstavljeni na plakatima obično su se ilustrirali fotografijama, gravurama i crtežima objavljenima u knjigama i časopisima. Nakon što su bili dovršeni, izlagali bi se u obrazovnim ustanovama (na zadovoljstvo roditelja) a da pritom nositelji autorskih prava na te slike nisu potraživali naknadu štete za njihovu upotrebu.

2.

Naučeni na aktualnu tehnologiju, učenici danas u svoje radove također umeću fotografije ili crteže, ali sada su radovi i slike kojima se koriste za njihovu izradu u digitalnom obliku. Na internetu postoje milijuni grafičkih rješenja za upotpunjavanje učeničkih radova te je relativno lako učitati taj već dovršen rad na internetsku stranicu dostupnu svakom korisniku interneta.

3.

To se dogodilo u ovom predmetu. Učenica Gesamtschule de Waltrop (škola u gradu Waltropu), koja se nalazi u Landu Nordrhein‑Westfalen (savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija) ( 2 ) u Saveznoj Republici Njemačkoj, pronašla je na internetu fotografiju španjolskog grada Córdobe koju je umetnula u svoj rad napravljen u okviru predmeta španjolskog jezika. Nakon što je dovršila svoju zadaću, učenica ju je postavila na internetsku stranicu obrazovne ustanove te profesionalni fotograf koji je snimio tu fotografiju, nakon što je shvatio da je upotrijebljena bez njegova pristanka, smatra da su povrijeđena njegova autorska prava (i traži prestanak tog postupanja i naknadu štete).

4.

U tim okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) od Suda traži da odredi granice „stavljanja na raspolaganje javnosti” (na mreži), što je pretpostavka navedene povrede. Budući da stavljanje na raspolaganje u digitalnom svijetu predstavlja izraz istovjetan „radnji priopćavanja” u analognom svijetu ( 3 ), na taj pojam valja mutatis mutandis primijeniti sudsku praksu koja se odnosi na „radnju priopćavanja” ( 4 ) na koju upućuje članak 3. Direktive 2001/29/EZ ( 5 ).

5.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati obuhvaća li taj pojam preuzimanje fotografije Córdobe koja je potom umetnuta u rad postavljen na internetskoj stranici obrazovne ustanove. Iako je tumačenje izraza „radnja priopćavanja javnosti” već bilo predmet više presuda Suda, koje su donesene s obzirom na nove tehnike i metode objavljivanja zaštićenih djela, predmetni zahtjev za prethodnu odluku upućuje na to da nisu zadovoljene hermeneutičke potrebe nacionalnih sudova ( 6 ).

6.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o jednom od kriterija koje je utvrdio Sud: konkretno, pita je li fotografija u radu učitanom na internetsku stranicu obrazovne ustanove stavljena na raspolaganje „novoj” javnosti. Međutim, smatram da je za rješavanje spora možda primjereno uzeti u obzir i druge elemente tehnike i okolnosti u kojima je upotrijebljeno fotografsko djelo te ih usporediti s ostalim navedenim kriterijima sudske prakse.

7.

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu, koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. i koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2000/278/EZ ( 7 ).

8.

Njegovim se člankom 1. stavkom 4. ugovorne strane obvezuju poštovati odredbe članaka 1. do 21. Bernske konvencije ( 8 ).

9.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije:

„Izrazi ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja, kao što su [...] fotografska djela s kojima se izjednačavaju djela izražena postupkom koji je sličan fotografiji; [...]”.

10.

U članku 11.a stavku 1. točki 2. te konvencije navodi se:

11.

Približavanje pravnih poredaka država članica u području intelektualnog vlasništva izvršeno je ponajprije Direktivom 93/98/EEZ ( 9 ), koja je kasnije izmijenjena i ukinuta Direktivom 2006/116/EZ ( 10 ), a koja kodificira prethodne verzije. Jedna od tih izmjena imala je za cilj regulirati zaštitu autorskih i srodnih prava u informacijskom društvu Direktivom 2001/29.

12.

U skladu s uvodnom izjavom 23. Direktive 2001/29:

„Ovom direktivom trebalo bi se dodatno uskladiti pravo autora na priopćavanje javnosti. To bi se pravo trebalo tumačiti u širem smislu tako kao da ono obuhvaća svako priopćavanje javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja. To pravo trebalo bi obuhvaćati svaki takav prijenos ili reemitiranje djela za javnosti putem žice ili bežičnim putem, uključujući radiodifuzijsko emitiranje. To pravo ne bi trebalo obuhvaćati nikakve druge radnje.”

13.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 31.:

„Pravedna ravnoteža prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava, kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite mora biti osigurana. Postojeće iznimke i ograničenja prava, što su ih odredile države članice, moraju se ponovno procijeniti s obzirom na novo elektroničko okruženje. [...]”

14.

Uvodna izjava 34. glasi kako slijedi:

„Države članice trebale bi imati mogućnost propisati određene iznimke ili ograničenja za slučajeve kao što su obrazovne ili znanstvene svrhe, u korist javnih institucija kao što su knjižnice i arhivi, s ciljem izvještavanja o vijestima, za navođenje, za uporabu od strane osoba s invaliditetom, za uporabu s ciljem javne sigurnosti i za uporabu u upravnim i sudskim postupcima.”

15.

Člankom 2. („Pravo reproduciranja”) propisuje se:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

[...]”.

16.

U članku 3. („Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”) stavku 1. navodi se:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

17.

Članak 5. („Iznimke i ograničenja”) stavci 3. i 5. glasi kako slijedi:

„3.   Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i 3. u sljedećim slučajevima:

[...]

5.   Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”

18.

Člankom 2., koji se odnosi na područje primjene, izričito su obuhvaćena fotografska djela (Lichtbildwerke) i djela nastala na sličan način.

19.

Članak 52., u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica, propisivao je:

„Priopćavanje objavljenog djela javnosti dopušteno je ako organizator nema za cilj stjecanje dobiti, ako javnost sudjeluje bez plaćanja naknade i ako, u slučaju konferencije ili izlaganja djela, nijedan umjetnik čije je djelo izloženo ne primi posebnu naknadu. Za priopćavanje se naplaćuje razumna naknada. Naknada se ne naplaćuje za događaje u okviru [...] niti za školska događanja ako, zbog njihove društvene ili obrazovne svrhe kojoj su namijenjena, pristup tim događanjima ima ograničen i određen broj osoba.”

20.

U skladu s člankom 64., koji se primjenjuje na fotografska djela, autorska prava traju 70 godina nakon autorove smrti. Suprotno tomu, autorsko pravo na „ostale” fotografije, iako se na njih mutatis mutandis primjenjuje zaštita dodijeljena fotografskim djelima u skladu s člankom 72. stavcima 1. i 2., traje samo 50 godina od njihove objave ili, ako joj je prethodilo priopćavanje, od njihova prvog priopćavanja (stavak 3. tog članka).

21.

D. Renckhoff, po struci fotograf, tužio je grad Waltrop i saveznu zemlju ( 12 ) zbog objave na internetskoj stranici Gesamtschule Waltrop pismenog rada od 25. ožujka 2009. koji je sastavila učenica za sat španjolskog jezika, a u kojem se, prema zahtjevu za prethodnu odluku, nalazila fotografija Córdobe, reproducirana u zahtjevu:

22.

Učenica je na dnu slike, preuzete s portala „www.schwarzaufweiss.de” (koji odgovara istoimenom digitalnom časopisu o putovanjima), navela tu internetsku stranicu, na kojoj nije bilo nikakvih podataka o autoru fotografije ( 13 ).

23.

D. Renckhoff tvrdi da je obično pravo na upotrebu fotografije dodijelio samo administratorima online portala časopisa. Stoga smatra da se pojavljivanjem slike na internetskoj stranici škole povređuju njegova (autorska) prava na davanje ovlaštenja za reproduciranje i priopćavanje javnosti navedene fotografije.

24.

Tužba D. Renckhoffa pred prvostupanjskim sudom djelomično je prihvaćena te je saveznoj zemlji naloženo povlačenje fotografije i plaćanje iznosa od 300 eura, uvećanog za kamate.

25.

Nakon što su obje stranke pobijale prvostupanjsku presudu, žalbeni ju je sud izmijenio jedino u pogledu zabrane reproduciranja fotografije radi njezina postavljanja na internet. Prema mišljenju tog suda, tužitelj u odnosu na saveznu zemlju može postaviti zahtjev za prestanak povrede, u skladu s člankom 97. stavkom 1. UrhG‑a i na temelju neizravne odgovornosti (Störerhaftung).

26.

Savezna zemlja (koja ustraje na potpunom odbijanju tužbe) i D. Renckhoff (koji traži da se njegovi zahtjevi prihvate u cijelosti) podnijeli su pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud) žalbu protiv presude žalbenog suda.

27.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li kopiranje zaštićenog djela na računalo i njegovo učitavanje na internetsku stranicu škole obuhvaćeno pojmom „priopćavanje javnosti”, u smislu koji članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 ima na temelju sudske prakse Suda.

28.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je ispunjena većina zahtjeva potrebnih da bi se sporno djelo okvalificiralo kao „priopćavanje javnosti”. Konkretno, zahtjevi u pogledu priopćavanja:

29.

Što se tiče drugog elementa, to jest javnosti, sud koji je uputio zahtjev najprije tvrdi da „nije jasno je li u ovim okolnostima fotografija [...] priopćena novoj javnosti na internetskoj stranici škole, odnosno javnosti koju nositelj autorskih prava nije uzeo u obzir kada je dao ovlaštenje za prvotno priopćavanje svojeg djela javnosti” ( 16 ).

30.

Međutim, u konačnici ocjenjuje da se „ne može smatrati da nositelj autorskih prava, koji daje pristanak za postavljanje svojeg djela na slobodno dostupnu internetsku stranicu, uzima u obzir kao javnost jedino korisnike interneta koji navedenu internetsku stranicu posjećuju izravno ili putem poveznice s druge internetske stranice, nego i korisnike interneta koji posjećuju druge internetske stranice na koje je postavljeno njegovo djelo bez njegova pristanka. Stoga, prema mišljenju tog suda, potonji korisnici interneta jesu nova javnost u smislu sudske prakse Suda”.

31.

Nadalje, smatra da nepostojanje pristanka nositelja autorskog prava na reproduciranje fotografije na poslužitelj škole i njezinu kasniju objavu na internetu razlikuje ovaj predmet od predmeta u kojima su upotrijebljene hiperpoveznice ili framing ( 17 ). Stoga autorsko pravo iz članka 17. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ima prednost pred pravom korisnika na slobodu izražavanja i informiranja iz njezina članka 11.

32.

Isto tako, ističe nezaobilaznu ulogu korisnika u priopćavanju prilikom učitavanja i držanja djela na vlastitoj internetskoj stranici, s obzirom na to da odlučuje o stavljanju djela na raspolaganje javnosti i o njegovu trajanju, protivno autorovu pravu reproduciranja. Suprotno tomu, u slučaju hiperpoveznice na internetsku stranicu poveznica bi postala bespredmetna zbog povlačenja djela s izvorne internetske stranice.

33.

Naposljetku, smatra da nije odlučujuće to što je fotografija postavljena na internetsku stranicu škole bez namjere stjecanja dobiti ( 18 ).

34.

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Predstavlja li objava djela, koje je uz odobrenje nositelja autorskog prava na nekoj drugoj internetskoj stranici slobodno dostupno svim korisnicima interneta, na vlastitoj javno dostupnoj internetskoj stranici stavljanje na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ ako se djelo najprije kopira na poslužitelj, a potom s njega prenese na vlastitu internetsku stranicu?”

35.

Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje prethodno pitanje 31. ožujka 2017.

36.

Pisana očitovanja podnijeli su savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, talijanska vlada i Komisija.

37.

Na raspravi održanoj 7. veljače 2018. sudjelovali su predstavnici savezne zemlje, D. Renckhoffa, talijanske i francuske vlade te Komisije.

38.

Sud je pozvao stranke da se na raspravi očituju o utjecaju presude GS Media kao i o tumačenju članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29.

39.

Prema mišljenju savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije i talijanske vlade, u ovom predmetu nije došlo do priopćavanja javnosti jer nedostaju elementi koji se zahtijevaju u sudskoj praksi. Konkretno, učenica i njezin profesor nisu namjerno postupali niti su bili potpuno svjesni posljedica svojeg ponašanja ( 19 ). Osim toga, s obzirom na to da su korisnici interneta već imali pristup fotografiji na portalu časopisa o putovanjima, njezinim se postavljanjem na internetsku stranicu škole nije omogućio nikakav novi pristup (fotografiji) koji već nisu imali. Slijedom toga, nije došlo ni do priopćavanja novoj javnosti, u skladu sa sudskom praksom ( 20 ).

40.

Savezna zemlja navodi da – uz članak 17. stavak 2. Povelje, koji se odnosi na zaštitu intelektualnog vlasništva, i članak 11. Povelje, koji se tiče slobode izražavanja i informiranja – u ocjenu sukobljenih interesa valja uključiti i pravo na obrazovanje iz njezina članka 14., kojim se štiti učenica koja je fotografiju umetnula kao primjer u svoj rad. Prema njezinu mišljenju, pravo na izradu portala također pridonosi, kao i poveznice, dobrom funkcioniranju interneta, barem kada se djelima već može slobodno raspolagati na mreži.

41.

Naposljetku, savezna zemlja ne slaže se sa sudom koji je uputio zahtjev u pogledu uloge koja se daje korisniku. U ovom slučaju djelo se odvojilo od autora, koji je dopustio njegovu objavu, te je ono dostupno svim korisnicima interneta na internetskom portalu kojim upravlja treća osoba. Takvim se postupanjem dobrovoljno odrekao svoje ovlasti za odlučivanje o upotrebi fotografije. Osim toga, odricanje vlasnika djela od objave navoda o njegovu autorskom pravu značilo bi da pristaje na to da će korisnik smatrati da djelo nije zaštićeno nekim posebnim pravom. U konačnici, ističe da je učenica u svojem radu navela izvor fotografije i napominje nepostojanje cilja stjecanja dobiti.

42.

Talijanska vlada smatra da djelo nije zaštićeno nikakvom vrstom ograničenog pristupa na internetu, zbog čega je neograničeno dostupno. Od učenice i njezina profesora ne može se očekivati puna svijest o nezakonitosti svojih postupanja, s obzirom na to da ona nisu nezakonita.

43.

Prema mišljenju talijanske vlade, stoga ne postoji priopćavanje „novoj” javnosti, u smislu sudske prakse ( 21 ), te se tehnika kojom se koristila učenica ne razlikuje od tehnike koja je prvotno upotrijebljena. U konačnici, tvrdi da je prvotno ovlaštenje uključivalo pristup fotografiji u online časopisu o putovanjima te da pristup nije bio ograničen na određene kategorije korisnika interneta.

44.

Suprotno tomu, Komisija smatra da objava fotografije na internetskom portalu škole jest priopćavanje javnosti, s obzirom na to da ispunjava zahtjeve sudske prakse: (a) preneseno je zaštićeno djelo ( 22 ); (b) pojam priopćavanja treba tumačiti u širem smislu, na način da obuhvaća svaki prijenos, neovisno o primijenjenom tehničkom sredstvu ili postupku ( 23 ); (c) tehničko sredstvo može biti različito ( 24 ) ili istovjetno ( 25 ); (d) javnost kojoj je djelo stavljeno na raspolaganje ne mora nužno ostvariti pristup tom djelu ( 26 ) i (e) javnost obuhvaća neograničen, ali znatan broj mogućih adresata, a ne malu skupinu zainteresiranih osoba ( 27 ).

45.

Komisija, koja je u svojim pisanim očitovanjima osporavala primjenu sudske prakse o hiperpoveznicama na ovaj predmet ( 28 ), na raspravi je iznijela znatno određenije stajalište. Nije ustrajala na svojoj tvrdnji da nositelj autorskog prava, u slučaju preusmjeravanja putem hiperpoveznica, zadržava pravo raspolaganja, kao relevantnu razliku u odnosu na ovaj slučaj. Suprotno tomu, zagovarala je potrebu, kao i u presudi GS Media, za pojedinačnom ocjenom radnje priopćavanja kojom se uzimaju u obzir aspekti koji se odnose na punu svijest učenice o svojem ponašanju, konkretno, na činjenicu da je mogla pretpostaviti da je fotografija stavljena javnosti na slobodno raspolaganje.

46.

Kao i talijanska vlada, Komisija skreće pozornost na moguću primjenu iznimke iz članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29 na predmetni slučaj, koju je Savezna Republika Njemačka utvrdila u članku 52. UrhG‑a ( 29 ).

47.

D. Renckhoff na raspravi je tvrdio da se kriteriji iz presude GS Media ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Autor nije dao svoj pristanak na postavljanje fotografije na internetsku stranicu škole te mu je uskraćeno pravo na nadzor upotrebe svojeg djela. Osim toga, publika, odnosno korisnici interneta koji posjećuju tu internetsku stranicu, razlikuje se od publike online časopisa o putovanjima.

48.

D. Renckhoff, kao i francuska vlada, osporava primjenu članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29 jer upotreba fotografije nije bila ni obvezna ni nužna te njezino učitavanje na internetsku stranicu obrazovne ustanove nije strogo obuhvaćeno svrhom obrazovanja. Francuska vlada dodaje da je njezino ponašanje protivno stavku 5. istog članka, s obzirom na prekomjerno iskorištavanje djela.

49.

Osim toga, prema mišljenju francuske vlade, u ovom se predmetu najprije radi o pravu reproduciranja, zbog primjerka slike na poslužitelju škole (članak 2. Direktive 2001/29), a potom o priopćavanju javnosti. Primjena načela iz presude GS Media protivila bi se svrsi osiguravanja visokog stupnja zaštite autorskih prava.

50.

S obzirom na način na koji je postavljeno, pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se samo na ispitivanje elemenata koji čine priopćavanje javnosti, kako su definirani u sudskoj praksi Suda ( 30 ). Štoviše, na temelju razmatranja tog suda moglo bi se zaključiti da on zapravo dvoji samo o tome je li fotografija stavljena na raspolaganje novoj javnosti, u smislu navedene sudske prakse ( 31 ).

51.

Konkretno, pitanje upućeno Sudu ne odnosi se na radnju kopiranja fotografije na računalo ili poslužitelj u školi niti na eventualnu obuhvaćenost te radnje člankom 2. Direktive 2001/29. Smatram da sud koji je uputio zahtjev takvim ograničavanjem svojeg pitanja pravilno zauzima jedinstveno stajalište o predmetnom ponašanju, prije nego što ga podijeli na dva usporedna pojma (reproduciranje i priopćavanje javnosti).

52.

Međutim, s obzirom na važnost spora za svakodnevni život milijuna učenika u Europi, smatram da je potrebno analizirati druge čimbenike korisne za odgovaranje na prethodno pitanje. Stoga ću slijediti ove korake: (a) kao prvo, ispitat ću Komisijino upućivanje na klasifikaciju fotografije Córdobe kao zaštićenog djela ( 32 ); (b) kao drugo, preispitat ću obilježja „priopćavanja javnosti”, kako ih je utvrdio Sud, radi utvrđivanja njegove eventualne primjene na ovaj spor i (c) naposljetku ću ispitati primjenu iznimke iz članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29 u slučajevima kada se zaštićeno djelo koristi isključivo u obrazovne svrhe.

53.

Prema Komisijinu mišljenju, među strankama u nacionalnom sporu nije sporno da predmetna fotografija ispunjava zahtjeve iz sudske prakse uspostavljene presudom Painer ( 33 ). U skladu s tom presudom, portretna se fotografija može zaštititi autorskim pravom „ako je to autorova vlastita intelektualna tvorevina koja odražava njegovu osobnost i koja se odražava u njegovu slobodnom i kreativnom donošenju odluka prilikom stvaranja” ( 34 ).

54.

Međutim, čini mi se upitnim da jednostavna fotografija grada Córdobe s rimskim mostom u prvom planu ispunjava navedene zahtjeve iz presude Painer (pri čemu ne želim umanjiti kvalitetu fotografije). U tom se slučaju utvrđivalo jesu li tuženici, odnosno novinski izdavači, za objavu fotorobota izrađenog prema fotografiji osobe koju je napravila gospođa E. M. Painer trebali tražiti autorovo ovlaštenje „jer je zaštita koja se dodjeljuje takvoj fotografiji bila ograničena ili čak nepostojeća s obzirom na smanjene mogućnosti stvaralaštva koje je dopuštala” ( 35 ).

55.

Sud je iz članka 6. Direktive 93/98 ( 36 ) preuzeo kriterije potrebne da bi se fotografija iz predmeta Painer takvom direktivom zaštitila na dulje vrijeme (70 godina post mortem auctoris).

56.

Međutim, iako „obične fotografije” ne ispunjavaju zahtjeve kreativnosti iz Direktive 93/98, to ne znači da su lišene zaštite koja se dodjeljuje u okviru autorskih prava. To je tako zato što se navedenim člankom 6., na temelju nacionalnog zakonodavstva, zaštita dodjeljuje „ostalim fotografijama”.

57.

Stoga se, u skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, člankom 72. stavcima 1. i 2. UrhG‑a zaštita dodjeljuje fotografijama (Lichtbilder) na način da se na njih primjenjuju odredbe kojima se štite „fotografska djela” (Lichtbildwerke). Slijedom toga, nevažno je ima li slika Córdobe koju je fotografirao D. Renckhoff obilježja fotografskih djela u smislu Bernske konvencije i Direktive 93/98, s obzirom na to da su, u skladu s njemačkim pravom, sve fotografije zaštićene UrhG‑om ( 37 ).

58.

Iako bi taj čimbenik mogao biti važan za rješavanje spora ako bi se pred sudovima države članice odlučilo da se običnim fotografijama ne dodijeli zaštita, u Njemačkoj su one i dalje zaštićene. Stoga ne treba skretati pozornost na umjetničku i stvaralačku vrijednost fotografije D. Renckhoffa. Tako se bolje razumije šutnja suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu.

59.

Sud je u okviru sudske prakse utvrdio niz kriterija za tumačenje ( 38 ) dviju sastavnica tog pojma („radnja priopćavanja” i ciljana „publika”). U nastavku ću ih analizirati, a zadržat ću se na onima koji mogu biti problematičniji u odnosu na činjenice u glavnom postupku.

60.

Nijedna od stranaka zapravo ne osporava (ni u sporu pred nacionalnim sudovima ni u ovom prethodnom postupku) da je postavljanjem učeničkog rada koji sadržava fotografiju Córdobe na portal Gesamtschule Waltrop, neovisno o upotrijebljenom tehničkom sredstvu ( 39 ), došlo do prijenosa zaštićenog djela javnosti koja nije bila prisutna na mjestu priopćavanja.

61.

Kao što to tvrdi sud koji je uputio zahtjev, s čijim se stajalištem u pogledu ovog pitanja slažem, „priopćavanje fotografije na internetskoj stranici škole ne predstavlja izravan fizički kontakt između osoba koje tumače ili reproduciraju djelo i ciljane publike navedenog priopćavanja. Stoga je [...] takvo priopćavanje obuhvaćeno područjem primjene članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29”. Prema tome, osobe koje čine tu javnost imale su pristup djelu, pri čemu je nevažno jesu li iskoristile takvu mogućnost ( 40 ).

62.

Prvi kriterij sudske prakse za utvrđivanje postojanja radnje priopćavanja odnosi se na „nezaobilaznu ulogu korisnika i namjernost njegove intervencije” ( 41 ). Taj kriterij ( 42 ) ujedinjuje subjektivne čimbenike ponašanja osobe koja obavlja prijenos (od koje se očekuje da djeluje u potpunosti svjesna posljedica svojeg ponašanja) i objektivne okolnosti, s obzirom na to da se radnjom daje pristup zaštićenom djelu (na način da „klijenti”, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ne bi mogli ili ne bi mogli bez teškoća uživati u emitiranom djelu) ( 43 ).

63.

Sud je u nekim slučajevima ispitao „ulogu korisnika” isključivo s objektivnog gledišta, odnosno uvjerio se samo u to da bez intervencije navedenog korisnika nova javnost ne bi mogla uživati u emitiranom djelu ( 44 ).

64.

Međutim, u presudi GS Media on je uputio na određene subjektivne elemente koje je smatrao primjerenima kako bi utvrdio je li u pojedinačnoj ocjeni radnje priopćavanja ispunjen zahtjev „nezaobilazn[e] ulog[e] korisnika i namjernost njegove intervencije”. Stoga se u ovoj fazi analize na njih može pozivati.

65.

U tom smislu, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da su učenica i profesor postupali potpuno svjesni posljedica koje bi mogle proizići iz njihova ponašanja, s obzirom na to da su korisnicima internetske stranice škole htjeli dati pristup pismenom radu i fotografiji, koji ne bi imali bez njihove intervencije ( 45 ).

66.

Međutim, u okviru tog pristupa ne analizira se dovoljno detaljno ponašanje koje je navodno dovelo do povrede autorskog prava. Konkretno, njime se pravilno ne ocjenjuje: (a) akcesornost fotografije koja je sastavni dio učeničkog rada; (b) mogućnost „univerzalnog” pristupa toj slici koja je učitana na mrežu uz pristanak njezina autora tako da je svaki korisnik interneta može vidjeti i (c) okolnosti u kojima je obavljen prijenos, odnosno u okviru školske aktivnosti bez „klijenata” i cilja stjecanja dobiti. Valja ispitati svaki od tih triju čimbenika.

67.

Iako je to možda očito, kada učenica i njezin profesor na internetsku stranicu njemačke škole postave rad za predmet španjolskog jezika, njihova izravna namjera nije objava fotografije kao takve, nego objava cjelokupnog pismenog rada, čiji je dio sporna slika Córdobe.

68.

Stoga tim pothvatom svoj rad nastoje prikazati publici koja je zainteresirana za poučavanje španjolskog jezika u (nužno ograničenom) okviru škole ili njihovih obitelji, kolega i prijatelja koji ih okružuju. Slijedom toga, ne smatram da postoji namjera za povećanjem broja prikaza fotografije Córdobe od onog broja koji je sa sobom nosilo njezino postavljanje na portal časopisa o putovanjima (čiji broj mogućih adresata vjerojatno premašuje broj posjetitelja skromne internetske stranice škole).

69.

Točno je da postavljanje fotografije na internetskoj stranici škole podrazumijeva objavu bez pristanka njezina autora. Kada se ne bi razmatrali dodatni elementi tog ponašanja, moglo bi se zaključiti da je ispunjen prvi uvjet za utvrđivanje povrede autorskog prava ( 46 ).

70.

Za razliku od onoga što se dogodilo u predmetu GS Media, ovdje nije relevantno jesu li počinitelji spornog djela (učenica i profesor) znali da je nezakonito da treća osoba objavi djelo na internetu. Kažem da to nije relevantno jer se fotografija D. Renckhoffa već zakonito nalazila na mreži, odnosno uz njegovu suglasnost. Međutim, postavlja se pitanje jesu li trebali biti svjesni da za reproduciranje slike na internetskoj stranici svoje škole nužno trebaju pristanak fotografa. Ako jesu, moglo bi se pretpostaviti da su bili svjesni posljedica svojeg ponašanja.

71.

Sud je presudio da „osobito pojedinci” mogu imati poteškoće prilikom provjere jesu li nositelji prava na djela koja su na mreži pristali na njihovu objavu na određenim internetskim stranicama ( 47 ).

72.

Iako su okolnosti ovog spora, kao što sam naveo, različite od onih iz predmeta GS Media (u kojem se radilo o hiperpoveznicama koje su upućivale na zaštićena djela koja su bila slobodno dostupna na drugoj internetskoj stranici bez ovlaštenja nositelja autorskog prava), smatram da se zaključci iz te presude u pogledu subjektivne komponente postupanja osoba bez cilja stjecanja dobiti ( 48 ) mogu mutatis mutandis primijeniti na ovaj zahtjev za prethodnu odluku ( 49 ).

73.

Među tim zaključcima valja istaknuti dva koja su relevantna za ovaj predmet:

74.

Ako se ispune elementi na koje se odnose ta dva zaključka, može se zaključiti da u okolnostima kao što su to one u predmetnom slučaju radnja priopćavanja javnosti ne postoji. Međutim, do takvog učinka neće doći: (a) ako nositelji autorskog prava ukažu na to da je djelo kojem je omogućen pristup „nezakonito objavljeno na internetu” ( 51 ) ili (b) ako se omogućavanjem pristupa tom djelu korisnicima internetske stranice na kojoj se nalazi omogući „zaobilaženje mjera ograničenja koje je postavila stranica na kojoj se nalazi zaštićeno djelo” ( 52 ). Do tog učinka neće doći ni ako je autor obavijestio osobu koja namjerava objaviti njegovu fotografiju na mreži da to ne dopušta.

75.

Primjenom tih uputa na predmetni slučaj može se primijetiti da:

76.

Ne čini mi se da iz tog razmatranja, kao što to zagovara savezna zemlja, proizlazi ideja da se autor odrekao svojeg prava niti da se tvrdi da je djelo javno dobro.

77.

Međutim, bi li se moglo smatrati da je autor fotografije trećim osobama prešutno dao pristanak za njezinu upotrebu ( 55 )? Ne čini mi se nužnim doći do tog zaključka, kad je moguće, prema mojem mišljenju, primjenom tehnike pretpostavki doći do drugog zaključka (sličnog u njegovu ishodu) u pogledu postupanja fotografa koji ovlašćuje, na način na koji je to navedeno, na distribuciju svojeg djela na internetu.

78.

Podjela odgovornosti između prosječnog korisnika interneta, koji nema profesionalni interes, i nositelja autorskog prava ne može dovesti do toga da se od korisnika sustavno i općenito zahtijeva da bude oprezniji od nositelja ( 56 ) kada je riječ o zaštiti autorskih prava ( 57 ). Konkretno, smatram da nije logično da se na takvog korisnika primijeni obveza da ispita jesu li slike koje se bez ograničenja i napomena nalaze na internetu zaštićene autorskim pravom kada ih želi upotrijebiti u obrazovne i slične svrhe. U tim okolnostima navedeni korisnik može pretpostaviti da se autor ne protivi ograničenoj upotrebi tih slika u spomenute svrhe.

79.

U protivnom bi se ograničila upotreba goleme količine informacija na mreži. To bi ograničavanje moglo dovesti do ugrožavanja sloboda izražavanja i informiranja, propisanih člankom 11. Povelje. Osim toga, u predmetnom bi slučaju ono negativno utjecalo na pravo na obrazovanje iz članka 14. stavka 1. Povelje.

80.

Treći čimbenik ocjene ponašanja učenice i njezina profesora jest djelovanje bez cilja stjecanja dobiti ( 58 ). Iako ga Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) lišava hermeneutičke vrijednosti ( 59 ), smatram da ima veću važnost od one koja mu se pridaje.

81.

Sud je ujedinio postojanje cilja stjecanja dobiti i pretpostavku da su stranke djelovale u potpunosti svjesne zaštićenosti djela i nepostojanja pristanka za njegovu objavu na internetu ( 60 ). Iako to nije izričito naveo, smatra da u slučajevima djelovanja bez cilja stjecanja dobiti treba provjeriti je li osoba bila svjesna nezakonitosti postavljanja djela na internet, i to na način da se u obzir uzmu sve okolnosti i elementi svojstveni pojedinom slučaju.

82.

U glavnom postupku, kao što sam to upravo naveo, nepostojanje na internetskoj stranici časopisa o putovanjima bilo kakvog upozorenja ili ograničenja upotrebe fotografije moglo je navesti učenicu na mišljenje da je ništa ne sprečava u njezinu postavljanju na internetsku stranicu škole. Takva se pretpostavka ne može izjednačiti s iscrpljivanjem prava, zabranjenim člankom 3. stavkom 3. Direktive 2001/29, jer bi je se moglo bez poteškoća pobiti. Osim toga, omogućila bi se uspostava ravnoteže između autorskog prava i „dobro[g] funkcioniranj[a] kao i razmjen[e] mišljenja i informacija na toj mreži” ( 61 ).

83.

Nedostatkom uputa ne potkrepljuje se pretpostavka da su učenica i profesor bili u potpunosti svjesni zaštićenosti djela i nužnosti da od nositelja autorskih prava zatraže ovlaštenje, nego je upravo suprotno.

84.

Osim toga, sudska praksa Suda u tom području uspostavljena je u okviru trgovine, kao što to dokazuje često navođenje „klijenata”. Pretpostavlja se da određeni poduzetnik (ili stručnjak) svojim klijentima pruža mogućnost pristupa određenim zaštićenim digitalnim sadržajima bez pristanka njihova autora. Suprotno tomu ( 62 ), u okviru školskih aktivnosti osobe koje dobiju pristup fotografiji zahvaljujući radu postavljenom na internetskoj stranici obrazovne ustanove ne smatraju se „klijentima” u komercijalnom smislu.

85.

U konačnici, na temelju zajedničke ocjene tih triju čimbenika (akcesornost slike u odnosu na učenički pismeni rad, slobodan pristup fotografiji uz koju nisu navedena nikakva ograničenja upotrebe i ponašanje učenice i nastavnog osoblja, koji nemaju za cilj stjecanje dobiti), smatram da u ovom predmetu nije došlo do priopćavanja javnosti, u smislu sudske prakse Suda.

86.

Nadalje, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku analizira se je li tehničko sredstvo koje su upotrijebili učenica i njezin profesor kako bi učitali fotografiju na internetsku stranicu škole različito od onoga upotrijebljenog za reproduciranje fotografije na portalu časopisa o putovanjima, za koje je autor dao ovlaštenje.

87.

Kao što je poznato, prijenos djela upotrebom tehničkih sredstava različitih od onih upotrijebljenih prilikom prvotnog prijenosa zasigurno je namijenjen različitoj javnosti, dok upotreba iste tehnike podrazumijeva da treba nastaviti s ispitivanjem može li se doista govoriti o novoj javnosti ( 63 ).

88.

Sud koji je uputio zahtjev, savezna zemlja i talijanska vlada tvrde da je tehnika koju je upotrijebila učenica istovjetna tehnici koju je upotrijebio časopis o putovanjima na svojoj internetskoj stranici. Komisija, koja ne osporava tu istovjetnost, u svojim je pisanim očitovanjima osporavala primjenjivost sudske prakse u pogledu hiperpoveznica na predmetni slučaj, a tu je tezu pojasnila na raspravi.

89.

Prema mojem mišljenju, sve upućuje na to da prethodno reproduciranje slike, bez obzira na sredstvo (moglo se raditi o kopiranju na memorijski štapić ili računalo), i njezino kasnije preuzimanje s jednog portala na mreži odgovaraju istoj tehnici kojom se koristio časopis o putovanjima da bi učitao fotografiju na svoju internetsku stranicu.

90.

Činjenica da se ta tehnika u ovom slučaju primjenjuje na drukčiji način od onoga na koji se upotrebljava s hiperpoveznicama (u pogledu kojih se radnja odvija samo na mreži) ne podrazumijeva izmjenu kriterija ispitivanja uvjeta koji se odnosi na „radnju priopćavanja”. Stoga treba utvrditi je li javnost kojoj je namijenjeno djelo postavljeno na internetskoj stranici škole nova javnost ( 64 ).

91.

Ispitivanje „javnosti” kojoj je namijenjeno priopćavanje beziznimno započinje kvantitativnim aspektom: prije svega treba pojasniti obuhvaća li ona „neograničen broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva znatan broj osoba”; tek se zatim provjerava radi li se o „novoj” javnosti ( 65 ). Logika takve sudske prakse temelji se na činjenici da malu skupinu osoba kojoj se prenosi djelo ne treba pravno kvalificirati kao „javnost”, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

92.

Kako bi se utvrdilo prekoračuje li se minimalni prag ( 66 ), treba uzeti u obzir kumulativan učinak koji proizlazi iz stavljanja djelâ na raspolaganje te ocijeniti koliko osoba ima pristup tim djelima, ne samo istodobno nego i uzastopno ( 67 ).

93.

Sud je utvrdio da je priopćavanje na određenoj internetskoj stranici bez ograničavanja pristupa namijenjeno skupu potencijalnih korisnika (korisnika interneta) te stranice ( 68 ). Stoga je važniji objektivan element, odnosno sredstvo prijenosa, od subjektivne volje osobe koja ga upotrebljava.

94.

Ne navodi se da je učenica postavila rad na internetsku stranicu obrazovne ustanove s ograničenjem pristupa (primjerice, ograničavajući pristup nastavnom osoblju, roditeljima učenika ili tim učenicima). Slijedom toga, ako je bilo koji korisnik interneta mogao posjetiti stranicu i pristupiti zaštićenom djelu (fotografiji), prijenos je bio dovoljan da se dosegne potencijalno brojan skup osoba, odnosno „javnost” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

95.

Taj kriterij podrazumijeva da se javnost kojoj je namijenjen prijenos može smatrati „novom” samo ako je različita od javnosti koja je uzeta u obzir prilikom prvotnog prijenosa, odnosno ako se može okvalificirati kao „šira javnost” ( 69 ) od one kojoj je prijenos prvotno namijenjen.

96.

Budući da je u ovom predmetu objavom u online časopisu o putovanjima i učitavanjem na internetsku stranicu u okviru učeničkog rada fotografija stavljena na raspolaganje bilo kojem korisniku interneta bez ograničenja, ta je javnost, kojoj se na jednoj i drugoj internetskoj stranici nudi potencijalan pristup, u obama slučajevima ista (zajednica korisnika interneta).

97.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu tog zaključka jer smatra sljedeće: (a) kada korisnik postavi i drži djelo na vlastitoj internetskoj stranici, ima nezaobilaznu ulogu u priopćavanju, (b) nositelj autorskih prava koji daje svoj pristanak da se njegovo djelo nalazi na slobodno dostupnoj internetskoj stranici uzima u obzir samo javnost koja izravno ili putem poveznice posjećuje navedenu internetsku stranicu i (c) prihvaćanje suprotne pretpostavke dovelo bi do iscrpljivanja autorskog prava, izričito zabranjenog člankom 3. stavkom 3. Direktive 2001/29.

98.

Ne čini mi se da navedene dvojbe u ovom predmetu omogućavaju prihvaćanje kvalifikacije „nove” javnosti ( 70 ). Sud je u tom pogledu dosljedno primijenio određene kriterije na prijenose djela radijskim i televizijskim signalima ( 71 ) i na prijenose putem hiperpoveznica na mreži ( 72 ), odnosno bez obzira na tehnički format. Takva javnost postoji ako, s jedne strane, ne bi mogla uživati djelo bez intervencije korisnika i ako, s druge strane, nije uzeta u obzir prilikom davanja ovlaštenja za prvotno stavljanje na raspolaganje ( 73 ).

99.

Kad je riječ o intervenciji učenice i njezina profesora, teško je zamisliti da osobe koje su posjećivale internetski portal škole nisu isto tako (i bez većih poteškoća) mogle posjetiti internetsku stranicu časopisa o putovanjima na kojoj je fotografija Córdobe prvotno objavljena. Stoga je opća publika, odnosno korisnici interneta, ista kada posjećuje internetsku stranicu časopisa o putovanjima i kada se zanima za portal obrazovne ustanove.

100.

Budući da svi korisnici interneta imaju jednostavan i zakonit pristup slici (odnosno uz pristanak nositelja autorskog prava), nije razvidno kako intervencija učenice i njezina profesora može biti odlučujuća u omogućavanju pristupa većem broju ljudi.

101.

Logika interneta temelji se na činjenici da je, kada je pristup slikama na mreži, uz autorov pristanak, slobodan i besplatan, bez navoda ili upozorenja kojim bi se tvrdilo suprotno, nemoguće odrediti broj ili kategorije potencijalnih posjetitelja ili predvidjeti da će jedni, a ne drugi, vidjeti to djelo.

102.

Ograničavajući se na područje interneta koje je relevantno u ovom predmetu, nova se javnost dosad prije povezivala s činjenicom da se određenoj skupini korisnika omogućava pristup zaštićenom djelu te im se tako dopušta da zaobiđu mjere ograničenja koje je postavila izvorna stranica. Točno je da bi se u tom slučaju radilo o „nov[oj] javnost[i] koju nisu uzeli u obzir nositelji autorskog prava kad su dali ovlaštenje za prvotnu komunikaciju” ( 74 ).

103.

Međutim, u ovom se predmetu nije zaobišla nijedna (nepostojeća) mjera zaštite niti se omogućio pristup djelu koje se nalazi na internetu bez autorova pristanka. Na temelju nepostojanja tih dvaju objektivnih elemenata, zajedno s bitnim kontinuitetom broja mogućih posjetitelja dviju internetskih stranica koje sadržavaju fotografiju, može se potvrditi da nije došlo do priopćavanja novoj javnosti u već navedenom smislu.

104.

Tim se zaključkom, kao što sam to prethodno naveo, ne pretpostavlja neka vrsta iscrpljivanja autorskog prava, koje je protivno članku 3. stavku 3. Direktive 2001/29. Naprotiv, on je logična posljedica načina na koji je nositelj prava na fotografiju odobrio njezinu upotrebu odnosno činjenice da je znao ili je trebao znati da nepostojanje bilo kakve mjere zaštite od reproduciranja slike može navesti korisnike interneta da vjeruju da je stavljena javnosti na slobodno raspolaganje.

105.

U tom pogledu ne smatram da bi bilo pretjerano zahtijevati od stručnjaka da, kada samostalno objavi djelo na internetu ili kada to učine treće osobe, poduzme odgovarajuće mjere, također tehničke prirode, kako bi barem zabilježio svoje autorsko pravo i želju da nadzire distribuciju svojeg djela te tako izbjegao suprotne pretpostavke.

106.

Osim toga, smatram da se zahtijevanjem takvog opreza ne smanjuje visoka razina zaštite dodijeljena nositeljima prava na slike (koja ostaju nepovrijeđena ako se navedu potrebna upozorenja) te da se pridonosi održavanju ravnoteže između tih nositelja i zakonitih interesa korisnika mreže a da se pritom ne dovodi u pitanje logika interneta.

107.

Naposljetku, nositelj prava ne gubi nadzor nad kopijom fotografije upotrijebljene na internetskoj stranici škole te može zatražiti njezino uklanjanje ako smatra da mu nanosi štetu.

108.

Ukratko, zbog svih tih razloga smatram da na pitanje Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) treba odgovoriti niječno.

109.

Strogo govoreći, odgovor koji predlažem ne zahtijeva primjenu mogućih iznimki od autorskih prava iz članka 5. stavka 3. Direktive 2001/29 niti sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje u tom pogledu.

110.

Moguće je da se navedeni sud nije o tome izjašnjavao jer je uvjeren da se pravilom na temelju kojeg je njemački zakonodavac u svojem unutarnjem pravu utvrdio te iznimke ne obuhvaća slučaj poput ovoga ( 75 ).

111.

Stoga je važno, kako bih dovršio svoje izlaganje i za slučaj da Sud ne prihvati moj prijedlog, analizirati primjenu članka 5. stavka 3. Direktive 2001/29 na ovaj spor, s obzirom na to da se budućom presudom sudu koji je uputio zahtjev mogu pružiti dodatna korisna pojašnjenja, koja nadilaze pojašnjenja koja se strogo odnose na njegovo pitanje, u pogledu tumačenja odredbe prava Unije ( 76 ).

112.

U skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/29, države članice mogu predvidjeti iznimke od prava reproduciranja, priopćavanja i stavljanja na raspolaganje javnosti. Među njima se nalazi korištenje zaštićenih djela isključivo namijenjeno „davanju primjera u nastavi” ( 77 ). Talijanska vlada skreće pozornost na potrebu da se ta iznimka podredno primijeni te Komisija ističe da ju je Njemačka utvrdila u članku 52. UrhG‑a.

113.

Ako ne griješim, Sud prvi put odlučuje o iznimci iz točke (a). Iako se u njegovoj sudskoj praksi zahtijeva usko tumačenje dosega iznimaka i ograničenja, s obzirom na to da mogu utjecati na pravo intelektualnog vlasništva ( 78 ), ne treba zaboraviti da je i pravo na obrazovanje predviđeno člankom 14. stavkom 1. Povelje ( 79 ). Slijedom toga, prilikom davanja tumačenja treba poštovati razumnu ravnotežu između obaju prava.

114.

Kada se zaštićena djela upotrebljavaju isključivo u svrhu obrazovanja, iznimka od autorskih prava ne može se svesti na najmanju moguću mjeru, do čega bi došlo kada bi se dopuštalo isključivo to da profesori daju primjere uz sadržaj u nastavi ili poduci.

115.

Tumačenjem kojim se daje veća vrijednost pravu na obrazovanje u smislu članka 14. stavka 1. Povelje može se istaknuti aktivna, a ne samo pasivna uloga učenika, tako da im se omogući da i oni, također u obrazovne svrhe (u njihovu slučaju u nastavi), upotrebljavaju slike zaštićene autorskim pravima. Tako se pridonosi ispunjavanju ključne zadaće obrazovanja, a to je cjelovit razvoj ljudske osobnosti ( 80 ).

116.

Iznimka se ne primjenjuje samo na reproduciranje zaštićenih materijala i njihovo stavljanje na raspolaganje na internetu namijenjeno znanstvenom istraživanju. U odredbi se ta svrha izjednačuje sa svrhom promicanja obrazovanja, zbog čega korisnici iznimke trebaju biti učenici i profesori nesveučilišnog obrazovanja ako ispunjavaju ostale uvjete njezine primjene.

117.

Naime, na raspravi su se stranke u određenoj mjeri složile da nije došlo do priopćavanja javnosti (u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29) ako je učenica rad učitala na internetsku stranicu škole kojoj je pristup ograničen na školsko okruženje. Neovisno o činjenici da je to tumačenje, prema mojem mišljenju, pretjerano redukcionističko ( 81 ), smatram da odražava povezanost između obrazovne svrhe i postavljanja fotografije na internetskoj stranici ustanove.

118.

U članku 5. stavku 3. Direktive 2001/29 iznimka u svrhu obrazovanja može se primijeniti „ako je naveden izvor, uključujući i ime autora, osim u slučajevima kada je to nemoguće”.

119.

Doista, rad učitan na portal obrazovne institucije sadržavao je uz fotografiju i naziv časopisa (Schwarzaufweiss) u kojem se nalazila. Učenica i profesor postupali su s oprezom te im se ne može prigovoriti da nisu naveli ime fotografa, kojeg nije bilo na dnu fotografije.

120.

Isto se tako u članku 5. stavku 3. Direktive 2001/29 zahtijeva da se korištenje zaštićenog djela u nastavi opravda „potreb[om] za korištenje u nekomercijalne svrhe”.

121.

Kao što sam to već naglasio, nema sumnje da postavljanje rada za predmet španjolskog jezika na školski internetski portal obrazovne ustanove nije imalo nikakvu komercijalnu svrhu. U pogledu opravdanja, kada se radi o digitalnim radovima, danas je upotreba slika preuzetih s interneta nužna za određene nastavne aktivnosti.

122.

Kada se upotreba fotografije može opravdati iznimkom iz članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29, ona još uvijek treba proći test iz stavka 5. tog članka, kojim se određuju uvjeti njezine primjene ( 82 ). Zbog toga ću slijediti istu metodu kao u svojem mišljenju u predmetu Stichting Brein ( 83 ).

123.

Kao prvo, s obzirom na to da se radi o upotrebi u obrazovne svrhe bez cilja stjecanja dobiti, čini mi se da ona nije u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela (drugi korak testa). Njegovim postavljanjem na internetsku stranicu škole ni učenica ni profesor (ni obrazovna ustanova ili savezna zemlja) na temelju postojanja fotografije na mreži ne ostvaruju eventualnu novčanu korist niti komercijalnu dobit na štetu autora.

124.

Drugi opravdani interes (treći korak testa) čini navođenje imena autora za potrebe zaštite njegovih moralnih prava. Međutim, moralna prava nisu obuhvaćena područjem primjene Direktive 2001/29, kako je utvrđeno u njezinoj uvodnoj izjavi 19.

125.

Najosjetljivije pitanje odnosi se na prvi korak testa, odnosno na onaj u kojem se zahtijeva da se iznimke primjenjuju samo u određenim posebnim slučajevima.

126.

Iako je ovaj predmet jedinstven, njegovo bi rješavanje moglo imati znatne posljedice za velik broj učenika i profesora (i fotografa) u sličnim okolnostima. Naime, nije nerazumno pretpostaviti da se ponašanje poput opisanog u ovom slučaju svakodnevno ponavlja u državama članicama.

127.

Međutim, ako u svim tim slučajevima postoje okolnosti poput onih koje se trenutačno analiziraju, uravnoteženo kritičko tumačenje potonjeg koraka testa, kojim se istodobno odvaguju drugi legitimni interesi (u ovom predmetu interesi povezani s pravom na obrazovanje), moglo bi dovesti do zaključka da nije toliko važan broj istovjetnih ili sličnih postupanja, nego da je bitno to da se dostatno odrede njihove granice, kako ne bi bila u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela i kako se ne bi neopravdano naštetilo legitimnim interesima nositelja prava na to djelo. Stoga bi se pod tim uvjetom radilo o istom konkretnom slučaju ( 84 ).

128.

Ukratko, u konačnici se primjenjuje iznimka iz članka 5. stavka 3. točke (a) Direktive 2001/29.

129.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

„Postavljanje na internetsku stranicu obrazovne ustanove, bez cilja stjecanja dobiti i s navedenim izvorom, učeničkog rada koji sadržava fotografiju kojoj je bilo koji korisnik interneta imao slobodan i besplatan pristup, kada se ta fotografija već nalazila na internetskom portalu časopisa o putovanjima bez upozorenja o njezinoj ograničenoj upotrebi, ne smatra se stavljanjem djela na raspolaganje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu.”