1. 

Ovaj se predmet odnosi na žalbu društva Gul Ahmed Textile Mills Ltd (u daljnjem tekstu: Gul Ahmed) kojom ono od Suda zahtijeva da u cijelosti ukine presudu Općeg suda od 15. prosinca 2016., T‑199/04 RENV, Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće ( 2 ). Opći sud je tom presudom odbio tužbu društva Gul Ahmed za poništenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 397/2004 od 2. ožujka 2004. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana ( 3 ).

2. 

Ovaj predmet otvara važno pitanje postojanja kontinuiranog pravnog interesa. Sud će imati priliku ocijeniti može li traženo poništenje, s obzirom na činjenične i pravne okolnosti koje bi se mogle pojaviti, tužitelju donijeti ikakvu korist. Općenitije, Sud ima priliku razviti svoju sudsku praksu o određenim postupovnim aspektima ocjene tog interesa, osobito o teretu dokazivanja i postupovnim pravima tužitelja.

3.

Gul Ahmed je pakistansko društvo koje proizvodi pamučnu posteljinu i izvozi je u Europsku uniju.

4.

Europska komisija je 4. studenoga 2002. pokrenula antidampinški ispitni postupak u pogledu uvoza takvih proizvoda u Europsku uniju.

5.

Vijeće je 2. ožujka 2004., na temelju rezultata tog ispitnog postupka, usvojilo Uredbu br. 397/2004, kojom je na uvoz pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana, obuhvaćene oznakama kombinirane nomenklature iz te uredbe, nametnulo antidampinšku pristojbu od 13,1 %.

6.

Nakon ispitnog postupka revizije provedene na temelju članka 11. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 ( 4 ), Uredba br. 397/2004 izmijenjena je Uredbom Vijeća (EZ) br. 695/2006 ( 5 ). Stopa konačne antidampinške pristojbe na pamučnu posteljinu društva Gul Ahmed tom je uredbom utvrđena na 5,6 %.

7.

U skladu s člankom 11. stavkom 2. Osnovne uredbe, tako utvrđena antidampinška pristojba prestala se primjenjivati 4. ožujka 2009., odnosno pet godina nakon što je uvedena.

8.

Dana 28. svibnja 2004. društvo Gul Ahmed podnijelo je Općem sudu tužbu zahtijevajući poništenje Uredbe br. 397/2004 u dijelu u kojem se ta uredba odnosila na njega.

9.

Društvo Gul Ahmed u tužbi je istaknulo pet tužbenih razloga. Osobito je navelo, u drugom tužbenom razlogu, da je Vijeće pri izračunavanju uobičajene vrijednosti počinilo očitu pogrešku u ocjeni i povrijedilo članak 2. stavke 3. i 5. i članak 18. stavak 4. Osnovne uredbe te Antidampinški sporazum ( 6 ). Osim toga, društvo Gul Ahmed je u trećem tužbenom razlogu navelo da su prilagodbom povrata pristojbi koja je primijenjena u usporedbi uobičajene vrijednosti i izvozne cijene povrijeđeni članak 2. stavak 10. Osnovne uredbe, Antidampinški sporazum i obveza pružanja odgovarajućeg obrazloženja predviđena člankom 296. UFEU‑a.

10.

Opći sud je presudom od 27. rujna 2011., T‑199/04, Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće ( 7 ), prihvatio treći dio petog tužbenog razloga ( 8 ) te je, ne razmatrajući ostale tužbene razloge, poništio predmetnu uredbu u dijelu u kojem se odnosila na tužitelja.

11.

Vijeće je, uz potporu Komisije, Sudu podnijelo žalbu zahtijevajući ukidanje te presude.

12.

Sud je presudom od 14. studenoga 2013., C‑638/11 P, Vijeće/Gul Ahmed Textile Mills ( 9 ), u cijelosti ukinuo presudu T‑199/04 te je predmet vratio Općem sudu na ponovno odlučivanje, istaknuvši da će se pritom odlučiti i o troškovima postupka.

13.

Opći sud je 26. studenoga 2015. održao raspravu u predmetu T‑199/04 RENV. Vijeće je na raspravi, uz potporu Komisije, tvrdilo da društvo Gul Ahmed više nema pravni interes.

14.

Vijeće i Komisija su u prilog tomu naveli da su se antidampinške pristojbe nametnute spornom uredbom prestale primjenjivati 2. ožujka 2009., što znači da izvoz proizvoda u pitanju više nije podlijegao tim pristojbama. Dalje su naveli da je, u skladu s člankom 46. Statuta Suda Europske unije, 1. svibnja 2014. ( 10 ) istekao rok za pokretanje postupka za naknadu štete uzrokovane primjenom tih pristojbi te da je i pravo na povrat antidampinških pristojbi na temelju Carinskog zakonika Unije također zastarjelo ( 11 ). Istaknuli su da traženo poništenje stoga društvu Gul Ahmed više ne može donijeti nikakvu korist.

15.

Opći sud je u pogledu tako istaknutog prigovora nedopuštenosti društvu Gul Ahmed dao rok od dva tjedna od datuma rasprave da iznese svoja očitovanja (zajedno s bilo kakvim dokumentarnim dokazima u prilog njegovu kontinuiranom pravnom interesu u predmetu o kojem se odlučuje).

16.

Društvo Gul Ahmed svoja je očitovanja iznijelo dopisom od 10. prosinca 2015., navevši da i dalje ima pravni interes. Istaknulo je sljedećih pet razloga: (i) svoj interes da mu Vijeće naknadi troškove postupka, (ii) mogućnost da u budućnosti podnese tužbu za naknadu štete uzrokovane propustom sudova Unije da odluče u razumnom roku, (iii) svoju priliku da ostvari povrat plaćene konačne antidampinške pristojbe, (iv) svoj interes da spriječi ponovnu pojavu slične nezakonitosti u budućnosti i (v) mogućnost da u budućnosti podnese tužbu za naknadu štete uzrokovane spornom uredbom.

17.

Komisija i Vijeće svoja su očitovanja iznijeli dopisima od 6. i 20. siječnja 2016. U biti su od Općeg suda zatražili da odbije argumente društva Gul Ahmed i odluči da je društvo izgubilo svaki pravni interes. Naveli su da stoga nije potrebno odlučiti u predmetu.

18.

Opći sud je presudom od 15. prosinca 2016., T‑199/04 RENV, Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, utvrdio da (i) navodni interes za povrat troškova postupka od Vijeća, (ii) navodna mogućnost da se u budućnosti podnese tužba za naknadu štete uzrokovane propustom sudova Unije da odluče u razumnom roku, (iii) navodni interes za sprječavanje ponovne pojave slične nezakonitosti u budućnosti i (iv) navodni interes za obnovu ugleda društva Gul Ahmed ne opravdavaju pravni interes tog društva. Također je utvrdio da (v) navodna mogućnost ostvarivanja povrata plaćene konačne antidampinške pristojbe opravdava takav interes, ali samo u pogledu prvog, četvrtog i petog tužbenog razloga ( 12 ).

19.

Shodno tomu, Opći sud je utvrdio da nije potrebno odlučiti o drugom i trećem tužbenom razlogu te je razmatrao samo prvi, četvrti i peti tužbeni razlog. Zaključio je da su potonji tužbeni razlozi neosnovani te je stoga odbio tužbu u cijelosti.

20.

Društvo Gul Ahmed svojom žalbom od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu i odluči o meritumu svih tužbenih razloga ili da, podredno, vrati predmet Općem sudu radi donošenja odluke o meritumu. Ističe dva žalbena razloga.

21.

Kao prvo, društvo Gul Ahmed navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da ono više nema pravni interes u pogledu drugog i trećeg tužbenog razloga koje je istaknulo u svojoj tužbi te da taj sud nije na odgovarajući način obrazložio navedeni zaključak. Kao drugo, društvo Gul Ahmed iznosi niz argumenata kojima navodi da je Opći sud počinio razne pogreške koje se tiču prava odbivši prva dva dijela petog tužbenog razloga.

22.

Vijeće i Komisija od Suda zahtijevaju da žalbu odbaci kao nedopuštenu ili da je, podredno, odbije kao neosnovanu.

23.

Društvo Gul Ahmed, Vijeće i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 25. siječnja 2018.

24.

Kako je Sud zatražio, u ovom ću se mišljenju ograničiti na analizu prvog žalbenog razloga.

25.

Zahtjev u pogledu posjedovanja interesa za pokretanje postupka za poništenje, kako ga je Opći sud protumačio u pobijanoj presudi, predviđa strog test. Da bi ga zadovoljilo, društvo Gul Ahmed je, u skladu s obrazloženjem Općeg suda, moralo ne samo pokrenuti postupak za poništenje sporne uredbe nego i podnijeti tužbu za naknadu štete uzrokovane tom uredbom i pred nadležnim nacionalnim tijelima pokrenuti postupak za povrat antidampinških pristojbi koje su plaćene u različitim razdobljima.

26.

Protekom vremena, uredba čije poništenje društvo Gul Ahmed zahtijeva prestala se primjenjivati te je došlo do zastare prava na podnošenje zahtjeva za naknadu štete ili povrat pristojbi. Ima li društvo Gul Ahmed unatoč tomu interes za nastavak postupka za poništenje?

27.

Prema mojemu mišljenju, tužitelj u takvoj situaciji mora biti i razborit i na oprezu. Drugim riječima, mora pratiti promjene koje tijekom vremena nastupe u njegovu pravnom položaju te po potrebi poduzeti dodatne korake radi očuvanja svojeg pravnog interesa. Ako to ne učini, riskirat će mogućnost da tuženik uspješno ospori njegov kontinuirani pravni interes.

28.

Ako promatramo iz te perspektive, uspješna tužba za poništenje nužan je preduvjet ispravljanja pretrpljene štete. Međutim, ona u većini slučajeva neće sama po sebi ispraviti tu štetu. Za to je potrebna tužba za naknadu štete. To ne znači da prva tužba (tužba za poništenje) ovisi o tužbi za naknadu štete. Nasuprot tvrdnjama društva Gul Ahmed, odvojena, ali ipak povezana narav tih dvaju postupaka ne narušava sustav pravnih lijekova koje Ugovor pojedincima stavlja na raspolaganje.

29.

Uvjeti dopuštenosti tužbe za poništenje utvrđeni su u članku 263. UFEU‑a. Njima se među ostalim zahtijeva (i) da akt čije se poništenje traži „proizvod[i] pravne učinke prema trećima”, (ii) da tužitelj ima procesnu legitimaciju u smislu da se akt izravno i osobno odnosi na njega te (iii) da se postupak pokrene unutar rokova utvrđenih u tom članku ( 13 ). U ovom je predmetu nesporno da je prvi od tih zahtjeva ispunjen u pogledu Uredbe br. 397/2004. Što se tiče drugog zahtjeva, tvrdnja da se Uredba br. 397/2004 izravno i osobno odnosi na društvo Gul Ahmed nije ni u jednom trenutku osporena. Naime, društvo Gul Ahmed u spornoj je uredbi navedeno među pakistanskim proizvođačima obuhvaćenima antidampinškim ispitnim postupkom te je ono dokazalo da su na uvoz njegovih proizvoda u Europsku uniju nametnute visoke pristojbe. Što se tiče trećeg zahtjeva, nesporno je da je društvo Gul Ahmed svoju tužbu za poništenje podnijelo unutar roka iz članka 263. UFEU‑a.

30.

Međutim, nije dovoljno da su ispunjeni svi uvjeti iz članka 263. UFEU‑a. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužba za poništenje koju podiže fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Poništenje odnosnog akta mora biti sposobno samo po sebi proizvesti pravne posljedice tako da odnosna tužba, ako ju se prihvati, može donijeti korist stranci koja ju je podnijela ( 14 ). Nesporno je da je društvo Gul Ahmed ispunjavalo taj zahtjev kada je podnijelo tužbu za poništenje.

31.

Zahtjev u pogledu postojanja takvog interesa, iako nije predviđen u članku 263. UFEU‑a, uvjet je dopuštenosti koji sudovi Unije razmatraju zasebno od uvjeta predviđenih tom odredbom ( 15 ). Inspiracija mu je opća teorija postupovnog prava zajednička državama članicama, prema kojoj je svrha tog zahtjeva osigurati da ne dođe do pokretanja prevelikog broja postupaka „u javnom interesu”, u kojem slučaju bi tužba za poništenje mogla postati nekom vrstom actio popularis.

32.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužitelj, s obzirom na svrhu tužbe, pravni interes mora imati u trenutku podnošenja tužbe (tužba u suprotnome nije dopuštena) te sve do donošenja konačne odluke, a ako ga nema, predmet nije potrebno razmatrati ( 16 ). Pravni interes mora biti i postojeći i stvaran ( 17 ).

33.

Uredba br. 397/2004 prestala se primjenjivati 4. ožujka 2009. Međutim, to predmetni postupak ne čini besmislenim jer je prestanak primjene djelovao ex nunc te njegove posljedice stoga nisu bile ekvivalentne onima koje bi načelno proizvelo poništenje ( 18 ).

34.

Iz sudske prakse jasno proizlazi da tužiteljev pravni interes nužno ne nestaje ako pobijani akt više nema učinke za budućnost ( 19 ). Ako mjera u pitanju prestane proizvoditi učinke tijekom postupka, Sud mora daljnje postojanje tužiteljeva pravnog interesa ocijeniti s obzirom na konkretne okolnosti, osobito uzimajući u obzir posljedice navodne nezakonitosti i narav navodno pretrpljene štete ( 20 ). Taj se interes može opravdati pozivanjem na štetu koju bi tužitelj, kako strahuje, mogao pretrpjeti u budućnosti. Ta šteta može imati više oblika – primjerice, neželjeno određivanje novih nameta, smanjen broj poslovnih prilika, ograničenje razvoja potencijalnih novih proizvoda.

35.

Opći sud je u pobijanoj presudi utvrdio da je društvo Gul Ahmed tijekom postupka izgubilo pravni interes u pogledu određenih dijelova svoje tužbe, odnosno drugog i trećeg tužbenog razloga.

36.

Bi li bilo zakonito pojam pravnog interesa tumačiti na način da tužitelj taj interes, i time pravo da sud razmotri njegov slučaj, može izgubiti pukim protekom vremena?

37.

Taj pristup u načelu odbijam.

38.

Takvo bi tumačenje značilo da trajanje postupka, za koje tužitelj u načelu nije odgovoran ( 21 ), može uništiti njegovo pravo na pravni lijek. Moglo bi rezultirati nasumičnim nejednakostima pred zakonom ovisno o trajanju postupka. Također bi moglo tuženike potaknuti da odugovlače postupak u nadi da će omesti pravni nadzor.

39.

Time bi se u biti prihvatilo da akti institucija čiji su vremenski učinci ograničeni te su prestali nakon što je tužba za poništenje podnesena, ali prije nego što je sud donio relevantnu presudu, postaju imuni na nadzor od strane sudova Unije ( 22 ).

40.

Sud je u svojoj znamenitoj presudi Les Verts/Parlament ( 23 ) istaknuo da je Europska unija zajednica utemeljena na vladavini prava, u smislu da ni njezine države članice ni njezine institucije ne mogu odbiti nadzor pitanja jesu li mjere koje su usvojile u skladu s njihovom osnovnom ustavnom poveljom, što je Ugovor, ili pravom koje iz njega proizlazi ( 24 ).

41.

Gore opisana situacija bila bi u suprotnosti i sa sudskom praksom i s duhom članka 263. UFEU‑a, u skladu s kojim sudovi Unije ispituju zakonitost akata institucija koji proizvode pravne učinke prema trećima ( 25 ).

42.

Pitanje pravnog interesa stoga je od ustavne važnosti te ga se mora sagledati u širem kontekstu temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu, utvrđenog u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 26 ).

43.

Prema mojemu mišljenju, svi ti elementi idu u prilog tomu da se pojam pravnog interesa široko tumači ( 27 ).

44.

Odbijam tvrdnju Vijeća i Komisije da takvo tumačenje stvara rizik od toga da se tužba za poništenje pretvori u actio popularis. U nacionalnim sustavima mnogih država članica, usko tumačenje pravnog interesa doista može služiti zaštiti pravosudnog sustava od prevelikog parničenja ( 28 ). Međutim, taj je pojam u postupovnom pravu Unije poduprt strogim uvjetima u pogledu procesne legitimacije predviđenima u članku 263. UFEU‑a.

45.

Kao i nezavisni odvjetnik M. Bobek, smatram da „pravnim interesom” ne treba manipulirati kako bi se osigurala određena razina parničenja ( 29 ). Umjesto toga, taj je zahtjev potrebno demokratski tumačiti, s obzirom na ljudska prava ( 30 ). Slažem se i s nezavisnom odvjetnicom J. Kokott, koja se protivila nametanju pretjeranih zahtjeva u pogledu postojanja pravnog interesa ako su strogi uvjeti drugog ili trećeg dijela četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a već ispunjeni ( 31 ).

46.

Mogućnost ostvarenja osobne koristi ili pogodnosti u slučaju uspjeha u sudskom postupku pred sudom Unije odlučujuća je pri utvrđivanju postojanja pravnog interesa. Međutim, taj je kriterij možda neodgovarajuće subjektivan i nepouzdan jer ne predviđa nikakav jasan prag ili mjerilo u pogledu potrebnog pozitivnog utjecaja koji uspjeh u predmetu mora imati na tužiteljevu situaciju ( 32 ).

47.

Ocjena postojanja pravnog interesa može se provesti samo s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja, in concreto, uzimajući u obzir sve posljedice koje poništenje pobijanog akta može imati na tužiteljev osobni položaj. Nezavisni odvjetnik N. Wahl u tom je kontekstu istaknuo da Sud ne želi preusko definirati pojam „kontinuiranog pravnog interesa” ( 33 ). Slažem se sa stajalištem koje je već izrazio nezavisni odvjetnik M. Bobek, u skladu s kojim je za utvrđenje o postojanju pravnog interesa dovoljno da tužitelj prima facie dokaže da bi pobijani akt negativno na njega utjecao (što znači da bi mu poništenje akta donijelo osobnu korist) ( 34 ). Viši dokazni standard od tužitelja bi možda zahtijevao da dokaže nemoguće ( 35 ).

48.

U tom pogledu, stupanj vjerojatnosti ili mogućnosti ostvarenja pogodnosti ne bi trebao biti od velike važnosti ( 36 ). Nevažno bi trebalo biti i pitanje razmjera možebitne pogodnosti. Osobito, ako pogodnost ovisi o budućoj tužbi za naknadu štete, sud Unije ne bi trebao razmatrati meritum takve tužbe i mogućnost njezina uspjeha. Tužba nije dopuštena samo ako se radi o puko hipotetskoj i neizvjesnoj mogućnosti ostvarenja pogodnosti u budućnosti ( 37 ), dok buduća pogodnost koja bi se razumno mogla ostvariti u uobičajenom tijeku događaja opravdava pravni interes ( 38 ).

49.

Ne smatram da će primjena širokog pristupa rezultirati situacijom u kojoj će Sud davati savjetodavna mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima ( 39 ). Osim toga, Sud ne treba zbog razloga dobrog sudovanja, ekonomije postupka ili brzine koristiti „jezik dopuštenosti” kako bi izbjegao razmatranje merituma predmeta ( 40 ). Ako je tužitelj pokazao da je u trenutku podnošenja tužbe imao dostatan pravni interes, kao što je društvo Gul Ahmed učinilo u predmetnom postupku, Sud treba izrazito oprezno razmatrati tvrdnju da je tužitelj taj interes naknadno izgubio.

50.

Sada ću, s obzirom na navedeno, razmotriti ima li društvo Gul Ahmed kontinuirani pravni interes.

51.

Vijeće od Suda zahtijeva da razne dijelove žalbe proglasi nedopuštenima, u dijelu u kojem se njima zahtijeva ponovno ispitivanje činjeničnih utvrđenja Općeg suda i ponavljaju tužbeni razlozi istaknuti pred tim sudom.

52.

Točno je da žalba nije precizna u svim svojim dijelovima i da je, kako Vijeće pravilno ističe, ponegdje ograničena na argumente koji su već izneseni pred Općim sudom ( 41 ).

53.

Ipak, jasno je da društvo Gul Ahmed pobija način na koji je Opći sud protumačio i primijenio pravo Unije te je pravna pitanja razmatrana u prvostupanjskom postupku stoga moguće ponovno analizirati u žalbenom postupku ( 42 ). Osim toga, društvo Gul Ahmed navodi, iako općenito, da Opći sud nije pružio dostatno obrazloženje. Već to je pravno pitanje koje se kao takvo može postaviti u okviru žalbe ( 43 ).

54.

Osim toga, Sud nije vezan samo argumentima stranaka, već po potrebi može – ne ograničavajući se na te argumente – na činjenično stanje primijeniti pravna pravila relevantna za rješavanje spora; u suprotnom može biti prisiljen, u nekim okolnostima, svoje odluke temeljiti na manjkavim pravnim zaključcima ( 44 ).

55.

Stoga predlažem da Sud ispita meritum argumenata društva Gul Ahmed u dijelu u kojem se odnose na pravna pitanja te ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja Općeg suda ( 45 ).

56.

Društvo Gul Ahmed navodi da na temelju članka 129. Poslovnika Općeg suda, koji nalaže da se postojanje pravnog interesa dokaže u trenutku podnošenja tužbe, nije moguće zahtijevati da tužitelj to učini u kasnijoj fazi. Stoga, ako je tužitelj svoj pravni interes dokazao u trenutku podnošenja tužbe, oslobođen je tereta dokazivanja kontinuniranog pravnog interesa tijekom postupka.

57.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je na tužitelju da dokaže svoj pravni interes ( 46 ). Iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da Sud može u bilo kojem stadiju postupka ocjenjivati ima li tužitelj i dalje pravni interes, bilo na zahtjev tuženika (ili bilo koje druge zainteresirane stranke) bilo po službenoj dužnosti ( 47 ).

58.

Međutim, nakon što tužitelj jednom dokaže da ispunjava sve potrebne zahtjeve u pogledu dopuštenosti podnošenja tužbe ( 48 ), kao što je društvo Gul Ahmed učinilo, smatram da mora postojati pretpostavka da ih nastavlja ispunjavati.

59.

Ta pretpostavka vrijedi sve dok ju se ne ospori. Stoga, tužitelj ne treba predočiti dokaze (primjerice) svaka dva mjeseca o tome da još uvijek ima pravni interes i na taj način „potvrditi valjanost” svoje izvorne tužbe. Postupovno pravilo koje bi takvo što zahtijevalo ne bi bilo upotrebljivo.

60.

Međutim, tuženik može u bilo kojem stadiju postupka osporiti tu pretpostavku. Budući da je takvo osporavanje zapravo protutužba protiv tužitelja, tuženik mora navesti, precizno i uz potkrijepljujuće elemente, konkretne razloge osporavanja ( 49 ). To je zato što se tužitelja mora upoznati s argumentima koji se protiv njega iznose. Od njega se ne može razumno očekivati da predvidi u čemu će se sastojati osporavanje i pritom obuhvati sve potencijalne argumente. Stoga, Sud ne treba prihvatiti osporavanje koje nije potkrijepljeno ( 50 ).

61.

U postupovnom sustavu (poput onog koji se primjenjuje pred sudovima Unije) koji se uvelike oslanja na pisani postupak, normalno je očekivati da se takvo osporavanje iznese u pisanom obliku. Ako se osporavanje – kao u ovom predmetu – prvo iznese usmeno na raspravi, čini mi se da sud obično treba odrediti rok unutar kojeg osporavatelj (to jest tuženik) mora podnijeti formalni prigovor, pri čemu mora navesti njegov točan opseg i priložiti potrebne dokaze kojima će dokazati prima facie da je tužitelj doista izgubio pravni interes.

62.

Nakon što tuženik to učini, teret dokazivanja prelazi na tužitelja, kojemu se mora pružiti razumna mogućnost da iznese svoje stajalište u uvjetima koji ga u odnosu na protivnu stranu ne stavljaju u znatno slabiji položaj ( 51 ). U skladu s načelom ravnopravnosti stranaka, koje je izdanak prava na pošteno suđenje, Sud treba odrediti rok u kojem tužitelj može odgovoriti na osporavanje te potom može predvidjeti rok unutar kojeg druge zainteresirane stranke mogu iznijeti svoja pisana očitovanja o tim navodima ( 52 ).

63.

Nakon što Sud zaprimi očitovanja obiju stranaka, mora ispitati iznesene argumente i potkrijepljujuće elemente te potom donijeti odluku ( 53 ).

64.

Međutim, ovaj predmet nije išao tim putem. Vijeće i Komisija su na raspravi pred Općim sudom održanoj 25. studenoga 2015. usmeno naveli da je društvo Gul Ahmed svoj pravni interes izgubilo tijekom postupka, zato što se sporna uredba prestala primjenjivati te je time pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete zastarjelo. Istodobno, Komisija je istaknula nekoliko razloga koji mogu opravdati pravni interes te je potom iznijela detaljne argumente utemeljene na analizi sudske prakse kako bi dokazala zašto, prema njezinu mišljenju, nijedan od njih ne može opravdati pravni interes društva Gul Ahmed ( 54 ). Opći sud je potom društvu Gul Ahmed dao dva tjedna da na to odgovori, nakon čega je Vijeću i Komisiji pružio mogućnost da komentiraju taj odgovor. Sve su stranke iznijele svoja očitovanja unutar predviđenih rokova.

65.

Jesu li radnje u ovom predmetu nevaljane jer nisu bile u skladu s općim pravilima koja sam predložila u točkama 61. do 63.?

66.

Prema mojemu mišljenju, prigovor institucija odgovarajuće je potkrijepljen na samoj raspravi (pri čemu društvo Gul Ahmed nije istaknulo nikakav prigovor). Društvo Gul Ahmed tako je stavljeno u položaj u kojem može izraziti svoja stajališta o osporavanju njegova pravnog interesa. Točno je da se obično može očekivati da se ozbiljan prigovor takve naravi istakne u pisanom obliku. Međutim, društvo Gul Ahmed od Općeg suda ni u jednom trenutku nije zatražilo da strankama koje su osporile njegov pravni interes naloži da to učine niti je izrazilo ikakve zadrške u pogledu upotrijebljenog pristupa. U takvim okolnostima, smatram da improvizirani postupak koji je Opći sud slijedio nije povrijedio prava obrane društva Gul Ahmed.

67.

S obzirom na navedeno, zaključujem da Opći sud nije povrijedio postupovna pravila o teretu dokazivanja kao ni načelo jednakosti oružja.

68.

Društvo Gul Ahmed tvrdi da se navodne pogreške koje su institucije počinile pri izračunavanju dampinške marže ne tiču samo ovog predmeta, nego da bi se mogle ponovno pojaviti u budućnosti. Navodi da stoga ima pravni interes kako bi spriječilo Vijeće da tu nezakonitost ponovi u budućnosti.

69.

Vijeće ističe da takav rizik ne postoji. Kao prvo, mogućnost pokretanja novog ispitnog postupka u pogledu pamučne posteljine podrijetlom iz Pakistana samo je hipotetska. Kao drugo te u svakom slučaju, navodne pogreške tiču se samo ovog predmeta, zato što je primijenjena metodologija bila posljedica nepostojanja ikakvih provjerljivih podataka kao i činjenice da društvo Gul Ahmed nije surađivalo ( 55 ). Opći sud je utvrdio da društvo Gul Ahmed nije iznijelo nikakve konkretne argumente te je stoga odbio njegov navod ( 56 ).

70.

Tužitelj nužno ne gubi pravni interes ako pobijani akt više ne proizvodi učinke za budućnost ( 57 ). Poništenje samo po sebi može imati pravne posljedice, osobito tako da spriječi Unijine institucije u ponavljanju sporne prakse ( 58 ). Međutim, pravni će interes postojati samo ako postoji mogućnost da se navodna nezakonitost ponovno pojavi u budućnosti, neovisno o okolnostima konkretnog slučaja koje su dovele do spora ( 59 ). Primjeri takvih nezakonitosti su pogreške u tumačenju odredbi prava Unije s obzirom na sporazume Svjetske trgovinske organizacije ( 60 ), osobito pogreške povezane s primijenjenom metodologijom, kriterijima ili formulama, dok to nisu pogreške u ocjeni konkretnih činjeničnih okolnosti. Naposljetku, tužitelj možda neće morati dokazati da bi ponovna pojava nezakonitosti mogla na njega izravno utjecati u sličnom postupku u budućnosti ( 61 ).

71.

U ovom predmetu, kao prvo, činjenica da je od prestanka primjene konačne antidampinške pristojbe na uvoz tekstilnih proizvoda društva Gul Ahmed u Europsku uniju prošlo nekoliko godina ne čini mogućnost pokretanja novog ispitnog postupka samo hipotetskom. Naprotiv, prakse pakistanskih proizvođača pamučne posteljine u određivanju cijena opet bi mogle biti predmet ispitnog postupka ako bude očito da ispunjavaju uvjete za primjenu Unijinih pravila o zaštiti od dampinškog uvoza.

72.

Kao drugo, činjenica da je Vijeće u nedostatku pouzdanih primarnih izvora informacija primijenilo, u skladu s člankom 2. stavcima 3., 5. i 6. Osnovne uredbe, „bilo koje druge razumne metode” kao takva ne znači da se navodne pogreške u metodologiji tiču samo ovog predmeta. Vijeće je prilikom primjene te odredbe moralo usvojiti određenu metodologiju i upotrijebiti određene kriterije.

73.

Nije lako razlikovati pogreške koje se mogu ponovno pojaviti, s jedne strane, i pogreške koje se tiču konkretnog predmeta, s druge. Određeno je rješenje možda primijenjeno ad hoc te s ciljem rješavanja nove situacije. A možda odražava dosljednu upravnu praksu ili „obrazac” koji je Komisija razvila za rješavanje situacije koja se opetovano javlja. U tom se slučaju može razumno očekivati da će biti ponovno upotrijebljeno.

74.

Prema mojemu shvaćanju, nepostojanje pouzdanih primarnih podataka i nedostatna suradnja subjekata nad kojima se provodi ispitni postupak vjerojatno nisu novi problemi u antidampinškoj istrazi. Iz toga proizlazi, u načelu, da su određene pogreške koje su navodno počinjene tijekom takvog ispitnog postupka doista metodološke naravi te da bi stoga mogle biti ponovljene u budućim ispitnim postupcima.

75.

Međutim, odvjetnik društva Gul Ahmed na raspravi je inzistirao da ono žalbom u biti prigovara na nepostojanje ikakve konkretne metodologije i tvrdi da je Komisija svoje zaključke temeljila na proizvoljnim ad hoc rješenjima.

76.

Tako tumačena, tvrdnja društva Gul Ahmed ne upućuje na to da je Opći sud počinio ikakvu pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da se navodne Komisijine pogreške tiču samo ovog predmeta. Kako Vijeće i Komisija pravilno ističu, ta tvrdnja od Suda samo zahtijeva da preispita činjenične i materijalne argumente iznesene pred Općim sudom, za što Sud nije nadležan. Naime, društvo Gul Ahmed tom tvrdnjom u biti priznaje da se navodne pogreške doista tiču samo ovog predmeta. Zaključujem da društvo Gul Ahmed nije dokazalo da bi navodna nezakonitost mogla biti ponovljena u budućnosti i da Opći sud u tom pogledu nije u dovoljnoj mjeri obrazložio svoju odluku ( 62 ).

77.

Društvo Gul Ahmed ističe da Opći sud nije obrazložio navodno djelomično odbijanje trećeg tužbenog razloga i da nije odlučio o ostatku tog tužbenog razloga.

78.

Kako Vijeće i Komisija pravilno ističu, tvrdnja društva Gul Ahmed počiva na očito pogrešnom tumačenju točke 58. pobijane presude. Opći sud se u toj točki, analizirajući kontinuirani interes za ishod postupka, ograničio na određivanje pet okolnosti specifičnih za ovaj predmet. Utvrdio je da društvo Gul Ahmed nije imalo interes za isticanje tog tužbenog razloga te da u tom pogledu ne treba donijeti odluku.

79.

Stoga smatram da taj element žalbe treba odbiti.

80.

Proizlazi da društvo Gul Ahmed presudu Shanghai Excell tumači na način da upućuje na to da bi se proglašenjem njegove tužbe nedopuštenom priznalo da akti čiji pravni učinci prestaju nakon podnošenja tužbe za njihovo poništenje, ali prije donošenja presude, mogu biti isključeni od ispitivanja, što je u suprotnosti s člankom 263. UFEU‑a.

81.

Takvo tumačenje presude Shanghai Excell podrazumijevalo bi da se, neovisno o promjeni ostalih okolnosti, pravni interes sustavno treba smatrati dokazanim u postupcima za poništenje akata čiji pravni učinci prestaju prije donošenja presude. Kako Vijeće i Komisija pravilno ističu, takvo se načelo ne može izvesti iz presude Shanghai Excell, a osobito ne iz njezine točke 56. i sljedećih točaka.

82.

Stoga predlažem da se taj element žalbe odbije.

83.

Društvo Gul Ahmed navodi, makar općenito, da je Opći sud povrijedio članak 36. Statuta Suda Europske unije jer nije obrazložio i osvrnuo se na sve argumente i dokaze koje je to društvo iznijelo kako bi dokazalo svoj kontinuirani pravni interes.

84.

Već sam govorila o adekvatnosti obrazloženja koje je Opći sud pružio u pogledu rizika da se nezakonitost ponovno pojavi u budućnosti ( 63 ). Stoga ću sada razmotriti obrazloženje koje je Opći sud pružio u pogledu drugih razloga za koje društvo Gul Ahmed navodi da opravdavaju njegov pravni interes.

85.

Društvo Gul Ahmed tvrdi da ima legitiman pravni interes kako bi naknadilo svoje troškove. Opći sud je u pobijanoj presudi utvrdio da poništenje sporne uredbe ne bi samo po sebi dalo tužitelju mogućnost da naknadi troškove, s obzirom na to da pitanje troškova čini zaseban tužbeni zahtjev te da se čak i stranci koja uspije u postupku ponekad može naložiti snošenje troškova ( 64 ).

86.

Slažem se sa zaključkom Općeg suda, ali ne i s njegovim obrazloženjem.

87.

Zahtjev da se stranci koja ne uspije u postupku naloži snošenje troškova nije zaseban tužbeni zahtjev. On je sporedan i podređen glavnom zahtjevu za poništenje pobijanog akta. Ako stranka izgubi interes u pogledu glavnog zahtjeva, izgubit će i svaki interes u pogledu naknade troškova koje je imala pri ostvarenju tog zahtjeva.

88.

Članak 58. drugi stavak Statuta Suda Europske unije predviđa da žalba koja je usmjerena samo protiv odluke o troškovima nije dopuštena. S obzirom na tekst i svrhu te odredbe, interes u pogledu naknade troškova postupka kao takav neće biti temelj za nastavak postupka. Kako bi opravdao interes za nastavak postupka, tužitelj mora dokazati da ga ne zanima samo naknada troškova ( 65 ). Zahtjev u pogledu pravnog interesa postao bi besmislen ako bi puki zahtjev da se protivnoj stranci naloži snošenje troškova bio dovoljan da opravda interes za pokretanje postupka za poništenje.

89.

Stoga predlažem da Sud zaključi da želja za naknadom troškova sudskog postupka nije neovisan temelj koji opravdava pravni interes. Međutim, ta tvrdnja ne može opravdati ukidanje pobijane presude jer je zaključak Općeg suda i dalje valjan.

90.

Društvo Gul Ahmed poziva se i na svoju namjeru da jednom u budućnosti zahtijeva naknadu štete za navodno predugo trajanje postupka pred sudovima Unije. Opći sud je zaključio da društvo Gul Ahmed, da bi ostvarilo takvu naknadu štete, mora tom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete. Na temelju toga je utvrdio da se ono na taj razlog ne može pozivati kako bi opravdalo svoj pravni interes u ovom predmetu ( 66 ).

91.

Iako se slažem sa zaključkom Općeg suda, ne podupirem njegovo obrazloženje.

92.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, tužitelj može zadržati interes da zahtijeva poništenje akta koji na njega nepovoljno utječe ako utvrđenje o postojanju nezakonitosti može služiti kao temelj buduće tužbe za naknadu materijalne ili nematerijalne štete ( 67 ) koju mu je uzrokovao pobijani akt ( 68 ). Osobito, tužitelj ima pravni interes ako poništenje pobijanog akta samo po sebi može pogodavati njegovoj tužbi za naknadu štete, osobito tako da poveća vjerojatnost uspjeha te tužbe ( 69 ). Tužitelj ima pravni interes i ako bi poništenje moglo biti temelj za eventualne izvansudske pregovore s autorom poništenog akta radi naknade pretrpljene štete. ( 70 )

93.

Međutim, opće je pravilo da uspjeh tužbe za naknadu štete uzrokovane predugim trajanjem postupka ne ovisi o uspjehu ranije tužbe za poništenje pobijanog akta ( 71 ).

94.

Stoga predlažem da Sud zaključi da želja da se u budućnosti podnese tužba za naknadu štete uzrokovane predugim trajanjem postupka nije kontinuirani pravni interes u postojećem postupku za poništenje. Međutim, ta tvrdnja ne može opravdati ukidanje pobijane presude jer je zaključak Općeg suda i dalje valjan.

95.

Društvo Gul Ahmed ističe da zahtjev za povrat antidampinških pristojbi, plaćenih od kolovoza 2007. na predmetni uvoz, koji je njegovo društvo kći, GTM (Europe) Ltd (u daljnjem tekstu: GTM), podnijelo belgijskim tijelima, zajedno s drugim sličnim zahtjevima, opravdava njegov kontinuirani pravni interes. Vijeće ističe da interes društva kćeri nije relevantan.

96.

Opći sud je zaključio, kao prvo, da je interes društva GTM „spojen” s pravnim interesom društva Gul Ahmed te ga stoga opravdava ( 72 ). Nadalje, zaključio je da se zahtjev društva GTM odnosio na pristojbe plaćene nakon što je Uredba br. 397/2004 izmijenjena Uredbom br. 695/2006, kojom je sporna uredba zamijenjena u pogledu određenih elemenata povezanih s dampingom ( 73 ). Također je zaključio da se drugim i trećim tužbenim razlogom pobijaju ti zamijenjeni elementi sporne uredbe te da poništenje zahtijevano na toj osnovi ne može utjecati na zahtjev društva GTM za povrat pristojbi plaćenih na temelju kasnije uredbe. Shodno tomu, Opći sud je utvrdio da taj zahtjev pravni interes društva Gul Ahmed opravdava samo u pogledu prvog, četvrtog i petog tužbenog razloga ( 74 ). Opći sud se nije osvrnuo na ostale zahtjeve za povrat na koje se društvo Gul Ahmed pozivalo u svojim pisanim očitovanjima.

97.

Društvo Gul Ahmed je na raspravi pred Sudom objasnilo da u pogledu tih ostalih zahtjeva nije iznijelo nikakve dokaze jer su njih podnijeli neovisni uvoznici njegovih proizvoda, zbog čega je smatralo da nisu relevantni za predmet.

98.

U takvim okolnostima, Općem sudu nije moguće prigovarati zato što je svoju ocjenu temeljio samo na zahtjevu za povrat koji je podnijelo društvo GTM. Osim toga, taj sud nije bio obvezan svoje stajalište opravdati izričito u pogledu tih ostalih zahtjeva, koji su tek općenito istaknuti, kao ni objasniti zašto ih je smatrao irelevantnima ( 75 ).

99.

U slučaju poništenja sporne uredbe, pravna osnova za povrat antidampinških pristojbi plaćenih na uvoz proizvoda društva Gul Ahmed bio bi članak 116. stavak 1. točka (a) Carinskog zakonika Unije u vezi s njegovim člankom 117. stavkom 1. U skladu s člankom 121. stavkom 1. točkom (a) tog zakonika, zahtjev za povrat mora se podnijeti u roku od tri godine od dana obavijesti o carinskom dugu. Iz toga proizlazi da se društvo Gul Ahmed za opravdanje svojeg pravnog interesa može pozivati samo na zahtjeve za povrat podnesene unutar tog roka, kao što je zahtjev društva GTM.

100.

Drugi i treći tužbeni razlog koje je društvo Gul Ahmed istaknulo u svojoj tužbi odnose se na elemente sporne uredbe koji su zamijenjeni Uredbom br. 695/2006 ( 76 ). Čak i ako su kriteriji i metode koje je Vijeće za potrebe te uredbe slijedilo bili u određenoj mjeri slični onima upotrijebljenima za spornu uredbu ( 77 ), možebitno poništenje potonje uredbe ne bi izravno utjecalo na zakonitost Uredbe br. 695/2006.

101.

Osim toga, čak i ako bi sud poništio spornu uredbu te čak i ako bi to poništenje teoretski ponukalo Vijeće da preispita Uredbu br. 595/2006 ili ju povuče s retroaktivnim učinkom, takva hipoteza bi, u najboljem slučaju, društvu Gul Ahmed pružila tek buduću i neizvjesnu mogućnost ostvarenja koristi. To samo po sebi nije dovoljno da opravda pravni interes društva Gul Ahmed ( 78 ).

102.

Iz toga proizlazi da je obrazloženje koje je Opći sud u tom pogledu pružio za odbijanje argumenata društva Gul Ahmed dovoljno jasno.

103.

U pisanim očitovanjima i žalbi društva Gul Ahmed nigdje se ne spominje njegov interes za obnavljanje ugleda. Opći sud je zaključio da društvo Gul Ahmed u tom pogledu „uopće nije razradilo svoj zahtjev” ( 79 ). Komisija je na raspravi održanoj 25. siječnja 2018. objasnila da je ona to pitanje na raspravi pred Općim sudom sama istaknula i razmatrala kao razlog koji potencijalno može opravdati pravni interes.

104.

Mogućnost obnove tužiteljeva ugleda ne odnosi se na njegovu pravnu, već činjeničnu situaciju. Jasna mogućnost (ne nužno apsolutna izvjesnost) ostvarenja takve činjenične koristi može opravdati pravni interes ( 80 ).

105.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, usvajanje antidampinških pristojbi je mjera koja služi zaštiti od nepoštenog tržišnog natjecanja uzrokovanog dampinškim praksama i njegovu sprječavanju ( 81 ). Prema mojemu mišljenju, uredba kojom se utvrđuje konačna antidampinška pristojba može narušiti ugled osoba koje su u njoj navedene kao odgovorne za dampinške prakse. Iz toga proizlazi da tužitelj koji zahtijeva poništenje takve uredbe ima barem nematerijalni pravni interes, u smislu da možebitno poništenje može popraviti, ako ne već potpuno obnoviti, njegov ugled ( 82 ). Takav interes može biti opravdan neovisno o naravi istaknutih tužbenih razloga ( 83 ).

106.

Unatoč tomu, da bi se ta načela primijenila, tužitelj to pitanje mora istaknuti u svojim podnescima te priložiti neke dokaze o tome da je uredba čije poništenje zahtijeva narušila njegovu ugled. To u ovom predmetu nije učinjeno pa tu mogućnost neću dalje razmatrati.

107.

Društvo Gul Ahmed se pred Općim sudom pozivalo, iako samo općenito, na mogućnost da će u budućnosti htjeti tužiti Vijeće za štetu koju mu je uzrokovala Uredba br. 397/2004. Vijeće i Komisija su istaknuli da je pravo na podnošenje tužbe za nakandu štete uzrokovane spornom uredbom ionako zastarjelo. Opći sud se u pobijanoj presudi nije osvrnuo to pitanje.

108.

Tužitelj u načelu zadržava interes za poništenje akta ako utvrđenje o postojanju nezakonitosti može poslužiti kao osnova buduće tužbe za naknadu štete koju mu je uzrokovao pobijani akt ili budućih pregovora s njegovim autorom ( 84 ). Međutim, buduća tužba za naknadu štete tužitelju može donijeti korist samo ako pravo na njezino podnošenje nije zastarjelo te ona stoga nije nedopuštena.

109.

U skladu s člankom 46. Statuta Suda Europske unije, postupci protiv Unije u predmetima koji proizlaze iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu se pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka, osim ako je taj rok zastare prekinut pokretanjem postupka u pogledu izvanugovorne odgovornosti Europske unije pred Sudom ( 85 ) ili prethodnim podnošenjem zahtjeva nadležnoj instituciji Unije. Ako izvanugovorna odgovornost Unije proizlazi iz akta opće primjene, taj rok zastare ne počinje teći dok ne nastanu štetni učinci te mjere ( 86 ).

110.

Pravo društva Gul Ahmed na naknadu štete koju je pretrpjelo tijekom razdoblja primjene sporne uredbe, osobito u pogledu obveze plaćanja antidampinških pristojbi na uvoz njegovih proizvoda u Uniju, zastarjelo je. Ta se uredba prestala primjenjivati 4. ožujka 2009. te rok zastare nijednom nije prekinut. Osobito, taj rok ne prekida činjenica da je društvo Gul Ahmed pokrenulo postupak za poništenje ( 87 ).

111.

Teoretski je moguće da je društvu Gul Ahmed nastala i druga šteta koja se tek kasnije očitovala i u pogledu koje rok zastare još nije istekao. Teoretski je moguće i da ono još uvijek trpi štetu, tako što, primjerice, plaća troškove bankovnog jamstva ( 88 ) ili mu je narušen ugled ( 89 ), za što društvo Gul Ahmed još uvijek može tužiti Vijeće ( 90 ).

112.

Narušavanje ugleda već sam razmatrala u ovom mišljenju ( 91 ). Što se ostale štete tiče, društvo Gul Ahmed pred Općim sudom ili Sudom nije navelo da još uvijek trpi nekakvu štetu niti da je pokrenulo ili namjerava pokrenuti postupke za naknadu štete. Ono stoga, na temelju tako općenitih i nedovoljno potkrijepljenih tvrdnji, ne može dokazati da ima pravni interes. Opći sud nije moguće kritizirati zato što u tom pogledu nije pružio izričito obrazloženje ( 92 ).

113.

S obzirom na navedeno, zaključujem da je Opći sud pružio odgovarajuće obrazloženje i da tvrdnju društva Gul Ahmed o suprotnome stoga treba odbiti.

114.

Budući da je Sud od mene zatražio da razmotrim samo prvi žalbeni razlog društva Gul Ahmed te da će konačna odluka o žalbi ovisiti o stajalištu koje Sud usvoji ne samo u pogledu tog nego i u pogledu drugog žalbenog razloga, ne dajem nikakvu preporuku u vezi s troškovima u ovom predmetu.

115.

S obzirom na navedeno te ne prejudicirajući ocjenu koju će Sud provesti u pogledu drugog žalbenog razloga, predlažem da Sud odbije prvi žalbeni razlog društva Gul Ahmed.