1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 20. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između Livija Guide, s domicilom u Poljskoj, i njegova bivšeg poslodavca, društva osnovanog u skladu s talijanskim pravom Petronas Lubricants Italy SpA (u daljnjem tekstu: PL Italy), sa sjedištem u Italiji, u vezi s otkazom koji mu je priopćilo to društvo.

3.

To će Sudu dati priliku da prvi put definira pojam „protutužba” iz posebne odredbe poglavlja II. odjeljka 5. Uredbe br. 44/2001 o utvrđivanju pravila za nadležnost nad pojedinačnim ugovorima o zapošljavanju, s obzirom na najnoviju sudsku praksu koja se odnosi na isti pojam, definiran u članku 6. točki 3. te uredbe, iz odjeljka 2. tog poglavlja, koji se odnosi na posebne nadležnosti.

4.

Nakon analize ograničene na drugo prethodno pitanje, u skladu sa zahtjevom Suda, predložit ću tumačenje odredaba članka 20. stavka 2. Uredbe br. 44/2001 na način da taj članak poslodavcu daje pravo na podnošenje protutužbe pred sudom pred kojim je zaposlenik pokrenuo postupak te da na temelju tog članka taj sud može odlučivati o takvoj protutužbi pod uvjetom da je ona podnesena da bi se riješile sve njihove uzajamne tražbine koje imaju zajedničko porijeklo.

5.

U uvodnim izjavama 11., 13. i 15. Uredbe br. 44/2001 navedeno je sljedeće:

[…]

[…]

6.

U skladu s člankom 6. točkom 3. te uredbe, iz poglavlja II. odjeljka 2., naslovljenog „Posebna nadležnost”, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici „ako je riječ o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, pred sudom na kojemu je u tijeku prvotni postupak”.

7.

Odjeljak 5. poglavlja II. te uredbe, koji obuhvaća njezine članke 18. do 21., određuje pravila o nadležnosti koja se odnose na sporove u vezi s pojedinačnim ugovorima o zapošljavanju.

8.

U članku 18. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 navodi se:

„U stvarima koji se odnose na pojedinačne ugovore o zapošljavanju, nadležnost se utvrđuje prema odredbama ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5.”

9.

Članak 19. te uredbe predviđa:

„Poslodavac s domicilom u državi članici može biti tužen:

10.

Člankom 20. te uredbe propisano je:

„1.   Poslodavac može pokrenuti postupak samo pred sudovima države članice u kojoj zaposlenik ima domicil.

2.   Odredbe ovog odjeljka ne utječu na pravo podnošenja protutužbe pred sudom na kojemu se, u skladu s odredbama ovog odjeljka, rješava prvotna tužba.”

11.

Članak 21. Uredbe br. 44/2001 glasi kako slijedi:

„Odstupanje od odredaba ovog odjeljka moguće je samo na temelju dogovora o nadležnosti:

12.

L. Guidu je društvo PL Italy zaposlilo tijekom 1982. na temelju ugovora sastavljenog prema talijanskom pravu te je 1996. upućen u povezano poljsko društvo Petronas Lubricants Poland sp.zo.o. (u daljnjem tekstu: PL Poland), gdje je od tada izvršavao aktivnosti generalnog direktora, u statusu direktora od 1998. On je 2001. s društvom PL Poland sklopio „paralelni” ugovor o zapošljavanju na određeno vrijeme, na koji se primjenjuje poljsko pravo, a koji se redovito obnavljao, te je istek posljednjeg ugovora određen za 30. travnja 2016. Dvama dopisima od 17. i 29. travnja 2014. priopćeno mu je više disciplinarnih prigovora. L. Guidi je slijedom toga društvo PL Italy dopisom od 28. svibnja 2014. otkazalo ugovor o zapošljavanju iz „navodno opravdanog razloga”. Drugim dopisom od istog datuma obaviješten je o prestanku njegova radnog odnosa u društvu PL Poland.

13.

L. Guida podnio je tužbu protiv PL Italy pred Tribunale di Torino (Sud u Torinu, Italija), navodeći da su disciplinski prigovori upućeni prekasno i da su bili općeniti te osporavajući istinitost činjenica koje mu se stavljaju na teret. On je od tog suda zatražio, s jedne strane, da proglasi neopravdanim i, u svakom slučaju, nezakonitim otkaz koji mu je priopćilo društvo PL Italy i, s druge strane, da naloži tom društvu plaćanje naknade štete predviđene talijanskim pravom za slučaj nezakonitog otkaza. L. Guida je usto zatražio da se društvu PL Italy naloži naknada neimovinske štete koju je pretrpio zbog štetne prirode otkaza.

14.

Društvo PL Italy je 5. prosinca 2014. pokrenulo postupak pred tim sudom i zatražilo odbijanje tužiteljevih zahtjeva. Navodeći da mu je društvo PL Poland ustupilo potraživanja prema L. Guidi, aktom od 3. prosinca 2014. to je društvo protutužbom zatražilo da se L. Guidi naloži povrat iznosa od 143816,29 eura koji je neovlašteno primio, koji odgovara povratu putnih troškova, naknadi za neiskorišteni godišnji odmor i višku u primanjima nastalom zbog primjene pogrešnog deviznog tečaja zlot/euro.

15.

L. Guida je tvrdio da primjenom članka 6. točke 3. i članka 20. Uredbe br. 44/2001 talijanski sud nije nadležan za odlučivanje o protutužbi društva PL Italy.

16.

Presudom od 14. rujna 2015. Tribunale di Torino (Sud u Torinu) naložio je društvu PL Italy da L. Guidi plati iznos od 100000 eura na temelju naknade neimovinske štete zbog štetne prirode otkaza te se proglasio, u korist poljskih sudova, nenadležnim za odlučivanje o protutužbi društva PL Italy.

17.

Nakon što je ocijenio da je L. Guida opravdao to da ima domicil u Poljskoj, Tribunale di Torino (Sud u Torinu) ipak je smatrao da, iako članak 20. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 predviđa odstupanje od obveze poslodavaca da podnesu tužbu protiv svojih zaposlenika u državi u kojoj imaju domicil, to se odstupanje ne primjenjuje u slučajevima kada poslodavac namjerava naplatiti potraživanja koja izvorno nisu njegova, nego su mu ustupljena ugovorom.

18.

Društvo PL Italy podnijelo je žalbu protiv te presude pred Corte d’appello di Torino (Žalbeni sud u Torinu, Italija), sudom koji je uputio zahtjev, tražeći ukidanje presude kojom se nalaže snošenje neimovinske štete te ponavljajući svoju protutužbu.

19.

Taj sud smatra da je potrebno saznati dopušta li članak 20. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 poslodavcu da pred sudovima države članice svojeg domicila podnese protutužbu protiv zaposlenika koji ga je tužio pred tim istim sudom, u skladu s člankom 19. te uredbe.

20.

U slučaju potvrdnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o posljedicama koje proizlaze iz utvrđenja prema kojem je predmet protutužbe koju je podnio poslodavac tražbina koja je izvorno pripadala drugoj osobi, koja je istodobno bila poslodavac istog zaposlenika na temelju „paralelnog” ugovora o radu, i prema kojem se protutužba temelji na ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom između poslodavca i izvornog vjerovnika, nakon datuma na koji je zaposlenik podnio tužbu.

21.

U tim je okolnostima Corte d’appello di Torino (Žalbeni sud u Torinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

Prije nego što iznesem analizu pojma „protutužba” iz članka 20. stavka 2. Uredbe br. 44/2001 ( 3 ), čini mi se da je nužno pojasniti neke elemente koji predstavljaju temelj mojeg promišljanja. Kao prvo, može se primijetiti da se ne raspravlja o uvjetima za primjenu te odredbe. Stoga je nesporno da se spor odnosi na „pojedinačni ugovor o zapošljavanju” u smislu članka 18. stavka 1. te uredbe ( 4 ), koji povezuje L. Guidu s društvom PL Italy od 1982. godine, iako je taj zaposlenik sklopio druge ugovore o zapošljavanju, od 2001. godine, s društvom PL Poland, „povezanim društvom” s društvom PL Italy, nakon što je bio upućen u to poljsko društvo 1996. godine. Također je nesporno da je društvo PL Italy, tuženi poslodavac, tužen pred sudom države članice svojeg domicila, nadležnim zbog toga što ga je odabrao radnik u skladu s člankom 19. te uredbe, podnio tužbu kojom se traži zasebna presuda protiv tužitelja, a ne sredstvo obrane ( 5 ).

23.

Kao drugo, ne sumnjam da poslodavac i zaposlenik imaju mogućnost podnošenja protutužbe, što opravdava potvrdan odgovor na prvo prethodno pitanje. Bilo bi, naime, suprotno doslovnom tumačenju odredaba članka 20. stavka 2. Uredbe br. 44/2001 ( 6 ), u nedostatku zakonskih ograničenja, zaključiti da mogućnost podnošenja protutužbe ima samo zaposlenik ( 7 ). Čini mi se da je Sud već neizravno utvrdio tu postupovnu jednakost zaposlenika i poslodavca ( 8 ). To odgovara općem cilju dobrog sudovanja, koji podrazumijeva poštovanje načela ekonomičnosti postupka ( 9 ).

24.

Tako je dopušteno da poslodavac protutužbom može tražiti da tražbinu istaknutu protiv radnika razmotri sud koji nije sud države članice na čijem državnom području on ima domicil, nego je odabran s obzirom na to da je zbog određenog razloga bio najbliži njegovim interesima ( 10 ).

25.

S obzirom na navedeno, potrebno je objasniti kako se može definirati pojam „protutužba” u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 44/2001, što u biti svojim drugim pitanjem pita sud koji je uputio zahtjev.

26.

Kao prvo, valja utvrditi da se zakonodavac Unije odlučio za tekst različit od onoga u članku 6. točki 3. te uredbe, koji se nalazi u poglavlju II. odjeljku 2., koje predviđa pravila o izvedenoj nadležnosti, koja konkuriraju načelu nadležnosti suda države članice u kojoj tuženik ima domicil. Naime, u toj se odredbi dodaje da se mora raditi o protutužbi „koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba” ( 11 ). Taj tekst, nepromijenjen od stupanja na snagu Konvencije iz Bruxellesa, ne postoji ni u odjeljcima s pravilima o nadležnosti kojima se štite osiguranici odnosno potrošači. Takvo pojašnjenje nije dodano ni prilikom umetanja u poglavlje II. Uredbe br. 44/2001 odjeljka 5., koji se odnosi na nadležnost u stvarima koje se odnose na pojedinačne ugovore o zapošljavanju ( 12 ), ni prilikom sastavljanja Uredbe br. 1215/2012, koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015.

27.

Pripremni akti upućuju na to da „se nadležnosti predviđene u ovom odjeljku zamjenjuju onima predviđenima u odjeljcima 1. i 2.” ( 13 ) i da „su odredbe koje se odnose na sudsku nadležnost u području ugovora o zapošljavanju u biti malo izmijenjene, ali su grupirane u posebnom odjeljku, poput onoga što je predviđeno za ugovore o osiguranju i potrošnji” ( 14 ). Iz toga proizlazi da zakonodavac nije izabrao posebne odredbe za radne sporove unatoč cilju zaštite slabije strane, koji je mogao opravdati propisivanje posebnih uvjeta u pogledu poslodavčeve tužbe, kako predlaže L. Guida u svojim pisanim očitovanjima.

28.

Nadalje, valja podsjetiti na načela koja je Sud utvrdio u slučaju zahtjeva za tumačenje jednog od četiriju članaka (od 18. do 21.) koje obuhvaća to poglavlje II. odjeljak 5. Uredbe br. 44/2001 koji se odnose na „[n]adležnost nad pojedinačnim ugovorima o zapošljavanju”:

29.

Naposljetku, treba napomenuti da je Sud istaknuo da se pravilom iz članka 6. točke 3. Uredbe br. 44/2001, koje se odnosi na protutužbu, uključenim u članak 20. stavak 2. te uredbe, usklađuju te odredbe ( 18 ).

30.

Sud je također presudio, što se tiče izraza „[p]roizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba”, da on treba biti predmet autonomnog tumačenja, imajući na umu ciljeve te uredbe ( 19 ).

31.

U tom je smislu Sud istaknuo da radi dobrog sudovanja posebna sudska nadležnost u području protutužbe omogućava strankama da tijekom istog postupka i pred istim sucem riješe sve svoje recipročne zahtjeve koji imaju zajedničko podrijetlo. Tako se izbjegavaju suvišni i višestruki postupci ( 20 ). Stoga je presudio da „u okolnostima poput onih iz glavnog postupka treba smatrati da protutužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove potječe iz ugovora o leasingu iz kojeg je proistekla prvotna tužba davatelja leasinga. Naime, navodno stjecanje bez osnove u visini iznosa plaćenog na ime izvršenja u međuvremenu ukinute presude ne bi se dogodilo bez navedenog ugovora” ( 21 ). Stroga veza s meritumom spora je prema tome odlučujuća.

32.

U tim okolnostima, opravdava li zaštita koju treba pružiti zaposleniku kao slabijoj stranci prihvaćanje drukčijeg tumačenja pojma „protutužba”, s obzirom na to da ne postoji pojašnjenje u članku 20. stavku 2. Uredbe br. 44/2001? Poput Komisije, smatram da pojam „protutužba” treba biti jedinstven u slučaju primjene pravila o nadležnosti europskih sudova, tim više što do sada nije bilo mnogo poteškoća oko tumačenja mjerila u slučaju izvedene nadležnosti i što ona, kao i povezanost, imaju za cilj izbjeći rješenja koja bi mogla biti nespojiva ako bi se o stvarima sudilo odvojeno ( 22 ).

33.

Slijedom toga, prednost ovog rješenja je izbjegavanje upotrebe pojmova koje je teže provesti kao što je postojanje „objektivne veze po predmetu ili cilju”, koje je predložila talijanska vlada. Međutim, zbog nekoliko mi se razloga ne čini da bi trebalo prihvatiti prestrogi pojam „tužba koja proizlazi iz ugovora o radu”, poput onoga koji je predložila Komisija, koji se temelji na „radnom odnosu na koji se pozvao radnik u svojoj prvotnoj tužbi”.

34.

Kao prvo, Sud je već prihvatio široko tumačenje pojma „tužba koja proizlazi iz ugovora” ( 23 ), priznavši da zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove proizlazi iz ugovora o leasingu koji su sklopile stranke u glavnom postupku, u posebnim postupovnim okolnostima. Naime, radilo se o zahtjevu za povrat čiji je predmet bio iznos koji je odgovarao iznosu dogovorenom u okviru izvansudske nagodbe, koji je postavljen u novom sudskom postupku između istih stranaka, nakon ukidanja odluke donesene povodom prvotne tužbe i čije je izvršenje dovelo do te izvansudske nagodbe. Stoga, treba reći da Sud nije toliko odabrao izravnu vezu s ugovorom, koliko činjenicu da bez tog ugovora ne bi došlo do stjecanja bez osnove, što dokazuje da „se ti zahtjevi temelje na zajedničkom činjeničnom kontekstu” ( 24 ).

35.

Kao drugo, mora se uzeti u obzir isprepletenost odnosa iz ugovora o zapošljavanju ( 25 ), što se događa često u slučaju upućivanja, prilikom čega izvorni ugovor može ostati na snazi i postojati istodobno s lokalnim ugovorom o zapošljavanju.

36.

U ovom slučaju, iz suglasnih očitovanja stranaka proizlazi da je društvo PL Italy bilo 100 %-tni vlasnik društva PL Poland i da je od srpnja 2001. sklopljen posebni „paralelni” ugovor s društvom PL Poland kako bi se utvrdili posebni uvjeti tog radnog odnosa. Osim toga, može se istaknuti da je predmet postupka koji je pokrenuo L. Guida bio prvotni, a ne posljednji ugovor sklopljen s društvom PL Poland.

37.

Kao treće, iz obrazloženja otkaza i novčanog zahtjeva društva PL Italy proizlazi da su njihove osnove iste činjenice koje se bez razlike odnose na dva društva. U ovom se slučaju L. Guidi stavlja na teret da je, s jedne strane, u više navrata, neopravdano od društva PL Poland dobio povrat troškova službenih putovanja i naknada za neiskorišteni godišnji odmor i da je, s druge strane, doveo društvo PL Italy u zabludu prilikom isplate iznosa njegove plaće, dostavljajući mu povoljniji devizni tečaj zlota u odnosu na euro od službenog tečaja. Nesporno je da se na tim činjenicama temelji odluka o raskidu radnog odnosa, koju su donijela društva PL Italy i PL Poland, i da je predmet protutužbe povrat odgovarajućih neopravdano isplaćenih iznosa.

38.

Taj bliski odnos između radnikovog osporavanja obrazloženja otkaza i zahtjeva za povrat koji je podnio poslodavac ima za posljedicu odbijanje argumenata L. Guide i Komisije koji se odnose na nepredvidivost tuženikova zahtjeva zbog ustupa tražbine na temelju kojeg ima pravo na tužbu.

39.

Kao četvrto, valja primijetiti da je L. Guida odlučio osporiti osnovanost jedine odluke o prekidu radnog odnosa, onog s društvom PL Italy, te tužiti ga, ne pred sudovima države članice mjesta na kojem je obično obavljao posao, kako mu je omogućio članak 19. točka 2. podtočka (a) Uredbe br. 44/2001, već pred onim u mjestu gdje društvo PL Italy ima domicil. Taj izbor ne treba imati posljedice na samostalno tumačenje pojma „protutužba”. Valja podsjetiti u tom pogledu da, iako je zakonodavac Unije odlučio utvrditi više pravila o nadležnosti kojima se štiti radnika, on nije odlučio utvrditi mjerila kojima se ograničava mogućnost poslodavca da podnese protutužbu.

40.

Zbog istih razloga treba odbiti argument o pravu koje se primjenjuje na ugovor o zapošljavanju koji, prema mišljenju Komisije i L. Guide, opravdava tumačenje strogo ograničeno na ugovor o zapošljavanju iz prvotne tužbe. Iako je, što se tiče određivanja nadležnosti na temelju mjesta izvršenja ugovora o zapošljavanju kojim se opravdava davanje prednosti poklapanju sudske i zakonodavne nadležnosti, Sud smatrao prikladnim uzeti u obzir odgovarajuće odredbe Rimske konvencije ( 26 ) iz 1980. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze ( 27 ), valja smatrati da pitanje sudske nadležnosti u slučaju protutužbe mora biti u potpunosti neovisno o pitanju prava koje se primjenjuje na meritum.

41.

Prema tome, smatram da okolnosti u glavnom postupku pokazuju da pojam „protutužba” ne treba tumačiti na način da se ograničava na isključivo ugovorni okvir. Također treba uzeti u obzir sukladnost činjenica na kojima se temelji prvotna tužba. Dakle, u ovom slučaju nije protivno interesu zaposlenika da se u interesu dobrog sudovanja prizna to da isti sud može ocjenjivati istinitost činjenica koje opravdavaju otkaz i iz njih izvući zaključke o novčanim posljedicama. Također je zajamčeno da odluke neće biti proturječne, sukladno cilju utvrđenom u uvodnoj izjavi 15. Uredbe br. 44/2001. U tim okolnostima je od manje važnosti da je do ustupa tražbine na koju se poziva poslodavac došlo nakon pokretanja postupka pred nadležnim sudom.

42.

Stoga, čini mi se da je moguće da općenito tumačenje pojma „protutužba” u interesu jasnoće i učinkovitosti nacionalne sudove dovede do toga da provjere zajedničko podrijetlo zahtjeva stranaka, bilo da je ono ugovorno ili činjenično, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

43.

Na temelju svih ovih razloga Sudu se predlaže da odluči da članak 20. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da ovlašćuje poslodavca, kao i radnika, na podnošenje protutužbe pred sudom pred kojim je podnesena prvotna tužba i da je taj sud nadležan za odlučivanje o toj tužbi, pod uvjetom da je podnesena u svrhu rješavanja svih recipročnih zahtjeva koji imaju zajedničko podrijetlo, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

44.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Corte d’appello di Torino (Žalbeni sud u Torinu, Italija) odgovori na sljedeći način:

Članak 20. stavak 2. Uredbe Vijeća br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da ovlašćuje poslodavca, kao i radnika, na podnošenje protutužbe pred sudom pred kojim je podnesena prvotna tužba i da je taj sud nadležan za odlučivanje o toj tužbi, pod uvjetom da je podnesena u svrhu rješavanja svih recipročnih zahtjeva koji imaju zajedničko podrijetlo, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.