8.4.2019   

HR

Službeni list Europske unije

C 131/11


Presuda Suda (deseto vijeće) od 14. veljače 2019. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Općinski Sud u Rijeci — Hrvatska) — Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen

(predmet C-630/17) (1)

(Zahtjev za prethodnu odluku - Članci 56. i 63. UFEU-a - Slobodno pružanje usluga - Slobodno kretanje kapitala - Nacionalni propis kojim se određuje ništetnost ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom - Uredba (EU) br. 1215/2012 - Članak 17. stavak 1. - Ugovor o kreditu koji je sklopila fizička osoba radi pružanja usluga turističkog smještaja - Pojam „potrošač” - Članak 24. točka 1. - Isključiva nadležnost u području stvarnih prava na nekretninama - Tužba radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i brisanja založnog prava iz zemljišnih knjiga)

(2019/C 131/13)

Jezik postupka: hrvatski

Sud koji je uputio zahtjev

Općinski Sud u Rijeci

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Anica Milivojević

Tuženik: Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen

Izreka

1.

Članak 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnikâ i vjerovnikâ s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

2.

Članku 4. stavku 1. i članku 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima protivi se propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se u okviru sporova u vezi s ugovorima o kreditu s međunarodnim obilježjem, koji ulaze u područje primjene te uredbe, dužnicima omogućuje pokretanje postupka protiv vjerovnika — koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela te države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području — pred sudovima države na državnom području koje ti vjerovnici imaju svoje sjedište ili pred sudovima mjesta gdje dužnici imaju svoj domicil odnosno sjedište, a nadležnost za odlučivanje u postupku koji pokrenu navedeni vjerovnici protiv svojih dužnika ograničava samo na sudove države na državnom području koje ti dužnici imaju svoj domicil, neovisno o tome jesu li ti dužnici potrošači ili, pak, prodavatelji robe odnosno pružatelji usluga.

3.

Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

4.

Članak 24. točku 1. prvi podstavak Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da postupak radi brisanja hipoteke na nekretnini iz zemljišnih knjiga predstavlja postupak „čiji su predmet stvarna prava na nekretninama” u smislu te odredbe, ali da tim pojmom nije obuhvaćen postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i založne izjave koja je sastavljena po javnom bilježniku kao hipotekarno osiguranje tražbine nastale iz tog ugovora.


(1)  SL C 22, 22. 1. 2018.