1.

Odgovornost države članice za štetu uzrokovanu odlukom nacionalnog suda koji odlučuje u zadnjem stupnju, a kojom je povrijeđeno pravilo prava Unije, uređena je pretpostavkama koje je odredio Sud osobito u točki 51. presude od 30. rujna 2003., Köbler (C-224/01, EU:C:2003:513) a da pritom nije isključeno da se odgovornost te države može uspostaviti pod manje restriktivnim uvjetima na temelju nacionalnog prava. Ta odgovornost nije isključena zbog toga što je odluka postala pravomoćna. U okviru primjene te odgovornosti, na nacionalnom sudu kojem je podnesen zahtjev za obeštećenje je da ocijeni, vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, je li nacionalni sud koji je odlučivao u zadnjem stupnju počinio dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije time što je očito povrijedio primjenjivo pravo Unije, uključujući relevantnu sudsku praksu Suda. Nasuprot tomu, pravu Unije protivi se pravilo nacionalnog prava koje u takvom slučaju općenito isključuje iz štete koja bi mogla biti predmet naknade troškove nastale stranci nezakonitom odlukom nacionalnog suda.

2.

Pravo Unije, osobito Direktivu Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima, kako je izmijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2007/66/EZ od 11. prosinca 2007. i Direktivu Vijeća 92/13/EEZ od 25. veljače 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa o primjeni pravila Zajednice u postupcima nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66, te načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se ne protivi propis države članice koji ne dopušta ponavljanje postupka u slučaju pravomoćne presude suda navedene države članice kojom je odlučeno o tužbi za poništenje akta javnog naručitelja a da se pritom nije razmotrilo pitanje čije je preispitivanje bilo predviđeno u ranijoj presudi Suda kojom je odgovoreno na zahtjev za prethodnu odluku podnesen u okviru postupka u vezi s tom tužbom za poništenje. Ipak, ako primjenjiva nacionalna postupovna pravila sadržavaju mogućnost za nacionalni sud da preispita pravomoćnu presudu kako bi situaciju proizašlu iz te presude uskladio s ranijom konačnom nacionalnom sudskom odlukom, s kojom su sud koji je donio navedenu presudu i stranke u postupku u kojem je ta presuda donesena bili upoznati, ta mogućnost mora, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti i u istim okolnostima, prevladati kako bi se situacija uskladila s pravom Unije, kako je protumačeno u ranijoj presudi Suda.