1.

Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, kao i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da se protive nacionalnom propisu, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji za potrebe izračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora dopušta da se kolektivnim ugovorom uzmu u obzir smanjenja plaće koja su posljedica činjenice da je tijekom referentnog razdoblja bilo dana u kojima se uopće nije stvarno radilo zbog rada sa skraćenim radnim vremenom, što je rezultiralo time da radnik za vrijeme najkraćeg godišnjeg odmora na koji ima pravo na temelju tog članka 7. stavka 1. prima naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora nižu od redovne plaće koju prima tijekom razdoblja u kojima radi. Na sudu koji je uputio zahtjev je da nacionalni propis protumači u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe Direktive 2003/88, tako da naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora koja se radnicima isplaćuje za najkraći odmor predviđen tim člankom 7. stavkom 1. ne bude niža od prosjeka redovne plaće koju su oni primali tijekom razdoblja u kojima su stvarno radili.

2.

Ne treba vremenski ograničiti učinke ove presude i pravo Unije treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sudovi na temelju nacionalnog prava štite legitimna očekivanja poslodavaca u pogledu opstanka sudske prakse najviših nacionalnih sudova, kojom je potvrđena zakonitost odredaba o plaćenim odmorima iz kolektivnog ugovora za građevinarstvo.