1.

Sud je nadležan, u smislu članka 267. UFEU-a, za tumačenje članka 15. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, u situacijama poput onih o kojima je riječ u glavnim postupcima, u kojima je sud koji je uputio zahtjev pozvan izjasniti se o odobravanju autonomne dozvole boravka državljaninu treće države, članu obitelji građanina Europske unije koji nije koristio svoje pravo slobodnog kretanja, ako je ta odredba u skladu s nacionalnim pravom izravno i bezuvjetno primjenjiva na takve situacije.

2.

Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi se nacionalni propis kojim se omogućava odbijanje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, koji je podnio državljanin treće države koji je više od pet godina boravio na području države članice u okviru spajanja obitelji, zbog toga što nije dokazao da je položio ispit građanske integracije koji se odnosi na jezik i društvo te države članice, ako konkretni modaliteti obveze polaganja tog ispita ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarenje cilja olakšavanja integracije državljana trećih država.

3.

Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi se nacionalni propis kojim se predviđa da se autonomna dozvola boravka može izdati tek nakon datuma podnošenja zahtjeva koji se na nju odnosi.