1

Ovaj predmet tiče se Odluke Komisije C (2015) 9887 final od 11. siječnja 2016. o programu državnih potpora u vezi s izuzećem od oporezivanja viškova dobiti SA.37667 (2015/C) (ex 2015/NN) koji provodi Belgija („pobijana odluka”), čiji su predmet specifični zakoni u okviru belgijskog poreznog prava, odnosno sustav izuzeća od oporezivanja viškova dobiti određenih belgijskih društava koja pripadaju multinacionalnim grupama kompanija. Bitno obilježje tog sustava je opcija za predujam poreznog rješenja u odnosu na višak dobiti („sustav oporezivanja viška dobiti”), koji omogućuje društvu koje je član multinacionalne grupe da izvrši prilagodbe svoje porezne osnovice.

2

Prema Kraljevini Belgiji, sustav oporezivanja viška dobiti temelji se na načelu nepristrane transakcije, koje je generalno primjenjivo u međunarodnom oporezivanju i priznato od strane Modela konvencije o porezu koji je razvila Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). To načelo osigurava da vrijednost vezana uz prekogranične transakcije unutar multinacionalne grupe odražava njihovu stvarnu ekonomsku vrijednost, odnosno, drugim riječima, vrijednost pod uvjetima koji bi bili primjenjivi da te transakcije nisu izvršene između povezanih stranaka, tako da se svako od društava koje pripada istoj grupi može smatrati zasebnim poreznim subjektom.

3

Kraljevina Belgija tvrdi da, prema sustavu izuzeća u pitanju, nadležna belgijska porezna uprava ispituje situaciju svakog društva posebno i izdaje prethodno porezno mišljenje koje utvrđuje uvjete za primjenu tog sustava. Prvo, u tom su mišljenju cijene nepristrane transakcije primijenjene na transakcije zaključene između belgijskog društva i društava s kojima je povezano, određene na temelju studije transfernih cijena. Jednom kad su te transferne cijene primijenjene na transakcije, belgijski subjekt koji ima glavnu ulogu u multinacionalnoj grupi zadržat će u načelu preostalu dobit od tih transakcija. Drugo, na temelju druge studije transfernih cijena, ustanovljava se potencijalni „višak dobiti”. U tom smislu, u obzir je uzeta činjenica da dio preostale dobiti potječe od dodane vrijednosti stvorene aktivnostima koje provodi belgijski subjekt, a da drugi dio te preostale dobiti potječe od grupnih učinaka, kao što su grupne sinergije ili ekonomija razmjera. U okviru preostale dobiti, višak dobiti odgovara dobiti koju društvo ne bi moglo ostvariti da je djelovalo samo. Višak dobiti je dobit belgijskog subjekta koja prelazi vrijednost dobiti prema načelu nepristrane transakcije.

4

Kraljevina Belgija ističe da samo višak dobiti koji se na temelju studije transfernih cijena ne može pripisati belgijskim djelatnostima belgijskog poreznog subjekta i stoga ne pripada dobiti prema načelu nepristrane transakcije tog društva, može biti izuzet od porezne osnove prema sustavu izuzeća u pitanju. Prema Kraljevini Belgiji, preostala dobit odražava dobit koju je ostvario belgijski subjekt te tu dobit oporezuju belgijske vlasti u skladu s odredbama belgijskog poreznog prava, dok dobit koja proizlazi iz pripadanja multinacionalnoj grupi ne podliježe poreznoj nadležnosti Belgije.

5

U pobijanoj odluci Europska komisija zaključila je da je sustav oporezivanja viška dobiti dodijelio državne potpore svojim primateljima. Taj sustav odstupa od općeg pravila belgijskog poreznog prava prema kojem su društva koja imaju sjedište ili posluju preko stalne poslovne jedinice u Belgiji oporezovana na temelju njihove ukupne oporezive dobiti, izračunate kao polazišne točke na temelju njihove stvarno zabilježene dobiti. Dio te dobiti zabilježen od strane belgijskih subjekata unutar multinacionalne grupe izuzet je od belgijskog poreza na dobit poduzeća, što dovodi do nejednakog postupanja prema društvima koja su činjenično i pravno u sličnoj situaciji u svjetlu cilja koji se želi postići prije spomenutim pravilom, a to je oporezivanje dobiti svih društava koja podliježu oporezivanju u Belgiji.

6

Podredno, Komisija je u pobijanoj odluci istaknula da bez obzira na to može li se smatrati da referentni sustav uključuje opće pravilo prema kojem belgijske subjekte multinacionalne grupe ne bi trebalo oporezivati na iznos dobiti koja prelazi vrijednost dobiti prema načelu nepristrane transakcije, sustav oporezivanja viška dobiti doveo je do pogrešne primjene načela nepristrane transakcije i tako je došlo do odstupanja od tog načela. To odstupanje se sastoji od odobravanja belgijskim subjektima multinacionalne grupe izuzeće od oporezivanja dijela dobiti u skladu s načelom nepristrane transakcije, što dovodi do nejednakog postupanja prema društvima koja su činjenično i pravno u sličnoj situaciji u svjetlu prije spomenutog cilja koji se želi postići redovnim sustavom oporezivanja dobiti poduzeća u Belgiji.

7

Posljedično, pobijana odluka u članku 1. određuje da sustav oporezivanja viška dobiti predstavlja potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a koja je nespojiva s unutarnjim tržištem i koju je Kraljevina Belgija nezakonito donijela u suprotnosti s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a. Članak 2. stavak 1. do 4. odluke nalaže Kraljevini Belgiji povrat nespojive i nezakonite potpore koja je dodijeljena primateljima, dodajući da se na iznose koje je potrebno vratiti obračunava kamata na složenoj osnovi i da bilo koje iznose koje primatelji još nisu vratili mora vratiti korporacijska grupa kojoj primatelj pripada. Članak 3. odluke određuje da je povrat trenutačan i učinkovit te da je Kraljevina Belgija dužna osigurati da se pobijana odluka u potpunosti provede u roku od četiri mjeseca nakon obavijesti o njoj. Članak 4. Odluke od Kraljevine Belgije zahtijeva, prvo, da Komisiji podnese, u roku od dva mjeseca od obavijesti, među ostalim, popis primatelja potpore i ukupan iznos, glavnicu i kamatu, koji svaki primatelj treba vratiti i, drugo, da obavještava Komisiju o napretku nacionalnih mjera koje se poduzimaju u provedbi pobijane odluke do potpunog povrata pružene potpore.

8

U svom priopćenju za tisak od 11. siječnja 2016., vezanom uz pobijanu odluku, Komisija je procijenila da bi iznos potpore koji treba vratiti bio ukupno oko 700 milijuna eura i da će se, što se tiče primatelja, belgijske vlasti morati baviti s oko 35 multinacionalnih kompanija.

9

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. ožujka 2016. Kraljevina Belgija pokrenula je postupak za poništenje pobijane odluke.

10

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. travnja 2016. Kraljevina Belgija podnijela je ovaj zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, u kojem od predsjednika Općeg suda u bitnome zahtijeva da:

11

Komisija je u svojim očitovanjima na zahtjev za privremenu pravnu zaštitu podnesenim tajništvu Općeg suda 17. svibnja 2016. od predsjednika Općeg suda zahtijevala da:

12

Iz odredaba članaka 278. i 279. UFEU‑a, u vezi s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a jasno proizlazi da sudac privremene pravne zaštite može, ako okolnosti to zahtijevaju, narediti da primjena mjere koja se pobija pred Općim sudom bude suspendirana, ili odrediti druge nužne mjere za privremenu pravnu zaštitu. Međutim, članak 278. UFEU‑a uspostavlja načelo prema kojem pokretanje postupaka nema suspenzivni učinak jer za akte koje usvajaju institucije Europske unije vrijedi pretpostavka zakonitosti. Stoga sudac privremene pravne zaštite samo iznimno može narediti suspenziju primjene akta koji se pobija pred Općim sudom ili odlučiti o drugim nužnim mjerama za privremenu pravnu zaštitu (vidjeti rješenje od 11. studenoga 2013. u predmetu CSF/Komisija, T‑337/13 R, neobjavljeno, EU:T:2013:599, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

13

Nadalje, članak 156. stavak 3. Poslovnika Općeg suda određuje da se u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu odredi predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenični i pravni razlozi koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. U skladu s tim, sudac privremene pravne zaštite može narediti suspenziju primjene akta i druge nužne mjere za privremenu pravnu zaštitu, ako je ustanovljeno da je takvo rješenje na prvi pogled činjenično i pravno osnovano (fumus boni juris), da je hitno u cilju izbjegavanja ozbiljne i nepopravljive štete za interese stranke koja ih zahtijeva, te objavljeno i proizvoditi pravne učinke prije nego što je donesena odluka o glavnom zahtjevu. Ti uvjeti su kumulativni, i mjera privremene pravne zaštite mora biti odbijena ako jedan od njih nije ispunjen (vidjeti rješenje od 11. studenoga 2013. u predmetu CSF/Komisija, T‑337/13 R, neobjavljeno, EU:T:2013:599, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

14

U pogledu cjelokupnog ispitivanja sud koji odlučuje o zahtjevu ima široku diskreciju i slobodan je ocijeniti, u svjetlu posebnih okolnosti slučaja, način na koji treba ispitati te različite uvjete s obzirom na to da nijednim pravnim pravilom nije utvrđen sustav analize prema kojem treba ocijeniti potrebu određivanja mjera privremene pravne zaštite. Kada je to potrebno, sud koji odlučuje o takvom zahtjevu mora također ocijeniti suprotstavljene interese (vidjeti rješenje od 11. studenoga 2013. u predmetu CSF/Komisija, T‑337/13 R, neobjavljeno, EU:T:2013:599, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

15

Imajući u vidu materijale u spisu predmeta, sud koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu smatra da raspolaže svim potrebnim informacijama za odlučivanje o predmetnom zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu bez potrebe da prvo sasluša usmene argumente stranaka.

16

U okolnostima ovog predmeta prikladno je prvo ustanoviti je li ispunjen zahtjev hitnosti.

17

U tom pogledu Kraljevina Belgija ističe da je Komisijin novi pristup definiciji porezne nadležnosti države članice i njezina nova definicija „načela nepristrane transakcije” stvorila pravnu nesigurnost. Zbog te pravne nesigurnosti, potpuno novih razmjera, vrlo je vjerojatno da će neki poduzetnici odlučili napustiti Belgiju ili da više neće ulagati u Belgiji, što će dovesti do nepopravljive štete za belgijsku ekonomiju.

18

Kraljevina Belgija nadalje izražava zabrinutost da će joj primjena pobijane odluke prouzročiti nepopravljivu štetu jer će belgijske porezne vlasti morati prikupiti sve podatke od društava, pregledati i ponovno izračunati porez koji bi svako društvo trebalo platiti u odsutnosti sustava oporezivanja viška dobiti i zahtijevati vraćanje iznosa potpore, uz kamate. Te će vlasti dodatno morati kontaktirati svoje kolege u drugim državama članicama i u nekim trećim zemljama kako bi se utvrdilo je li dio viška dobiti iskazane u Belgiji bio ili će biti oporezivan drugdje. Takav rad podrazumijeva ogroman administrativni teret za upravno tijelo relativno male zemlje s manje ljudskih resursa na raspolaganju. Kraljevina Belgija tvrdi da će se u slučaju poništenja pobijane odluke suočiti s ozbiljnom i nepopravljivom štetom zbog golemog administrativnog rada koji će biti uložen, prvo, u određivanje iznosa koji treba vratiti na temelju pobijane odluke, a koji je nejasan, a zatim u povrat utvrđenih iznosa.

19

Kraljevina Belgija dodaje da će društva od kojih će se tražiti povrat potpore pokrenuti pravne postupke ako se provede povrat iznosa utvrđenih kao državna potpora koja je nezakonita i nespojiva s unutarnjim tržištem. Nacionalni sudovi, i moguće međunarodni arbitražni sudovi, također će biti suočeni s opsežnim, dugotrajnim i složenim postupcima koje će pokrenuti društva koja će zahtijevati naknadu štete.

20

U tom pogledu Kraljevina Belgija podsjeća da, u skladu sa sudskom praksom, mogu postojati temelji, u pojedinim slučajevima, za manje restriktivno tumačenje uvjeta hitnosti kada je utvrđeni fumus boni iuris posebno ozbiljan. Sudac privremene pravne zaštite prethodno je uzeo u obzir prekomjernu težinu u dokazivanju da je navodna šteta nepopravljiva te je priznao da primarno pravo, odnosno članci 278. i 279. UFEU‑a, prevladava nad bilo kojim sekundarnim zakonodavstvom. Stoga ne postoji razlog zbog kojeg sudac privremene pravne zaštite ne bi izravno primijenio te članke i naredio suspenziju primjene ako smatra da „okolnosti to zahtijevaju” ili naredio mjere privremene pravne zaštite koje su „nužne” zbog očigledne nezakonitosti pobijane mjere, kada toj mjeri, na primjer, nedostaje čak i privid zakonitosti.

21

Komisija suprotno tvrdi da uvjet hitnost nije zadovoljen.

22

U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, hitnost zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu treba ocijeniti s obzirom na nužnost privremenog odlučivanja o predmetu kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremene mjere nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna pružiti ozbiljne dokaze da ne može čekati dovršetak postupka u vezi s tužbom u glavnoj stvari a da pritom ne podnese osobno takvu štetu (vidjeti rješenja od 19. rujna 2012. u predmetu Grčka/Komisija, T‑52/12 R, EU:T:2012:447, t. 36.; od 17. siječnja 2013. u predmetu Slovenija/Komisija, T‑507/12 R, neobjavljeno, EU:T:2013:25, t. 14.; i od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 24.).

23

Što se tiče potrebnih dokaza za tu svrhu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, stranka koja zahtijeva mjeru privremene pravne zaštite mora sucu privremene pravne zaštite podnijeti određene i precizne informacije, uz detaljnu dokumentaciju koja prikazuje stanje na koje se poziva i omogućava ocjenu posljedica koje bi vjerojatno nastupile ako zatražena mjera ne bi bila određena. Ta stranka je, dakle, dužna pružiti, uz odgovarajuću dokumentaciju, informacije prikladne za stvaranje točne i sveobuhvatne slike o situaciji za koju se tvrdi da opravdava donošenje te mjere (u tom pogledu vidjeti rješenje od 17. siječnja 2013. u predmetu Slovenija/Komisija, T‑507/12 R, neobjavljeno, EU:T:2013:25, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

24

Budući da je zahtjev podnijela Kraljevina Belgija, treba istaknuti da su države članice odgovorne za one interese koji se na nacionalnoj razini smatraju općim interesima. Posljedično, države članice ih mogu braniti u postupcima za privremenu pravnu zaštitu i mogu zatražiti mjere privremene pravne zaštite navodeći, među ostalim, da bi pobijana mjera mogla ozbiljno ugroziti izvršavanje njihovih državnih dužnosti i javni poredak. Države članice, nadalje, mogu navesti štetu koja pogađa neki sektor njihova gospodarstva, osobito ako osporavana mjera može izazvati nepovoljne posljedice na razinu zaposlenosti i trošak života. Nasuprot tome, nije dovoljno da se pozivaju na štetu koju bi pretrpio ograničeni broj poduzetnika koji pojedinačno ne predstavljaju jedan cijeli sektor nacionalnog gospodarstva (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

25

U ovom predmetu, u pogledu tvrdnje Kraljevine Belgije da je vjerojatno da će u slučaju provedbe pobijane odluke neki poduzetnici koji su imali koristi od sustava oporezivanja viška dobiti odlučiti napustiti Belgiju ili da više neće ulagati u Belgiji jasno je da Kraljevina Belgija ne tvrdi i, na prvi pogled, ne pokazuje da ti poduzetnici, čiji broj nije ni određen u Kraljevini Belgiji, predstavljaju određeni sektor belgijskog gospodarstva i da bi zadiranje u njih moglo izazvati nepovoljne posljedice za razinu zaposlenosti i trošak života u jednoj gospodarskoj grani ili specifičnoj belgijskoj regiji (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 31.).

26

U skladu s tim, Kraljevina Belgija propustila je uspostaviti točnu i sveobuhvatnu sliku ekonomske situacije za koju se tvrdi da zahtijeva hitnost kako to traži sudska praksa. Zbog toga sudac privremene pravne zaštite ne može podržati hitnost za koju se tvrdi da postoji, u smislu da ne može biti uvjeren samo nepotkrijepljenom tvrdnjom Kraljevine Belgije u vezi bojazni u pogledu ponašanja određenih poduzetnika. Imajući u vidu da je privremena pravna zaštita strogo iznimna (vidjeti točku 12. gore), takva mjera može biti odobrena samo ako je ta tvrdnja popraćena informacijama koje pružaju točnu i sveobuhvatnu sliku situacije u pitanju i ako se temelji na dokazima (u tom pogledu vidjeti rješenje od 17. siječnja 2013. u predmetu Slovenija/Komisija, T‑507/12 R, neobjavljeno, EU:T:2013:25, t. 18. i 19. i navedenu sudsku praksu).

27

Isto vrijedi i za tvrdnju Kraljevine Belgije da bi njezina porezna tijela „relativno male zemlje s manje ljudskih resursa na raspolaganju” bila izložena prekomjernom administrativnom teretu ako bi trebala utvrditi iznos potpore koju treba vratiti i, u slučaju naknadnog poništenja pobijane mjere, vraćene iznose koje treba nadoknaditi. Kraljevina Belgija svoje tvrdnje ograničila je na navođenje navodnih administrativnih poteškoća koje su u potpunosti apstraktne i propustila je detaljno navesti kako su dostupni ljudski resursi u njezinim poreznim tijelima strukturirani, propustila je odrediti navodni prekomjerni teret kojem bi ta tijela bila izložena te je propustila osporiti, na temelju određenih argumenata vezanih uz oporezivanje, uvodne izjave 205. do 211. pobijane odluke, koje se upravo odnose na način povrata iznosa određenih kao državna potpora koja je nezakonita i nespojiva s unutarnjim tržištem.

28

Kraljevina Belgija nije ni osporila stajalište Komisije, navedeno u uvodnoj izjavi 202. pobijane odluke, da se iznosi koje treba vratiti mogu odrediti bez poteškoća: jer iznimka u pogledu viška dobiti odgovara postotku dobiti prije oporezivanja primjenjivom na stvarno zabilježenu dobit subjekta belgijske grupe, sve što je potrebno za uklanjanje selektivne prednosti koju je pružila mjera jest plaćanje razlike između poreza na stvarno zabilježenu dobit i poreza koji je plaćen kao rezultat pobijanog sustava, uz dodatak kamate na taj iznos od trenutka kad je potpora odobrena.

29

Nadalje, budući da je Kraljevina Belgija propustila odrediti broj poduzetnika na koje povrat utječe, sudac privremene pravne zaštite može uzeti u obzir samo broj koji proizlazi iz priloga pobijanoj odluci, odnosno otprilike 50 poduzetnika, ili broj koji je Komisija javno objavila u svom priopćenju za tisak od 11. siječnja 2016., oko 35 poduzetnika. Čini se malo vjerojatnim da bi procesuiranje tolikog broja slučajeva povrata od strane nadležnih tijela utjecalo na uredno funkcioniranje belgijskih poreznih tijela (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 48. i 49.), čak i ako bi ta tijela stvarno trebala poduzeti sve korake revizije, ponovnog izračuna i kontaktiranja drugih tijela, na što se žali Kraljevina Belgija (vidjeti točku 18. gore).

30

Također, ako kod Kraljevine Belgije postoji bojazan da će društva od kojih bi bio zatražen povrat potpore pokrenuti pravne postupke pred sudovima, što bi rezultiralo opsežnim, dugotrajnim i složenim sporovima, dovoljno je istaknuti da je Kraljevima Belgija propustila pokazati da bi belgijski sudovi također bili preplavljeni tužbama koje osporavaju bilo kakve naloge za povrat koje su izdala porezna tijela, do te mjere da bi funkcioniranje belgijskog pravnog sustava moglo biti ozbiljno ugroženo. Pogotovo treba istaknuti da, s obzirom na to da, Kraljevina Belgija nije odredila broj poduzetnika na koje bi povrat utjecao, sudac privremene pravne zaštite mora poći od pretpostavke da bi belgijski sudovi bili suočeni s oko 50 tužbi (vidjeti točku 29. gore). Čini se malo vjerojatnim da bi procesuiranje tolikog broja tužbi utjecalo na uredno funkcioniranje belgijskog pravnog sustava (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 48. i 49.).

31

U mjeri u kojoj se Kraljevina Belgija poziva na rješenje od 19. rujna 2012. u predmetu Grčka/Komisija (T‑52/12 R, EU:T:2012:447), da bi poduprla svoje argumente u pogledu rizika da bi funkcioniranje njezinih poreznih tijela i njezinog pravnog sustava moglo biti ugroženo, treba imati na umu da je priznanje hitnosti u predmetu koje je dovelo do donošenja tog rješenja bilo zasnovano na grupi potpuno specifičnih faktora koji su bili prisutni u Grčkoj u 2012. godini („grčki predmet”).

32

U grčkom predmetu, vezano uz rizik da bi izvršavanje grčkih državnih dužnosti bilo ugroženo, predsjednik Općeg suda uzeo je u obzir, među ostalim, činjenicu da je korisnika programa potpora, odnosno grčkih poljoprivrednika od kojih su grčke vlasti trebale izvršiti povrat potpora, bilo nekoliko stotina tisuća, što je zajedno s njihovim obiteljima predstavljalo značajan udio ukupne grčke populacije. Predsjednik Općeg suda istaknuo je da bi takav masovni povrat imao štetne posljedice za porezno tijelo koje je bilo pozvano posvetiti se apsolutnom prioritetu, odnosno borbi protiv izbjegavanja plaćanja poreza i gonjenju „velikih izbjegavatelja plaćanja poreza” u cilju prikupljanja 20 milijardi eura, iznosa koji je gotovo 50 puta veći od potpore koja je trebala biti vraćena u poljoprivrednom sektoru, pogotovo kad je na prvi pogled bilo vrlo vjerojatno da bi velik udio od stotina tisuća poljoprivrednika odbio platiti tražene iznose, što bi zahtijevalo masovnu intervenciju osoblja porezne uprave čiji se broj međutim nije povećao s obzirom na prisilnu naplatu (vidjeti u tom pogledu rješenje od 19. rujna 2012. u predmetu Grčka/Komisija, T‑52/12 R, EU:T:2012:447, t. 44. do 47.).

33

Dodatno, u grčkom predmetu postojao je rizik od remećenja javnog reda. U tom pogledu, predsjednik Općeg suda uzeo je u obzir činjenicu da je socijalna situacija u grčkoj bila obilježena smanjenim povjerenjem u javne vlasti, općenitim nezadovoljstvom i osjećajem nepravde te naveo da je bilo sve više i više nasilnih prosvjeda protiv drakonskih mjera štednje koje su donijele grčke vlasti, s rezultatom da je predmetni povrat plaćanja u cijelom poljoprivrednom sektoru mogao potaknuti prosvjede koji su se mogli pretvoriti u nasilje i opasne nemire, što bi uzrokovalo ozbiljnu i nepopravljivu štetu, na koju se Grčka mogla s pravom pozvati (vidjeti u tom pogledu rješenje od 19. rujna 2012. u predmetu Grčka/Komisija, T‑52/12 R, EU:T:2012:447, t. 48. i 49.)

34

Očito je da Kraljevina Belgija, s ciljem utvrđivanja hitnosti u ovom predmetu, ne može niti na jedan način tvrditi da postoje okolnosti usporedive s onima u grčkom predmetu.

35

Konačno, u mjeri u kojoj Kraljevina Belgija smatra da bi uvjet u pogledu hitnosti trebalo blaže tumačiti kada se fumus boni iuris čini posebno ozbiljnim, treba istaknuti da se u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, ne ističe da postoji takav slučaj, već se poziva na sudsku praksu prema kojoj je uvjet vezan za fumus boni iuris zadovoljen kada se najmanje jedan tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj u potporu glavnom zahtjevu čini, na prvi pogled, relevantnim, ili se, u svakom slučaju ne čini neosnovanim, u smislu da otkriva postojanje teškog pravnog pitanja čije rješenje nije odmah očito i stoga zahtijeva detaljno ispitivanje koje mora biti predmet meritornog postupka. Nadalje, ponovno u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, nakon sažetka pet tužbenih razloga istaknutih u potporu glavnoj tužbi, Kraljevina Belgija tvrdi da odgovor na pravna pitanja koja postavljaju ti tužbeni razlozi nisu odmah očiti i pozivaju na detaljno ispitivanje koje mora biti predmet meritornog postupka, zahtijevajući od predsjednika Općeg suda da „ne smatra tužbu očito neosnovanom s obzirom na to da su predmetna pitanja dovoljno relevantna i ozbiljna za uspostavljanje fumus boni iuris”.

36

Iz toga slijedi da se iz samog argumenta Kraljevine Belgije čini da pretpostavke za zahtijevano manje strogo tumačenje, odnosno postojanje posebno ozbiljnog fumus boni iuris, u ovom trenutku nedostaju.

37

U svakom slučaju, treba podsjetiti da je manje strogo tumačenje uvjeta ocjene postojanja hitnosti bilo dopušteno samo u tri vrste postupaka u kojim je bilo prekomjerno teško, ako ne i nemoguće, zbog sustavnih razloga zadovoljiti te uvjete kako su određeni Poslovnikom i tradicionalno tumačeni u sudskoj praksi.

38

U tom kontekstu prvo treba istaknuti postupke u vezi mjera ograničavanja. Potrebno je napomenuti u tom pogledu da bilo koji zahtjev za suspenziju primjene mjere ograničavanja načelno treba odbiti jer bi takva suspenzija mogla spriječiti da te mjere budu stvarno učinkovite u slučaju da glavna tužba kojom se zahtijeva poništenje tih mjera bude odbijena. Takva suspenzija primjene bi, na primjer, omogućila subjektu na koji se odnose te mjere da odmah povuče sva svoja sredstva pohranjena u bankama koje su dužne osigurati njihovo zamrzavanje i da isprazni svoje bankovne račune prije nego što meritorna presuda bude objavljena. Dakle, bilo bi moguće izbjeći svrhu mjera ograničavanja koje su protiv njega poduzete iako mjere za privremenu pravnu zaštitu zatražene od suca privremene pravne zaštite ne smiju unaprijed poništiti učinke odluke koja se naknadno donosi u pogledu glavnog zahtjeva (vidjeti rješenja od 14. lipnja 2012. u predmetu Qualitest FZE/Vijeće, C‑644/11 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:354, t. 73. do 77. i navedenu sudsku praksu i od 11. ožujka 2013. u predmetu Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, T‑110/12 R, EU:T:2013:118, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

39

Nadalje, ustaljena je sudska praksa da se interes osobe ili subjekta u pogledu privremenog odmrzavanja njegovih sredstava odnosi na prednost koju nisu mogli osigurati čak ni presudom o poništenju. Naime, takva presuda može stvarati praktične učinke koje želi ta osoba ili subjekt, odnosno odmrzavanje njegovih financijskih sredstava, tek od dana nakon datuma objave te presude, dok na taj datum prvostupanjski sud postupka privremene pravne zaštite više ne bi imao nadležnost ratione temporis te bi se zamrzavanje financijskih sredstava u svakom slučaju moglo održati na snazi novom mjerom ograničavanja kojom se u roku predviđenom u članku 60. stavku 2. Statuta Suda Europske unije zamjenjuje poništena mjera. Slijedom navedenog, sud postupka privremene pravne zaštite ne može zaštititi tužiteljev interes u smislu osiguranja privremenog odmrzavanja njegovih financijskih sredstava postupkom privremene pravne zaštite. (vidjeti u tom pogledu rješenje od 16. srpnja 2015. u predmetu National Iranian Tanker Company/Vijeće, T‑207/15 R, EU:T:2015:535, t. 55. do 58. i citiranu sudsku praksu.

40

U toj je situaciji, koja je specifična za postupke vezane uz mjere ograničavanja, sudac privremene pravne zaštite predvidio, u vrlo ograničenim okolnostima, mogućnost smatranja da hitnost može biti utemeljena na prevladavajućoj nužnosti pružanja pravnog lijeka u što kraćem roku za nezakonitost koja je bila očita i vrlo ozbiljna, ili izravne primjene članka 278. UFEU‑a, odredbe primarnog prava koja stoga ima prednost pred Poslovnikom (vidjeti u tom pogledu rješenje od 24. veljače 2014. u predmetu HTTS and Bateni/Vijeće, T‑45/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:85, t. 50. i 51.).

41

Drugo, treba spomenuti postupke vezane uz javnu nabavu. Budući da je sudac privremene pravne zaštite utvrdio da će sustavni učinak ovdje primijenjene sudske prakse praktično onemogućiti neuspješnog ponuditelja da dokaže da će mu odbijanje njegove ponude vjerojatno uzrokovati nepopravljivu štetu, sud je smatrao da takav rezultat nije u skladu s uvjetima koji slijede iz djelotvorne privremene pravne zaštite koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Iz tog razloga, sada se smatra da kada neuspješan ponuditelj može dokazati postojanje posebno ozbiljnog fumus boni iuris, od njega se ne može zahtijevati da dokaže da bi vjerojatno pretrpio nepopravljivu štetu, ako podnese svoj zahtjev u propisanim rokovima (vidjeti u tom pogledu rješenje od 23. travnja 2015. u predmetu Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), EU:C:2015:275, t. 30. i 57.).

42

Treće i posljednje, potrebno je spomenuti postupke vezane uz pristup dokumentima institucija. U pogledu zaštite dokumenata koji su navodno povjerljivi, sudac privremene pravne zaštite smatrao je da iako se nije mogla utvrditi nepopravljivost štete na koju se poziva, činjenica da je njegova nadležnost sporedna i stoga ograničena, i da je postupak za privremenu pravnu zaštitu pomoćan i privremen u odnosu na meritorni postupak, onemogućila mu je odobravanje otkrivanja određenih pojedinačnih stavki informacija koje su sadržane u tim dokumentima kada nije moguće isključiti da bi sud koji odlučuje o biti predmeta htio sam ispitati trebaju li dokumenti u pitanju, zbog same njihove prirode, biti zaštićeni pretpostavkom povjerljivosti, koja pretpostavka bi te dokumente izuzela od obveze djelomičnog otkrivanja. Opće je pravilo da sudac privremene pravne zaštite, s obzirom na njegove samo pomoćne ovlasti, ne može stoga odobriti privremeni pristup bez oduzimanja praktičnog učinka takvoj presudi suda koji odlučuje o meritumu. Međutim, budući da su ta razmatranja vezana uz prirodu postupka privremene pravne zaštite određujuća za konačan ishod postupka kao takvog, ona ne mogu biti primijenjena samo na pitanja postojanja fumus boni iuris i procjenjivanje interesa nego također moraju omogućiti sucu privremene pravne zaštite da izravno primijeni, kad je to moguće, članke 278. i 279. UFEU‑a, koji su odredbe primarnog prava koje ga ovlašćuju da odredi suspenziju primjene mjere ako smatra da „okolnosti to zahtijevaju” i odrediti mjere za privremenu pravnu zaštitu koje su „nužne” (vidjeti u tom pogledu rješenja od 25. srpnja 2014. u predmetu Deza/ECHA, T‑189/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:686, t. 99. to 101., 104. i 105., i od 1. rujna 2015. u predmetu Pari Pharma/EMA, T‑235/15 R, EU:T:2015:587, t. 104. do 106., 109. i 110.).

43

Budući da se ovaj predmet ne može podvesti niti pod jednu od tri vrste postupaka spomenutih u točkama 38. do 42. gore, potrebno je primijeniti uvjete vezane uz fumus boni iuris i hitnost kako su bili tradicionalno tumačeni u sudskoj praksi (vidjeti točku 13. gore) te je, posljedično, Kraljevina Belgija trebala dokazati postojanje prijetnje da će nastati teška i nepopravljiva šteta jer fumus boni iuris, bez obzira na njegovu snagu, ne može zamijeniti nepostojanje hitnosti (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. veljače 2015. u predmetu Španjolska/Komisija, T‑826/14 R, EU:T:2015:126, t. 23.).

44

Slijedom navedenog, uvjet povezan s hitnošću nije ispunjen. U svjetlu gore navedenog, sudac privremene pravne zaštite može samo odlučiti da Kraljevina Belgija nije dokazala da će joj vjerojatno nastati teška i nepopravljiva šteta ako se zahtijevana suspenzija primjene mjere ne odobri. Posljedično, zahtjev vezan uz hitnost nije zadovoljen.

45

Taj ishod je u skladu s procjenom različitih sukobljenih interesa, pri čemu sudac privremene pravne zaštite mora odrediti, među ostalim, prevladava li interes Kraljevine Belgije za zahtijevanom privremenom pravnom zaštitom nad interesom neposredne primjene pobijane mjere (vidjeti u tom pogledu rješenje od 26. lipnja 2003. u predmetu Belgium and Forum 187/Komisija, C‑182/03 R i C‑217/03 R, EU:C:2003:385, t. 142.).

46

U tom smislu potrebno je podsjetiti da prvi podstavak članka 108. stavka 2. UFEU‑a određuje da, ako Komisija ustanovi da državna potpora nije spojiva s unutarnjim tržištem, ona donosi odluku prema kojoj dotična država mora ukinuti ili izmijeniti takvu potporu u roku koji odredi Komisija. Iz toga slijedi da je opći interes na temelju kojeg Komisija izvršava zadaće iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, da bi osigurala da funkcioniranje unutarnjeg tržišta nije iskrivljeno državnim potporama štetnim za tržišno natjecanje, posebno bitan. Obveza države članice da ukine potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem namijenjena je ponovnom uspostavljanju prijašnje situacije (vidjeti rješenje od 20. kolovoza 2014. u predmetu Gmina Kosakowo/Komisija, T‑217/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:734, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

47

Zato je bilo odlučeno da u vezi zahtjeva za suspenziju primjene obveze koju je odredila Komisija za vraćanje potpore koja je nezakonito plaćena i utvrđena nespojivom s unutarnjim tržištem, interes Europske unije mora uobičajeno prevladati nad onim primatelja potpore, odnosno interesom za neizvršenjem obveze vraćanja te potpore prije objave presude u meritornom postupku. Primateljima takve pomoći može biti odobrena privremena pravna zaštita samo u iznimnim okolnostima i u slučaju da je ispunjen, osobito, uvjet vezan uz hitnost (vidjeti rješenje od 20. kolovoza 2014. u predmetu Gmina Kosakowo/Komisija, T‑217/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:734, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

48

Kako je istaknuto gore, Kraljevina Belgija ne ispunjava uvjet hitnosti u ovom predmetu, što znači da njezini interesi moraju ustupiti mjesto interesima Europske unije.

49

U pogledu mogućih iznimnih okolnosti, potrebno je napomenuti da Kraljevina Belgija u osnovi ne čini više od skretanja pozornosti na postojanje fumus boni iuris i činjenicu da je Komisija dugo propustila ispitati sustav oporezivanja viška dobiti, međutim, primjena mjera privremene pravne zaštite ne podrazumijeva bilo koje iznimne okolnosti koje mogu ometati povrat navodne državne potpore.

50

Iz svega gore navedenog slijedi da zahtjev za privremenu pravnu zaštitu valja odbiti te nije potrebno ispitati uvjet fumus boni iuris (rješenje od 25. listopada 2012. u predmetu Hassan/Vijeće, C‑168/12 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:674, t. 31.).

Slijedom navedenoga,

PREDSJEDNIK OPĆEG SUDA

riješio je: