1

Tužitelj, TestBioTech eV, je neprofitna udruga registrirana u Njemačkoj čiji je cilj promicanje neovisnog istraživanja i javne rasprave o posljedicama biotehnologije.

2

Pioneer Overseas Corp. je 14. lipnja 2007. u skladu s člancima 5. i 17. Uredbe (EZ) br. 1829/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. rujna 2003. o genetski modificiranoj hrani i hrani za životinje (SL 2003., L 268, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 167.) nadležnom nizozemskom tijelu podnio zahtjev za odobrenje za stavljanje na tržište hrane, sastojaka hrane i hrane za životinje koji sadržavaju genetski modificiranu soju 305423 (u daljnjem tekstu: soja 305423), koji se sastoje ili su proizvedeni od nje. Zahtjev za odobrenje se također odnosio na stavljanje na tržište soje 305423 prisutne u proizvodima koji nisu hrana ni hrana za životinje, koji sadržavaju genetski modificiranu soju, koji se sastoje ili su proizvedeni od nje, a imaju istu namjenu kao i svaka druga soja, osim uzgoja.

3

Povjerenstvo Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) za genetski modificirane organizme (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo za GMO) je 18. prosinca 2013. objavilo znanstveno mišljenje o soji 305423, koje predstavlja izvješće na temelju članka 6. stavka 6. Uredbe br. 1829/2003 i članka 18. stavka 6. iste uredbe, i koje će prema vlastitom tekstu „biti dio općeg mišljenja EFSA‑e u smislu članka 6. stavka 5. i članka 18. stavka 5. [iste uredbe]”. Povjerenstvo za GMO je u biti zaključilo da je soja 305423 jednako sigurna s obzirom na moguće učinke na zdravlje ljudi i životinja odnosno na okoliš kao njezin genetski nemodificirani ekvivalent u pogledu njezinih predviđenih uporaba.

4

Europska komisija je 24. travnja 2015. donijela Provedbenu odluku (EU) 2015/698 o odobravanju stavljanja na tržište proizvoda koji sadržavaju genetski modificiranu soju 305423 (DP-3Ø5423‑1), koji se sastoje ili su proizvedeni od nje na temelju Uredbe br. 1829/2003 (SL 2015., L 112, str. 71.). U uvodnim izjavama 4. do 7. te odluke Komisija je objasnila, pozivajući se na znanstveno mišljenje navedeno u gornjoj točki 3., da je EFSA dala „pozitivno mišljenje” u skladu s člancima 6. i 18. Uredbe br. 1829/2003, da je EFSA zaključila da je soja 305423 jednako sigurna u pogledu njezinih predviđenih uporaba kao njezin genetski nemodificirani ekvivalent u pogledu mogućih učinaka na zdravlje ljudi i životinja ili na okoliš i da je EFSA preporučila provedbu plana praćenja nakon stavljanja na tržište, s naglaskom na prikupljanje podataka o prehrani europskog stanovništva.

5

U skladu s člankom 1. Odluke 2015/698 Komisija je soji 305423 dodijelila jedinstveni identifikacijski kod. Člankom 2. navedene odluke Komisija je, za potrebe članka 4. stavka 2. i članka 16. stavka 2. Uredbe br. 1829/2003, odobrila hranu i sastojke hrane koji sadržavaju soju 305423, koji se sastoje ili su proizvedeni od nje, hranu i hranu za životinje koja sadržava soju 305423, koja se sastoji ili je proizvedena od nje i soju 305423 u proizvodima koji se sastoje od nje ili je sadržavaju za druge svrhe, osim za uzgoj. Osim toga, članci 3. do 5. Odluke 2015/698 odnose se na označivanje i praćenje navedenih proizvoda.

6

Monsanto Europe je 14. rujna 2009. u skladu s člancima 5. i 17. Uredbe br. 1829/2003 nadležnom tijelu Ujedinjene Kraljevine podnio zahtjev za odobrenje za stavljanje na tržište hrane, sastojaka hrane i hrane za životinje koji sadržavaju genetski modificiranu soju MON 87769 (u daljnjem tekstu: soja MON 87769), sastoje se ili su proizvedeni od nje. Zahtjev za odobrenje se također odnosio na stavljanje na tržište soje MON 87769 prisutne u proizvodima koji nisu hrana ni hrana za životinje, koji sadržavaju genetski modificiranu soju ili se sastoje od nje, a imaju istu namjenu kao i svaka druga soja, osim uzgoja.

7

Povjerenstvo za GMO je 16. svibnja 2014. donijelo znanstveno mišljenje o soji MON 87769, koje predstavlja izvješće na temelju članka 6. stavka 6. Uredbe br. 1829/2003 i članka 18. stavka 6. iste uredbe, i koje će prema vlastitom tekstu „biti dio općeg mišljenja EFSA‑e u smislu članka 6. stavka 5. i članka 18. stavka 5. [iste uredbe]”. Povjerenstvo za GMO je u biti zaključilo da je soja MON 87769 jednako sigurna kao njezin konvencionalni ekvivalent i da nije vjerojatno da bi mogla imati negativne učinke na zdravlje ljudi i životinja odnosno na okoliš u pogledu njezina područja primjene.

8

Komisija je 24. travnja 2015. donijela Provedbenu odluku (EU) 2015/686 o odobravanju stavljanja na tržište proizvoda koji sadržavaju, sastoje se ili su proizvedeni od genetski modificirane soje MON 87769 (MON-87769‑7) na temelju Uredbe br. 1829/2003 (SL 2015., L 112, str. 16.). U uvodnim izjavama 4. do 8. te odluke Komisija je objasnila, pozivajući se na znanstveno mišljenje navedeno u gornjoj točki 7., da je EFSA dala „pozitivno mišljenje” u skladu s člancima 6. i 18. Uredbe br. 1829/2003, da je EFSA zaključila da je soja MON 87769 jednako sigurna u pogledu njezinih predviđenih uporaba kao njezin genetski nemodificirani ekvivalent, da nije vjerojatno da bi mogla imati negativne učinke na zdravlje ljudi i životinja ili na okoliš i da je EFSA preporučila provedbu plana praćenja nakon stavljanja na tržište, s naglaskom na prikupljanje podataka o prehrani europskog stanovništva.

9

U skladu s člankom 1. Odluke 2015/686 Komisija je soji MON 87769 dodijelila jedinstveni identifikacijski kod. Člankom 2. navedene odluke Komisija je, za potrebe članka 4. stavka 2. i članka 16. stavka 2. Uredbe br. 1829/2003, odobrila hranu i sastojke hrane koji sadržavaju soju MON 87769, sastoje se ili su proizvedeni od nje, hranu i hranu za životinje koja sadržava soju MON 87769, sastoje se ili su proizvedeni od nje i soju MON 87769 u proizvodima koji se sastoje od nje ili je sadržavaju za druge svrhe osim za uzgoj. Osim toga, članci 3. do 5. Odluke 2015/686 odnose se na označivanje i praćenje navedenih proizvoda.

10

Monsanto Europe je 18. veljače 2010., u skladu s člancima 5. i 17. Uredbe br. 1829/2003, nizozemskom nadležnom tijelu podnio zahtjev za odobrenje za stavljanje na tržište hrane, sastojaka hrane i hrane za životinje koji sadržavaju genetski modificiranu soju MON 87705 (u daljnjem tekstu: soja MON 87705), sastoje se ili su proizvedeni od nje. Zahtjev za odobrenje se također odnosio na stavljanje na tržište soje MON 87705 prisutne u proizvodima koji nisu hrana ni hrana za životinje, koji sadržavaju genetski modificiranu soju ili se sastoje od nje, a imaju istu namjenu kao i svaka druga soja, osim uzgoja.

11

Povjerenstvo za GMO je 30. listopada 2012. donijelo znanstveno mišljenje o soji MON 87705, koje predstavlja izvješće na temelju članka 6. stavka 6. Uredbe br. 1829/2003 i članka 18. stavka 6. iste uredbe, i koje će prema vlastitom tekstu „biti dio općeg mišljenja EFSA‑e u smislu članka 6. stavka 5. i članka 18. stavka 5. [iste uredbe]”. To je mišljenje dopunjeno izjavom Povjerenstva za GMO od 17. prosinca 2013. Povjerenstvo za GMO je u biti zaključilo da je soja MON 87705 jednako sigurna s obzirom na moguće učinke na zdravlje ljudi i životinja odnosno na okoliš kao njezin genetski nemodificirani ekvivalent, u pogledu njezinih predviđenih uporaba.

12

Komisija je 24. travnja 2015. donijela Provedbenu odluku (EU) 2015/696 o odobravanju stavljanja na tržište proizvoda koji sadržavaju genetski modificiranu soju MON 87705 (MON-877Ø5-6), sastoje se ili su proizvedeni od nje na temelju Uredbe br. 1829/2003 (SL 2015., L 112, str. 60.). U uvodnim izjavama 4. do 10. te odluke Komisija je objasnila, pozivajući se na znanstveno mišljenje navedeno u gornjoj točki 11., kako je dopunjeno, da je EFSA dala „pozitivno mišljenje” u skladu s člancima 6. i 18. Uredbe br. 1829/2003, da je EFSA zaključila da je soja MON 87705 jednako sigurna kao njezin genetski nemodificirani ekvivalent, u pogledu njezinih predviđenih uporaba koje obuhvaćaju iste uporabe kao i za bilo koju drugu genetski nemodificiranu soju namijenjenu ljudskoj ili životinjskoj prehrani, osim komercijalne uporabe ulja za prženje, i da je EFSA preporučila provedbu plana praćenja nakon stavljanja na tržište, s naglaskom na prikupljanje podataka o prehrani europskog stanovništva.

13

U skladu s člankom 1. Odluke 2015/696 Komisija je soji MON 87705 dodijelila jedinstveni identifikacijski kod. Člankom 2. navedene odluke Komisija je, za potrebe članka 4. stavka 2. i članka 16. stavka 2. Uredbe br. 1829/2003, odobrila hranu i sastojke hrane koji sadržavaju soju MON 87705, sastoje se ili su proizvedeni od nje, hranu i hranu za životinje koja sadržava soju MON 87705, sastoji se ili je proizvedena od nje i soju MON 87705 u proizvodima koji se sastoje od nje ili je sadržavaju za druge svrhe, osim za uzgoj. Osim toga, članci 3. do 5. Odluke 2015/696 odnose se na označivanje i praćenje navedenih proizvoda.

14

Dopisom od 29. svibnja 2015. tužitelj i još jedna udruga zatražili su od Komisije da provede interno preispitivanje odluka 2015/686, 2015/696 i 2015/698 (u daljnjem tekstu zajedno: odluke o odobrenju), na temelju članka 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.). U okviru svojih zahtjeva za interno preispitivanje tužitelj i druga udruga u biti su istaknuli, kao prvo, da EFSA još nije utvrdila smjernice o učincima na zdravlje genetski modificiranih biljaka čiji je hranjivi sadržaj bio znatno izmijenjen, kao drugo, da su zbog nepostojanja smjernica neodgovarajuće i nedosljedno procijenjeni prehrambeni rizici koji ne udovoljavaju zakonskim uvjetima, kao treće, da je zbog nepostojanja smjernica došlo do povrede odredaba o označivanju, kao četvrto, da je nepostojanje smjernica dovelo do neodgovarajućih i nedosljednih prijedloga o praćenju nakon stavljanja na tržište, kao peto, da za soju MON 87705 i 305423 nisu bili uzeti u obzir ostaci herbicida pri procjeni utjecaja na zdravlje koje ima potrošnja genetski modificirane hrane i hrane za životinje i, kao šesto, da su u pogledu soje MON 87705 nedovoljno procijenjeni štetni učinci djelovanja na ribonukleinsku kiselinu.

15

Dopisom od 4. kolovoza 2015. Komisija je obavijestila tužitelja da nije u mogućnosti završiti preispitivanje u roku od 12 tjedana i da će stoga dobiti odgovor u roku od 18 tjedana, u skladu s člankom 10. stavkom 3. Uredbe br. 1367/2006.

16

Elektroničkom poštom od 1. listopada 2015. službenik Komisijine Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane obavijestio je tužitelja da se odluka o njegovu zahtjevu za preispitivanje „priprema”, ali da još treba proći administrativni postupak za potpisivanje.

17

Dopisom od 16. studenoga 2015. označenim brojem Ares (2015) 5145741 (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Komisijin povjerenik za zdravlje i sigurnost hrane odbio je zahtjev za preispitivanje tvrdeći da prvih pet prigovora i dio šestog prigovora, izneseni u točki 14. ove presude, ne ulaze u područje primjene članka 10. Uredbe br. 1367/2006 i da preostali dio šestog prigovora, koji se odnosi na procjene rizika za okoliš „ne opravdava potrebu za izmjenom Odluke 2015/696”. U tom pogledu Komisijin povjerenik za zdravlje i sigurnost hrane procijenio je, u biti, da se pitanja povezana sa zdravstvenom procjenom hrane ili hrane za životinje ne mogu razmatrati u okviru članka 10. Uredbe br. 1367/2006 zbog toga što se ti aspekti nisu odnosili na procjenu rizika za okoliš. U pogledu dijela šestog prigovora, koji se odnosi na zaštitu okoliša, Komisijin povjerenik za zdravlje i sigurnost hrane je smatrao da je argument neutemeljen te da ne opravdava preispitivanje odluka o odobrenju. Točnije, kao prvo, Komisijin povjerenik za zdravlje i sigurnost hrane je smatrao da su prigovori koji se odnose na smjernice EFSA‑e za zdravstvenu i prehrambenu procjenu genetski modificiranih usjeva, izmijenjenog hranjivog sadržaja, jasno povezani s učinkom na zdravlje zbog konzumacije hrane i životinjske hrane. Kao drugo, smatrao je da valja provesti općenitu ocjenu prehrambene vrijednosti u okviru ispitivanja zdravstvenog utjecaja potrošnje hrane i životinjske hrane, a ne samo u svrhu procjene rizika za okoliš povezanih s potencijalnim ispuštanjem u okoliš. Kao treće, tvrdio je da označivanje u pogledu sastava genetski modificirane hrane nije povezano s procjenom rizika za okoliš. Kao četvrto, istaknuo je da praćenje nakon stavljanja na tržište nije povezano s procjenom rizika za okoliš. Kao peto, on je smatrao da se neuzimanje u obzir učinaka na zdravlje ostataka herbicida unesenih prilikom konzumacije genetski modificirane hrane i hrane za životinje odnosi na utjecaj na zdravlje, a ne na okoliš. Kao šesto, smatrao je da studija o štetnim učincima konzumacije biljaka na zdravlje ljudi ili životinja koja dokazuje djelovanje na ribonukleinske kiseline, na koju se tužitelj pozvao, nije povezana s procjenom rizika za okoliš.

18

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. siječnja 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak i zatražio da se ovaj predmet spoji s predmetom TestBioTech i dr./Komisija, upisan pod brojem T‑177/13.

19

Predsjednik petog vijeća Općeg suda odlučio je 14. travnja 2016. da neće prihvatiti zahtjev za spajanje ovog predmeta s predmetom T‑177/13, TestBioTech i dr./Komisija.

20

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2016. Monsanto Europe i Monsanto Company (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Monsanto) podnijeli su zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevima Komisije.

21

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 9. lipnja 2016. Pioneer Overseas i Pioneer Hi‑Bred International, Inc. (u daljnjem tekstu zajedno: Pioneer) podnijeli su zahtjev za intervenciju u potporu zahtjevima Komisije.

22

Rješenjima od 20. srpnja 2016. predsjednik petog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjeve za intervenciju društava Monsanto i Pioneer.

23

Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, primjenom članka 27. stavka 5. Poslovnika Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u sedmo vijeće Općeg suda, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

24

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, postavio je pisano pitanje strankama. Stranke su na tu mjeru upravljanja postupkom odgovorile u zadanom roku.

25

Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 19. odnosno 23. prosinca 2016. Komisija i tužitelj zatražili su da ih se sasluša na raspravi, u skladu s člankom 106. stavkom 2. Poslovnika. Na raspravi od 22. rujna 2017. Opći je sud utvrdio da je tužitelj, koji je bio uredno pozvan, neopravdano odsutan, te se rasprava održala u njegovoj odsutnosti u skladu s člankom 108. stavkom 1. Poslovnika. Opći sud je na navedenoj raspravi saslušao izlaganja i odgovore drugih stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

26

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 22. rujna 2017. tužitelj je od Općeg suda zatražio ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 113. stavkom 2. Poslovnika ili, podredno, da mu omogući da u pisanom obliku dostavi očitovanja koja je predvidio za raspravu.

27

Budući da u ovom slučaju nije ispunjen nijedan od uvjeta iz članka 113. stavka 2. Poslovnika, Opći sud je odlučio ne otvoriti ponovno usmeni dio postupka.

28

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

29

Slijedom pisanog pitanja Općeg suda o dopuštenosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za odlučivanje o pitanjima navedenima u točki 28. ove presude, prvoj alineji, tužitelj je u svojem pisanom odgovoru izjavio da o njemu više nije potrebno odlučivati. Valja prema tome smatrati da je tužitelj povukao svoj prvi dio tužbenog zahtjeva.

30

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

31

Monsanto od Općeg suda zahtijeva da:

32

Pioneer od Općeg suda zahtijeva da:

33

Prije ispitivanja merituma ovog predmeta valja primijetiti da je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 22. rujna 2017. tužitelj u svrhu ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka (vidjeti točku 26. ove presude) zatražio da mu se odobri podnošenje pisanih očitovanja koja je predvidio za raspravu. U tom pogledu dovoljno je ustvrditi da Poslovnik ne predviđa takav postupovni akt.

34

Što se tiče merituma ovog predmeta, u prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga. Tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga tvrdi da njegov zahtjev za interno preispitivanje u cijelosti ulazi u područje primjene Uredbe br. 1367/2006. Prema njegovu mišljenju, Komisija je povrijedila članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 u vezi s člankom 2. stavkom 1. točkama (f) i (g) iste uredbe i uvodnim izjavama 11. i 18. do 21. navedene uredbe jer je smatrala da je zahtjev za interno preispitivanje u velikoj mjeri bio povezan s pitanjima koja nisu obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 1367/2006. Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj je istaknuo nezakonitost pobijane odluke jer je Komisija nije donijela u rokovima propisanima člankom 10. stavkom 3. Uredbe br. 1367/2006.

35

Najprije treba ispitati prvi tužbeni razlog. U tom pogledu tužitelj u biti ističe da se zahtjev za interno preispitivanje odnosi na pitanja koja ulaze u područje primjene Uredbe br. 1367/2006. On smatra da su upravni akti koji su doneseni na temelju Uredbe br. 1829/2003, poput odluka o odobrenju, akti usvojeni u okviru prava zaštite okoliša, u smislu članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006. Kad nevladina organizacija zahtijeva interno preispitivanje ili izvršava pravo na žalbu, ona nije obvezna ograničiti svoje tužbene razloge na elemente akta koji se odnose na „procjenu rizika za okoliš”. Prema tužiteljevu mišljenju, utjecaj genetski modificiranih organizama na ljudsko zdravlje je zdravstveno pitanje povezano sa stanjem okoliša. Usto, činjenica da je Uredba br. 1829/2003 bila donesena na temelju članka 168. stavka 4. UFEU‑a koji se odnosi na javno zdravlje nema nikakav utjecaj na pitanje jesu li odluke o odobrenju akti usvojeni u okviru prava zaštite okoliša u smislu članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006. Osim toga, tužitelj tvrdi da se sveukupna ocjena soje o kojoj je riječ u ovom predmetu ne može odvojiti od pripadajućih dokaznih elemenata. Stoga je „fragmentacija” različitih dijelova odobrenja za stavljanje genetski modificiranog organizma na tržište koju je Komisija provela podjelom na okolišne i neokolišne elemente neutemeljena.

36

Komisija, koju podupiru Monsanto i Pioneer, u biti smatra da je doseg prava na preispitivanje iz članka 10. Uredbe br. 1367/2006 ograničen na pitanja prava zaštite okoliša u smislu te uredbe. Prema mišljenju Komisije, sama činjenica da su odluke o odobrenju dodijeljene na temelju Uredbe br. 1829/2003 ne daje automatski pravo na preispitivanje svih aspekata tih odluka na temelju članka 10. Uredbe br. 1367/2006. Nasuprot tomu, pravo podnošenja zahtjeva za preispitivanje postojalo bi samo u odnosu na pitanja koja pripadaju pravu zaštite okoliša, kako su utvrđena u članku 2. stavku 1. točki (f) Uredbe br. 1367/2006. U tom kontekstu Komisija smatra da se ekološka pitanja i pitanja javnog zdravlja konceptualno i pravno razlikuju i da aspekti tužiteljeva zahtjeva za preispitivanje koji se odnose na javno zdravlje nisu obuhvaćeni člankom 10. Uredbe br. 1367/2006. Točnije, Komisija tvrdi, kao prvo, da se velik dio argumenata istaknutih u dotičnom zahtjevu za preispitivanje odnosi na „sigurnost hrane”, nadalje, da se zakonske odredbe na kojima se temelji zahtjev nedvojbeno odnose na pitanja javnog zdravlja, a ne na zaštitu okoliša i, naposljetku, da se argumenti koje tužitelj ističe u pogledu hranidbene vrijednosti, označivanja i sigurnosti genetski modificiranih proizvoda prisutnih u hrani i hrani za životinje smatraju povezanima sa sigurnošću proizvoda, a ne općenito sa stanjem okoliša.

37

U ovom slučaju stranke se ne slažu oko pitanja je li Komisija s pravom mogla odbaciti kao nedopušten veći dio tužiteljeva zahtjeva za interno preispitivanje odluka o odobrenju na temelju članka 10. Uredbe br. 1367/2006 jer se većina prigovora u tom zahtjevu ne odnosi na pravo zaštite okoliša.

38

Prema članku 10. stavku 1. Uredbe 1367/2006 svaka nevladina organizacija koja ispunjava kriterije iz članka 11. iste uredbe ima pravo podnijeti zahtjev za interno preispitivanje instituciji ili tijelu Unije koje je donijelo upravni akt u okviru prava zaštite okoliša.

39

Članak 12. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 propisuje da nevladina organizacija koja je podnijela zahtjev za interno preispitivanje sukladno članku 10. može pokrenuti postupak pred Sudom EU‑a u skladu s odgovarajućim odredbama UFEU‑a.

40

Članak 2. stavak 1. točka (g) Uredbe br. 1367/2006 definira pojam „upravnog akta” u smislu te uredbe kao svaku pojedinačnu mjeru u okviru prava zaštite okoliša koju je poduzela institucija ili tijelo Zajednice i koja je pravno obvezujuća i ima vanjske učinke.

41

Članak 2. stavak 1. točka (f) Uredbe 1367/2006 utvrđuje da se pravo zaštite okoliša za potrebe te uredbe definira kao zakonodavstvo Unije, bez obzira na njegovu pravnu osnovu, koje doprinosi provođenju ciljeva politike zaštite okoliša Unije utvrđenih u UFEU‑u, a to su očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša, zaštita zdravlja ljudi, razborita i racionalna uporaba prirodnih resursa te promicanje mjera na međunarodnoj razini radi rješavanja regionalnih i globalnih problema vezanih uz okoliš.

42

U tom pogledu, s jedne strane, valja utvrditi da članak 2. stavak 1. točka (f) Uredbe br. 1367/2006 propisuje da pitanje je li akt donesen u okviru prava zaštite okoliša ne ovisi o pravnom temelju na kojem je predmetna pravna odredba donesena.

43

S druge strane, članak 2. stavak 1. točka (f) Uredbe br. 1367/2006 propisuje da „pravo zaštite okoliša”, u smislu te uredbe, obuhvaća sve zakonodavne akte Unije kojima se pridonosi ostvarenju ciljeva politike Unije u području okoliša. U tom kontekstu u biti nabraja ciljeve Unije u području okoliša, kako su utvrđeni u članku 191. stavku 1. UFEU‑a: očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša, zaštita ljudskog zdravlja, razborito i racionalno korištenje prirodnih bogatstava, promicanje mjera na međunarodnoj razini za rješavanje regionalnih, odnosno svjetskih problema okoliša, a osobito borba protiv klimatskih promjena.

44

Iz teksta članka 2. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 1367/2006 proizlazi da je zakonodavac Unije pozivajući se na ciljeve navedene u članku 191. stavku 1. UFEU‑a želio pojmu „pravo zaštite okoliša” iz Uredbe br. 1367/2006 dati široko značenje, koje nije ograničeno na pitanja povezana sa zaštitom prirodnog okoliša u užem smislu.

45

To se uostalom potvrđuje člankom 192. stavkom 2. UFEU‑a, prema kojem pravo zaštite okoliša, kao što je navedeno u glavi XX. UFEU‑a, također može sadržavati odredbe prvenstveno fiskalne prirode, mjere koje utječu na prostorno planiranje, kvantitativno gospodarenje vodnim resursima ili, neposredno ili posredno, na dostupnost tih resursa, uporabu zemljišta i mjere koje znatno utječu na izbor države članice između različitih energetskih izvora i opće strukture njezine opskrbe energijom. Usko tumačenje pojma „pravo zaštite okoliša” imalo bi za posljedicu da takvi propisi i mjere u velikoj mjeri ne bi bili obuhvaćeni tim područjem.

46

Nadalje, valja napomenuti da članak 2. stavak 2. Uredbe br. 1367/2006 propisuje da upravni akti i upravni propusti ne uključuju mjere koje su institucije i tijela Unije poduzeli odnosno propustili poduzeti u svojstvu tijela za upravni nadzor, primjerice na temelju članaka 101., 102., 106., 107., 228., 258., 260. i 325. UFEU‑a o pravilima tržišnog natjecanja, o postupku zbog povrede obveze, o postupku koji se odnosi na Europskog ombudsmana i o postupku u vezi s borbom protiv prijevara. Činjenica da je zakonodavac smatrao potrebnim uključiti takve iznimke također upućuje na to da se pojam „pravo zaštite okoliša” iz Uredbe br. 1367/2006 načelno treba tumačiti vrlo široko.

47

U odnosu na pitanje je li Komisija u okviru svojeg internog preispitivanja bila obvezna razmotriti pitanja koja pripadaju području prava zaštite okoliša, valja utvrditi da članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 propisuje da svaka nevladina organizacija koja ispunjava kriterije iz članka 11. iste uredbe ima pravo podnijeti zahtjev za interno preispitivanje koje se odnosi na upravni akt donesen u okviru prava zaštite okoliša. Tekst te odredbe ne predviđa nikakvo ograničenje opsega internog preispitivanja vezanog uz okoliš.

48

Međutim, u uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1367/2006, zakonodavac je pojasnio da, poput članka 9. stavka 3. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Aarhusu 25. lipnja 1998. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 151.), i u skladu s odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije, cilj navedene uredbe je stvoriti mogućnost za pokretanje postupka za pobijanje akata koji su u suprotnosti s odredbama prava zaštite okoliša. Osim toga, iz naziva Uredbe br. 1367/2006 kao i iz uvodne izjave 5. te uredbe proizlazi da se Uredba br. 1367/2006 odnosi samo na pristup informacijama, sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša.

49

Stoga doseg obveze internog preispitivanja u skladu s člankom 10. Uredbe br. 1367/2006 valja protumačiti na način da je Komisija obvezna ispitati zahtjev za interno preispitivanje samo u mjeri u kojoj je podnositelj zahtjeva istaknuo da je dotični upravni akt u suprotnosti s odredbama prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

50

Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati, s jedne strane, jesu li odluke o odobrenju bile akti doneseni na temelju prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006 i, s druge strane, pripadaju li tužiteljevi argumenti izneseni u okviru njegova zahtjeva za interno preispitivanje tom području.

51

Tužiteljev zahtjev za interno preispitivanje odnosio se na interno preispitivanje odluka o odobrenju, koje je Komisija donijela u skladu s člankom 7. stavkom 3. i člankom 19. stavkom 3. Uredbe br. 1829/2003.

52

Uredba br. 1829/2003 kao svoje pravne osnove navodi članke 37. i 95. UEZ‑a kao i članak 152. stavak 4. točku (b) UEZ‑a, odredbe koje za potrebe ovog predmeta odgovaraju člancima 43. i 114. UFEU‑a i članku 168. stavku 4. točki (b) UFEU‑a, koji se odnose na poljoprivredu, usklađivanje zakonodavstva i javno zdravlje.

53

Prema članku 1. točki (a) Uredbe br. 1829/2003, cilj je te uredbe predvidjeti, u skladu s općim načelima utvrđenima u Uredbi (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL 2002., L 31, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 91.), osnovu za visoku razinu zaštite zdravlja i života ljudi, zdravlja i dobrobiti životinja, okoliša i interesa potrošača u pogledu genetski modificirane hrane i hrane za životinje uz osiguravanje učinkovitog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

54

Osim toga, uvodna izjava 1. Uredbe br. 1829/2003 propisuje da je slobodan protok sigurne i zdravstveno ispravne hrane i hrane za životinje bitan aspekt unutarnjeg tržišta i značajno doprinosi zdravlju i dobrobiti građana te njihovim socijalnim i ekonomskim interesima. Uvodne izjave 2. i 43. Uredbe br. 1829/2003 utvrđuju da u provođenju politika Unije treba osigurati visoku razinu zaštite života i zdravlja ljudi, zdravlja i dobrobiti životinja, okoliša i interesa potrošača u pogledu genetski modificirane hrane i hrane za životinje. Prema uvodnoj izjavi 3. Uredbe br. 1829/2003, u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životinja hrana i hrana za životinje koja se sastoji od genetski modificiranih organizama mora prije stavljanja na tržište u Uniji biti podvrgnuta procjeni sigurnosti.

55

Članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1829/2003 zahtijeva odobrenje za stavljanje na tržište genetski modificiranog organizma za uporabu kao hrana ili genetski modificirane hrane. Prema članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1829/2003, takvo odobrenje neće se dodijeliti ako nije na odgovarajući način i u dovoljnoj mjeri dokazano da dotični genetski modificirani organizam ili hrana ispunjava zahtjeve članka 4. stavka 1. iste uredbe.

56

U članku 4. stavku 1. Uredbe br. 1829/2003 navedeni su kumulativno uvjeti koji moraju biti ispunjeni u tom pogledu. Posebno, dotična hrana ne smije:

57

Osim toga, članak 16. stavak 2. Uredbe br. 1829/2003 zahtijeva odobrenje za stavljanje na tržište, korištenje ili preradu genetski modificirane hrane za životinje. Prema članku 16. stavku 3. Uredbe br. 1829/2003, takvo odobrenje neće se dodijeliti osim ako nije na odgovarajući način i u dovoljnoj mjeri dokazano da dotična hrana ispunjava zahtjeve iz članka 16. stavka 1. iste uredbe.

58

U članku 16. stavku 1. Uredbe br. 1829/2003 navedeni su kumulativno uvjeti koji moraju biti ispunjeni u tom pogledu. Posebno, dotična hrana za životinje ne smije:

59

Nadalje, u uvodnoj izjavi 9. Uredbe br. 1829/2003 predviđeno je da postupci odobravanja genetski modificirane hrane i hrane za životinje moraju koristiti novi okvir za procjenu rizika u pitanjima sigurnosti hrane utvrđen Uredbom br. 178/2002 i da genetski modificirana hrana i hrana za životinje mora biti odobrena za stavljanje na tržište samo nakon znanstvene procjene najviše moguće razine, svih rizika koju ona predstavlja za zdravlje ljudi i životinja i, ovisno o slučaju, za okoliš.

60

Nakon primitka mišljenja EFSA‑e Komisija donosi, u skladu s odredbama iz članaka 7. i 19. Uredbe br. 1829/2003, konačnu odluku o zahtjevu za odobrenje. U tom kontekstu Komisija je dužna uzeti u obzir EFSA‑ino mišljenje, sve relevantne odredbe zakonodavstva Unije kao i druge legitimne čimbenike relevantne za predmet koji se razmatra.

61

Kao prvo, što se tiče toga jesu li odluke o odobrenju akti doneseni u okviru prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006, valja utvrditi, s jedne strane, kako iz uvodnih izjava i odredaba navedenih u točkama 53., 54., 56., 58. i 59. ove presude proizlazi da su odluke o odobrenju, poput ovih koje su predmet tužiteljeva zahtjeva za interno preispitivanje, akti koji, među ostalim, pripadaju području zaštite okoliša. S druge strane, članci 4., 7., 16. i 19. Uredbe br. 1829/2003 imaju za cilj regulirati ljudske intervencije koje utječu na okoliš zbog prisutnosti genetski modificiranih organizama koji mogu imati posljedice po zdravlje ljudi i životinja. Stoga valja utvrditi da odluke o izdavanju odobrenja bez sumnje predstavljaju akte donesene u okviru prava zaštite okoliša u smislu članka 2. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 1367/2006.

62

Kao drugo, kad je riječ o pitanju pripadaju li argumenti koje je tužitelj istaknuo u okviru svojeg zahtjeva za interno preispitivanje području prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006, iz zaključka u točki 49. ove presude proizlazi da je u predmetnom slučaju Komisija bila obvezna razmotriti zahtjev za preispitivanje koji je podnio tužitelj samo u mjeri u kojoj on tvrdi da su odluke o odobrenju protivne pravu zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

63

Treba, međutim, ustvrditi da doseg pojma „pravo zaštite okoliša” nije toliko malen koliko to u pobijanoj odluci tvrdi Komisija. Naime, sama činjenica da Uredba br. 1829/2003, prema mišljenju Komisije, razlikuje ocjenu sigurnosti hrane i hrane za životinje i procjenu rizika za okoliš, uključujući zdravstvene rizike povezane s njihovom prisutnosti u okolišu, ne može dovesti u pitanje utvrđenje prema kojem prigovori navedeni u zahtjevu za preispitivanje koje je Komisija u pobijanoj odluci odbila jer ne ulaze u područje prava zaštite okoliša stvarno ulaze u područje primjene članka 10. Uredbe br. 1367/2006.

64

U tom pogledu Komisija pravilno tvrdi da se Uredba br. 1829/2003 odnosi na javno zdravlje s točke gledišta sigurnosti prehrambenih proizvoda, ali da također obuhvaća moguće utjecaje genetski modificiranih proizvoda koji se koriste u hrani i hrani za životinje na okoliš. Nadalje, Komisija priznaje da se odluke koje se odnose na pravo uzgoja genetski modificiranih organizama u državama članicama, po definiciji, više mogu odnositi na okoliš i da odobrenja koja se odnose na pravo korištenja genetski modificiranih proizvoda uvezenih kao hrana i hrana za životinje ili njihov dio također mogu imati utjecaj na okoliš ovisno, na primjer, o tome kako se njima rukuje ili ako su prilikom rukovanja ispušteni u okoliš. Međutim, Komisija smatra da su argumenti koje tužitelj ističe u pogledu hranjive vrijednosti, označivanja i sigurnosti genetski modificiranih proizvoda, prisutnih u hrani i hrani za životinje, za koje je u pobijanoj odluci utvrdila da su nedopušteni, vezani uz sigurnost proizvoda, a ne uz stanje okoliša.

65

Međutim, prema Komisijinoj argumentaciji, posljedice genetski modificiranih organizama na javno zdravlje i zaštitu životinja, kao što su mogući utjecaji na hranjivu vrijednost, pripadaju pravu zaštite okoliša ako se uzgoj odvijao unutar Unije. S druge strane, ako se uzgoj odvijao izvan Unije, te posljedice ne ulaze u područje prava zaštite okoliša. Takvo je razlikovanje umjetno i moglo bi lišiti članak 10. Uredbe br. 1367/2006 njegova korisna učinka.

66

Najprije, članak 4. stavak 1. točka (a) i članak 16. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1829/2003 predviđaju da se hrana i hrana za životinje ne smiju stavljati na tržište Unije ako imaju negativne učinke, osobito na okoliš. U tom je pogledu važno napomenuti da se te odredbe ne ograničuju, u skladu sa svojim tekstom, samo na zaštitu prirodnog okoliša u Uniji. Stoga je procjena opasnosti od mogućeg ispuštanja genetski modificiranih organizama u prirodni okoliš Unije samo jedan poseban aspekt ispitivanja rizika za okoliš u okviru postupka za izdavanje odobrenja na temelju Uredbe br. 1829/2003.

67

Zatim, očito je da je, prije nego što nastane mogućnost da se genetski modificirani organizmi pretvore u hranu ili hranu za životinje, te organizme potrebno uzgojiti. Valja primijetiti da prilikom tog uzgoja genetski modificirani organizmi pripadaju, u načelu, prirodnom okolišu i stoga su redovito njegov sastavni dio. To uostalom potvrđuje i članak 2. stavak 1. točka (d) podtočka i. Uredbe br. 1367/2006, koji definira pojam „informacije o okolišu” u smislu te uredbe i u kojem su navedeni genetski modificirani organizmi kao jedan od njegovih sastavnih dijelova. Dakle, budući da su genetski modificirani organizmi redoviti sastavni dio okoliša, iz članka 2. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 1367/2006 proizlazi da odredbe kojih je cilj uređenje posljedica genetski modificiranih organizama za ljudsko ili životinjsko zdravlje također pripadaju području zaštite okoliša (vidjeti točku 43. ove presude).

68

Naposljetku, iz odredaba navedenih u točkama 53., 54., 56., 58. i 59. ove presude proizlazi da je odluka o odobrenju, poput onih koje su predmet tužiteljeva zahtjeva za interno preispitivanje, akt koji ulazi u područje zaštite zdravlja i dobrobiti životinja. Međutim, valja utvrditi da se životinje koje konzumiraju hranu na koju se odnose odluke o odobrenju u uobičajenim i stvarnim situacijama konzumacije te hrane, koja odgovara onoj za koju su izdane odluke o odobrenju (vidjeti po analogiji presudu od 23. studenoga 2016., Komisija/Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe, C‑673/13 P, EU:C:2016:889, t. 79.), same moraju smatrati sastavnim dijelom okoliša jer se ne može isključiti njihova interakcija s okolišem odnosno to da mu pripadaju. Zakonodavstvo kojim se želi zaštititi te životinje, poput poglavlja I., III. i IV. Uredbe br. 1829/2003, stoga je u potpunosti dio prava zaštite okoliša, obuhvaćeno člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006. Drukčiji zaključak bio bi moguć samo u slučaju da se doista može isključiti da je životinja koja se hranila dotičnom hranom bila u kontaktu sa stanovništvom i okolišem, bilo svojom prisutnošću, svojim izlučevinama ili ostacima, zbog toga što je bila potpuno zatvorena, što Komisija u predmetnom slučaju nije dokazala.

69

Iz toga slijedi da pravo zaštite okoliša, u smislu Uredbe br. 1367/2006, obuhvaća, u ovom slučaju, svaku zakonsku odredbu Unije o uređenju genetski modificiranih organizama čiji je cilj upravljanje rizikom za zdravlje ljudi ili životinja, koja proizlazi iz tih genetski modificiranih organizama ili okolišnih čimbenika koji bi mogli utjecati na te organizme pri njihovu uzgoju ili uzgoju stoke u prirodnom okolišu. To se utvrđenje bez razlike primjenjuje na situacije u kojima genetski modificirani organizmi nisu uzgojeni u Uniji.

70

U ovom slučaju Komisija je u pobijanoj odluci objasnila da se prigovori izneseni u zahtjevu za preispitivanje, navedeni u točki 14. ove presude, odnose na posljedice za zdravlje konzumacije genetski modificiranih organizama. Stoga se oni ne mogu ispitivati u okviru članka 10. Uredbe br. 1367/2006. Točnije, Komisija tvrdi, kao prvo, da odluke o odobrenju omogućuju uvoz predmetnih soja za uporabu u hrani i hrani za životinje, ali isključuju njihovo korištenje za potrebe uzgoja. Prema mišljenju Komisije, valja razlikovati ocjenu sigurnosti koja se odnosi na toksičnost, alergenost kao i na prehranu te procjenu rizika za okoliš. Nadalje, Komisija objašnjava da tužiteljevi argumenti izneseni u zahtjevu za preispitivanje, koji se odnose na nepostojanje EFSA‑inih smjernica u odnosu na sigurnost te ispitivanje hranjive vrijednosti genetski modificiranog bilja pripadaju učincima koje na zdravlje ima potrošnja genetski modificirane hrane i hrane za životinje. Komisija dodaje da je ispitivanje hranjive vrijednosti „rizično područje”, koje se uzima u obzir prilikom ispitivanja učinaka na zdravlje koji proizlaze iz konzumacije genetski modificirane hrane i hrane za životinje, ali da nije dio procjene rizika za okoliš zbog mogućeg ispuštanja u okoliš. Osim toga, Komisija smatra da se označivanje dotične hrane odnosi na obilježja te hrane koja se isporučuje krajnjim potrošačima za konzumaciju i da takvo označivanje nije povezano s procjenom rizika za okoliš. Konačno, Komisija tvrdi da ostala tri tužiteljeva argumenta, odnosno nedostatak praćenja nakon stavljanja na tržište, neispitivanje ostataka herbicida u dotičnoj hrani i hrani za životinje i relevantnost studije o neželjenim učincima konzumacije biljaka koja podrazumijeva djelovanje ribonukleinskih kiselina na zdravlje ljudi ili životinja, nisu povezana s procjenom rizika za okoliš. Slijedom toga, oni se ne mogu ispitivati u okviru članka 10. Uredbe br. 1367/2006 (vidjeti točku 17. ove presude).

71

S obzirom na razmatranja iznesena u pobijanoj odluci prema kojima, s jedne strane, tužiteljevi argumenti koji se odnose na nedostatak EFSA‑inih smjernica u pogledu učinaka na sigurnost i zdravlje genetski modificiranog bilja čiji je hranjivi sadržaj znatno izmijenjen odnose na učinke na zdravlje zbog konzumacije genetski modificirane hrane i hrane za životinje i, s druge strane, ispitivanje hranjive vrijednosti nije bilo dio procjene rizika za okoliš vezano uz moguće ispuštanje u okoliš, treba utvrditi da se odlukama o odobrenju provode odredbe Uredbe br. 1829/2003 koje doprinose, među ostalim, zaštiti zdravlja ljudi i životinja u Uniji i da utvrđeni rizik za zdravlje ljudi ili životinja, odnosno eventualna promjena hranjivog sadržaja, proizlazi iz predmetnih genetski modificiranih organizama. U skladu s onim što je utvrđeno u točki 69. ove presude, iz toga slijedi da prigovori koje je Komisija odbila prethodno navedenim argumentima u potpunosti pripadaju području prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

72

Što se tiče argumenta istaknutog u pobijanoj odluci, prema kojem tužiteljevi prigovori o neispitivanju ostataka herbicida u dotičnoj hrani i hrani za životinje te o relevantnosti studije o zdravlju ljudi ili životinja nisu povezani s procjenom rizika za okoliš, valja utvrditi da ti prigovori navode povredu odredbi Uredbe br. 1829/2003 kojih je cilj zaštita zdravlja ljudi i životinja u Uniji od rizika koji proizlaze iz dotičnih genetski modificiranih organizama. U skladu s utvrđenjem iz točke 69. ove presude, slijedi da prigovori koje je Komisija odbila tim argumentima također pripadaju području prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

73

Što se tiče tvrdnji u pobijanoj odluci, prema kojima argumenti koji su istaknuti u okviru zahtjeva za preispitivanje i koji se odnose na označivanje nisu povezani s procjenom rizika za okoliš, valja navesti da je, sukladno uvodnim izjavama 20. i 22. Uredbe br. 1829/2003, cilj zahtjeva za označivanje genetski modificirane hrane za životinje pružanje krajnjim korisnicima, posebno stočarima, točnih informacija o sastavu i svojstvima hrane za životinje, i na taj način omogućivanje korisniku da donese informiranu odluku. Stoga označivanje mora davati informacije o svim karakteristikama ili svojstvima koja hranu ili hranu za životinje čine različitom od slične konvencionalne hrane u pogledu sastava, hranjive vrijednosti ili hranjivih učinaka, namjene korištenja hrane i hrane za životinje i zdravstvenih implikacija za određene dijelove populacije. Iz toga slijedi da je u ovom slučaju odgovarajuće označivanje genetski modificirane hrane i hrane za životinje popratni element, neophodan za pravilnu provedbu rezultata procjene, osobito onih koji se odnose na zdravlje ljudi i životinja. Stoga je bilo na Komisiji da ispita, primjenom članka 10. Uredbe br. 1367/2006, tužiteljev prigovor koji se odnosi na označivanje vezano uz sastav dotične hrane i hrane za životinje.

74

Što se tiče Komisijina utvrđenja u pobijanoj odluci, prema kojem navodni nedostatak praćenja nakon stavljanja na tržište nije povezan s procjenom rizika za okoliš, dovoljno je podsjetiti da prva rečenica uvodne izjave 35. Uredbe br. 1829/2003 pojašnjava da je potrebno uvesti, kad je to primjereno, i na temelju zaključaka procjene rizika, zahtjeve za praćenje nakon stavljanja na tržište uporabe genetski modificirane hrane namijenjene prehrani ljudi i uporabe genetski modificirane hrane za životinje namijenjene prehrani životinja. Također valja utvrditi da je cilj plana praćenja osigurati da nakon odobrenja za stavljanje na tržište ne nastane opasnost za zdravlje ljudi ili životinja od hrane i hrane za životinje odnosno da negativne posljedice koje iz toga proizlaze ostanu ograničene. Praćenje nakon stavljanja odobrenih proizvoda na tržište je, prema tome, dodatna mjera uz odobrenje za stavljanje na tržište.

75

U tom pogledu Komisija u pobijanoj odluci pravilno ističe da je cilj propisivanja praćenja nakon stavljanja na tržište prikupljanje podataka o konzumaciji genetski modificirane hrane. Osim toga, treba dodati da se taj nadzor odnosi i na potrošnju hrane za životinje koje su same dio okoliša.

76

Iz toga slijedi da je zabrinutost za zdravlje ljudi i životinja, iznesena u pogledu nedostatka odgovarajućeg praćenja u ovom slučaju, također obuhvaćena područjem primjene članka 10. Uredbe br. 1367/2006.

77

Stoga je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno zaključila da se argumenti izneseni u točki 70. ove presude nisu mogli ispitati u okviru članka 10. Uredbe br. 1367/2006. To se utvrđenje ne dovodi u pitanje drugim argumentima koje su iznijeli Komisija i intervenijenti.

78

Kao prvo, što se tiče Komisijina argumenta prema kojem je zahtjev za preispitivanje, u dijelovima za koje je zaključila da su nedopušteni, kao ključni dio imao sigurnost dotičnih genetski modificiranih proizvoda za uporabu u hrani i hrani za životinje, dovoljno je ustvrditi da Uredba br. 1367/2006 ne predviđa da ključni dio zahtjeva za preispitivanje mora biti pitanje iz prava zaštite okoliša (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 23. studenoga 2016., Komisija/Stichting Greenpeace Nederland i PAN Europe, C‑673/13 P, EU:C:2016:889, t. 77. i 78.). Kao što je utvrđeno u točkama 49. i 62. ove presude, Komisija je u okviru internog preispitivanja obvezna ispitati argument prema kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da je dotični upravni akt protivan pravu zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006 a da pritom nije potrebno da je pitanje iz prava zaštite okoliša glavni pravni cilj ispitanog argumenta.

79

Kao drugo, kao što je to izneseno u točkama 63. do 69. ove presude, valja odbiti Komisijin argument prema kojem je činjenica da se u Uredbi br. 1829/2003 razlikuje ocjena sigurnosti dotične hrane i hrane za životinje te procjena rizika za okoliš relevantna za ispitivanje toga pripada li zahtjev za preispitivanje području primjene Uredbe br. 1367/2006.

80

Budući da se Komisija u ovom kontekstu poziva na činjenicu da uvodna izjava 33. Uredbe br. 1829/2003 razlikuje procjenu rizika za okoliš i procjenu sigurnosti, valja primijetiti da ta uvodna izjava određuje da, ako se zahtjev za odobrenje na temelju Uredbe br. 1829/2003 odnosi na proizvode koji sadržavaju genetski modificirani organizam ili se od njega sastoje, podnositelj zahtjeva bi morao imati mogućnost izbora da ili dostavi odobrenje za namjerno ispuštanje u okoliš već dobiveno u skladu s dijelom C. Direktive 2001/18 ili da podnese zahtjev za procjenu rizika za okoliš koja mora biti provedena istodobno s procjenom sigurnosti u skladu s Uredbom br. 1829/2003. Iz tog utvrđenja proizlazi da se procjena učinaka namjernog ispuštanja u okoliš može obaviti u okviru postupka na temelju Direktive 2001/18 ili, alternativno, u okviru postupka na temelju Uredbe br. 1829/2003. Međutim, iako se uvodna izjava 33. Uredbe br. 1829/2003 odnosi na pitanje pod kojim se uvjetima može provesti procjena učinaka namjernog ispuštanja u okoliš u okviru postupka na temelju Uredbe br. 1829/2003, ona nije relevantna za pitanje pripadaju li prigovori koji su izneseni u okviru zahtjeva za interno preispitivanje na temelju Uredbe br. 1367/2006 pravu zaštite okoliša na temelju potonje uredbe.

81

Osim toga, također treba odbiti Komisijin argument prema kojem iz članaka 5. i 17. Uredbe br. 1829/2003 proizlazi da, iako svi proizvodi obuhvaćeni područjem primjene te uredbe moraju biti predmet procjene sigurnosti, samo genetski modificirani organizmi odnosno hrana i hrana za životinje koja sadržava genetski modificirane organizme ili se sastoji od njih podliježu procjeni rizika za okoliš, dok to nije slučaj za hranu i hranu za životinje proizvedenu od genetski modificiranih organizama. Naime, valja podsjetiti da je za dobivanje odobrenja za stavljanje na tržište potrebno da se ispune uvjeti iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1829/2003 i članka 16. stavka 1. iste uredbe (vidjeti točke 56. i 58. ove presude). Nasuprot tome, iz teksta članaka 5. i 17. Uredbe br. 1829/2003 proizlazi da se oni odnose samo na postupak podnošenja zahtjeva za odobrenje i s time povezane formalnosti. Ti se članci stoga ne odnose na uvjete ni na opseg ispitivanja merituma zahtjeva za odobrenje.

82

Budući da Komisija tvrdi da se, u okviru članka 2. stavka 1. točke (d) podtočke i. Uredbe br. 1367/2006 o definiciji pojma „informacije o okolišu”, upućuje na genetski modificirane organizme u kontekstu biološke raznolikosti, koja se odnosi upravo na situaciju u kojoj se za pitanja javnog zdravlja može smatrati da ukazuju na stanje određenih sastavnica okoliša, valja utvrditi da ta odredba upućuje na genetski modificirane organizme kao na sastavne dijelove okoliša. To potvrđuje zaključak naveden u točki 67. ove presude, prema kojem su genetski modificirani organizmi sastavni dijelovi okoliša. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se potvrdi tumačenje Komisije, valja istaknuti da članak 2. stavak 1. točka (d) podtočka i. Uredbe br. 1367/2006 sadržava samo neiscrpan popis određenih elemenata tipičnih za okoliš, ali ne isključuje da genetski modificirani organizmi mogu biti sastavni dijelovi okoliša.

83

Kao treće, Komisija, koju podupire Monsanto, tvrdi da razmatranja o javnom zdravlju mogu biti učinak i posljedica zaštite okoliša, ali da cilj upućivanja na javno zdravlje u odredbama koje se odnose na okoliš nije potpuno uključivanje područja javnog zdravlja u područje prava zaštite okoliša. Prema mišljenju Komisije, elementi predmetnog zahtjeva za preispitivanje nisu pokazatelji niti su povezani sa stanjem okolišnih elemenata i stoga nisu obuhvaćeni člankom 10. Uredbe br. 1367/2006.

84

U tom pogledu, kako se podsjeća u točki 43. ove presude, zaštita ljudskog zdravlja obuhvaćena je ciljevima politike Unije u području zaštite okoliša (vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 71. i navedenu sudsku praksu). Međutim, valja utvrditi, kao što je Komisija pravilno istaknula, da cilj članka 10. Uredbe br. 1367/2006 nije potpuno uključenje područja javnog zdravlja u područje prava zaštite okoliša.

85

Međutim, treba utvrditi, kao što je to izneseno u točkama 49. i 62. ove presude, da je zahtjev za interno preispitivanje dopušten, u ovom slučaju, samo u dijelu u kojem se njime tvrdi da su odluke o odobrenju protivne pravu zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006. Članak 4. stavak 1. točka (a) i članak 16. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1829/2003 predviđaju da se hrana i hrana za životinje ne smiju stavljati na tržište ako sadržavaju negativne učinke na zdravlje ljudi ili životinja ili na okoliš. Soje 305423, MON 87769 i MON 87705 bile su među uzgojenim elementima izmijenjenima ljudskom intervencijom koji su bili u interakciji s prirodnim okolišem. Genetske promjene tih okolišnih elemenata mogle su dakle utjecati na njihovu prehrambenu vrijednost ili predstavljati rizik za sigurnost hrane pa su stoga predstavljale pitanja iz područja prava zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

86

U svakom slučaju, valja podsjetiti (vidjeti točku 68. ove presude) da hranu za životinje, koja je također dio predmeta odluka o odobrenju, mogu konzumirati životinje koje će biti u interakciji s okolišem ili će činiti njegov dio. Prema tome, te su životinje same po sebi sastavni dio okoliša i posljedice za njihovu prehrambenu vrijednost, koje proizlaze iz dotične hrane za životinje odnosno iz činjenice da bi se njome mogli prekršiti zahtjevi sigurnosti hrane, pitanja su koja pripadaju pravu zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006.

87

Kao četvrto, što se tiče Komisijina argumenta prema kojem sama činjenica da je dotična hrana i hrana za životinje prošla biološku ili tehničku obradu u svojoj zemlji podrijetla ne znači da sigurnost predmetnih proizvoda može utjecati na stanje okoliša, dovoljno je podsjetiti da pravo zaštite okoliša u smislu Uredbe br. 1367/2006, o kojem je riječ u ovom predmetu, nije ograničeno samo na stanje prirodnog okoliša u Uniji te da taj argument zanemaruje činjenicu da hrana utječe na životinje koje je konzumiraju.

88

Kao peto, budući da Komisija u ovom slučaju ističe relevantnost članka 9. stavka 3. Aarhuške konvencije, valja podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, ne može pozivati na tu odredbu, na kojoj se temelji članak 10. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006, u svrhu ocjene zakonitosti potonje (presuda od 13. siječnja 2015., Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 61.).

89

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je, utvrdivši da velik dio prigovora koje je istaknuo tužitelj u okviru svojeg zahtjeva za interno preispitivanje ne pripada pravu zaštite okoliša, Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava. Prema tome, prvi tužbeni razlog treba prihvatiti i pobijanu odluku poništiti u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati tužiteljev drugi tužbeni razlog.

90

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova, sukladno zahtjevu tužitelja.

91

U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Monsanto i Pioneer snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje: