2.5.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 156/22

1.

Podrazumijeva li „dokazivanje” koje se člankom 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 (1) stavlja na teret osobe koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike, da bi se spriječilo pobijanje te radnje prema odredbama lex fori concursus, obvezu podnošenja procesnog prigovora u užem smislu u rokovima propisanim procesnim pravom suda pred kojim se vodi postupak, pozivajući se na pravilo o izuzimanju primjene iz te uredbe i dokazujući da su ispunjene dvije pretpostavke propisane tom odredbom?

ili

Primjenjuje li se članak 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 kada zainteresirana strana tijekom postupka zatraži njegovu primjenu, čak i nakon proteka rokova propisanih za procesne prigovore procesnim pravom suda pred kojim se vodi postupak, ili također i po službenoj dužnosti, pod uvjetom da je zainteresirana strana dokazala da se na štetnu radnju primjenjuje lex causae neke druge države članice čije pravo u konkretnom slučaju ne dopušta pobijanje radnje nikakvim sredstvom?

2.

Treba li upućivanje na pravilo lex causae predviđeno člankom 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 radi utvrđivanja da se „u tom […] slučaju te radnje ni na koji način ne smiju osporiti sukladno tom pravu”, tumačiti na način da stranka na kojoj je teret dokazivanja mora dokazati da u konkretnom slučaju lex causae ne predviđa općenito i na apstraktan način nikakvo sredstvo za pobijanje radnje poput one koja se u konkretnom slučaju smatra štetnom – to jest plaćanje ugovorenog duga – ili pak na način da stranka na kojoj je teret dokazivanja mora dokazati da, kad lex causae dopušta pobijanje radnji te vrste, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti – koji se razlikuju od uvjeta prema lex fori concursus – potrebni da bi se pobijanje u predmetu o kojem se vodi postupak moglo prihvatiti?

3.

Može li se izuzeće iz članka 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 – imajuću u vidu svrhu njegova postojanja, a to je zaštita legitimnih očekivanja koja stranke imaju u pogledu postojanosti radnje prema lex causae – primijeniti i onda kada ugovorne stranke imaju sjedište u istoj državi članici, za čije se pravo stoga može očekivati da je namijenjeno da bude lex fori concursus u slučaju stečaja jedne od njih, a kada stranke ugovornom klauzulom, kojom se kao mjerodavno pravo određuje pravo druge države članice, zaobiđu pobijanje radnji za izvršenje tog ugovora primjenom pravila lex fori concursus, od kojih nije moguće odstupiti, određenih radi zaštite načela jednakosti vjerovnika, i to na štetu vjerovnika u slučaju nastupanja stečaja?

4.

Treba li članak 1. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 (2) tumačiti na način da „situacij[e] kada postoji sukob zakona” u svrhu primjene te uredbe uključuju i slučaj ugovora o pomorskom prijevozu tereta sklopljenog u jednoj državi članici između društava čija su sjedišta u toj istoj državi članici, s klauzulom o izboru prava druge države članice kao mjerodavnog prava?

5.

U slučaju pozitivnog odgovora na četvrto pitanje: treba li članak 3. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 593/2008 u vezi s člankom 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 tumačiti na način da izbor stanaka da ugovor podvrgnu pravu druge države članice, različite od države u kojoj se nalaze „svi ostali elementi relevantni za situaciju”, ne utječe na primjenu pravila potonje države članice od kojih nije moguće odstupiti, koja se kao lex fori concursus primjenjuju na pobijanje radnji poduzetih prije stečaja kad su one poduzete na štetu vjerovnika, imajući tako prednost pred pravilom o izuzimanju primjene predviđenim člankom 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000?