PRESUDA SUDA (drugo vijeće)

4. listopada 2018. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička politika azila i supsidijarne zaštite – Standardi za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite – Direktiva 2011/95/EU – Članci 3., 4., 10. i 23. – Zahtjevi za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji – Pojedinačna procjena – Uzimanje u obzir prijetnji u odnosu na jednog člana obitelji prilikom pojedinačne procjene zahtjeva drugog člana obitelji – Povoljniji standardi koje države članice mogu zadržati ili uvesti kako bi azil ili supsidijarnu zaštitu proširili na članove obitelji korisnika međunarodne zaštite – Procjena razloga za proganjanje – Sudjelovanje azerbajdžanskog državljanina u podnošenju tužbe protiv njegove zemlje pred Europskim sudom za ljudska prava – Zajednički postupovni standardi – Direktiva 2013/32/EU – Članak 46. – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Potpuno i ex nunc razmatranje – Razlozi proganjanja ili činjenice prešućene pred tijelom odlučivanja ali navedene u pravnom lijeku podnesenom protiv odluke tog tijela”

U predmetu C‑652/16,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska), odlukom od 5. prosinca 2016., koju je Sud zaprimio 19. prosinca 2016., u postupku

Nigyar Rauf Kaza Ahmedbekova,

Rauf Emin Ogla Ahmedbekov

protiv

Zamestnik‑predsedatel na Državna agencija za bežancite,

SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. Ilešič (izvjestitelj), predsjednik vijeća, A. Rosas, C. Toader, A. Prechal i E. Jarašiūnas, suci,

nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–	za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–	za vladu Helenske Republike, M. Michelogiannaki, u svojstvu agenta,

–	za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i G Koós i M. Tátrai, u svojstvu agenata,

–	za vladu Ujedinjene Kraljevine, R. Fadoju i C. Crane, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Blundella, barrister,

–	za Europsku komisiju, V. Soloveytchik i M. Condou‑Durande, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 28. lipnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.), kao i Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.).

Zahtjev je upućen u okviru spora između Nigyar Rauf Kaze Ahmedbekove i njezina sina, Raufa Emina Ogle Ahmedbekova, s jedne strane, i Zamestnik‑predsedatela na Državna agencija za bežancite (zamjenik ravnatelja Državne agencije za izbjeglice, Bugarska), s druge strane, u vezi s njegovim odbijanjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnijela N. R. K. Ahmedbekova.

Pravni okvir

Međunarodno pravo

Konvencija o statusu izbjeglica, koja je potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbornik sporazuma Ujedinjenih naroda, svezak 189., str. 150., br. 2545 (1954.)), stupila je na snagu 22. travnja 1954. te je dopunjena i izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica usvojenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).

4	Članak 1. odjeljak A Ženevske konvencije, u definiciji koju daje pojmu „izbjeglica”, osobito se poziva na opasnost od proganjanja.

Pravo Unije

Direktiva 2011/95

Direktiva 2011/95 donesena je na temelju članka 78. stavka 2. točaka (a) i (b) UFEU‑a u kojem se navodi da:

„Za potrebe [razvoja zajedničke politike azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakom državljaninu treće zemlje kojem je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja imigranta (non‑refoulement)], Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, usvajaju mjere za zajednički europski sustav azila koji obuhvaća:

(a)	jedinstveni status azila za državljane trećih zemalja koji je na snazi u čitavoj [Europskoj] [u]niji;

(b)	jedinstven status supsidijarne zaštite za državljane trećih zemalja kojima je, bez dobivanja europskog azila, potrebna međunarodna zaštita.”

Uvodne izjave 14 , 16., 18., 24. i 36. te direktive navode:

„(14)

Države članice trebaju imati mogućnost uvođenja ili zadržavanja odredaba koje su povoljnije od standarda određenih u ovoj Direktivi za državljane trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koje od države članice traže međunarodnu zaštitu, ako se takvo traženje temelji na tome da je dotična osoba ili izbjeglica u smislu članka 1.A Ženevske konvencije ili osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu.

[…]

(16)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela koja su posebno priznata Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Ovom se Direktivom posebno nastoji osigurati puno poštivanje ljudskog dostojanstva i prava na azil tražitelja azila i članova njihovih obitelji u pratnji te promicati primjenu članaka 1., 7., 11., 14., 15., 16., 18., 21., 24., 34. i 35. te Povelje pa se, stoga, treba provoditi na odgovarajući način.

[…]

(18)

‚Najbolji interes djeteta’ treba biti glavna briga država članica kada provode ovu Direktivu, u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. Pri procjenjivanju najboljeg interesa djeteta države članice trebaju posebnu pažnju posvetiti načelu jedinstvenosti obitelji, dobrobiti maloljetnika i socijalnom razvoju, sigurnosti i sigurnosnim aspektima te mišljenju maloljetnika u skladu s njegovim ili njezinim godinama i zrelošću.

[…]

(24)	Nužno je uvesti zajedničke kriterije prema kojima će se tražiteljima azila priznavati status izbjeglica u smislu članka 1. Ženevske konvencije.

[…]

(36)	Članovi obitelji će inače, zbog same činjenice da su povezani s izbjeglicom, biti izloženi proganjanju, na takav način da to predstavlja osnovu za stjecanje statusa izbjeglice.”

U članku 2. navedene direktive određuje se:

„Za potrebe ove direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)	‚međunarodna zaštita’ znači status izbjeglice i status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita kako je definirana u točkama (e) i (g);

[…]

(d)

,izbjeglica’znači državljanin treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili, zbog takvog straha, ne želi staviti se pod zaštitu te države, kao i osobu bez državljanstva koja se nalazi izvan države prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se zbog istih gore navedenih razloga, ili zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu, te na koju se ne primjenjuje članak 12.;

(e)	‚status izbjeglice’ znači priznavanje kao izbjeglice državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od strane države članice;

(f)

‚osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice ali za koju se opravdano vjeruje da bi se dotična osoba, ako bi se vratila u svoju državu porijekla ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, u državu prethodnog uobičajenog boravišta, bila izložena trpljenju ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15., i na koju se ne primjenjuje članak 17. stavci 1. i 2., te koja nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države;

(g)	‚status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita’ znači priznavanje, od strane države članice, državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva kao osobe koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu;

(h)

,zahtjev za međunarodnom zaštitom' znači zahtjev za zaštitom koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite koja je izvan djelokruga ove Direktive, a koja se može zasebno tražiti;

(i)	,podnositelj zahtjeva' znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije donesena konačna odluka;

(j)

,članovi obitelji' znači sljedeći članovi obitelji korisnika međunarodne zaštite koji su prisutni u istoj državi članici u pogledu zahtjeva za međunarodnom zaštitom, pod uvjetom da je obitelj već postojala u državi podrijetla:

–	bračni drug korisnika međunarodne zaštite ili njegov ili njezin nevjenčani partner u postojanoj vezi ako zakon ili praksa dotične države članice postupa s nevjenčanim parovima na sličan način kao i s vjenčanim parovima prema svojem zakonu koji se odnosi na državljane trećih zemalja,

–	maloljetna djeca parova iz prve alineje ili korisnika međunarodne zaštite pod uvjetom da su neoženjeni i bez obzira na to jesu li rođeni u braku ili izvan braka ili usvojeni kako je definirano nacionalnim pravom,

–	otac, majka ili druga odrasla osoba odgovorna za korisnika međunarodne zaštite, prema pravu ili praksi dotične države članice, kada je korisnik maloljetan i nije u braku;

(k)	,maloljetnik' znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina;

[…]”

U članku 3. iste direktive navedeno je:

„Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za dobivanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i ona prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom.”

Članak 4. Direktive 2011/95, koji nosi naslov „Procjena činjenica i okolnosti” iz poglavlja II. te direktive pod naslovom „Procjena zahtjeva za međunarodnom zaštitom”, u stavcima 1. do 4. određuje:

„1. Države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnom zaštitom. Dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva.

2. Elementi iz stavka 1. uključuju izjave podnositelja zahtjeva i svu dokumentaciju kojom on raspolaže i koja se odnosi na njegovu dob, podrijetlo, uključujući i podrijetlo njegove rodbine, njegov identitet, državljanstvo/državljanstva, zemlju(-e) i mjesto(-a) prethodnog boravišta, prethodne zahtjeve za azilom, smjerove putovanja, putne isprave i razloge za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

3. Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

(a)	sve odgovarajuće činjenice koje se odnose na zemlju podrijetla u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, uključujući zakone i propise zemlje podrijetla i način na koji se oni primjenjuju

(b)	odgovarajuće izjave i dokumentaciju koje je dostavio podnositelj zahtjeva uključujući informacije o tome je li podnositelj zahtjeva bio ili bi mogao biti izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi;

(c)

položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, uključujući čimbenike kao što su podrijetlo, spol i dob, kako bi se procijenilo bi li se, s obzirom na osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, postupci kojima je podnositelj zahtjeva bio izložen ili bi mogao biti izložen mogli smatrati proganjanjem ili ozbiljnom nepravdom;

[…]

4. Činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom, predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovni strah od proganjanja ili od trpljenja ozbiljne nepravde, ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.”

U skladu s člankom 10. te direktive, naslovljenim „Razlozi proganjanja”, koji se nalazi u njezinu poglavlju III., naslovljenim „Uvjeti za status izbjeglice”:

„1. Države članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje:

(a)	pojam rase […]

(b)	pojam religije […]

(c)	pojam nacionalnosti […]

(d)

skupina se smatra posebnom društvenom skupinom posebno ako:

–	članovi te skupine dijele urođene osobine ili zajedničko porijeklo koje se ne može izmijeniti ili imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne, i

–

ta skupina ima samosvojan identitet u dotičnoj državi jer se smatra drugačijom od društva koje je okružuje.

Ovisno o okolnostima u državi podrijetla, posebnom društvenom skupinom može se smatrati i skupina koja se temelji na zajedničkim osobinama seksualne [spolne] orijentacije. Seksualna [Spolna] se orijentacija ne može shvaćati u smislu da uključuje djela koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima. Aspekti povezani sa spolom, uključujući spolni identitet, uzimaju se u obzir za potrebe određivanja pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobine takve skupine;

(e)	pojam političkog mišljenja posebno uključuje mišljenje, ideju ili uvjerenje o stvarima povezanim s potencijalnim počiniteljima proganjanja spomenutim u članku 6. i s njihovim politikama ili metodama, bez obzira je li to svoje mišljenje, ideju ili uvjerenje podnositelj zahtjeva pretvorio u djelo.

2. Kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovani strah od proganjanja nebitno je posjeduje li on doista rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke osobine koje izazivaju proganjanje pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja.”

Članak 12. navedene direktive glasi:

„1. Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako:

(a)	su obuhvaćeni člankom 1.D Ženevske konvencije, […]

[…]

2. Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati:

(a)	da su počinili zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti kako je definirano međunarodnim instrumentima izrađenima kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina;

(b)

da su počinili teško nepolitičko kazneno djelo izvan zemlje u koju su izbjegli prije nego su bili prihvaćeni kao izbjeglice, što znači prije izdavanja dozvole boravaka na temelju odobrenog statusa izbjeglice; posebno okrutna djela, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem, mogu se smatrati teškim nepolitičkim kaznenim djelima;

(c)	da su krivi za djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda kako su navedena u preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda.

3. Stavak 2. primjenjuje se na osobe koje potiču ili na drugi način sudjeluju u izvršenju kaznenih djela ili djela koja su u njemu navedena.”

12	Članak 13. iste direktive glasi: „Države članice će odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.”

U skladu s člankom 15. Direktive 2011/95, naslovljenim „Ozbiljna nepravda”, koji se nalazi u njezinu poglavlju V., naslovljenim „Uvjeti za odobrenje supsidijarne zaštite”:

„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

(a)	smrtna kazna ili smaknuće; ili

(b)	mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva u zemlji podrijetla; ili

(c)	ozbiljna i individualna prijetnja životu [ili osobi civila] zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.”

14	Članak 18. te direktive određuje: „Države članice odobravaju supsidijarnu zaštitu državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite u skladu s poglavljima II. i V.”

Članak 23. navedene direktive, naslovljen „Održavanje obiteljskog jedinstva”, glasi:

„1. Države članice osiguravaju da se održi obiteljsko jedinstvo.

2. Države članice moraju se pobrinuti da članovi obitelji osobe koja je korisnik međunarodne zaštite koji pojedinačno ne ispunjavaju uvjete za takvu zaštitu imaju pravo tražiti povlastice iz članaka od 24. do 35. u skladu s nacionalnim postupcima i u onoj mjeri u kojoj je to u skladu s osobnim pravnim statusom člana obitelji.

3. Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se ako na temelju poglavlja III. i […]V. član obitelji nema ili ne bi imao pravo na međunarodnu zaštitu.

4. Neovisno o stavcima 1. i 2., države članice mogu odbiti, umanjiti ili ukinuti povlastice navedene u njima zbog nacionalne sigurnosti ili javnog reda.

[…]”

Direktiva 2013/32

16	Direktiva 2013/32 donesena je na temelju članka 78. stavka 2. točke (d) UFEU. Tom se odredbom predviđa uspostava zajedničkih postupaka priznavanja i oduzimanja jedinstvenog statusa azila ili supsidijarne zaštite.

Uvodne izjave 12. i 60. te direktive glase:

„(12)

Glavni je cilj ove Direktive daljnji razvoj standarda za postupke u državama članicama za priznavanje i ukidanje međunarodne zaštite s ciljem uspostave zajedničkog postupka azila u Uniji.

[…]

(60)	Ova Direktiva poštuje temeljna prava i načela priznata [Poveljom o temeljnim pravima]. Posebno, ova Direktiva teži osigurati puno poštivanje ljudskog dostojanstva i promicati primjenu članaka 1., 4., 18., 19., 21., 23., 24. i 47. [te] Povelje, te se u skladu s tome treba provoditi.”

18	Članak 1. navedene direktive određuje: „Svrha je ove Direktive uspostava zajedničkih postupaka za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite u skladu s Direktiv[om] [2011/95].”

U skladu s člankom 2. te direktive:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

(c)	‚podnositelj zahtjeva’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koji su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu u vezi koje nije još donesena konačna odluka;

[…]

(f)	‚tijelo odlučivanja’ znači nesudsko ili upravno tijelo u državi članici nadležnoj za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koje je ovlašteno donositi odluke u prvom stupnju u tim predmetima;

(g)	‚izbjeglica’ znači državljanin treće zemlje ili osob[a] bez državljanstva koji ispunjavaju uvjete iz članka 2. točke (d) Direktive [2011/95];

[…]

(l)	‚maloljetnik’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od 18 godina;

[…]”

Članak 7. Direktive 2013/32 određuje:

„1. Države članice osiguravaju da svaka odrasla osoba s poslovnom sposobnošću ima pravo podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu u svoje ime.

2. Države članice mogu predvidjeti da podnositelj zahtjeva podnese zahtjev u ime osoba koje on ili ona uzdržavaju. U takvim slučajevima države članice osiguravaju da uzdržavane odrasle osobe daju pristanak na podnošenje zahtjeva u njihovo ime.

Pristanak se zahtijeva u trenutku podnošenja zahtijeva ili, barem prilikom osobnog razgovora da uzdržavanom odraslom osobom. Prije nego se zahtijeva pristanak, svaka odrasla osoba treba se osobno obavijestiti o važnim postupovnim posljedicama podnošenja zahtjeva u njegovo ili njezino ime i o njezinom pravu na zasebno podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

3. Države članice osiguravaju da maloljetnik ima pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u vlastito ime ako on ili ona imaju poslovnu sposobnost za poduzimanje radnji u postupcima prema pravu konkretne države članice ili preko svojih roditelja ili drugih odraslih članova obitelji, ili odrasle osobe koja je za njega ili nju odgovorna po pravu ili praksi određene države članice ili preko zastupnika.

[…]”

21	U skladu s člankom 9. stavkom 1. te direktive: „Podnositeljima zahtjeva dozvoljava se ostanak u državi članici isključivo zbog postupka, dok tijelo odlučivanja ne donese odluku u prvostupanjskom postupku iz poglavlja III. To pravo na ostanak ne predstavlja ovlaštenje na dozvolu boravka.”

Članak 10. stavak 2. navedene direktive određuje:

„Prilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijelo odlučivanja prvo utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a ako ne ispunjava, utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite.”

23	Člankom 13. stavkom 1. te direktive određeno je: „Države članice podnositeljima zahtjeva nalažu obvezu surađivanja s nadležnim tijelima radi utvrđivanja identiteta i drugih elemenata iz članka 4. stavka 2. Direktive [2011/95]. […]”

U skladu s člankom 31. Direktive 2013/32:

„1. Države članice obrađuju zahtjeve za međunarodnu zaštitu u postupku razmatranja u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

2. Države članice osiguravaju da se postupak razmatra[nja] što prije zaključi ne dovodeći u pitanje odgovarajuće i cjelovito razmatranje.

[…]”

Člankom 33. stavkom 2. te direktive određeno je:

„Države članice mogu smatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopuštenim […] ako:

[…]

(e)

uzdržavana osoba podnositelja zahtjeva podnese zahtjev nakon što su on ili ona, u skladu s člankom 7. stavkom 2., suglasni da će njegov ili njezin slučaj biti dio zahtjeva podnesenog u njegovo ili njezino ime, te ne postoje nikakva jamstva u vezi uzdržavane osobe koji bi opravdavali poseban zahtjev.”

U skladu s člankom 40. stavkom 1. navedene direktive:

„Ako osoba koja je podnijela zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državi članici dostavi naknadne dokaze ili naknadni zahtjev u istoj državi članici, ta država članica razmatra daljnje dokaze ili elemente naknadnog zahtjeva u okviru razmatranja o prethodnom zahtjevu ili u okviru razmatranja odluke u okviru revizije ili žalbenog postupka ako nadležna tijela pri tome poštuju i razmatraju sve elemente naknadnih dokaza ili zahtjeva.”

Članak 46. te direktive glasi:

„1. Države članice osiguravaju da podnositelji zahtjeva imaju pravo na [djelotvoran] pravni lijek pred sudom, protiv:

(a)

odluke donesene u vezi s njihovim zahtjevom za međunarodnu zaštitu, uključujući odluku:

i.	o razmatranju neutemeljenosti zahtjeva u vezi statusa izbjeglice i/ili supsidijarne zaštite;

ii.	o nedopuštenosti zahtjeva u skladu s člankom 33. stavkom 2.;

[…]

3. Zbog usklađivanja sa stavkom 1., države članice osiguravaju da [se] [djelotvornim] pravni[m] lijek[om] u potpunosti i ex nunc razm[o]tr[e] [kako] činjeničn[a] [tako] i pravn[a] pitanja, uključujući, ako je potrebno, razmatranje potreba za međunarodnom zaštitom u skladu s Direktivom [2011/95], barem u žalbenim postupcima pred prvostupanjskim sudom.

[…]”

Direktiva 2013/33/EU

Uvodne izjave 9., 11. i 35. Direktive 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.) glase:

„(9)

Pri primjeni ove Direktive države članice bi trebale nastojati osigurati potpuno pridržavanje načela interesa djeteta i cjelovitosti obitelji u skladu s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. odnosno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

[…]

(11)	Trebalo bi utvrditi standarde za prihvat podnositelja zahtjeva koji će biti dostatni da im se osigura dostojan životni standard i usporedivi uvjeti života u svim državama članicama.

[…]

(35)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i čuvaju načela koja su posebno priznata u [Povelji o temeljnim pravima]. Ovom se Direktivom nastoji posebno osigurati puno poštovanje ljudskog dostojanstva i poticati primjenu članaka 1., 4., 6., 7., 18., 21., 24. i 47. [te] Povelje te je treba na odgovarajući način provoditi.”

Člankom 6. stavkom 1. Direktive određuje se:

„Države članice osiguravaju da u roku tri dana od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, podnositelj zahtjeva dobije dokument izdan na njegovo ime koji potvrđuje njegov status podnositelja zahtjeva ili dokazuje da mu je dopušteno ostati na državnom području države članice dok odluka o njegovom zahtjevu nije konačna ili dok se ne razmotri.

[…]”

U skladu s člankom 12. navedene direktive:

„Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere da koliko je to moguće sačuvaju jedinstvo obitelji koja je prisutna na njihovu državnom području ako dotična država članica podnositeljima zahtjeva osigurava smještaj. Takve se mjere provode uz suglasnost podnositelja zahtjeva.”

Bugarsko pravo

31	U Bugarskoj je ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu uređeno Zakonom za ubežišteto i bežancite (Zakon o azilu i izbjeglicama, u daljnjem tekstu: ZUB).

32	Člancima 8. i 9. ZUB‑a uglavnom su preuzeti uvjeti za odobravanje međunarodne zaštite navedene u Direktivi 2011/95.

33	U skladu s člankom 8. stavkom 9. ZUB‑a: „Izbjeglicama se smatraju […] članovi obitelji stranca kojem je priznat status izbjeglice ako je to spojivo s njihovim osobnim položajem i ne postoje okolnosti iz članka 12. stavka 1.”

34	U članku 12. stavcima 1. i 2. ZUB‑a navode se okolnosti koje su zapreka za odobravanje međunarodne zaštite, među kojima je i postojanje prijetnje nacionalnoj sigurnosti.

Članak 32. pod naslovom „Spojeni postupci” Administrativnoprocesualen kodeksa (Zakonik o upravnom postupku) određuje:

„U slučaju postupaka u kojima prava i obveze stranaka proizlaze iz iste činjenične situacije te je nadležno samo jedno upravno tijelo, moguće je provesti samo jedan postupak u odnosu na više stranaka.”

Glavni postupak i prethodna pitanja

36	N. R. K. Ahmedbekova i njezin sin R. E. O. Ahmedbekov, rođeni 12. svibnja 1975. i 5. listopada 2007., azerbajdžanski su državljani.

Emin Ahmedbekov (u daljnjem tekstu: E. Ahmedbekov), suprug N. R. K. Ahmedbekove i otac R. E. O. Ahmedbekova, podnio je 19. studenoga 2014. zahtjev za međunarodnu zaštitu Državnoj agenciji za bežancite (Državna agencija za izbjeglice, Bugarska) (u daljnjem tekstu: DAB), koji je zamjenik ravnatelja te ustanove odbio odlukom od 12. svibnja 2015. E. Ahmedbekov je protiv te odluke podnio tužbu pred Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska), koja je odbijena 2. studenoga 2015. On je osim toga uložio kasacijsku žalbu pred Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud, Bugarska), koja je, kao što proizlazi iz odgovora suda koji je uputio zahtjev na zahtjev za pojašnjenje Suda, odbijena 25. siječnja 2017.

N. R. K. Ahmedbekova je 25. studenoga 2014. podnijela DAB‑u zahtjev za međunarodnu zaštitu za sebe i svojeg sina. Taj je zahtjev zamjenik ravnatelja DAB‑a odbio odlukom od 12. svibnja 2015. s obrazloženjem da uvjeti za odobravanje međunarodne zaštite, navedeni u člancima 8. i 9. ZUB‑a, nisu bili ispunjeni.

39	N. R. K. Ahmedbekova je protiv te odluke podnijela pravni lijek pred Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji), sudu koji je uputio zahtjev.

40	U svojoj se žalbi poziva kako na progon azerbajdžanskih tijela čija je žrtva bio njezin suprug, kao i na okolnosti koje se odnose na nju osobno.

U vezi s potonjim, N. R. K. Ahmedbekova navodi opasnost od proganjanja zbog svojeg političkog mišljenja, kao i probleme spolnog uznemiravanja na svojem radnom mjestu u Azerbajdžanu. N. R. K. Ahmedbekova smatra da je opasnost od proganjanja zbog svojeg političkog mišljenja među ostalim dokazana njezinim sudjelovanjem u podnošenju tužbe protiv Azerbajdžana pred Europskim sudom za ljudska prava kao i sudjelovanjem u zaštiti osoba koje su azerbajdžanske vlasti već progonile zbog njihova sudjelovanja u sferi zaštite ljudskih prava. Ona je osim toga bila aktivna u audiovizualnom mediju „Azerbaydzhanski chas”, koji vodi kampanju protiv režima na vlasti u Azerbajdžanu.

Sud koji je uputio zahtjev, među ostalim, pita kako treba postupati sa zahtjevima za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji. Pita i je li okolnost da je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu sudjelovao u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava relevantan čimbenik za utvrđivanje toga treba li odobriti međunarodnu zaštitu.

U tim je okolnostima Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Proizlazi li iz članka 78. stavka 1. i članka 78. stavka 2. točaka (a), (d) i (f) [UFEU‑a] kao i iz uvodne izjave 12. i članka 1. Direktive [2013/32] da razlog nedopuštenosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđen u članku 33. stavku 2. točki (e) te direktive predstavlja odredbu s izravnim učinkom, koju države članice ne smiju ne primijeniti, primjerice na način da primijene povoljnije odredbe nacionalnog prava, prema kojima se prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu u skladu s člankom 10. stavkom 2. te direktive prvo ispituje s gledišta ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a potom s gledišta ispunjava li uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite?

Proizlazi li iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive [2013/32] u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 3. i člankom 2. točkama (a), (c) i (g), kao i uvodnom izjavom 60. te direktive da u okolnostima kakve su one u glavnom postupku zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen od strane jednog roditelja u ime maloljetnika s pratnjom nije dopušten ako se obrazlaže time da je dijete član obitelji osobe koja je zahtijevala međunarodnu zaštitu s obrazloženjem da je izbjeglica u smislu članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije?

Proizlazi li iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive [2013/32] u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1. i člankom 2. točkama (a), (c) i (g) kao i uvodnom izjavom 60. te direktive da u okolnostima kakve su one u glavnom postupku zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen u ime punoljetne osobe nije dopušten ako se u postupcima pred nadležnim upravnim tijelima obrazlaže samo time da je podnositelj zahtjeva član obitelji osobe koja je zahtijevala međunarodnu zaštitu s obrazloženjem da je izbjeglica u smislu članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije i podnositelj zahtjeva u trenutku njegova podnošenja nema pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti?

Je li u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive [2011/95] u vezi s njezinom uvodnom izjavom 36. potrebno da se ocjena postojanja osnovanog straha od proganjanja ili stvarne opasnosti od trpljenja ozbiljne nepravde provede samo na osnovi činjenica i okolnosti koje se odnose na podnositelja zahtjeva?

Je li sukladno članku 4. Direktive [2011/95] u vezi s njezinom uvodnom izjavom 36. i člank 31. stavku 1. Direktive [2013/32] dopuštena nacionalna sudska praksa jedne države članice kojom se:

(a)	nadležna tijela obvezuje da zahtjeve za međunarodnu zaštitu članova iste obitelji ispituju u zajedničkom postupku ako se ti zahtjevi obrazlažu istim činjenicama, odnosno konkretno tvrdnjom da je samo jedan član obitelji izbjeglica;

(b)

nadležna tijela obvezuje da postupke o zahtjevima za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli članovi obitelji koji osobno ne ispunjavaju pretpostavke za takvu zaštitu prekinu do okončanja postupka o zahtjevu člana obitelji koji je podnesen s obrazloženjem da je dotični izbjeglica u smislu članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije?

je li ta sudska praksa dopuštena također i zbog razmatranja u vezi s interesom djeteta, održavanjem obiteljskog jedinstva i poštovanjem prava na privatni i obiteljski život, kao i prava na ostanak u državi članici do ispitivanja zahtjeva, i to na temelju članaka 7., 18. i 47. [Povelje o temeljnim pravima], uvodnih izjava 12. i 60. kao i članka 9. Direktive [2013/32], uvodnih izjava 16., 18. i 36., kao i članka 23. Direktive [2011/95], i uvodnih izjava 9., 11. i 35., kao i članaka 6. i 12. Direktive [2013/33]?

Proizlazi li iz uvodnih izjava 16., 18. i 36. kao i iz članka 3. Direktive [2011/95] u vezi s njezinom uvodnom izjavom 24. i člankom 2. točkama (d) i (j), člankom 13. i člankom 23. stavcima 1. i 2. te direktive da je dopušten nacionalni propis kao što je članak 8. stavak 9. [ZUB‑a], u skladu s kojim se i članovi obitelji stranca kojem je priznat status izbjeglice smatraju izbjeglicama ako je to spojivo s njihovim osobnim položajem i ne postoje razlozi prema nacionalnom pravu koji isključuju priznavanje statusa izbjeglice?

Proizlazi li iz uređenja razloga proganjanja u članku 10. Direktive [2011/95] da podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava protiv države porijekla predmetne osobe uključuje pripadnost te osobe posebnoj društvenoj skupini u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) te direktive ili pak podnošenje tužbe treba smatrati političkim mišljenjem u smislu članka 10. stavka 1. točke (e) iste direktive?

8.	Proizlazi li iz članka 46. stavka 3. Direktive [2013/32] da je sud obvezan meritorno ispitati nove razloge za međunarodnu zaštitu koji su istaknuti tijekom sudskog postupka, ali nisu navedeni u tužbi protiv odluke o uskraćivanju međunarodne zaštite?

Proizlazi li iz članka 46. stavka 3. Direktive [2013/32] da je sud obvezan ocijeniti dopuštenost zahtjeva za međunarodnu zaštitu na osnovi njezina članka 33. stavka 2. točke (e) u sudskom postupku za pobijanje odluke o uskraćivanju međunarodne zaštite ako je u pobijanoj odluci – kao što je to propisano člankom 10. stavkom 2. navedene direktive – zahtjev prvo ocijenjen s gledišta ispunjava li njegov podnositelj pretpostavke za priznavanje statusa izbjeglice, a potom s gledišta ispunjava li uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite?”

O prethodnim pitanjima

Četvrto pitanje

44	Četvrto pitanje, koje treba razmotriti prvo po redu, odnosi se na pitanje treba li se procjena zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljiti „samo na osnovi činjenica i okolnosti koje se odnose na podnositelja zahtjeva”?

45	Kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, to se pitanje postavlja zbog činjenice da se N. R. K. Ahmedbekova osobito poziva na prijetnju od proganjanja i na ozbiljne nepravde prema njezinu suprugu.

46	Stoga svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Direktive 2011/95 tumačiti na način da prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjeva.

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije treba podsjetiti da iz članaka 13. i 18 Direktive 2011/95, tumačenih u vezi s definicijama izraza „izbjeglica” i „osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu” sadržanih u njezinu članku 2. točkama (d) i (f), proizlazi da međunarodnu zaštitu, u načelu, treba odobriti državljaninu treće zemlje i osobi bez državljanstva koji osnovano strahuju od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili koji su izloženi stvarnoj opasnosti od trpljenja ozbiljne nepravde, u smislu članka 15. te direktive.

Direktivom 2011/95 nije predviđeno odobravanje statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva drugim osobama osim onih koje su navedene u prethodnoj točki. Nadalje, ustaljena je sudska praksa da se svaka odluka o odobravanju statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita mora temeljiti na pojedinačnoj procjeni (presuda od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 41. i navedena sudska praksa), kojom se želi utvrditi jesu li, s obzirom na osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, ispunjeni uvjeti za odobravanje takvog statusa (presuda od 5. rujna 2012., Y i Z, C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518, t. 68.).

Stoga iz sustava odobravanja jedinstvenog statusa azila ili supsidijarne zaštite koji je zakonodavac Unije uspostavio proizlazi da je svrha procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koja je obvezna u skladu s člankom 4. Direktive 2011/95, utvrditi strahuje li osnovano podnositelj zahtjeva – ili, ovisno o slučaju, osoba u čije ime podnosi zahtjev – da ga se osobno proganja ili je li osobno izložen stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde.

Iako iz prethodno navedenog proizlazi da se zahtjev za međunarodnu zaštitu ne može prihvatiti, kao takav, zato što član obitelji podnositelja zahtjeva osnovano strahuje od proganjanja ili je izložen stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde, ipak je, nasuprot tomu, kao što je to nezavisni odvjetnik izložio u točki 32. svojeg mišljenja, potrebno uzeti u obzir takve prijetnje prema članu obitelju podnositelja zahtjev kako bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen prijetnjama od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi. S tim u vezi, i kao što je to naglašeno u uvodnoj izjavi 36. Direktive 2011/95, članovi obitelji ugrožene osobe u pravilu su izloženi opasnosti da se i oni sami nađu u osjetljivoj situaciji.

Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti tako da članak 4. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdilo je li potonji, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen takvim prijetnjama.

Peto pitanje

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li direktive 2011/95 i 2013/32, tumačene u vezi s člancima 7., 18. i 47. Povelje o temeljnim pravima i vodeći računa o interesu djeteta, tumačiti na način da im se protivi to da se zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji razmatra u zajedničkom postupku ili to da se procjena jednog od tih zahtjeva prekine do okončanja postupka razmatranja nekog drugog od tih zahtjeva.

U skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2013/32, svaka odrasla osoba s poslovnom sposobnošću mora imati pravo podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu u svoje ime. Za potrebe primjene te odredbe, izraz „odrasla osoba” treba, s obzirom na definiciju pojma „maloljetnik” iz članka 2. točke (l) te direktive, tumačiti tako da obuhvaća državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje su navršile osamnaest godina.

Kad je riječ o maloljetnicima, člankom 7. stavkom 3. Direktive 2013/32 propisano je da oni moraju imati pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u vlastito ime u državama članicama koje maloljetnicima priznaju poslovnu sposobnost za poduzimanje radnji u postupcima i da u svim državama članicama koje obvezuje ta direktiva moraju imati pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu preko odraslog zastupnika, poput roditelja ili drugog odraslog člana obitelji.

Iz tih odredbi proizlazi da se propisima Unije ne protivi ni to da članovi obitelji, kao što su, u ovom slučaju, N. R. K. Ahmedbekova i E. Ahmedbekov, pojedinačno podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu ni to da jedan od njih podnese svoj zahtjev i u ime maloljetnog člana obitelji, kao što je R. E. O. Ahmedbekov.

U direktivama 2011/95 i 2013/32 ne navodi se kako treba postupati u slučaju eventualne povezanosti između takvih zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji se dijelom mogu odnositi na istovjetne činjenice ili okolnosti. Budući da nema konkretnih odredbi, države članice u tom pogledu uživaju diskrecijsko pravo.

Ipak, treba podsjetiti, kao prvo, da je člankom 4. stavkom 3. Direktive 2011/95 propisana obveza pojedinačne procjene svakog zahtjeva, kao drugo, da, u skladu s člankom 23. stavkom 1. te direktive, države članice osiguravaju da se održi obiteljsko jedinstvo i, kao treće, da je člankom 31. stavkom 2. Direktive 2013/32 propisano da svaka država članica osigurava da tijelo odlučivanja što prije provede i zaključi odgovarajuće i cjelovito razmatranje.

Iz obveze pojedinačne procjene i cjelovitog razmatranja zahtjevâ za međunarodnu zaštitu proizlazi da takvi zahtjevi koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji, iako se na njih mogu primjenjivati mjere radi postupanja s bilo kakvom eventualnom povezanošću, moraju biti predmetom razmatranja situacije pojedine konkretne osobe. Stoga se ti zahtjevi ne mogu zajednički procjenjivati.

Kad je riječ o, osobito, pitanju trebaju li se postupci razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji provoditi istovremeno ili je, naprotiv, tijelu odlučivanja dopušteno prekinuti procjenu zahtjeva do okončanja postupka razmatranja u vezi s nekim drugim od tih zahtjeva, treba zaključiti, s jedne strane, da u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem se članovi obitelji među ostalim pozivaju na prijetnje prema drugom članu obitelju, prilikom procjene zahtjeva potonjeg može biti korisno, prvo, razmotriti jesu li te prijetnje potvrđene i, drugo, ako je to potrebno, razmotriti trpe li i suprug i dijete ugrožene osobe zbog postojanja obiteljske veze prijetnju od proganjanja ili ozbiljnu nepravdu.

S druge strane, s obzirom na pravilo iz članka 31. stavka 2. Direktive 2013/32, u skladu s kojim svako razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu mora biti što prije zaključeno, kao i cilj te direktive da se osigura da se sa zahtjevima za međunarodnu zaštitu postupa što prije (presuda od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 109.), razmatranje zahtjeva jednog od članova obitelji ne treba dovesti do prekida razmatranja zahtjeva drugog člana te obitelji, tako da potonje razmatranje može započeti tek u trenutku kad je postupak razmatranja u vezi s prethodnim zahtjevom već okončan donošenjem odluke tijela odlučivanja. Naprotiv, kako bi se ostvario cilj hitnosti i olakšalo održavanje obiteljskog jedinstva, potrebno je da se odluke o zahtjevima članova iste obitelji i koji su povezani donose u bliskim vremenskim intervalima.

S tim u vezi treba zaključiti da ako tijelo odlučivanja utvrdi da neka osoba osnovano strahuje od proganjanja ili je izložena stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde, ono, u načelu, mora biti sposobno u kratkom vremenu procijeniti trpe li i članovi obitelji te osobe takvu prijetnju zbog obiteljske veze koja ih spaja. Tu bi procjenu trebalo provoditi ili, barem, započeti prije donošenja odluke o odobravanju međunarodne zaštite toj osobi.

62	U slučaju da tijelo odlučivanja utvrdi da nijedan član obitelji ne strahuje osnovano od proganjanja ili da nije izložen stvarnoj opasnosti od ozbiljne nepravde, ono, u načelu, mora biti u stanju istoga dana donijeti odluku o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Iz toga slijedi da se, u ovom slučaju, zamjeniku ravnatelja DAB‑a ne može prigovarati da je odluke o zahtjevu koji je podnijela N. R. K. Ahmedbekova i o onome koji je podnio E. Ahmedbekov donio istog dana, ako ti zahtjevi nisu bili predmet zajedničke procjene, što mora utvrditi sud koji je uputio zahtjev.

Kad je riječ o, naposljetku, pitanju suda koji je uputio zahtjev koji se odnosi na interes djeteta i članke 7., 18. i 47. Povelje o temeljnim pravima, dovoljno je navesti da temeljna prava priznata tom poveljom svakako treba poštovati prilikom provedbe direktiva 2011/95 i 2013/32, ali da u okviru odgovora na ovo prethodno pitanje ne pružaju dodatne konkretne smjernice.

S obzirom na sve što je prethodno navedeno, na peto pitanje treba odgovoriti tako da direktive 2011/95 i 2013/32 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se na zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji primijene mjere radi postupanja s bilo kakvom eventualnom povezanošću, ali im se protivi to da se ti zahtjevi zajednički procjenjuju. Tim se direktivama protivi i to da se procjena jednog od tih zahtjeva prekine do okončanja postupka razmatranja nekog drugog od tih zahtjeva.

Šesto pitanje

66	Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Direktive 2011/95 tumačiti na način da se njime državi članici dopušta da u slučaju odobravanja međunarodne zaštite članu obitelji tu zaštitu proširi na druge članove obitelji.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da članak 8. stavak 9. ZUB‑a predviđa takvo proširenje primjene. Ne može se isključiti da se ta odredba u ovom slučaju primjenjuje na R. E. O. Ahmedbekova kao i na E. Ahmedbekova. Naime, ako bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio da N. R. K. Ahmedbekova, zbog okolnosti koje se odnose na nju osobno poput onih navedenih u točki 41. ove presude, osnovano strahuje od proganjanja, to bi utvrđenje, u načelu, trebalo dovesti do odobravanja statusa izbjeglice N. R. K. Ahmedbekovoj. Taj bi se status zatim, na temelju članka 8. stavka 9. ZUB‑a, u načelu, proširio na članove njezine obitelji a da pritom nije potrebno razmotriti strahuju li potonji osnovano od proganjanja.

Treba istaknuti da Direktivom 2011/95 nije predviđeno takvo proširenje statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita na članove obitelji osobe kojoj je odobren taj status. Naime, iz članka 23. te direktive proizlazi da je njome državama članicama samo propisana obveza da urede svoje nacionalno pravo na način da članovi obitelji, u smislu članka 2. točke (j) te direktive, nositelja takvog statusa, mogu, iako pojedinačno ne ispunjavaju uvjete za odobravanje tog statusa, zahtijevati određene pogodnosti koje, među ostalim, uključuju izdavanje dozvole boravka, pristup zapošljavanju ili pristup obrazovanju i čija je svrha održavanje obiteljskog jedinstva.

Stoga treba razmotriti je li održavanje na snazi odredbe poput članka 8. stavka 9. ZUB‑a dopušteno člankom 3. Direktive 2011/95 koji državama članicama dopušta da uvedu ili zadrže „povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za odobravanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i ona prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom”.

Iz tog teksta, tumačenog zajedno s uvodnom izjavom 14. Direktive 2011/95, proizlazi da se povoljniji standardi iz članka 3. te direktive, među ostalim, mogu sastojati od olakšavanja uvjeta pod kojima državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva može uživati status izbjeglice ili status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita.

Sud je već istaknuo da pojašnjenje iz tog članka 3., u skladu s kojim svaki povoljniji standard mora biti sukladan Direktivi 2011/95, znači da taj standard ne smije biti protivan općoj strukturi i ciljevima te direktive. Osobito su zabranjeni standardi na temelju kojih se status izbjeglice ili status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita priznaje državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva koji se nalaze u situacijama koje nemaju nikakve veze s logikom međunarodne zaštite (vidjeti u tom pogledu presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj, C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 42. i 44.). To osobito vrijedi za norme na temelju kojih se takav status priznaje osobama za koje postoji razlog za isključenje iz članka 12. te direktive (presuda od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 115.).

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 58. svojeg mišljenja, automatsko priznavanje, na temelju nacionalnog prava, status izbjeglice članovima obitelji osobe kojoj je taj status odobren na temelju sustava uspostavljenog Direktivom 2011/95 nije, a priori, bez ikakve veze s logikom međunarodne zaštite.

S tim u vezi treba utvrditi da bi, u ovom slučaju, eventualno odobravanje statusa izbjeglice ili statusa osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita sinu i suprugu N. R. K. Ahmedbekove kao posljedica priznavanja takvog statusa potonjoj, zbog potrebe održavanja obiteljskog jedinstva predmetnih osoba imalo vezu s logikom međunarodne zaštite koja je dovela do potonjeg priznavanja.

S obzirom na prethodno navedeno, na šesto pitanje treba odgovoriti tako da članak 3. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se njime državi članici dopušta da u slučaju odobravanja međunarodne zaštite članu obitelji, na temelju sustava uspostavljenog tom direktivom, tu zaštitu proširi na druge članove obitelji, pod uvjetom da za njih ne postoji razlog za isključenje iz članka 12. te direktive i da njihova situacija ima, zbog potrebe održavanja obiteljskog jedinstva, vezu s logikom međunarodne zaštite.

Drugo i treće pitanje

Svojim drugim i trećim pitanjem, na koja treba odgovoriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita obuhvaća li razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 situaciju, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj odrasla osoba, za sebe i za svoje maloljetno dijete podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu koji se, među ostalim, temelji na postojanju obiteljske veze s drugom osobom koja je zasebno podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu.

76	Kao što je to izloženo u točkama 53. do 55. ove presude, iz članka 7. stavaka 1. i 3. Direktive 2013/32 proizlazi da je članovima obitelji dopušteno zasebno podnijeti zahtjeve za međunarodnu zaštitu i maloljetnika koji je član te obitelji uključiti u jedan od tih zahtjeva.

Razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 odnosi se na specifičnu situaciju u kojoj jedna osoba koju uzdržava druga osoba najprije da pristanak, u skladu s člankom 7. stavkom 2. te direktive, na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u svoje ime a potom i sama podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu.

78	Osim ako sud koji je uputio zahtjev ne utvrdi drukčije, iz opisa glavnog postupka koji je taj sud dao proizlazi da se ni N. R. K. Ahmedbekova ni R. E. O. Ahmedbekov ne nalaze u toj specifičnoj situaciji. Čini se da isto vrijedi i za E. Ahmedbekova.

79	U tim se okolnostima razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 ne može primijeniti.

Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću da se jedan član obitelji poziva na obiteljsku vezu te u svojem zahtjevu navodi neke činjenice koje su opisane i u zahtjevu koji je podnio drugi član obitelji. Takva situacija ne potpada pod onu iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32, nego je treba razmotriti u skladu s načelima koja su navedena i objašnjena u odgovoru na četvrto i peto pitanje.

Iz toga slijedi da na drugo i treće pitanje treba odgovoriti tako da razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 ne obuhvaća situaciju, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj odrasla osoba, za sebe i za svoje maloljetno dijete podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu koji se, među ostalim, temelji na postojanju obiteljske veze s drugom osobom koja je zasebno podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Prvo i deveto pitanje

82	Uzimajući u obzir odgovore na drugo i treće pitanje, nije potrebno odgovoriti na prvo i deveto pitanje.

Naime, prvim i devetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita ima li članak 33. stavak 2. točka (e) Direktive 2013/32 izravni učinak te ga može primijeniti sud kojemu je podnesen pravni lijek protiv odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu čak i ako donositelj te odluke nije razmatrao primjenjivost te odredbe. Kao što proizlazi iz odgovora na drugo i treće pitanje, članak 33. stavak 2. točku (e) Direktive 2013/32 nikako nije moguće primijeniti na slučaj poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku.

Sedmo pitanje

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava prilikom procjene razloga za proganjanje iz članka 10. Direktive 2011/95 smatrati dokazom pripadnosti tog podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini”, u smislu stavka 1. točke (d) tog članka, ili razlogom za proganjanje zbog „političkog mišljenja”, u smislu stavka 1. točke (e) tog članka.

S tim u vezi valja istaknuti da članak 10. stavak 1. Direktive 2011/95 treba tumačiti u vezi sa stavkom 2. tog članka. U skladu s tim stavkom 2., kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovani strah od proganjanja, nebitno je posjeduje li on doista rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke osobine koje izazivaju proganjanje pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja.

Stoga, neovisno o pitanju je li sudjelovanje azerbajdžanskog državljanina u podnošenju tužbe protiv te države pred Europskim sudom za ljudska prava kako bi se utvrdilo da je režim koji je u toj državi na vlasti povrijedio temeljne slobode „političko mišljenje” tog državljanina, treba prilikom procjene razloga za proganjanje koji su istaknuti u zahtjevu za međunarodnu zaštitu koji je podnio taj državljanin razmotriti postoje li osnovani razlozi za strah da taj režim to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidentstva protiv kojeg bi mogao razmotriti poduzimanje protumjera.

Ako postoje osnovani razlozi za strah da je riječ o tome, treba zaključiti da je podnositelj zahtjeva izložen ozbiljnoj i potvrđenoj prijetnji od proganjanja zbog izraženog mišljenja o politici i metodama svoje države podrijetla. Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 10. stavka 1. točke (e) Direktive 2011/95, pojam „političko mišljenje” obuhvaća takvu situaciju.

88	Suprotno tomu, skupinu osoba koje je, ovisno o slučaju, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu dio kada sudjeluje u podnošenju tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava u načelu se ne može smatrati „društvenom skupinom” u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) Direktive 2011/95.

Naime, kako bi se moglo utvrditi da postoji „društvena skupina”, u smislu te odredbe, moraju se ispuniti dva kumulativna uvjeta. S jedne strane, članovi skupine moraju dijeliti „urođene osobine” ili „zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti” ili „imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne”. S druge strane, ta skupina mora imati samosvojan identitet u dotičnoj trećoj državi jer se smatra „drugačijom” od društva koje je okružuje (presuda od 7. studenoga 2013., X i dr., C‑199/12 do C‑201/12, EU:C:2013:720, t. 45.). Osim ako sud koji je uputio zahtjev ne utvrdi drukčije, kumulativni uvjeti nisu ispunjeni u glavnom postupku.

S obzirom na prethodno navedeno, na sedmo pitanje treba odgovoriti da sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava prilikom procjene razloga za proganjanje iz članka 10. Direktive 2011/95 u načelu ne treba smatrati dokazom pripadnosti tog podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini”, u smislu stavka 1. točke (d) tog članka, nego to sudjelovanje treba smatrati razlogom za proganjanje zbog „političkog mišljenja”, u smislu stavka 1. točke (e) tog članka ako postoje osnovani razlozi za strah da ta država to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidentstva protiv kojeg bi mogla razmotriti donošenje protumjera.

Osmo pitanje

Svojim osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 tumačiti na način da je sud kojemu je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju međunarodne zaštite dužan razmotriti razloge za odobravanje međunarodne zaštite koji su, iako su u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja te odluke, čak prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, po prvi put istaknuti u postupku povodom uloženog pravnog lijeka.

U članku 46. stavku 3. Direktive 2013/32 određuje se doseg prava na djelotvoran pravni lijek na koji podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao što to predviđa članak 46. stavak 1. te direktive, moraju imati pravo protiv odluka u vezi s njihovim zahtjevom (presuda od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 105.). U njemu se navodi da države članice koje ta direktiva obvezuje osiguravaju da, barem u prvostupanjskom postupku, sud pred kojim se osporava odluka o zahtjevu za međunarodnu zaštitu „u potpunosti i […] ex nunc razm[otri] činjeničn[a] i pravn[a] pitanja, uključujući, ako je potrebno, [da] razm[otri] potreb[e] za međunarodnom zaštitom u skladu s Direktivom [2011/95]”.

S tim vezi, izrazom „ex nunc” naglašava se obveza suda da provede ocjenu koja uzima u obzir, ovisno o slučaju, nove elemente koji su nastali nakon donošenja pobijane odluke. Kad je riječ o pridjevu „u potpunosti”, on potvrđuje da sud mora ispitati i elemente koje je tijelo odlučivanja uzelo ili moralo uzeti u obzir kao i one koji su nastali nakon donošenja odluke tog tijela (presuda od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 111. i 113.).

Iako iz članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32 proizlazi da države članice moraju urediti svoje nacionalno pravo na način da postupanje s predmetnim pravnim lijekovima podrazumijeva da sud ispita sve činjenične i pravne elemente koji mu omogućuju da provede ažurirano ocjenjivanje predmetnog slučaja (presuda od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 110.), iz toga, s druge strane, ne proizlazi da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može, a da pritom ne dođe do dodatnog razmatranja tijela za odlučivanje, izmijeniti osnovu svojeg zahtjeva i, na taj način, okolnosti predmetnog slučaja ističući, u postupku povodom uloženog pravnog lijeka, razlog za međunarodnu zaštitu koji, iako je u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja odluke tog tijela, čak prije podnošenja zahtjeva, bio prešućen pred tim tijelom.

S tim u vezi treba podsjetiti da iz članka 2. točaka (d) i (f), kao i iz članaka 10. i 15. Direktive 2011/95 proizlazi da se međunarodna zaštita može odobriti zbog osnovanog straha od proganjanja na temelju rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, pri čemu je svaki od tih razloga zasebno definiran u tom članku 10., ili pak zbog jedne od ozbiljnih nepravdi navedenih u tom članku 15.

Također treba podsjetiti da je razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje provodi tijelo za odlučivanje, koje je upravno ili kvazisudsko tijelo uz odgovarajuća sredstva i specijalizirano osoblje u tom području, bitna faza zajedničkih postupaka uspostavljenih Direktivom 2013/32, i da pravo podnositelja zahtjeva na potpuno i ex nunc razmatranje pred sudom, priznato člankom 46. stavkom 3. te Direktive, ne može biti tumačeno na način koji umanjuje obvezu tog podnositelja zahtjeva da surađuje s tim tijelom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 116.).

Ta bi bitna faza pred tijelom za odlučivanje bila zaobiđena ako bi se podnositelju zahtjeva, bez ikakve postupovne posljedice, dopustilo da radi sudskog poništenja ili zamjene odluke o odbijanju koju je donijelo to tijelo istakne razlog za međunarodnu zaštitu koji, iako je u vezi s događajima ili prijetnjama koji su, navodno, već postojali, nije bio istaknut pred tim tijelom te ga ono stoga nije moglo razmotriti.

Slijedom toga, kada je jedan od razloga za međunarodnu zaštitu naveden u točki 95. ove presude po prvi put istaknut u postupku povodom uloženog pravnog lijeka te je u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja te odluke, čak prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, taj razlog treba smatrati „naknadnim dokazom” u smislu članka 40. stavka 1. Direktive 2013/32. Kao što to proizlazi iz te odredbe, učinak takve kvalifikacije je taj da je sud koji odlučuje o pravnom lijeku dužan razmotriti taj razlog prilikom razmatranja odluke protiv koje je uložen pravni lijek, pod uvjetom, međutim, da svako od nadležnih tijela, koja uključuju ne samo taj sud nego i tijelo odlučivanja, može tom prilikom razmotriti taj naknadni dokaz.

Kako bi se utvrdilo može li sâmo to tijelo razmotriti naknadni dokaz prilikom uloženog pravnog lijeka, taj sud mora, na temelju postupovnih pravila iz njegova nacionalnog prava, provjeriti je li razlog za međunarodnu zaštitu po prvi put istaknut pred njim u fazi postupka povodom uloženog pravnog lijeka koja nije zakašnjela te je dovoljno konkretno izložen kako bi ga se moglo primjereno razmotriti.

100

Ako se tom provjerom utvrdi da sud može taj razlog uključiti u svoju ocjenu pravnog lijeka, na njemu je da od tijela odlučivanja zatraži, i to u roku koji je u skladu s ciljem hitnosti iz Direktive 2013/32 (vidjeti u tom pogledu presudu od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 109.), razmatranje tog razloga, čiji rezultat i razloge na kojima se on temelji treba priopćiti podnositelju zahtjeva i sudu prije nego što potonji sasluša podnositelja zahtjeva i ocijeni slučaj.

101

U ovom slučaju, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 74. svojeg mišljenja, neki podaci iz spisa dostavljenog Sudu upućuju na to da je razlog za osnovani strah od proganjanja na temelju političkog mišljenja, na koji se odnosi pitanje suda koji je uputio zahtjev, već bio istaknut pred DAB‑om, pri čemu je N. R. K. Ahmedbekova u postupku povodom uloženog pravnog lijeka navela dodatne činjenice kako bi potkrijepila taj razlog.

102

Ako N. R. K. Ahmedbekova u postupku povodom uloženog pravnog lijeka, što mora provjeriti samo sud koji je uputio zahtjev, nije navela razlog za međunarodnu zaštitu, nego dodatne činjenice kako bi potkrijepila razlog koji je već bio istaknut pred tijelom odlučivanja te ga je ono odbilo, u tom je slučaju na sudu koji odlučuje o pravnom lijeku da ocijeni jesu li činjenice koje su po prvi put pred njim istaknute bitne i preklapaju li se ikako s elementima koje je tijelo odlučivanja moglo uzeti u obzir. U tom se slučaju argumentacija izložena u točkama 97. do 100. ove presude primjenjuje mutatis mutandis.

103

S obzirom na prethodno navedeno, na osmo pitanje treba odgovoriti tako da članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32, tumačen u vezi s upućivanjem na postupak povodom uloženog pravnog lijeka iz članka 40. stavka 1. te direktive, treba tumačiti na način da je sud kojemu je podnesena žalba protiv odluke o odbijanju međunarodne zaštite u načelu dužan ocijeniti, kao „naknadne dokaze” i nakon što je od tijela odlučivanja zatražio njihovo razmatranje, razloge za odobravanje međunarodne zaštite ili činjenice koje su, iako su u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja te odluke o odbijanju, čak prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, po prvi put istaknute u postupku povodom uloženog pravnog lijeka. Taj sud, nasuprot tomu, to nije dužan učiniti ako utvrdi da su ti razlozi, ili te činjenice, istaknuti u zakašnjeloj fazi postupka povodom uloženog pravnog lijeka ili nisu dovoljno konkretno izloženi kako bi ih se moglo primjereno razmotriti, ili pak, kad je riječ o činjenicama, ako utvrdi da nisu bitne ili da se nedovoljno razlikuju od činjenica koje je tijelo odlučivanja već moglo uzeti u obzir.

Troškovi

104	Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 4. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite treba tumačiti na način da prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdilo je li potonji, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen takvim prijetnjama.

Direktivu 2011/95 i Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se na zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji primijene mjere radi postupanja s bilo kakvom eventualnom povezanošću, ali im se protivi to da se ti zahtjevi zajednički procjenjuju. Tim se direktivama protivi i to da se procjena jednog od tih zahtjeva prekine do okončanja postupka razmatranja nekog drugog od tih zahtjeva.

Članak 3. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se njime državi članici dopušta da u slučaju odobravanja međunarodne zaštite članu obitelji, na temelju sustava uspostavljenog tom direktivom, tu zaštitu proširi na druge članove obitelji, pod uvjetom da za njih ne postoji razlog za isključenje iz članka 12. te direktive i da njihova situacija ima vezu s logikom međunarodne zaštite, zbog potrebe održavanja obiteljskog jedinstva.

Razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 ne obuhvaća situaciju, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj odrasla osoba, za sebe i za svoje maloljetno dijete podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu koji se, među ostalim, temelji na postojanju obiteljske veze s drugom osobom koja je zasebno podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava prilikom procjene razloga za proganjanje iz članka 10. Direktive 2011/95 u načelu ne treba smatrati dokazom pripadnosti tog podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini”, u smislu stavka 1. točke (d) tog članka, nego ga treba smatrati razlogom za proganjanje zbog „političkog mišljenja”, u smislu stavka 1. točke (e) tog članka ako postoje osnovani razlozi za strah da ta država to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidentstva protiv kojeg bi mogla razmotriti donošenje protumjera.

Članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32, tumačen u vezi s upućivanjem na postupak povodom uloženog pravnog lijeka iz članka 40. stavka 1. te direktive, treba tumačiti na način da je sud kojemu je podnesena žalba protiv odluke o odbijanju međunarodne zaštite u načelu dužan ocijeniti, kao „naknadne dokaze” i nakon što je od tijela odlučivanja zatražio njihovo razmatranje, razloge za odobravanje međunarodne zaštite ili činjenice koje su, iako su u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja te odluke o odbijanju, čak prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, po prvi put istaknute u postupku povodom uloženog pravnog lijeka. Taj sud, nasuprot tomu, to nije dužan učiniti ako utvrdi da su ti razlozi ili te činjenice istaknuti u zakašnjeloj fazi postupka povodom uloženog pravnog lijeka ili nisu dovoljno konkretno izloženi kako bi ih se moglo primjereno razmotriti ili pak, kad je riječ o činjenicama, ako utvrdi da nisu bitne ili da se nedovoljno razlikuju od činjenica koje je tijelo odlučivanja već moglo uzeti u obzir.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: bugarski