Spojeni predmeti C-596/16 i C-597/16

Enzo Di Puma

protiv

Commissione Nazionale per le Società e la Borsa (Consob)

protiv

Antonija Zecce

(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Corte suprema di cassazione)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2003/6/EZ – Trgovanje na temelju povlaštenih informacija – Sankcije – Nacionalno zakonodavstvo koje za iste radnje predviđa upravnu i kaznenu sankciju – Pravomoćni učinak konačne kaznene presude u odnosu na upravni postupak – Pravomoćna oslobađajuća kaznena presuda za trgovanje na temelju povlaštenih informacija – Djelotvornost sankcija – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 50. – Načelo ne bis in idem – Kaznena narav upravne sankcije – Postojanje istog kažnjivog djela – Članak 52. stavak 1. – Ograničenje načela ne bis in idem – Pretpostavke”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 20. ožujka 2018.

Usklađivanje zakonodavstava–Trgovanje na temelju povlaštenih informacija–Zabrana–Sankcije–Obveza država članica da uspostave učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće upravne sankcije–Doseg–Mogućnost predviđanja kumuliranja upravnih i kaznenih sankcija–Granica–Poštovanje načela ne bis in idem

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 50.; Direktiva 2003/6 Europskog parlamenta i Vijeća, članak 14. stavak 1.)
Temeljna prava–Načelo ne bis in idem–Nacionalni propis koji ne omogućava vođenje postupka izricanja upravne sankcije kaznene naravi za trgovanje na temelju povlaštenih informacija osobi kojoj je već izrečena pravomoćna oslobađajuća kaznena presuda za iste radnje–Dopuštenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 50. i čl. 52. st. 1.; Direktiva 2003/6 Europskog parlamenta i Vijeća, članak 14. stavak 1.)
Temeljna prava–Načelo ne bis in idem–Uvjeti primjene–Postojanje istog kažnjivog djela–Kumuliranje progona i sankcija kaznene naravi–Kriteriji za ocjenu

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 50.)
Temeljna prava–Načelo ne bis in idem–Ograničenje–Nacionalni propis koji predviđa kumuliranje upravne sankcije kaznene naravi i kaznene sankcije–Dopuštenost–Pretpostavke–Ograničenje koje odgovara cilju u općem interesu–Cilj zaštite integriteta financijskih tržišta i povjerenja javnosti u financijske instrumente–Uključenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 50. i čl. 52. st. 1.)

U tom pogledu treba reći da članak 14. stavak 1. u vezi s člancima 2. i 3. Direktive 2003/6 državama članicama nameće obvezu da predvide učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće upravne sankcije za kršenja zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija. Iako je Sud smatrao da članak 14. stavak 1. te direktive državama članicama propisuje samo obvezu propisivanja upravnih sankcija koje imaju takve karakteristike, ne tražeći pritom od država članica da protiv osoba koje trguju na temelju povlaštenih informacija uvedu i kaznene sankcije (vidjeti u tom smislu presudu od 23. prosinca 2009., Spector Photo Group i Van Raemdonck, C-45/08, EU:C:2009:806, t. 42.), činjenica je da države članice također imaju pravo predvidjeti kumuliranje kaznenih i upravnih sankcija, ali poštujući pritom ograničenja koja slijede iz prava Unije, posebno ona koja proizlaze iz načela ne bis in idem zajamčenog člankom 50. Povelje, pri čemu se ova potonja nameću, sukladno njezinu članku 51. stavku 1., prilikom provedbe tog prava.

(t. 26.)
Članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zlouporabi tržišta) u vezi s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem se postupak izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi ne može voditi nakon donošenja pravomoćne oslobađajuće kaznene presude kojom je utvrđeno da radnje koje bi mogle predstavljati povredu propisa o trgovanju na temelju povlaštenih informacija, na osnovi kojih je pokrenut i taj postupak, nisu dokazane.

S tim u vezi treba reći da ni navedeni članak 14. stavak 1. ni bilo koja druga odredba Direktive 2003/6 ne precizira učinke pravomoćne kaznene oslobađajuće presude na postupak izricanja novčane upravne sankcije. Nadalje, imajući u vidu važnost koju kako pravni poredak Unije tako i nacionalni pravni poreci pridaju načelu pravomoćnosti, Sud je smatrao da pravo Unije ne nalaže da se izuzmu iz primjene nacionalna postupovna pravila na temelju kojih sudska odluka postaje pravomoćna (vidjeti u tom smislu, vezano uz načelo djelotvornosti, presude od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti, C-213/13, EU:C:2014:2067, t. 58. i 59., i od 6. listopada 2015., Târşia, C-69/14, EU:C:2015:662, t. 28. i 29.).

Takva ocjena ne utječe na mogućnost predviđenu člankom 4. stavkom 2. Protokola br. 7 uz EKLJP da se eventualno ponovno pokrene kazneni postupak ako se pojave dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na kaznenu presudu.

Takvo tumačenje potvrđuje članak 50. Povelje.

U tom pogledu valja napomenuti da cilj zaštite integriteta financijskih tržišta i povjerenja javnosti u financijske instrumente može opravdati kumuliranje progona i sankcija kaznene naravi poput onih predviđenih nacionalnim propisom iz glavnog postupka ako se ti progoni i sankcije, radi postizanja takvog cilja, tiču komplementarnih ciljeva čiji su predmet eventualno različiti aspekti istog konkretnog protupravnog postupanja (vidjeti u tom smislu današnju presudu Garlsson Real Estate, C-537/16, t. 46.).

Međutim, vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi, poput onog iz glavnog postupka, nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, podvrgnuto je strogom pridržavanju načela proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu današnju presudu Garlsson Real Estate, C-537/16, t. 48.). No u slučaju poput onih iz glavnog postupka, vođenje postupka izricanja novčane upravne sankcije kaznene naravi očito prelazi ono što je nužno za postizanje cilja spomenutog u točki 42. ove presude jer postoji pravomoćna oslobađajuća kaznena presuda kojom se utvrđuje da ne postoje elementi koji bi imali obilježja kaznenog djela koje članak 14. stavak 1. Direktive 2003/6 želi sankcionirati. Valja dodati da, prema samoj formulaciji navedenog članka 50., zaštita koju daje načelo ne bis in idem nije ograničena samo na slučaj kad je protiv određene osobe izrečena osuđujuća kaznena presuda, nego i šire na slučaj kad je ta osoba pravomoćno oslobođena.

(t. 30., 31., 35., 37., 39., 42.-44., 46., izreka)
Vidjeti tekst odluke.

(t. 38.)
Vidjeti tekst odluke.

(t. 42.)