–

za Estado português, M. E. Duarte Rodrigues,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i S. Jaulino, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Costa de Oliveira i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 1984., L 8, str. 17.), kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (SL 2005., L 149, str. 14.) (u daljnjem tekstu: Druga direktiva) i Treće direktive Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL 1990., L 129, str. 33., u daljnjem tekstu: Treća direktiva).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Joséa Joaquima Neta de Souse i Estado português (Portugalska Država) o navodnoj povredi prava Unije koja bi se mogla pripisati Supremo Tribunalu de Justiça (Vrhovni sud, Portugal).

3

Direktivom 2009/103/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 2009., L 263, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.) stavljene su izvan snage Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 1972., L 103, str. 1., u daljnjem tekstu: Prva direktiva), Druga direktiva i Treća direktiva. Ipak, vodeći računa o danu nastanka činjenica povezanih s predmetom u glavnom postupku, treba uzeti u obzir direktive koje su stavljene izvan snage.

4

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Prve direktive:

„Svaka država članica poduzima sve potrebne mjere […] kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem. Opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti osiguravateljnog pokrića trebaju biti određeni na temelju tih mjera.” [neslužbeni prijevod]

5

Člankom 1. stavkom 1. Druge direktive propisivalo se:

„Osiguranje iz članka 3. stavka 1. [Prve direktive] obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede.”

6

Članak 3. navedene direktive glasio je kako slijedi:

„Članovi obitelji ugovaratelja osiguranja, vozača ili bilo koje druge osobe koja kod nezgode podliježe građanskopravnoj odgovornosti i čija je odgovornost pokrivena osiguranjem iz članka 1. stavka 1. ne smiju biti isključeni iz osiguranja u pogledu svojih tjelesnih ozljeda na temelju tog odnosa.” [neslužbeni prijevod]

7

Članak 1. Treće direktive predviđao je:

„[…] [O]siguranje iz članka 3. stavka 1. [Prve direktive] pokriva odgovornost za tjelesne ozljede svih putnika osim vozača nastale upotrebom vozila.

[…]” [neslužbeni prijevod]

8

U skladu s člankom 7. stavkom 1. Decreta‑Lei no 522/85 – Seguro Obrigatório de Responsabilidade Civil Automóvel (Dekret‑zakon br. 522/85 o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila) od 31. prosinca 1985., kako je izmijenjen Decretom‑Lei no 130/94 (Dekret‑zakon br. 130/94) od 19. svibnja 1994. (u daljnjem tekstu: Dekret‑zakon br. 522/85), štete koje proizlaze iz tjelesnih ozljeda koje su nastale vozaču osiguranog vozila isključene su iz pokrića obveznog osiguranja građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (u daljnjem tekstu: obvezno osiguranje).

9

Iz članka 7. stavka 3. Dekreta‑zakona br. 522/85 proizlazi da je u slučaju smrti kao posljedice nezgode, osobito bračnog druga vozača vozila i ugovaratelja police osiguranja, isključena bilo kakva naknada štete osobi koja je svojom krivnjom odgovorna za neimovinsku štetu.

10

Na temelju članka 483. Građanskog zakonika, onaj tko svojom krivnjom nezakonito povrijedi prava drugoga dužan je ozlijeđenoj osobi nadoknaditi štetu koja je zbog toga nastala.

11

Člankom 495. stavkom 3. tog zakonika propisuje se da u slučaju smrti ili tjelesne ozljede osobe koje mogu zahtijevati uzdržavanje od ozlijeđene osobe ili koje je potonja uzdržavala ispunjenjem naturalne obveze imaju pravo na naknadu štete.

12

Dana 3. prosinca 2005. u Paredesu (Portugal) dogodila se nezgoda između vozila kojim je upravljao J. J. Neto de Sousa, osiguran kod osiguravajućeg društva Zurich, i drugog vozila. J. J. Neto de Sousa, koji je izgubio nadzor nad svojim vozilom, proglašen je odgovornim za tu nezgodu. U tom se vozilu kao putnica nalazila A. C. da Rocha Carvalho, supruga J. J. Neta de Souse, koja je preminula kao posljedica navedene nezgode.

13

J. J. Neto de Sousa podnio je tužbu protiv Zuricha pred Tribunalom Judicial de Paredes (Općinski sud u Paredesu, Portugal), zahtijevajući da se tom osiguravajućem društvu naloži da mu isplati iznos od 335700 eura, uvećan za kamate, na ime naknade imovinske štete i tjelesnih ozljeda nastalih zbog nezgode od 3. prosinca 2005. U tom je pogledu osobito istaknuo da članak 7. stavak 3. Dekreta‑zakona br. 522/85 ne isključuje naknadu štete osobi koja je svojom krivnjom odgovorna za nezgodu.

14

Tribunal Judicial de Paredes (Općinski sud u Paredesu) odbio je zahtjev J. J. Neta de Souse kojim je zahtijevao naknadu imovinske štete jer taj sud nije mogao utvrditi prihode, rashode i troškove J. J. Neta de Souse niti u kojoj je mjeri preminula doprinosila ili je trebala doprinositi prihodima para. Navedeni sud odbio je taj zahtjev i u pogledu naknade neimovinske štete jer je naknada te štete isključena na temelju članka 7. stavka 3. Dekreta‑zakona br. 522/85.

15

J. J. Neto de Sousa podnio je žalbu protiv te presude pred Tribunalom da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal) u kojoj je bila riječ jedino o naknadi imovinske štete. Taj sud odbio je žalbu smatrajući, u bitnome, da J. J. Neto de Sousa nema pravo na naknadu jer je on bio vozač odgovoran za nezgodu u kojoj je njegova supruga izgubila život kao putnica u vozilu kojim je on upravljao.

16

J. J. Neto de Sousa pokrenuo je postupak pred Supremo Tribunalom de Justiça (Vrhovni sud) ponavljajući svoju argumentaciju prema kojoj Dekret‑zakon br. 522/85 ne isključuje naknadu imovinske štete koja je nastala vozaču krivom za smrt svojeg bračnog druga i ističući da je, odbijajući mu pravo na naknadu štete za imovinsku štetu nastalu zbog smrti njegove supruge, putnice u vozilu koje je sudjelovalo u nezgodi, Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) povrijedio članak 7. stavak 3. tog dekreta‑zakona. Od tog je suda zahtijevao i da Sudu, na temelju članka 267. UFEU‑a, postavi prethodno pitanje o tome protivi li se naknada takve štete odredbama Druge i Treće direktive.

17

Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) odbio je žalbu. U bitnome je smatrao da je pravo na naknadu štete J. J. Neta de Souse uređeno člankom 495. stavkom 3. Građanskog zakonika i člankom 483. tog zakonika, da to pravo nastaje „u pravnoj sferi” onoga tko zahtijeva naknadu štete, a ne pokojnika, i da je svojim skrivljenom vožnjom J. J. Neto de Sousa povrijedio jedno od vlastitih prava. Taj je sud smatrao da, u skladu s izrekom sibi imputet, pravo propisano člankom 495. stavkom 3. Građanskog zakonika nema onaj tko je jedini odgovoran za nezgodu kao posljedicu koje je preminula njegova supruga, putnica u vozilu kojim je upravljao, i da stoga J. J. Netu de Sousi ne treba nadoknaditi štetu.

18

Što se tiče zahtjeva za prethodnu odluku, Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) u bitnome je smatrao da Druga i Treća direktiva određuju sustav obveznog osiguranja dopuštajući da se građanskopravna odgovornost uredi nacionalnim pravom i da, čak i ako – što se tiče putnika – taj sustav u određenoj mjeri zadire u nacionalno pravo, pravila Dekreta‑zakona br. 522/85 ne isključuju primjenu nacionalnog sustava građanskopravne odgovornosti, kako je propisana člankom 495. stavkom 3. Građanskog zakonika.

19

J. J. Neto de Sousa pokrenuo je pred Tribunalom da Comarca do Porto Este (Penafiel) (Općinski sud okruga Porto Este (Penafiel), Portugal) deklaratornu tužbu protiv Portugalske Države kojom je zahtijevao da joj se naloži da mu isplati iznos od 245700 eura, uvećan za kamate, na ime štete koja mu je nastala zbog pravosudne pogreške što ju je Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) počinio odbijajući njegovu žalbu.

20

Budući da je Tribunal da Comarca do Porto Este (Penafiel) (Općinski sud okruga Porto Este (Penafiel)) odbio njegovu tužbu, J. J. Neto de Sousa podnio je žalbu pred Tribunalom da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) ističući osobito da je Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) pogrešno protumačio članak 3. Druge direktive i članak 1. Treće direktive, koji putnicima motornog vozila koji nisu vozači jamče naknadu štete za tjelesne ozljede koje su pretrpjeli zbog prometne nezgode, i da je povrijedio svoju obvezu koja proizlazi iz članka 267. UFEU‑a. J. J. Neto de Sousa od Tribunala da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) zatražio je i da Sudu, na temelju članka 267. UFEU‑a, postavi pitanje iz točke 16. ove presude.

21

Sud koji je uputio zahtjev ističe da Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) nije odlučivao o tome treba li nadoknaditi štetu preminuloj putnici, nego o tome ima li J. J. Neto de Sousa pravo da mu se nadoknadi šteta s obzirom na činjenicu da je on odgovoran za nezgodu. Sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi se odredilo je li Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) mogao odbiti postaviti Sudu prethodno pitanje, prethodno treba ispitati jesu li odredbe prava Unije na koje se pred njime poziva jasne i nedvosmislene.

22

U tim je okolnostima Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se odredbama [Druge i Treće direktive] to da se nacionalnim zakonodavstvom predviđa naknada imovinske štete vozaču koji je skrivio nezgodu u slučaju smrti njegova bračnog druga koji je bio putnik u automobilu, sukladno odredbama članka 7. stavka 3. [Dekreta‑zakona 522/85]?”

23

Najprije valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, predviđenog člankom 267. UFEU‑a, dužnost Suda da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji mu omogućuje rješavanje spora koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Usto, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (presuda od 1. veljače 2017., Município de Palmela, C‑144/16, EU:C:2017:76, t. 20. i navedena sudska praksa).

24

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) u presudi kojom je zanemario odredbe Druge i Treće direktive smatrao da primjenjivo portugalsko pravo, osobito članak 483. i članak 495. stavak 3. Građanskog zakonika, ne dopušta J. J. Netu de Sousi da dobije naknadu štete koju zahtijeva.

25

U tim okolnostima postavljeno pitanje treba razumjeti tako da se njime želi saznati treba li propise Unije u području obveznog osiguranja tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo koje za vozača motornog vozila koji je svojom krivnjom odgovoran za prometnu nezgodu kao posljedicu koje je preminuo njegov bračni drug, putnik u tom vozilu, isključuje pravo da mu se nadoknadi imovinska šteta koja mu je nastala zbog te smrti.

26

U tom smislu valja podsjetiti da iz preambule Prve i Druge direktive proizlazi da je njihov cilj, s jedne strane, osigurati slobodno kretanje kako vozila koja se uobičajeno nalaze na području Europske unije tako i osoba koje putuju tim vozilima te, s druge strane, osigurati da žrtve nezgoda prouzročenih tim vozilima uživaju usporedivo postupanje, bez obzira na mjesto na području Unije gdje se nezgoda dogodila (presude od 9. lipnja 2011., Ambrósio Lavrador i Olival Ferreira Bonifácio, C‑409/09, EU:C:2011:371, t. 23. i od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 26.).

27

Prva direktiva, kako je upotpunjena Drugom i Trećom direktivom, nameće dužnost državama članicama da osiguraju da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila koja se uobičajeno nalaze na njihovu području bude pokrivena osiguranjem te određuje i, među ostalim, vrste šteta i koje treće oštećene osobe to osiguranje treba pokrivati (presuda od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 27. i navedena sudska praksa).

28

Bez obzira na to, treba podsjetiti da je obveza osiguravateljnog pokrića građanskopravne odgovornosti za štetu uzrokovanu trećima motornim vozilima različita od opsega naknade te štete na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika. Naime, dok je prva definirana i zajamčena propisima Unije, druga je u biti uređena nacionalnim pravom (presude od 17. ožujka 2011., Carvalho Ferreira Santos, C‑484/09, EU:C:2011:158, t. 31. i od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 28.).

29

Sud je u tom pogledu već presudio da iz cilja Prve i Druge direktive kao i iz njihovih tekstova proizlazi da njihova svrha nije usklađenje sustava građanskopravne odgovornosti država članica te da one, prema sadašnjem stanju prava Unije, i dalje mogu slobodno odrediti sustav građanskopravne odgovornosti koji se primjenjuje na nezgode izazvane upotrebom motornih vozila (presuda od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 29. i navedena sudska praksa).

30

S obzirom na navedeno, države članice moraju jamčiti da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila koja se primjenjuje prema njihovu nacionalnom pravu bude pokrivena osiguranjem sukladno odredbama triju prethodno navedenih direktiva (presuda od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 30. i navedena sudska praksa).

31

Usto, one moraju izvršavati svoje ovlasti s obzirom na pravo Unije i nacionalne odredbe kojima se uređuje naknada štete za nezgode izazvane upotrebom motornih vozila i ne mogu lišiti Prvu, Drugu i Treću direktivu njihova korisnog učinka (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 31.).

32

Sud je već presudio da bi te direktive bile lišene takvog učinka ako bi na temelju doprinosa žrtve nastanku štete nacionalni propis, određen na temelju općih i apstraktnih kriterija, žrtvi nijekao ili neproporcionalno ograničio pravo da joj obvezno osiguranje nadoknadi štetu (presude od 9. lipnja 2011., Ambrósio Lavrador i Olival Ferreira Bonifácio, C‑409/09, EU:C:2011:371, t. 29. i od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 32.).

33

Međutim, u predmetu u glavnom postupku treba istaknuti da na pravo J. J. Neta de Souse na naknadu štete nije negativno utjecalo ograničenje pokrića građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila odredbama u području osiguranja, nego primjenjivi nacionalni sustav građanskopravne odgovornosti.

34

Naime, nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga tumači Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud), isključuje pravo vozača motornog vozila kao odgovornog za prometnu nezgodu na naknadu štete koja mu je nastala kao posljedica te nezgode.

35

To zakonodavstvo stoga ne može ograničiti pokriće osiguranja od građanskopravne odgovornosti utvrđeno za osiguranika za štete koje su nastale trećim osobama (vidjeti po analogiji presudu od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 35.).

36

U tim okolnostima treba utvrditi da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku ne utječe na jamstvo propisano pravom Unije da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila, određena prema primjenjivom nacionalnom pravu, bude pokrivena osiguranjem usklađenim s Prvom, Drugom i Trećom direktivom (vidjeti po analogiji presudu od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, EU:C:2012:656, t. 38.).

37

To utvrđenje nije dovedeno u pitanje činjenicom da imovinska šteta koja je nastala J. J. Netu de Sousi proizlazi iz smrti njegove supruge, putnice u vozilu kojim je upravljao kada je prouzročio nezgodu. Naime, čini se da informacije koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev pokazuju da se predmet u glavnom postupku ne odnosi na pravo na naknadu štete koja je nastala žrtvi koja je imala svojstvo putnika u vozilu koje je sudjelovalo u nezgodi, nego na onu koja je nastala vozaču odgovornom za tu nezgodu.

38

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da Prvu, Drugu i Treću direktivu treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje za vozača motornog vozila koji je svojom krivnjom odgovoran za prometnu nezgodu kao posljedicu koje je preminuo njegov bračni drug isključuje pravo da mu se nadoknadi imovinska šteta koja mu je nastala zbog te smrti.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Direktivu Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, Drugu direktivu Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005., i Treću direktivu Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje za vozača motornog vozila koji je svojom krivnjom odgovoran za prometnu nezgodu kao posljedicu koje je preminuo njegov bračni drug isključuje pravo da mu se nadoknadi imovinska šteta koja mu je nastala zbog te smrti.