Predmet C‑247/16

Heike Schottelius

protiv

Falka Seiferta

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Hannover)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 1999/44/EZ – Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu – Pojam ‚ugovor o kupoprodaji’ – Neprimjenjivost te direktive – Nenadležnost Suda”

Sažetak – Presuda Suda (deseto vijeće) od 7. rujna 2017.

1. Prethodna pitanja–Nadležnost Suda–Granice–Zahtjev za tumačenje odredaba prava Unije koje su očito neprimjenjive u glavnom postupku–Neprimjenjivost Direktive 1999/44 na ugovor o djelu

   (Čl. 267. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 1999/44)

2. Zaštita potrošača–Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu–Direktiva 1999/44–Područje primjene–Ugovor o kupoprodaji–Pojam

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća,čl. 1. st. 1. i 4., i čl. 2. st. 5.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 23.‑25., 44. i 46.)

2.  Međutim, iako tekst Direktive 1999/44 ne sadržava nikakvu definiciju pojma „ugovor o kupoprodaji”, u njemu se ne upućuje ni na nacionalna prava u pogledu značenja koje treba dati tom pojmu. Iz toga, dakle, proizlazi da taj pojam u svrhu primjene navedene direktive valja smatrati autonomnim pojmom prava Unije koji se mora ujednačeno tumačiti na cijelom njezinu području (vidjeti po analogiji presudu od 18. listopada 2011., Brüstle, C‑34/10, EU:C:2011:669, t. 26.).

   Naime, kako iz odredaba Direktive 1999/44 tako i iz njezina konteksta proizlazi da se pojam „kupoprodaja” odnosi samo na neke od ugovora koji se mogu drukčije okvalificirati prema nacionalnim pravima, kao ugovori o uslugama ili djelu.

   Tako, s jedne strane, u skladu s člankom 1. stavkom 4. navedene direktive, „ugovori za isporuku robe široke potrošnje koja se tek treba izraditi ili proizvesti također se smatraju ugovorima o kupoprodaji”. Stoga ugovor koji za predmet ima kupoprodaju robe koju prodavatelj prvo treba izraditi ili proizvesti potpada pod područje primjene navedene direktive.

   S druge strane, članak 2. stavak 5. Direktive 1999/44 utvrđuje da se neusklađenost koja proizlazi iz pogrešne ugradnje robe široke potrošnje smatra ekvivalentnom neusklađenosti robe ako je ugradnja dio ugovora o kupoprodaji. Na taj način usluga ugradnje robe, ako je povezana s prodajom, potpada pod područje primjene te direktive.

   Iz iznesenoga proizlazi, s jedne strane, da se Direktiva 1999/44 ne primjenjuje isključivo na ugovore o kupoprodaji stricto sensu već i na određene kategorije ugovora koji uključuju pružanje usluga koji u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom mogu biti kvalificirani kao ugovori o uslugama ili ugovori o djelu, odnosno na ugovore za isporuku robe široke potrošnje koja se tek treba izraditi ili proizvesti kao i na ugovore kojima se predviđa ugradnja takve robe povezana s kupoprodajom.

   S druge strane, da bi se te kategorije ugovora koji uključuju pružanje usluga moglo kvalificirati „ugovorima o kupoprodaji” u smislu navedene direktive, pružanje usluga mora biti isključivo akcesorno u odnosu na kupoprodaju.

   (t. 32., 34.‑38.)