Predmet C‑133/16

Christian Ferenschild

protiv

JPC Motor SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Mons)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu – Direktiva 1999/44/EZ – Članak 5. stavak 1. – Razdoblje prodavateljeve odgovornosti – Rok zastare – Članak 7. stavak 1. drugi podstavak – Rabljena roba – Ugovorno ograničenje prodavateljeve odgovornosti”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 13. srpnja 2017.

Zaštita potrošača – Prodaja robe široke potrošnje i jamstva za takvu robu – Direktiva 1999/44 – Rok prodavateljeve odgovornosti – Rok zastare – Rabljena roba – Nacionalni propis kojim se dopušta da je za predmetnu robu rok zastare za tužbu potrošača kraći od dvije godine od isporuke robe i kojim se propisuje mogućnost da prodavatelj i potrošač ugovore rok prodavateljeve odgovornosti kraći od dvije godine – Nedopuštenost

(Direktiva 1999/44 Europskog parlamenta i Vijeća, uvodna izjava 24., čl. 1. st. 1., čl 5. st. 1., čl. 7. st. 1. podst. 2. i čl. 8. st. 2.)

Članak 5. stavak 1. i članak 7. stavak 1. drugi podstavak Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu treba tumačiti na način da im se protivi pravilo države članice kojim se dopušta da je za predmetnu rabljenu robu rok zastare za tužbu potrošača kraći od dvije godine od isporuke robe kada se navedena država članica koristila mogućnošću koju nudi druga od tih odredaba Direktive i kada su prodavatelj i potrošač ugovorili rok prodavateljeve odgovornosti kraći od dvije godine, to jest godinu dana.

Direktiva 1999/44, kako bi osigurala minimalnu ujednačenu zaštitu potrošača u okviru unutarnjeg tržišta, u skladu s, među ostalim, njezinim člankom 1. stavkom 1., uvela je na temelju njezina članka 5. stavka 1. dva različita roka, to jest rok prodavateljeve odgovornosti i rok zastare. Oba ta roka traju, načelno, obvezno minimalno dvije godine od isporuke predmetne robe. U tom pogledu, valja s jedne strane utvrditi da je rok zastare od minimalno dvije godine od isporuke robe bitan element zaštite potrošača zajamčene Direktivom 1999/44 i, s druge strane, da trajanje tog roka ne ovisi o trajanju roka prodavateljeve odgovornosti. Osim toga valja smatrati da se drukčije tumačenje ne može opravdati člankom 7. stavkom 1. drugim podstavkom navedene direktive prema kojem države članice mogu propisati da u slučaju rabljene robe prodavatelj i potrošač mogu u vezi s prodavateljevom odgovornošću ugovoriti kraći rok od onog predviđenog u članku 5. stavku 1. iste direktive, pri čemu taj rok ne može biti kraći od godine dana.

Dakle, mogućnost država članica da, u slučajevima rabljene robe, predvide da stranke mogu ograničiti trajanje roka prodavateljeve odgovornosti na godinu dana od isporuke robe ne znači da države članice mogu također predvidjeti da stranke mogu ograničiti trajanje roka zastare iz članka 5. stavka 1. druge rečenice navedene direktive. Naime, valja podsjetiti da države članice moraju poštovati minimalnu razinu zaštite predviđenu Direktivom 1999/44. Tako, iako u skladu s člankom 8. stavkom 2. te direktive u vezi s njezinom uvodnom izjavom 24. one u području uređenom navedenom direktivom mogu donijeti ili održati na snazi strože odredbe kako bi se osigurala i viša razina zaštite potrošača, one ne smiju nanijeti štetu jamstvima koja predviđa zakonodavac Unije. Nacionalnim propisom koji bi omogućio ograničavanje roka prodavateljeve odgovornosti na godinu dana, što podrazumijeva skraćivanje roka zastare na koji ima pravo potrošač, smanjilo bi se razinu zaštite potonjeg i nanijelo štetu jamstvima koja ima na temelju Direktive 1999/44. Naime, time bi potrošaču bila uskraćena sva pravna sredstva čak i prije isteka razdoblja od dvije godine od isporuke robe, razdoblja koje mu je pak zajamčeno u skladu s člankom 5. stavkom 1. drugom rečenicom te direktive.

(t. 38., 41., 42., 47.‑50. i izreka)