Predmet C‑106/16
Postupak koji je pokrenuo Polbud – Wykonawstwo sp. z o.o.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sloboda poslovnog nastana – Prekogranično preoblikovanje društva – Prijenos registriranog sjedišta društva bez prijenosa stvarnog sjedišta – Odbijanje zahtjeva za brisanje iz sudskog registra – Nacionalni propis koji brisanje iz sudskog registra uvjetuje prestankom postojanja društva nakon postupka likvidacije – Područje primjene slobode poslovnog nastana – Ograničenje slobode poslovnog nastana – Zaštita interesa vjerovnika, manjinskih članova društva i radnika – Borba protiv zloporaba”
Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 25. listopada 2017.
Sudski postupak–Usmeni dio postupka–Ponovno otvaranje–Obveza ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka kako bi se strankama omogućilo podnošenje očitovanja o pravnim pitanjima iznesenima u mišljenju nezavisnog odvjetnika–Nepostojanje
(čl. 252. st. 2. UFEU‑a; Poslovniku Suda, čl. 83.)
Prethodna pitanja–Nadležnost Suda–Granice–Nadležnost nacionalnog suda–Nužnost prethodnog pitanja i relevantnost postavljenih pitanja–Ocjena nacionalnog suda
(čl. 267. UFEU‑a)
Slobodno kretanje osoba–Sloboda poslovnog nastana–Odredbe Ugovora–Područje primjene–Prijenos registriranog sjedišta društva uređenog nacionalnim pravom u drugu državu članicu, bez prijenosa stvarnog sjedišta–Uključenost
(čl. 49. i 54. UFEU‑a)
Slobodno kretanje osoba–Sloboda poslovnog nastana–Ograničenja–Prijenos registriranog sjedišta društva uređenog nacionalnim pravom u drugu državu članicu, bez prijenosa stvarnog sjedišta–Nacionalni propis koji prijenos uvjetuje likvidacijom društva–Nedopuštenost–Opravdanje–Nepostojanje
(čl. 49. i 54. UFEU‑a)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 23. i 24.)
Vidjeti tekst odluke.
(t. 27.)
Članke 49. i 54. UFEU‑a treba tumačiti na način da se sloboda poslovnog nastana primjenjuje na prijenos registriranog sjedišta društva osnovanog na temelju prava države članice na državno područje druge države članice u svrhu njegova preoblikovanja, u skladu s uvjetima propisanima u zakonodavstvu te druge države članice, u društvo uređeno pravom potonje a da pritom nema prijenosa stvarnog sjedišta navedenog društva.
Na temelju članka 49. drugog stavka UFEU‑a u vezi s člankom 54., u vezi s člankom 54. UFEU‑a, sloboda poslovnog nastana društava iz potonjeg članka obuhvaća, među ostalim, osnivanje i upravljanje tim društvima pod uvjetima koje za svoja društva u zakonodavstvu odredi država članica u kojoj su osnovana. Ona stoga podrazumijeva pravo društva osnovanog u skladu sa zakonodavstvom države članice da se preoblikuje u društvo uređeno zakonodavstvom druge države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 1988., Daily Mail and General Trust, 81/87, EU:C:1988:456, t. 17.), ako su ispunjeni uvjeti propisani zakonodavstvom te druge države članice i, točnije, kriterij koji ona određuje za povezanost društva sa svojim pravnim poretkom.
Naime, Sud je presudio da je slobodom poslovnog nastana obuhvaćena situacija u kojoj društvo osnovano u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj ima registrirano sjedište želi osnovati podružnicu u drugoj državi članici, iako je to društvo u prvoj državi članici osnovano samo da bi imalo poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj bi obavljalo najvažniji dio odnosno svu svoju gospodarsku djelatnost (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 1999., Centros, C‑212/97, EU:C:1999:126, t. 17.). Isto je tako slobodom poslovnog nastana obuhvaćena i situacija u kojoj se društvo osnovano u skladu sa zakonodavstvom države članice želi preoblikovati u društvo uređeno pravom neke druge države članice, poštujući kriterij koji druga država članica propisuje za dokazivanje povezanosti društva sa svojim nacionalnim pravnim poretkom, iako to društvo najvažniji dio odnosno svu svoju gospodarsku djelatnost obavlja u prvoj državi članici.
Na drugome mjestu, kada je riječ o presudama od 27. rujna 1988., Daily Mail and General Trust (81/87, EU:C:1988:456) i od 16. prosinca 2008., Cartesio (C‑210/06, EU:C:2008:723), iz njih ne proizlazi, suprotno onomu što tvrdi poljska vlada, da prijenos registriranog sjedišta društva – da bi potpadao pod slobodu poslovnog nastana – nužno mora biti popraćen prijenosom njegova stvarnog sjedišta.
Naprotiv, iz tih presuda, kao i iz presude od 12. srpnja 2012., VALE (C‑378/10, EU:C:2012:440), proizlazi da je, prema trenutačnom stanju prava Unije, svaka država članica ovlaštena definirati poveznicu koja mora postojati da bi se moglo smatrati da je društvo osnovano u skladu s njezinim nacionalnim zakonodavstvom. U slučaju kada se društvo uređeno pravom neke države članice preoblikuje u društvo uređeno zakonodavstvom druge države članice na način da ispuni uvjete koje je potonja propisala u svojem zakonodavstvu kako bi ono postojalo u njezinu pravnom poretku, navedena ovlast ne može opravdati to da država članica podrijetla – namećući, osobito, strože uvjete za takvo preoblikovanje od onih koji se primjenjuju na preoblikovanje takvog društva u navedenoj državi članici – sprečava dotično društvo da započne s tim prekograničnim preoblikovanjem ili mu to čini manje privlačnim, pri čemu to ni na koji način ne znači da je zakonodavstvo države članice podrijetla u području osnivanja ili prestanka postojanja trgovačkih društava izuzeto od pravila koja se odnose na slobodu poslovnog nastana (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 1988., Daily Mail and General Trust, 81/87, EU:C:1988:456, t. 19. do 21.; od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 109. do 112. i od 12. srpnja 2012., VALE, C‑378/10, EU:C:2012:440, t. 32.).
(t. 33., 38., 42.‑44. i t. 1. izreke)
Članke 49. i 54. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji prijenos registriranog sjedišta društva osnovanog na temelju prava države članice na državno područje druge države članice u svrhu njegova preoblikovanja u društvo uređeno pravom potonje, u skladu s uvjetima propisanima zakonodavstvom te države članice, uvjetuje likvidacijom prvog društva.
Dakle, iako načelno može prenijeti svoje registrirano sjedište u državu članicu koja nije Republika Poljska a da ne izgubi svoju pravnu osobnost, društvo uređeno poljskim pravom poput Polbuda, koje želi učiniti takav prijenos, može biti brisano iz poljskog sudskog registra samo ako je provedena njegova likvidacija.
U tim okolnostima valja smatrati da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, time što zahtijeva likvidaciju društva, može ometati odnosno spriječiti prekogranično preoblikovanje društva. On stoga predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 112. i 113.).
Valja istaknuti da taj propis kao opće pravilo predviđa obvezu likvidacije a da se ne vodi računa o stvarnoj opasnosti od nanošenja štete interesima vjerovnika, manjinskih članova i radnika te da nije moguće odabrati manje ograničavajuće mjere kojima se mogu zaštititi ti interesi. Što se osobito tiče interesa vjerovnika, kao što je to istaknula Europska komisija, izdavanje bankarskih ili drugih jednakovrijednih garancija moglo bi biti prikladna zaštita navedenih interesa.
Iz toga slijedi da obveza likvidacije koju propisuje nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku prekoračuje ono što je nužno za postizanje cilja zaštite interesa navedenih u točki 56. ove presude.
Osim toga, ne može se općenito presumirati da sama okolnost da društvo prenosi svoje sjedište iz jedne države članice u drugu predstavlja prijevaru i time opravdati mjeru kojom se ugrožava korištenje temeljnom slobodom zajamčenom Ugovorom (vidjeti analogijom presudu od 29. studenoga 2011., National Grid Indus, C‑371/10, EU:C:2011:785, t. 84.).
Budući da je opća obveza provedbe postupka likvidacije izjednačena s ustanovljenjem takve općenite presumpcije o postojanju zloporabe, valja smatrati da je propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji takvu obvezu nameće, neproporcionalan.
(t. 49., 51., 58., 59., 63.‑65. i t. 2. izreke)