1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Sebastiana W. Kreuzigera i njegova bivšeg poslodavca, Landa Berlin (savezna zemlja Berlin, Njemačka), u pogledu odbijanja potonjeg da S. W. Kreuzigeru isplati novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa.

3.

Ovaj predmet pruža Sudu priliku da pojasni uvjete u kojima radnik čiji radni odnos prestaje može tražiti isplatu takve naknade na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88.

4.

U ovom ću mišljenju iznijeti razloge zbog kojih smatram da članak 7. stavak 2. te direktive treba tumačiti na način da daje pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa kada radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti sav plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo tijekom tog odnosa.

5.

Također ću objasniti zašto, prema mojem mišljenju, tu istu odredbu treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno pravo ili praksa prema kojima radnik gubi pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa ako taj radnik, s jedne strane, nije zatražio korištenje tog odmora dok je još bio u aktivnoj službi i, s druge strane, ako ne dokaže da je bio u nemogućnosti iskoristiti navedeni odmor zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, a da se pritom prethodno ne provjeri je li tom radniku njegov poslodavac stvarno omogućio ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor.

6.

Naposljetku ću pojasniti da je nacionalni sud, kada je pred njim pokrenut postupak kojim se osporava pravo radnika na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa, dužan provjeriti je li poslodavac dokazao da je poduzeo odgovarajuće mjere kako bi tom radniku osigurao mogućnost stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor tijekom tog radnog odnosa. Ako poslodavac dokaže da je poduzeo potrebne mjere i da se unatoč poduzetim mjerama radnik namjerno i svjesno odrekao od ostvarivanja svojeg prava na plaćeni godišnji odmor, iako je za to imao mogućnost tijekom radnog odnosa, taj radnik ne može na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 tražiti isplatu novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

7.

U skladu s uvodnom izjavom 4. Direktive 2003/88:

„Poboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu ciljevi su koji ne smiju biti podređeni isključivo ekonomskim interesima.”

8.

Članak 1. stavak 3. prvi podstavak te direktive glasi:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne, tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ[ ( 3 )], ne dovodeći u pitanje članke 14., 17., 18. i 19. ove Direktive.”

9.

U članku 7. navedene direktive određuje se:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

10.

Člankom 17. te direktive predviđa se da države članice mogu odstupiti od određenih njezinih odredaba. Međutim, nikakvo odstupanje nije dopušteno u odnosu na njezin članak 7.

11.

Članak 2. Direktive 89/391 glasi:

„1.   Ova Direktiva primjenjuje se na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne (industrijske, poljoprivredne, trgovinske, administrativne, uslužne, obrazovne, kulturne, zabavne itd.).

2.   Ova Direktiva ne primjenjuje se kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti.

[…]”

12.

U skladu s člankom 9. Verordnung über den Erholungsurlaub der Beamten und Richter (uredba o godišnjem odmoru državnih službenika i sudaca, u daljnjem tekstu: EUrlVO) ( 4 ) od 26. travnja 1988.:

„1.   Državni službenik jednokratno koristi, ako je to moguće, godišnji odmor na koji ima pravo. Na zahtjev zainteresirane osobe, odmor se odobrava u dijelovima. U pravilu ipak valja izbjegavati podjelu na više od dva razdoblja. U slučaju korištenja odmora u dijelovima, odmor se državnom službeniku odobrava u trajanju od najmanje dva uzastopna tjedna.

2.   Odmor se u pravilu mora iskoristiti tijekom godine u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor. Pravo na odmor prestaje ako nije iskorišteno u razdoblju od dvanaest mjeseci nakon isteka godine u kojoj je stečeno. […]”

13.

EUrlVO ne sadržava nikakvu odredbu kojom se predviđa dodjela novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

14.

S. W. Kreuziger obavljao je od 13. svibnja 2008. do 28. svibnja 2010. kao Rechtsreferendar (pravnik vježbenik) vježbeništvo za pravna zanimanja pri saveznoj zemlji Berlin u okviru osposobljavanja obuhvaćenog javnim pravom, ali izvan statusa državnog službenika. To su osposobljavanje i vježbeništvo pri toj saveznoj zemlji završili njegovim uspješnim polaganjem usmenog dijela drugog pravosudnog ispita 28. svibnja 2010.

15.

S. W. Kreuziger odlučio je da neće iskoristiti plaćeni godišnji odmor između 1. siječnja 2010. i datuma završetka osposobljavanja. Dana 18. prosinca 2010. zatražio je da mu se odobri novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor. Taj je zahtjev najprije odbijen odlukom predsjednice Kammergerichta (Visoki zemaljski sud, Njemačka) od 7. siječnja 2011., a zatim, slijedom prigovora, odlukom od 4. svibnja 2011. Gemeinsame Juristische Prüfungsamt der Länder Berlin und Brandenburg (Zajednički ured za pravne ispite saveznih zemalja Berlin i Brandenburg, Njemačka) zbog toga što se EUrlVO‑om ne predviđa takvo pravo na naknadu i što se Direktiva 2003/88 primjenjuje samo na radnike te se u njezinu članku 7. u svakom slučaju uvjetuje da zainteresirana osoba nije mogla iskoristiti odmor zbog razloga koji joj se ne mogu pripisati.

16.

S. W. Kreuziger podnio je tužbu pred Verwaltungsgericht Berlin (Upravni sud u Berlinu, Njemačka) protiv tih odluka, koja je odbijena presudom od 3. svibnja 2013. U toj je presudi taj sud istaknuo, s jedne strane, da se EUrlVO‑om ne predviđa pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor i, s druge strane, da se člankom 9. EUrlVO‑a radnika obvezuje da iskoristi svoj odmor i podnese zahtjev za nj. Međutim, budući da je S. W. Kreuziger dobrovoljno odlučio ne podnijeti takav zahtjev, pri čemu je znao da njegov radni odnos završava 28. svibnja 2010., njegovo pravo na plaćeni godišnji odmor prestalo je na taj datum.

17.

Što se tiče članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88, navedeni sud smatrao je da se ni njime S. W. Kreuzigeru ne daje pravo na novčanu naknadu za plaćeni godišnji odmor. Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se pravo na plaćeni odmor zajamčeno člankom 7. stavkom 1. te direktive može izgubiti na temelju nacionalnog prava ako je radnik imao mogućnost iskoristiti svoj odmor, ali to nije učinio, te u tom slučaju izvedeno pravo na novčanu naknadu više ne može postojati.

18.

Budući da je S. W. Kreuziger pred Oberverwaltungsgericht Berlin‑Brandenburg (Visoki upravni sud u Berlin–Brandenburgu, Njemačka), odnosno pred sudom koji je uputio zahtjev, podnio žalbu protiv te presude, taj sud pak ističe da EUrlVO ne sadržava nikakvo pravilo na kojem bi se temeljilo pravo S. W. Kreuzigera na novčanu naknadu, tako da takvo eventualno pravo, s obzirom na to da članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 nije prenesen u nacionalno pravo, može proizlaziti samo iz izravnog učinka te odredbe.

19.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev najprije smatra da je S. W. Kreuziger itekako obuhvaćen osobnim područjem primjene navedene direktive. Budući da su državni službenici obuhvaćeni tim područjem primjene, taj sud smatra da nije moguće drukčije uređenje za vježbenike u okviru osposobljavanja obuhvaćenog javnim pravom, osobito s obzirom na članak 1. stavak 3. prvi podstavak Direktive 2003/88 u kojem se pojašnjava da se ta direktiva primjenjuje na javne i privatne sektore djelatnosti u smislu članka 2. Direktive 89/391, a stoga, među ostalim, i na „obrazovne” djelatnosti navedene u potonjoj odredbi.

20.

Nadalje, S. W. Kreuziger ispunjava dva izričita uvjeta navedena u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/88 jer nije iskoristio plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo i jer je njegov radni odnos završio.

21.

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ipak navodi da ima sumnje u pogledu pitanja može li se, neovisno o tim dvama izričitim uvjetima, pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor isključiti ako radnik prije prestanka radnog odnosa nije podnio zahtjev da iskoristi svoj odmor, iako je to mogao učiniti, te pretpostavlja li takvo pravo, općenitije, da radnik nije mogao, zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa.

22.

U tim je okolnostima Oberverwaltungsgericht Berlin‑Brandenburg (Visoki upravni sud u Berlin–Brandenburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23.

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja je, prema mojem mišljenju, potrebno ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravo ili praksa prema kojima radnik gubi pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa ako taj radnik, s jedne strane, nije zatražio korištenje tog odmora dok je još bio u aktivnoj službi i, s druge strane, ako ne dokaže da je bio u nemogućnosti iskoristiti navedeni odmor zbog razloga neovisnih o njegovoj volji.

24.

Najprije napominjem da, iako je više zainteresiranih strana, među kojima i savezna zemlja Berlin, podnijelo očitovanja u pogledu naravi odnosa između te savezne zemlje i S. W. Kreuzigera kao Rechtsreferendara (pravnik vježbenik) te, među ostalim, o pitanju je li taj odnos obuhvaćen područjem primjene Direktive 2003/88, valja navesti da je sud koji je uputio zahtjev smatrao da je S. W. Kreuziger itekako obuhvaćen tim područjem primjene pa zato u tom pogledu nije postavio nijedno pitanje. Stoga ću u tom pogledu samo navesti da se člankom 1. stavkom 3. prvim podstavkom Direktive 2003/88 predviđa da se ta direktiva primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, a među ostalim i na „obrazovne”. Iz sudske prakse Suda proizlazi da područje primjene Direktive 2003/88 treba shvatiti široko ( 5 ). Upućujem, osim toga, na definiciju pojma „radnik” u smislu članka 7. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 6 ), koju je Sud prihvatio u svojoj sudskoj praksi ( 7 ). Kao i Europska komisija, sklon sam smatrati da je vježbeništvo za pravna zanimanja obrazovna djelatnost koja, osim toga, u ovom slučaju ima opća obilježja radnog odnosa. Pravo na plaćeni godišnji odmor koje se svakom vježbeniku daje u okviru nacionalnog sustava koji se primjenjuje na državne službenike i suce stoga treba, s mojeg gledišta, ostvarivati u skladu s člankom 7. te direktive i člankom 31. stavkom 2. Povelje.

25.

Nadalje, navodim da, s obzirom na to da u primjenjivom njemačkom pravu ne postoji odredba kojom se predviđa novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa, pravo na takvu naknadu proizlazi izravno iz članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 ( 8 ).

26.

Kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev, najprije valja podsjetiti da svaki radnik, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, a riječ je o odredbi od čije primjene nije moguće odstupiti na temelju te direktive, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Kao što je Sud više puta presudio, „[t]o pravo na plaćeni godišnji odmor treba smatrati osobito važnim načelom socijalnog prava Unije, koje nadležna nacionalna tijela mogu provoditi samo u granicama izričito propisanima samom Direktivom 2003/88” ( 9 ).

27.

Osim toga, iz teksta Direktive 2003/88 i sudske prakse Suda proizlazi da se „države članice, iako su ovlaštene definirati uvjete korištenja i primjene prava na plaćeni godišnji odmor, moraju suzdržati od određivanja bilo kakvih uvjeta za samo postojanje tog prava, koje proizlazi izravno iz navedene direktive” ( 10 ).

28.

Sud je već u nekoliko navrata bio pozvan odlučiti o pitanjima u pogledu prava na plaćeni godišnji odmor radnika koji prije prestanka svojeg radnog odnosa nije bio u mogućnosti ostvariti svoje pravo na navedeni odmor zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, primjerice zbog bolesti ( 11 ) ili pak odbijanja poslodavca da mu plati taj odmor ( 12 ).

29.

U tom je kontekstu Sud postavio pravilo prema kojemu „Direktiva 2003/88 državama članicama ne omogućuje ni da isključe postojanje prava na plaćeni godišnji odmor ni da predvide da pravo na plaćeni godišnji odmor radnika koji je bio spriječen u korištenju tim pravom prestaje nakon proteka referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom” ( 13 ).

30.

Štoviše, iz sudske prakse Suda proizlazi da „radnik koji zbog razloga neovisnih o svojoj volji nije mogao svoje pravo na plaćeni godišnji odmor iskoristiti prije prestanka radnog odnosa ima pravo na novčanu naknadu na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88. Iznos navedene naknade treba izračunati tako da taj radnik bude stavljen u položaj usporediv s položajem u kojem bi bio da se tim pravom koristio tijekom svojeg radnog odnosa” ( 14 ).

31.

Prema mišljenju Suda, pravilo utvrđeno člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje jest stoga pravilo prema kojem „stečeno pravo na plaćeni godišnji odmor ne može prestati nakon proteka referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom, ako radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti svoj odmor” ( 15 ).

32.

Ideja na kojoj se temelji to pravilo jest da, iako države članice mogu predvidjeti načine ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor, uključujući i gubitak tog prava na kraju referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa, one to ipak mogu učiniti samo pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor uistinu imao mogućnost ostvariti pravo koje mu je dodijeljeno navedenom direktivom ( 16 ).

33.

Čini se da iz predmetnog nacionalnog propisa, kako ga tumače određeni nacionalni sudovi, proizlazi da treba smatrati da pravo na plaćeni godišnji odmor prestaje na kraju referentnog razdoblja ako radnik nije zatražio da ga iskoristi tijekom tog razdoblja. Taj prestanak prava na plaćeni godišnji odmor čije uživanje radnik nije zatražio dovodi do gubitka prava na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

34.

Čini mi se da se takav i tako tumačen nacionalni propis protivi članku 7. Direktive 2003/88 jer se u njemu iz toga što radnik nije podnio zahtjev da iskoristi svoj odmor tijekom referentnog razdoblja automatski zaključuje da se gubi pravo na taj odmor na kraju tog razdoblja, a da se pritom prethodno ne provjeri je li taj radnik stvarno mogao ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, u skladu s onim što se zahtijeva sudskom praksom Suda.

35.

Međutim, s obzirom na svrhu koja se Direktivom 2003/88 dodjeljuje pravu na plaćeni godišnji odmor, odnosno svrhu da se osigura da radnik iskoristi stvarni odmor s ciljem učinkovite zaštite svoje sigurnosti i zdravlja, na poslodavcu je da poduzme odgovarajuće mjere kako bi radniku osigurao mogućnost stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor i, u slučaju osporavanja, da dokaže da je poduzeo takve mjere.

36.

U tom pogledu podsjećam da se Direktivom 2003/88 „propisuje […] pravilo prema kojem radnik uobičajeno mora moći iskoristiti stvarni odmor s ciljem učinkovite zaštite svoje sigurnosti i zdravlja” ( 17 ). Svrha prava na plaćeni godišnji odmor jest da se „radniku omogući odmor i raspolaganje vremenom za opuštanje i razonodu” ( 18 ).

37.

Poslodavac ima posebnu odgovornost kako bi njegovi radnici stvarno ostvarili svoje pravo na plaćeni godišnji odmor.

38.

Kao što je Sud već presudio, „radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te je stoga potrebno onemogućiti poslodavca da ograničava njegova prava” ( 19 ). Naime, prema mišljenju Suda, „s obzirom na taj nepovoljniji položaj, takav radnik može biti odvraćen od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na svojeg poslodavca jer bi zbog traženja tih prava mogao biti izložen mjerama poslodavca koje bi mogle utjecati na radni odnos na štetu tog radnika” ( 20 ). Stoga je „svaka poslodavčeva praksa ili propust koji potencijalno ima odvraćajući učinak na radnikovo korištenje godišnjeg odmora također u suprotnosti s ciljem prava na plaćeni godišnji odmor” ( 21 ).

39.

S obzirom na tu neravnotežu svojstvenu radnom odnosu, poslodavac je dužan donijeti odgovarajuće mjere kako bi radnicima omogućio ostvarivanje njihova prava na plaćeni godišnji odmor. Čini mi se da je Sud uostalom naglasio postojanje obveze koju poslodavac ima u pogledu toga da radnici stvarno iskoriste svoj odmor time što je naveo da „poslodavac koji radniku ne omogući korištenje njegovim pravom na plaćeni godišnji odmor za to treba snositi posljedice” ( 22 ).

40.

Postojanje takve obveze potkrijepljeno je Direktivom 89/391 koja se i dalje primjenjuje, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 3. i članku 1. stavku 4. Direktive 2003/88 ( 23 ). Naime, člankom 5. stavkom 1. Direktive 89/391 određuje se da je „[d]užnost poslodavca […] osigurati sigurnost i zdravlje radnika u svakom aspektu povezanom s radom”. Osim toga, člankom 6. stavkom 1. te direktive predviđa se da „[u] kontekstu svojih odgovornosti, poslodavac poduzima potrebne mjere za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika”.

41.

Stoga za potrebe tumačenja članka 7. Direktive 2003/88 valja uzeti u obzir obvezu koja se poslodavcima nalaže Direktivom 89/391.

42.

Ističem, osim toga, da je Savezna Republika Njemačka na raspravi priznala da je poslodavac na temelju načela brižnog postupanja dužan općenito brinuti za dobrobit svojih radnika i da se u okviru te zadaće brižnog postupanja također nalazi potreba da se radniku omogući da ostvari svoja prava.

43.

Ta se obveza, u području organizacije radnog vremena, mora očitovati u tome da poslodavac donese odgovarajuće konkretne organizacijske mjere kojima se radnicima omogućuje da ostvare svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, kao i u davanju preciznih i pravodobnih informacija o tome da bi se taj odmor, ako ga ti radnici stvarno ne iskoriste, mogao izgubiti na kraju referentnog razdoblja ili odobrenog razdoblja prijenosa. Poslodavac također mora obavijestiti radnike o tome da, ako ne iskoriste svoj odmor tijekom radnog odnosa, iako su za to stvarno imali mogućnost, neće moći tražiti pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa. Obvezom koju ima poslodavac ipak se „poslodavca ne obvezuje da svojim radnicima naloži da stvarno iskoriste razdoblja odmora na koja imaju pravo” ( 24 ). Pod tim se uvjetom, prema mojem mišljenju, obveza koju se stavlja na teret poslodavcu mora očitovati u sustavu dokazivanja na temelju kojeg je, u slučaju osporavanja, na poslodavcu da dokaže da je poduzeo odgovarajuće mjere kako bi radniku osigurao mogućnost da stvarno ostvari to pravo.

44.

S obzirom na obvezu poslodavca da svojim radnicima stvarno pruži mogućnost da ostvare svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, nacionalni propis ili nacionalna praksa kojima se odgovornost da ostvare to pravo pripisuje samim radnicima, a da se pritom prethodno ne provjeri je li taj poslodavac poštovao svoju obvezu, protive se članku 7. Direktive 2003/88. Naime, ako bi se priznalo da se nacionalnim propisom ili nacionalnom praksom može predvidjeti gubitak prava radnika na plaćeni godišnji odmor, a da radnik nije uistinu imao mogućnost ostvariti to pravo, time bi se ugrozila bit socijalnog prava koje je na temelju članka 7. Direktive 2003/88 izravno dodijeljeno svakom radniku ( 25 ). Iz prethodno navedenog proizlazi da okolnost da radnik nije zatražio da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor tijekom referentnog razdoblja ne može ipso facto dovesti do gubitka tog prava na kraju tog razdoblja i, prema tome, gubitka prava na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa. Čini se da se sudskom praksom Suda uostalom niječe svaka relevantnost pitanja je li radnik podnosio zahtjeve za plaćeni godišnji odmor ( 26 ).

45.

Stoga je sud koji je uputio zahtjev dužan istražiti, s obzirom na svrhu koja se pravu na plaćeni godišnji odmor dodjeljuje Direktivom 2003/88, je li poslodavac dokazao da je poduzeo odgovarajuće mjere kako bi radniku osigurao mogućnost stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor, pri čemu je u tu svrhu poduzeo potrebne mjere. Ako poslodavac dokaže da je poduzeo potrebne mjere i da se unatoč poduzetim mjerama radnik namjerno odrekao od ostvarivanja svojeg prava na plaćeni godišnji odmor, iako je za to imao mogućnost tijekom radnog odnosa, taj radnik ne može na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 tražiti isplatu novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa. Naime, radniku je u tom slučaju bilo omogućeno da ostvari svoje pravo. On ga je svjesno odbio ostvariti, pri čemu je znao koje pravne učinke bi to moglo proizvesti prilikom prestanka radnog odnosa.

46.

Točno je da bi se na temelju određenih razmatranja Suda moglo smatrati da Sud tumači članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 na način da se njime izravno i automatski radnicima dodjeljuje novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa. Što se tiče uvjeta za postojanje takve naknade, Sud je tako istaknuo da, „u slučaju prestanka radnog odnosa kada, stoga, stvarno korištenje plaćenog godišnjeg odmora više nije moguće, članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 propisuje da radnik ima pravo na naknadu kako bi se izbjeglo da, zbog te nemogućnosti, bude isključen od svakog uživanja prava na plaćeni godišnji odmor, čak i u novčanom obliku” ( 27 ). Sud je također presudio da, „[k]ako bi jamčio poštovanje temeljnih prava radnika zaštićenih pravom Unije, […] ne smije restriktivno tumačiti članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 na štetu prava koja za radnike proizlaze iz tog članka” ( 28 ). Nadalje, Sud je presudio da „članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88, [kako ga je protumačio Sud,] ne postavlja niti jedan uvjet za stjecanje prava na novčanu naknadu, osim u vezi s činjenicom da je, s jedne strane, radni odnos prestao, i da, s druge strane, radnik nije iskoristio sav godišnji odmor na koji je imao pravo na dan kada je radni odnos prestao” ( 29 ).

47.

S obzirom na to, valja istaknuti da su ta razmatranja usko povezana s činjeničnim kontekstom u kojem su nastala, odnosno sa situacijom u kojoj je radniku onemogućeno da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor zbog bolesti ili smrti.

48.

Osim toga i u svakom slučaju, članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 ne može se tumačiti na način da radnik koji je dobrovoljno i svjesno odbio iskoristiti svoj plaćeni godišnji odmor može tražiti pravo na isplatu novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa ako njegov poslodavac dokaže da je tom radniku stvarno omogućio da iskoristi svoj odmor tijekom radnog odnosa.

49.

Naime, tumačenje članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 koje bi išlo u korist toga da se radniku automatski isplaćuje novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa, a da se pritom ne ispita ponašanje poslodavca i tog radnika, bilo bi protivno tekstu te odredbe i svrsi prava na plaćeni godišnji odmor koju je Sud istaknuo i na koju je podsjetio u svojoj ustaljenoj sudskoj praksi. Međutim, članak 7. Direktive 2003/88 valja tumačiti s obzirom na njegov tekst kao i cilj koji se njime želi postići ( 30 ).

50.

Kao prvo, što se tiče teksta članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88, iz njega proizlazi da je isplata novčane naknade čiji je cilj zamijeniti najkraći plaćeni godišnji odmor moguća samo u slučaju prestanka radnog odnosa. Stvarno korištenje odmora stoga je pravilo, a novčana naknada iznimka. Štoviše, čak i u slučaju prestanka radnog odnosa, u tekstu te odredbe nije izražena ideja automatskog primanja te naknade u slučaju prestanka radnog odnosa, nego samo ideja te mogućnosti.

51.

Kao drugo, što se tiče svrhe prava na plaćeni godišnji odmor, ona se, podsjećam, sastoji u tome da se „radniku omogući odmor i raspolaganje vremenom za opuštanje i razonodu” ( 31 ). Osim toga, valja ponovno navesti pravilo prema kojem radnik uobičajeno mora moći iskoristiti stvarni odmor.

52.

Kad bi se članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 tumačio na način da se njime radniku izravno i automatski dodjeljuje novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa, time bi se ugrozili ta svrha i zahtjev za stvarni odmor radnika, koji podrazumijevaju da se uživanje prava na plaćeni godišnji odmor u načelu mora ostvarivati u naravi.

53.

Naime, takvo bi tumačenje radnike koji znaju, na primjer zato što su zaposleni u okviru osposobljavanja ili na temelju ugovora na određeno vrijeme, da bi njihov radni odnos uskoro mogao završiti moglo potaknuti da ne iskoriste odmor kako bi svoju naknadu povećali primitkom novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor na kraju tog odnosa. Međutim, Sud je već presudio da se treba suzdržati od tumačenja članka 7. Direktive 2003/88 kojim bi se „stvori[o] […] poticaj, nesukladan s ciljevima [te] direktive, da zaposlenici ne koriste odmor ili da ih se na to potiče” ( 32 ). Stoga valja, kako bi se poštovala svrha prava na plaćeni godišnji odmor, paziti na to da se članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 ne može upotrijebiti kao sredstvo kojim se omogućuje kapitalizacija dana plaćenog godišnjeg odmora radi isplate naknade za njih prilikom prestanka radnog odnosa ( 33 ).

54.

Dodajem da zaštita sigurnosti i zdravlja radnika nije samo u pojedinačnom interesu tog radnika, nego i u interesu njegova poslodavca kao i u općem interesu ( 34 ).

55.

Stoga, s obzirom na te elemente, valja relativizirati odlomak presude od 12. lipnja 2014., Bollacke ( 35 ), u kojoj je Sud naveo da „članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88, [kako ga je protumačio Sud,] ne postavlja niti jedan uvjet za stjecanje prava na novčanu naknadu, osim u vezi s činjenicom da je, s jedne strane, radni odnos prestao, i da, s druge strane, radnik nije iskoristio sav godišnji odmor na koji je imao pravo na dan kada je radni odnos prestao” ( 36 ). Kako bi bio u skladu s dvostrukom svrhom prava na plaćeni godišnji odmor, odnosno sa svrhom da se radniku omogući, s jedne strane, odmor i, s druge strane, raspolaganje vremenom za opuštanje i razonodu, kao i s pravilom prema kojem radnik uobičajeno mora moći iskoristiti stvarni odmor, drugi uvjet postavljen u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/88, odnosno uvjet prema kojem „radnik nije iskoristio sav godišnji odmor na koji je imao pravo na dan kada je [njegov radni odnos] prestao” ( 37 ), nužno treba shvatiti kao da znači da radnik „nije mogao iskoristiti [sav] svoj […] plaćeni godišnji odmor prije prestanka svojeg radnog odnosa” ( 38 ). Radnik čiji je radni odnos prestao ima pravo na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor samo ako su ispunjeni prvi uvjet, odnosno prestanak radnog odnosa, i tako shvaćen drugi uvjet.

56.

Stoga se tako tumačenim člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/88 omogućuje osiguranje pravedne ravnoteže između potrebne novčane naknade za pravo na plaćeni godišnji odmor koje se nije moglo stvarno ostvariti tijekom radnog odnosa i poštovanja svrhe tog prava kojim se u načelu zahtijeva stvarno korištenje odmora.

57.

Ukratko, predlažem Sudu da odbije tezu prema kojoj isplata novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa ovisi o dvostrukom uvjetu, s jedne strane, da je radnik osobno zatražio korištenje spornog odmora od svojeg poslodavca i, s druge strane, da taj radnik dokaže da je bio u nemogućnosti ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor zbog razloga koji mu se ne mogu pripisati.

58.

Predlažem Sudu da slijedi drukčiju logiku koja se temelji na pravilu prema kojem treba dati prednost stvarnom korištenju odmora i na ulozi koju u tom pogledu mora imati poslodavac. U tom je smislu isključeno da se odgovornost za stvarno korištenje odmora pripiše samim radnicima, pod prijetnjom da izgube pravo na taj odmor. Naime, takvim se rješenjem zanemaruje stvarnost radnih odnosa koja se očituje u neravnoteži između poslodavca i radnika jer se radnika na različite načine može potaknuti na to da radi više, osobito ako se nada produljenju ugovora. Kako bi se umanjili taj rizik i sklonost radnika da svoje dane odmora pretvore u dodatak na plaću, poslodavcu valja naložiti obvezu da poduzme odgovarajuće mjere kako bi radniku omogućio da stvarno ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor. Ako poslodavac dokaže da je tom radniku omogućio ostvarivanje tog prava, navedeni radnik ne može na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 zahtijevati isplatu novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

59.

Stoga predlažem Sudu da sudu koji je uputio zahtjev odgovori da članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da daje pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa kada radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti sav plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo tijekom tog odnosa.

60.

Tu istu odredbu, prema mojem mišljenju, treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno pravo ili praksa prema kojima radnik gubi pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa ako taj radnik, s jedne strane, nije zatražio korištenje tog odmora dok je još bio u aktivnoj službi i, s druge strane, ako ne dokaže da je bio u nemogućnosti iskoristiti navedeni odmor zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, a da se pritom prethodno ne provjeri je li tom radniku njegov poslodavac stvarno omogućio ostvarivanje njegova prava na plaćeni godišnji odmor.

61.

Nacionalni je sud, kada je pred njim pokrenut postupak kojim se osporava pravo radnika na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa, dužan provjeriti je li poslodavac dokazao da je poduzeo odgovarajuće mjere kako bi tom radniku osigurao mogućnost stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor tijekom tog radnog odnosa. Ako poslodavac dokaže da je poduzeo potrebne mjere i da se unatoč poduzetim mjerama radnik namjerno i svjesno odrekao ostvarivanja svojeg prava na plaćeni godišnji odmor, iako je za to imao mogućnost tijekom radnog odnosa, taj radnik ne može na temelju članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88 tražiti isplatu novčane naknade za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

62.

U ovom slučaju, ako iz provjera suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je savezna zemlja Berlin omogućila S. W. Kreuzigeru, kao njegov poslodavac, da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor i da, unatoč tomu, S. W. Kreuziger nije želio iskoristiti svoj odmor prije uspješnog polaganja usmenog dijela drugog pravosudnog ispita, taj sud može smatrati da mu je takva naknada opravdano odbijena.

63.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Oberverwaltungsgericht Berlin‑Brandenburg (Visoki upravni sud u Berlin–Brandenburgu, Njemačka) odgovori na sljedeći način: