1.

Svojom žalbom Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 9. rujna 2016.Puma/EUIPO – Gemma Group (prikaz mačke u skoku) (T‑159/15, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2016:457) kojom je taj sud poništio odluku petog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 19. prosinca 2014. (predmet R 1207/2014‑5) koja se odnosi na postupak povodom prigovora između društava Puma ( 2 ) i Gemma Group Srl ( 3 ) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.

Pitanje koje se nalazi u središtu žalbe može imati praktično značenje u primjeni postupaka povodom prigovora koji su pokrenuti na temelju razloga utvrđenog u članku 8. stavku 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] ( 4 ). Naime, radi se o utvrđivanju može li nositelj žiga koji po toj osnovi podnese prigovor protiv registracije novog žiga opravdati svoj zahtjev tako da samo uputi na činjenicu da je ugled njegova žiga već bio utvrđen u odlukama EUIPO‑a koje nisu uključivale iste stranke.

3.

U skladu s člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009 „[n]a temeljuprigovora nositelja ranijeg žiga u smislu stavka 2., žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad je istovjetan s ranijim žigom ili sličan ranijem žigu, a zatražena je registracija za proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je registriran raniji žig, kad, u slučaju ranijeg žiga [Europske unije], žig ima ugled u [Europskoj uniji] i kad, u slučaju ranijeg nacionalnog žiga, žig ima ugled u dotičnoj državi članici i kada bi uporaba žiga za koji je podnesena prijava bez opravdanog razloga nepošteno iskoristila razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga ili im naštetila”.

4.

Među odredbama glave VII. Uredbe br. 207/2009 naslovljene „Žalbe” tekst članka 63. stavka 2. glasi kako slijedi:

„U ispitivanju žalbe, žalbeno vijeće poziva stranke, onoliko puta koliko je to potrebno, da u roku koji žalbeno vijeće odredi, podnesu primjedbe na podneske drugih stranaka ili na njegove odluke.”

5.

U skladu s člankom 75. Uredbe br. 207/2009: „[u] odlukama [EUIPO‑a] navode se razlozi na kojima se te odluke temelje. Odluke se mogu temeljiti samo na onim razlozima ili dokazima o kojima su se predmetne stranke imale mogućnost očitovati.”

6.

Članak 76. Uredbe br. 207/2009 određuje:

„1.   U postupcima koji se pred njim vode, [EUIPO] po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, [EUIPO] to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

2.   [EUIPO] ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele.”

7.

Naposljetku, prema članku 78. stavku 1. Uredbe br. 207/2009:

„1.   U svakom postupku pred [EUIPO‑om], izvođenje dokaza uključuje sljedeće:

[…]

[…]”

8.

U skladu s pravilom 19. stavkom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice ( 5 ):

„U roku iz stavka 1. podnositelj prigovora također podnosi dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite njezina ranijeg znaka ili ranijeg prava, kao i dokaz o njezinoj ovlaštenosti da podnese prigovor. Podnositelj prigovora osobito osigurava sljedeće dokaze:

[…]”

9.

U skladu s pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95:

„Osim ako je drukčije propisano, odredbe koje se odnose na postupke koje primjenjuje odjel koji je donio odluku protiv koje se podnosi žalba, primjenjuju se na žalbene postupke mutatis mutandis.

Osobito kada se žalba ulaže protiv odluke donesene u postupku prigovora, članak 78.a Uredbe ne primjenjuje se na rokove određene sukladno s člankom 61. stavkom 2. Uredbe.

Ako je žalba uložena protiv odluke Odjela za prigovore, žalbeno vijeće ograničuje svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore sukladno s Uredbom i ovim pravilima, osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno s člankom [76.] stavkom 2. Uredbe [br. 207/2009].”

10.

Gemma Group je 14. veljače 2013. podnijelo EUIPO‑u prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe br. 207/2009.

11.

Žig za koji je zatražena registracija bio je sljedeći figurativni znak u plavoj boji:

12.

Proizvodi za koje je zatražena registracija pripadali su razredu 7. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovarali su sljedećem opisu: „Strojevi za obradu drva; strojevi za obradu aluminija; strojevi za obradu plastike”.

13.

Prijava žiga Europske unije objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 66/2013 od 8. travnja 2013.

14.

Tužitelj Puma podnio je 8. srpnja 2013., u skladu s člankom 41. Uredbe br. 207/2009, prigovor protiv registracije žiga za koji je podnesena prijava za sve proizvode spomenute u točki 12. ovog mišljenja. Prigovor je istaknut zbog razloga navedenog u članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009.

15.

Prigovor se temeljio, među ostalim, na sljedećim ranijim žigovima:

16.

U potporu prigovoru temeljenom na članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009, Puma se oslanjala na ugled ranijih žigova u svim državama članicama i za sve proizvode navedene u točki 15. ovog mišljenja.

17.

Odjel za prigovore 10. ožujka 2014. odbio je prigovor u cijelosti. Priznavši određeni stupanj sličnosti suprotstavljenih znakova, on je u pogledu ugleda ranijeg žiga br. 593987 zaključio da zbog razloga ekonomičnosti postupka nije potrebno ispitati dokaze koje je tužitelj podnio kako bi dokazao opsežnu uporabu i ugled tog žiga te da bi to ispitivanje bilo temeljeno na pretpostavci da je navedeni raniji žig imao „povećan razlikovni karakter”. Na temelju te je pretpostavke zaključio da veza koja mora postojati na temelju članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 nije dokazana u ovome slučaju.

18.

Tužitelj je 7. svibnja 2014. podnio EUIPO‑u, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009, žalbu protiv te odluke.

19.

Spornom je odlukom peto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo žalbu.

20.

Prvo, zaključilo je da je postojao određeni stupanj vizualne sličnosti između ranijih žigova i žiga za koji je podnesena prijava te da su prenosili isti koncept „mačke u skoku koja sliči pumi”.

21.

Drugo, žalbeno vijeće odbilo je tužiteljev argument da je Odjel za prigovore potvrdio da su raniji žigovi imali ugled, na temelju toga što je zbog razloga ekonomičnosti postupka zapravo samo utvrdio da u tom predmetu nije bilo potrebno ocijeniti dokaze o postojanju ugleda koje je podnio tužitelj i da bi ispitivanje bilo temeljeno na pretpostavci da je raniji žig br. 593987 imao „povećan razlikovni karakter”. Žalbeno vijeće zatim je ispitalo i odbilo dokaze ugleda ranijih žigova u pogledu proizvoda iz točke 15. ovog mišljenja.

22.

Treće, žalbeno vijeće zaključilo je da, čak i uz pretpostavku da se ugled ranijih žigova može smatrati dokazanim, prigovor temeljen na članku 8. stavku 5. Uredbe br. 207/2009 treba odbiti jer drugi uvjeti – to jest postojanje nepoštenog iskorištavanja razlikovnog karaktera ili ugleda ranijih žigova ili na štetu njihova razlikovnog karaktera ili ugleda – također ne bi bili ispunjeni.

23.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. travnja 2015. Puma je pokrenula postupak za poništenje sporne odluke.

24.

U prilog svojoj tužbi Puma je u biti istaknula tri tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi načela pravne sigurnosti i dobre uprave zbog toga što je žalbeno vijeće odbilo dokaze vezane za ugled ranijih žigova i zaključilo da njihov ugled nije dokazan, kao drugo, na povredi članaka 75. i 76. Uredbe br. 207/2009 jer je žalbeno vijeće ispitalo dokaze vezane za ugled ranijih žigova iako Odjel za prigovore nije proveo to ispitivanje i, kao treće, na povredi članka 8. stavka 5. navedene uredbe.

25.

Svojim prvim tužbenim razlogom Puma je u osnovi tvrdila da je žalbeno vijeće povrijedilo načela pravne sigurnosti i dobre uprave zbog toga što je odbilo dokaze vezane za ugled ranijih žigova i odstupilo od svoje prakse donošenja odluka u pogledu ugleda ranijih žigova. U prilog tom tužbenom razlogu Puma je istaknula dva argumenta pred Općim sudom: jedan se odnosio na odbijanje žalbenog vijeća da uzme u obzir dokaze koji nisu bili prevedeni na jezik postupka, a drugi se odnosio na navodno odstupanje žalbenog vijeća od svoje prakse donošenja odluka.

26.

Nakon što je određene slike koje je Puma podnijela proglasio nedopuštenima jer se prvi put pojavljuju pred njime, Opći sud je analizirao dva argumenta Pume koji su istaknuti u okviru njezina prvog tužbenog razloga. Podsjetio je na sadržaj prava na dobru upravu koje uključuje, među ostalim, obvezu uprave da obrazloži svoje odluke jer ta obveza obrazlaganja služi osobito, s jedne strane, tome da se osobama na koje se odnose omogući da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, da se sudu Unije omogući da izvršava nadzor nad zakonitošću odluke.

27.

Opći sud je naglasio da je u svojoj sudskoj praksi u vezi s načelima jednakog postupanja i dobre uprave, a osobito u svojoj presudi od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (C‑51/10 P, EU:C:2011:139), Sud precizirao da EUIPO u okviru ispitivanja prijave za registraciju žiga Europske unije mora uzeti u obzir odluke koje su već donesene povodom sličnih prijava i posebnu pozornost posvetiti pitanju treba li odlučiti u istom smislu pri čemu se načela jednakog postupanja i dobre uprave moraju, međutim, uskladiti s poštovanjem zakonitosti. Opći sud je nastavio podsjetivši da se slijedom toga, osoba koja podnosi prijavu za registraciju nekog znaka kao žiga ne može u svoju korist pozvati na moguću nezakonitost koja je počinjena u prilog drugomu kako bi ishodila istovjetnu odluku. Uostalom, zbog razloga pravne sigurnosti i, točnije, dobre uprave, ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti potpuno i cjelovito kako bi se izbjegla nevaljana registracija žigova. Takvo ispitivanje treba provoditi u svakom konkretnom slučaju stoga što registracija znaka kao žiga ovisi o specifičnim kriterijima primjenjivima u okviru činjeničnih okolnosti predmetnog slučaja koji služe tomu da se provjeri sadržava li predmetni znak razlog za odbijanje.

28.

Što se tiče prvog argumenta Pume u potporu njezinu prvom tužbenom razlogu, Opći sud ga je odbio navevši da je u skladu s pravilom 19. Uredbe br. 2868/95 žalbeno vijeće bilo u pravu kad je zauzelo stajalište da dokazi koji nisu podneseni na jeziku postupka ne mogu biti uzeti u obzir.

29.

Što se tiče drugog argumenta Pume, u okviru kojega je ona istaknula da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava kad je odstupilo od prakse donošenja EUIPO‑ovih odluka i sudske prakse Općeg suda, Opći sud je prije svega podsjetio na sadržaj tri nedavne odluke EUIPO‑a u skladu s kojima je on zaključio da navedeni ugled postoji, pri čemu se Opći sud u tom kontekstu također pozvao na dokaze koje je u tim postupcima Puma podnijela u prilog ugledu svojih ranijih žigova. Potom je u točki 31. pobijane presude Opći sud zaključio da se Puma uredno pozvala na te odluke tijekom postupka pred žalbenim vijećem a da ih u spornoj odluci to vijeće nije ni ispitalo ni spomenulo te je ono samo navelo da EUIPO nije vezan svojom prijašnjom praksom donošenja odluka. Osim toga, Opći sud je naglasio da su zaključci EUIPO‑a u tim trima odlukama potvrđeni u više odluka nacionalnih ureda koje je Puma podnijela.

30.

Tako je Opći sud zaključio, s jedne strane, da je u trima nedavnim odlukama EUIPO zaključio da raniji žigovi imaju ugled, te, s druge strane, da je zaključak da raniji žigovi imaju ugled činjenične prirode i ne ovisi o žigu za koji je podnesena prijava.

31.

Opći sud je u točki 34. pobijane presude iz toga zaključio da „u skladu sa sudskom praksom […] – prema kojoj EUIPO mora uzeti u obzir odluke koje su već donesene povodom sličnih prijava i posebnu pozornost posvetiti pitanju treba li odlučiti u istom smislu – i s obzirom na svoju obvezu obrazlaganja, žalbeno vijeće nije moglo odstupiti od EUIPO‑ove prakse bez pružanja ikakva objašnjenja u vezi s razlozima koji su ga doveli do stajališta da činjenice koje se odnose na ugled ranijih žigova, a koje su sadržane u tim odlukama, nisu ili više nisu relevantne. Žalbeno vijeće ni na koji način ne navodi da je taj ugled postao manji od donošenja gore spomenutih nedavnih odluka ni da je ta praksa donošenja odluka eventualno nezakonita”.

32.

U tom je pogledu Opći sud odbio argument EUIPO‑a prema kojemu te odluke nisu trebale biti uzete u obzir jer nijedna od njih nije bila popraćena dokazima o ugledu ranijih žigova koji su podneseni u kontekstu tih postupaka, pojašnjavajući da žalbeno vijeće, kada ispituje žalbu protiv odluke, ima na temelju pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2868/95 diskrecijske ovlasti odlučiti hoće li uzeti u obzir dodatne i dopunske činjenice i dokaze koji nisu podneseni u rokovima koje je odredio Odjel za prigovore.

33.

U okolnostima ovog predmeta Opći sud je u točkama 37. i 38. pobijane presude pojasnio da je „u svjetlu svoje nedavne prethodne prakse, koja je potvrđena relativno velikim brojem nacionalnih odluka i presudom Općeg suda – žalbeno […] vijeće trebalo, u skladu s načelom dobre uprave […] ili zatražiti da tužitelj podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova, makar i samo da ih opovrgne, a na što ga ovlašćuje pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95, ili pružiti dokaze zbog kojih je zauzelo stajalište da zaključke iz tih ranijih odluka u pogledu ugleda ranijih žigova treba zanemariti u ovom predmetu. To je bilo posebno nužno jer su se neke od tih odluka na vrlo detaljan način pozivale na dokaze na kojima se temeljila ocjena ugleda ranijih žigova u tim odlukama, što je trebalo skrenuti pozornost žalbenog vijeća na postojanje tih dokaza”. Opći sud je tako prihvatio prvi tužbeni razlog Pume presudivši da je EUIPO povrijedio načelo dobre uprave, poglavito obvezu obrazlaganja svojih odluka.

34.

Opći sud je još presudio da je pogreška koja se tiče prava i koju je počinilo to žalbeno vijeće mogla imati odlučujući utjecaj na ishod prigovora zbog toga što se intenzitet ugleda ranijih žigova uzima u obzir pri ukupnoj ocjeni postoji li šteta u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 o kojoj je žalbeno vijeće podredno odlučilo u spornoj odluci. Međutim, budući da žalbeno vijeće nije provelo cjelovito ispitivanje ugleda ranijih žigova, Opći sud je smatrao da nije u mogućnosti odlučiti o navodnoj povredi članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009.

35.

Shodno tome, Opći sud je u točki 44. pobijane presude prihvatio prvi tužbeni razlog Pume i poništio spornu odluku u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev prigovor a da nije ispitao druge tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj.

36.

Svojom žalbom EUIPO zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu i Pumi naloži snošenje njegovih troškova. Puma zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži EUIPO‑u snošenje nastalih troškova.

37.

Stranke su izložile svoje argumente pisano i usmeno na raspravi 14. prosinca 2017.

38.

U prilog svojoj žalbi EUIPO ističe dva žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 i načela dobre uprave u vezi s pravilom 19. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 i člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 i članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

39.

Ta dva žalbena razloga on zasniva na četiri argumenta koje podrobno opisuje u trima točkama. Iako taj način postupanja nije najrazumljiviji, sporne točke ipak su precizno navedene. Na temelju tih prigovora moge se prepoznati tri dijela prvog žalbenog razloga.

40.

Kao prvo, u točki 31. pobijane presude Opći sud je zanemario stajalište i postupovne obveze EUIPO‑a u postupcima inter partes kada je zaključio da se Puma „uredno pozvala” na tri ranije odluke EUIPO‑a kako bi dokazala ugled žigova Pume, a kako to zahtijeva pravilo 19. stavak 2. točka (c) Uredbe br. 2868/95.

41.

Kao drugo, u točki 34. pobijane presude Opći sud je zanemario kontradiktornost postupaka inter partes i pojam „ugled” u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 kada je ranije odluke EUIPO‑a okvalificirao kao „praksu donošenja odluka”. On je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je žalbeno vijeće EUIPO‑a obvezao da objasni zašto nije uzelo u obzir zaključke koje je izvelo u ranijim odlukama u pogledu ugleda žigova Pume.

42.

Kao treće, u točki 37. pobijane presude, Opći sud nije mogao zaključiti da žalbeno vijeće EUIPO‑a ima podrednu obvezu po službenoj dužnosti pozvati Pumu da podnese dopunske dokaze o ugledu za koji tvrdi da postoji. Time je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti kojim su uređeni postupci inter partes u skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave. Taj treći dio povezan je s prigovorom iznesenim u okviru drugog žalbenog razloga na osnovi članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 koji se primjenjuje na temelju pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95. Stoga će ti aspekti žalbe biti ispitani zajedno u okviru drugog žalbenog razloga.

43.

Prvo bih zajedno ispitao prva dva dijela prvog žalbenog razloga jer se oba u biti odnose na utjecaj EUIPO‑ove prakse donošenja odluka na dokaz o ugledu žiga.

44.

Uvodno je važno istaknuti da EUIPO ne osporava mogućnost podnositelja prigovora da uputi na njegovu prijašnju praksu donošenja odluka, već činjenicu da se raniju odluku može uzeti u obzir a da podnositelj prigovora uz to upućivanje precizno i ispravno ne navede dokumente koji su bili podneseni u postupku koji je završio tom odlukom i to na jeziku novog postupka ( 6 ).

45.

Ako bi se prihvatilo tu pretpostavku, to bi dovelo do negiranja dokazne snage zaključaka izvedenih u ranijoj odluci i posljedično do toga da se sudskoj praksi u vezi s ranijom praksom donošenja odluka uskrati velik dio njezina područja interesa jer bi podnositelj prigovora trebao utvrditi dokaze koji su prethodno podneseni i dokazivati njihovu relevantnost radi novog postupka povodom prigovora.

46.

No, priroda „ugleda” ranijeg žiga u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 u potpunosti je sukladna obvezi EUIPO‑a da uzima u obzir svoju prijašnju praksu donošenja odluka kako ju je Sud utvrdio u vezi s drugim razlozima za odbijanje registracije, bilo apsolutnim ( 7 ) bilo relativnim ( 8 ).

47.

Naime, ne vidim razloga zbog kojih se načelo jednakog postupanja i načelo dobre uprave, na kojima se temelji sudska praksa Suda u vezi s obvezom EUIPO‑a da „uzima u obzir odluke koje su već donesene povodom sličnih prijava i posebnu pozornost posveti pitanju treba li odlučiti u istom smislu” ( 9 ), ne bi primjenjivala u okviru primjene članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009.

48.

Prije svega, žig ima ugled u smislu prava Unije kada je na znatnom dijelu teritorija Europske unije poznat značajnom dijelu javnosti koje se tiču proizvodi ili usluge obuhvaćeni tim žigom ( 10 ).

49.

Radi se dakle o činjeničnom utvrđenju: „ugled” je stvarnost ( 11 ). Sud je osim toga to već implicitno, ali izvjesno priznao presudivši u okviru žalbe da utvrđenje o stjecanju ugleda od strane ranijeg žiga ulazi u područje ocjene činjenica koju provodi Opći sud ( 12 ).

50.

Stoga se slažem s ocjenom Općeg suda u točki 33. pobijane presude prema kojoj zaključak da raniji žigovi, na koje se Puma poziva, imaju ugled jest činjenične prirode i u spornom postupku povodom registracije ne ovisi o žigu za koji je podnesena prijava.

51.

Ako bi proizašlo da je EUIPO već imao prilike u prijašnjim postupcima priznati da određeni žig ima ugled u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, to treba smatrati činjeničnim utvrđenjem. No, dokazi koje je EUIPO prihvatio kao osnovu za navedeni zaključak moraju u načelu proizlaziti iz obrazloženja prijašnje odluke. Naime, „obveza EUIPO‑a da obrazloži svoje odluke na temelju članka 75. prve rečenice Uredbe br. 207/2009 ima isti doseg kao i obveza koja proizlazi iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, a koji zahtijeva da obrazloženje jasno i nedvosmisleno odražava zaključke autora akta kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora” ( 13 ). Kako bi se taj zahtjev ispunio, dokazi koji opravdavaju postojanje „ugleda” za nositelja ranijeg žiga morat će nužno i manje ili više izričito proizlaziti iz odluke EUIPO‑a kojom se priznaje tu stvarnost. Stoga ti elementi više nisu neophodni u okviru kasnijeg postupka povodom prigovora jer su u prijašnjoj odluci EUIPO‑a istaknuti u prilog njegovu zaključku. Ona je sama za sebe dovoljna.

52.

Pumino je upućivanje u njezinom prigovoru na tri prijašnje odluke EUIPO‑a Opći sud dakle mogao – a da ne počini pogrešku koja se tiče prava – prihvatiti u točkama 30. i 31. pobijane presude kao valjana upućivanja ne samo na zaključak da raniji žigovi imaju ugled, a koji je izveden na kraju tih postupaka, već i na dokaze koje je Puma podnijela u okviru tih postupaka.

53.

Zatim i suprotno od onoga što EUIPO tvrdi u prilog svojemu prvom žalbenom razlogu, uzimanje u obzir prijašnje prakse donošenja odluka u vezi s ugledom žiga ne protivi se kontradiktornosti postupka povodom prigovora; ono se ne protivi niti specifičnosti zaključka izvedenoga u svakom postupku povodom prigovora ( 14 ).

54.

Naime, Sud se pobrinuo da obvezu EUIPO‑a da uzima u obzir svoju prijašnju praksu donošenja odluka ograniči s dva pojašnjenja. S jedne strane, „načela jednakog postupanja i dobre uprave moraju biti usklađena s načelom zakonitosti” ( 15 ). S druge strane, „zbog razloga pravne sigurnosti i, točnije, dobre uprave, ispitivanje svih prijava za registraciju mora biti potpuno i cjelovito kako bi se izbjegla nevaljana registracija žigova […]. Takvo ispitivanje treba provoditi u svakom konkretnom slučaju” ( 16 ).

55.

U skladu s tim načelima, osoba koja podnese prigovor protiv registracije žiga ne može se u svoju korist pozvati na nezakonitost koja je možda prethodno počinjena kako bi ishodila istovjetnu odluku, isto kao što se osoba koja podnosi prijavu za registraciju nekog znaka kao žiga ne može u svoju korist pozvati na moguću nezakonitost koja je počinjena u prilog drugomu kako bi ishodila istovjetnu odluku ( 17 ).

56.

Posljedično, ako se u prilog svojemu prigovoru nositelj žiga može pozvati na EUIPO‑ovu praksu donošenja odluka u vezi s ugledom tog žiga, podnositelj prijave može istu osporiti ili prigovoriti njezinoj relevantnosti za predmetni slučaj. Naime, nemogućnost pozivanja na prijašnju praksu donošenja odluka ne uskraćuje podnositelju prijave pravo osporavanja dokaza koji su podneseni u prilogu prigovoru.

57.

U svakom slučaju i neovisno o postojanju rasprave među strankama, EUIPO mora, ni manje ni više, uzeti u obzir odluku odnosno odluke na koju odnosno na koje se pozvalo i posebnu pozornost posvetiti pitanju treba li odlučiti u istom smislu te posljedično obrazložiti svoju odluku.

58.

U stvarnosti se tu radi samo o primjeni obveze obrazlaganja koja je EUIPO‑u nametnuta na temelju članka 75. Uredbe br. 207/2009. No, iako EUIPO ne mora dakle navesti sva relevantna činjenična i pravna pitanja, njegovo obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno odražavati njegove zaključke kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora ( 18 ). Stoga, iako su činjenice i pravno promišljanje koje je ključno u strukturi sporne odluke u dovoljnoj mjeri izneseni, EUIPO nije dužan navesti posebno obrazloženje kako bi opravdao svoju odluku u odnosu na prijašnje odluke na koje se pozvala jedna od stranaka u postupku ( 19 ).

59.

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 34. pobijane presude presudio da žalbeno vijeće nije moglo odstupiti od EUIPOove prakse donošenja odluka bez pružanja ikakva objašnjenja u vezi s razlozima koji su ga doveli do stajališta da činjenice koje se odnose na ugled ranijih žigova, a koje su sadržane u tim odlukama, nisu ili više nisu relevantne.

60.

S obzirom na prethodno izneseno valja zaključiti da su argumenti istaknuti u okviru prva dva dijela prvog žalbenog razloga neosnovani.

61.

Treći dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog koje je EUIPO istaknuo u prilog svojoj žalbi odnose se oba na točku 37. pobijane presude u skladu s kojom je Opći sud u biti presudio da iako žalbeno vijeće EUIPO‑a nije pružilo razloge zbog kojih je zauzelo stajalište da zaključke iz tih ranijih odluka treba zanemariti, „[ono je] trebalo, u skladu s načelom dobre uprave, […] zatražiti da [Puma] podnese dopunske dokaze o ugledu ranijih žigova”.

62.

EUIPO smatra da je utvrdivši tu „podrednu” obvezu Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti kojim su uređeni postupci inter partes u skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i načelo dobre uprave. On je povrijedio „usput i članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 koji je u ovom slučaju primjenjiv na temelju pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95” ( 20 ).

63.

Točno je da se razliku napravljenu u članku 76. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 ne može zanemariti. Iako se u toj odredbi navodi da EUIPO po službenoj dužnosti ispituje činjenice, u njoj se ipak pojašnjava da u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, kao što je onaj iz članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, EUIPO to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke. Članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 dodaje da EUIPO „ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele” ( 21 ).

64.

Na temelju članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 određuje da u okviru žalbe uložene protiv odluke Odjela za prigovore žalbeno vijeće „ograničuje svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore […], osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno s člankom [76.] stavkom 2. Uredbe [br. 207/2009]”.

65.

Sud smatra da „stranke [dakle] mogu podnositi činjenice i dokaze i nakon isteka rokova za njihovo podnošenje predviđenih Uredbom [br. 207/2009] i […] [da EUIPO‑u] nije ni na koji način zabranjeno da uzima u obzir činjenice i dokaze na koje se pozvao i koji su dostavljeni s takvim zakašnjenjem” ( 22 ). Drugim riječima, te različite odredbe prepuštaju žalbenim vijećima EUIPO‑a ovlast odlučiti hoće li uzeti u obzir dodatne ili dopunske činjenice i dokaze koji nisu podneseni u roku koji je odredio Odjel za prigovore ( 23 ), pod uvjetom da su dokazi ipak već bili podneseni u roku koji EUIPO propisuje ( 24 ).

66.

Stoga se radi o mogućnosti EUIPO‑a, a ne o njegovoj obvezi: stranke „nemaju bezuvjetno pravo da žalbeno vijeće [EUIPO‑a] uzme u obzir [činjenice i dokaze istaknute i podnesene izvan određenih rokova] jer, naprotiv, to vijeće raspolaže marginom prosudbe kako bi odlučilo treba li ih uzeti u obzir u odluci koju je pozvano donijeti” ( 25 ).

67.

Suprotno tumačenju pobijane presude koje EUIPO predlaže, ne mislim da je mogućnost dodijeljenu EUIPO‑u člankom 76. Uredbe br. 207/2009 i pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95, da u obzir uzme dokaze koje stranke nisu pravodobno podnijele Opći sud preoblikovao u obvezu zahtijevanja takvih dokaza. Naime, obveza koju je Opći sud utvrdio u točki 37. pobijane presude ne zasniva se na gore navedenim odredbama, već na načelu dobre uprave i konkretnije na obvezi obrazlaganja koju ono sadržava ( 26 ).

68.

Iako Opći sud upućuje na pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 to je samo zato što on „dopušta” zahtjev za dopunskim dokazom. Ne mislim da je tvrdnja Općeg suda u tom pogledu zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.

69.

Naime, pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 izričito ovlašćuje žalbeno vijeće EUIPO‑a da u obzir uzme dodatne i dopunske činjenice i dokaze koji nisu bili pravodobno podneseni. No, članak 63. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 dopušta žalbenom vijeću EUIPO‑a da poziva stranke „onoliko puta koliko je to potrebno, da u roku koji žalbeno vijeće odredi, podnesu primjedbe […] na njegove odluke” ( 27 ). Osim toga, članak 78. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 207/2009 predviđa također mogućnost zahtijevati predočenje dokumenata i dokaznog materijala u „svakom postupku pred [EUIPO‑om]”.

70.

U tim okolnostima te uzimajući u obzir obvezu obrazlaganja koja je određena EUIPO‑u na temelju načela dobre uprave i koja je izričito navedena u članku 75. Uredbe br. 207/2009 Opći sud je mogao presuditi – a da ne počini pogrešku koja se tiče prava – da je žalbeno vijeće EUIPO‑a „trebalo, u skladu s načelom dobre uprave” zatražiti od nositelja ranijih žigova da podnese dopunske dokaze o njihovu ugledu ako je to bilo potrebno da odstupi od zaključaka iz prijašnjih odluka i na odgovarajući način obrazloži svoju odluku. Tu se radi samo o korištenju mogućnosti predviđene u članku 63. stavku 2. Uredbe br. 207/2009.

71.

Osim toga, pravilo koje je Opći sud utvrdio osigurava također poštovanje načela kontradiktornosti jer je člankom 75. Uredbe br. 207/2009 EUIPO‑u zabranjeno da svoje odluke zasniva na razlozima o kojima se predmetne stranke nisu imale mogućnost očitovati. Kada je od podnositelja prigovora zahtijevao da podnese dopunske dokaze EUIPO treba tužitelju dati mogućnost da se očituje o njima.

72.

S obzirom na prethodno izneseno valja zaključiti da su argumenti istaknuti u okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga i drugog žalbenog razloga neosnovani. Stoga ta dva žalbena razloga valja u cijelosti odbiti.

73.

Podredno, ako bi u tvrdnji iznesenoj u točki 37. pobijane presude Sud vidio pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud mislio na pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95, čini mi se da načelo dobre uprave u vezi s člankom 63. stavkom 2. i člankom 78. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 207/2009. svakako u dovoljnoj mjeri opravdava izreku pobijane presude. U tim okolnostima pogreška Općeg suda ne može biti dovoljna za ukidanje pobijane presude ( 28 ).

74.

U tim okolnostima, stoga što prva dva dijela prvog žalbenog razloga koja je EUIPO iznio u prilog svojoj žalbi ne mogu dovesti do ukidanja pobijane presude, žalbu bi također trebalo odbiti u cijelosti.

75.

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istoga poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Puma podnijela zahtjev da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojim žalbenim razlozima, trebat će mu naložiti snošenje troškova.

76.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlaže se Sudu da odluči na sljedeći način: