1.

Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu, Italija) i Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) Sudu su uputili zahtjeve za prethodnu odluku u pogledu tumačenja članka 110. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice ( 2 ).

2.

Ti su zahtjevi podneseni u okviru sporova, s jedne strane, između društva Acacia Srl à Pneusgarda Srl, u stečaju, i društva Audi AG te, s druge strane, između društva Acacia i Rolanda D’Amata te društva Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG (u daljnjem tekstu: Porsche), a odnose se na to da Acacia proizvodi i stavlja na tržište naplatke kojima se repliciraju dizajni Zajednice čiji su nositelji Audi i Porsche.

3.

Pitanjima koja su postavili sudovi koji su uputili zahtjev cilj je odrediti može li se društvo Acacia u okviru glavnih postupaka pozivati na klauzulu o popravku predviđenu u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002. Tom se klauzulom utvrđuje iznimka od zaštite dizajna Zajednice u korist zamjenskih dijelova koji se upotrebljavaju s ciljem popravka složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled.

4.

U biti, predložit ću Sudu da na ta pitanja odgovori kako slijedi. S jedne strane, automobilski naplatci koje proizvodi Acacia obuhvaćeni su tom klauzulom o popravku ako se upotrebljavaju s ciljem popravka automobila kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled. S druge strane, proizvođač ili prodavatelj naplataka, kao što je Acacia, može se pozvati na navedenu klauzulu ako ispuni obvezu dužne pažnje u odnosu na to da daljnji korisnici poštuju prethodno navedene uvjete upotrebe.

5.

U uvodnoj izjavi 13. Uredbe br. 6/2002, u kojoj se navode odredbe o popravku koje su unesene u tu uredbu i u Direktivu 98/71/EZ ( 3 ), navodi se:

„Direktivom [98/71] nije bilo moguće ostvariti potpuno usklađivanje zakona država članica o upotrebi zaštićenih dizajna s ciljem dopuštanja popravka složenog proizvoda radi vraćanja njegovog prvobitnog izgleda, ako je dizajn primijenjen na ili je sadržan u proizvodu koji je sastavni dio složenog proizvoda o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn. U okviru postupka usklađivanja sa spomenutom Direktivom, Komisija je preispitala posljedice odredbi te Direktive tri godine nakon isteka roka za prenošenje Direktive, posebno u vezi s industrijskim sektorom na koje ona najviše utječe. U ovim okolnostima, primjereno je da se kao dizajn [Europske zajednice] ne štiti dizajn koji je primijenjen na ili je sadržan u proizvodu koji je sastavni dio složenog proizvoda o čijem izgledu ovisi dizajn i koji se koristi za popravak složenog proizvoda radi vraćanja njegovog prvobitnog izgleda, sve dok Vijeće [Europske unije] na temelju prijedloga Komisije ne odredi svoj stav prema ovom pitanju.”

6.

Članak 3. te uredbe sadržava sljedeće definicije:

„[…]

7.

Člankom 4. Uredbe br. 6/2002, naslovljenim „Uvjeti za zaštitu”, određuje se:

„1.   Dizajn se štiti dizajnom Zajednice u onoj mjeri u kojoj je nov i u kojoj ima individualni karakter.

2.   Dizajn primijenjen na proizvod ili sadržan u proizvodu koji čini sastavni dio složenoga proizvoda smatra se novim i da ima individualni karakter samo:

3.   ‚Normalna upotreba’ u smislu stavka 2. točke (a) ovog članka znači upotrebu od strane krajnjega korisnika koja ne uključuje održavanje, servisiranje ili popravak.”

8.

Članak 19. stavak 1. te uredbe, naslovljen „Prava priznata dizajnom Zajednice”, glasi kako slijedi:

„Registrirani dizajn Zajednice svome nositelju daje isključivo pravo korištenja i sprečavanja bilo koje treće strane da se tim dizajnom koristi bez njegova odobrenja. Spomenuto korištenje posebno obuhvaća izrađivanje, nuđenje, stavljanje u promet, uvoz, izvoz ili korištenje proizvoda u kojem je dizajn sadržan ili na koji je primijenjen, ili skladištenje takvog proizvoda u navedene svrhe.”

9.

Člankom 21. navedene uredbe, naslovljenim „Iscrpljenje prava”, predviđa se:

„Prava priznata dizajnom Zajednice ne uključuju radnje koje se odnose na proizvod u kojem je dizajn obuhvaćen opsegom zaštite dizajna Zajednice sadržan ili na koji se primjenjuje, kada je taj proizvod na tržište Zajednice stavio nositelj dizajna Zajednice ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost.”

10.

Člankom 110. Uredbe br. 6/2002, naslovljenim „Prijelazna odredba”, predviđa se:

„1.   Dok izmjene ove Uredbe ne stupe na snagu na prijedlog Komisije o ovom predmetu, zaštita dizajna Zajednice ne postoji za dizajn koji predstavlja sastavni dio složenog proizvoda koji se upotrebljava u smislu članka 19. stavka 1. u svrhu popravka tog složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled.

2.   Prijedlog Komisije naveden u stavku 1. podnosi se i uzima u obzir zajedno sa svakom promjenom koju za isti predmet predloži Komisija na temelju članka 18. Direktive [98/71].”

11.

Člankom 241. Decreto legislativo, n. 30, Codice della proprietà industriale (Zakonodavna uredba br. 30 o industrijskom vlasništvu) od 10. veljače 2005. (GURI br 52, 4. ožujka 2005.), izmijenjena s Decreto legislativo, n. 131 (Zakonodavna uredba br. 131) od 13. kolovoza 2010. (GURI br. 192, 18. kolovoza 2010.), naslovljenim „Isključiva prava na sastavne dijelove složenog proizvoda”, određuje se:

„Sve dok se Direktiva [98/71] ne izmijeni na prijedlog Komisije na temelju članka 18. iste direktive, na isključiva prava na sastavne dijelove složenog proizvoda ne može se pozivati kako bi se spriječila proizvodnja i prodaja tih dijelova u svrhu popravka složenog proizvoda radi vraćanja njegovog prvobitnog izgleda.”

12.

Audi je nositelj više dizajna Zajednice koji se odnose na naplatke od aluminijske slitine.

13.

Audi smatra da su određeni dizajni naplataka‑replika od slitine pod žigom WSP Italy, koje proizvodi Acacia, a prodaje neovisni preprodavatelj Pneusgarda, čine povrede dizajna Zajednice čiji je nositelj. Stoga je optužio društva Acacia i Pneusgarda pred Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija) kako bi se utvrdila navodna povreda i kako bi se zabranila aktivnost koju obavljaju društva Acacia i Pneusgarda, koja proizvode odnosno preprodaju predmetne proizvode. Tijekom postupka došlo je do stečaja društva Pneusgarda.

14.

Presudom br. 2271/2015 od 27. studenoga 2014. taj je sud prihvatio zahtjev društva Audi proglasivši da poslovna aktivnost društva Acacia, koja obuhvaća uvoz, izvoz, proizvodnju, stavljanje na tržište i oglašavanje naplataka‑replika, čini povredu šest dizajna Zajednice za koje je društvo Audi zatražilo zaštitu.

15.

Društvo Acacia podnijelo je pred sudom koji je uputio zahtjev žalbu protiv te presude, u kojoj tvrdi da su naplatci koje proizvodi obuhvaćeni klauzulom o popravku predviđenom u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002.

16.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da rješenje spora u glavnom postupku ovisi o tumačenju članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Navodi da je sklon smatrati da su sporni naplatci obuhvaćeni klauzulom o popravku koja je ondje predviđena.

17.

U tim je okolnostima Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18.

Porsche je nositelj više dizajna Zajednice koji se odnose na kotače za vozila.

19.

Acacia, čiji je upravitelj, R. D’Amato, također tužitelj u glavnom postupku, proizvodi naplatke za osobne automobile koje proizvode razni proizvođači automobila. Asortiman njegovih proizvoda obuhvaća naplatke od lake slitine „W1050 Philadelphia”, „W1051 Tornado Silver”, „W1054 Saturn” i „W1053 Helios Silver” kojima se repliciraju dizajni Zajednice čiji je nositelj Porsche. Žig društva Acacia, WSP Italy, kao i oznaka „Not O. E.M” stavljaju se na naplatke koje proizvodi.

20.

Acacia svoje naplatke od lake slitine prodaje na svojoj internetskoj stranici www.wspitaly.com koja je u Njemačkoj dostupna na njemačkom jeziku. Na toj internetskoj stranici, koja je namijenjena krajnjim korisnicima, naplatci se mogu kupiti po komadu ili u većoj količini. Ondje se nalazi i uputa na engleskom jeziku da je riječ o zamjenskim kotačima koji su replike ili o zamjenskim kotačima koji su djelomične replike, u potpunosti kompatibilne s navedenim vozilima i isključivo namijenjene njihovu popravku kako bi im se vratio njihov prvobitni izgled. Što se tiče naplataka od lake slitine namijenjenih vozilima marke Porsche, Acacia navodi da je riječ o zamjenskim naplatcima koji se mogu upotrebljavati samo na vozilima marke Porsche.

21.

S obzirom na to da se naplatcima od lake slitine „W1050 Philadelphia”, „W1051 Tornado Silver”, „W1054 Saturn” i „W1053 Helios Silver” utječe na dizajne Zajednice čiji je nositelj, Porsche je podnio tužbu pred Landgerichtom (Zemaljski sud, Njemačka) osobito kako bi se zabranilo da Acacia proizvodi i stavlja na tržište sporne naplatke.

22.

Acacia i njezin upravitelj istaknuli su da su sporni naplatci zamjenski dijelovi koji se upotrebljavaju za popravak oštećenih vozila marke Porsche tako da su, u skladu s člankom 110. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002, isključeni iz zaštite dizajna čiji je Porsche nositelj.

23.

Landgericht (Zemaljski sud) presudio je da je tužba društva Porsche osnovana. Budući da je žalba koju su podnijeli društvo Acacia i njegov upravitelj odbijena, oni su sudu koji je uputio zahtjev podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka koji je odobrio Žalbeni sud.

24.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da rješenje prijedloga koji su podnijeli društvo Acacia i njegov upravitelj ovisi o tumačenju članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. U tom pogledu pojašnjuje da je sklon smatrati da sastavni dijelovi čiji oblik nije uvjetovan, kao što su naplatci na koje se odnosi ovaj spor, nisu obuhvaćeni područjem primjene klauzule o popravku utvrđene tom odredbom.

25.

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

Zahtjeve za prethodnu odluku zaprimilo je tajništvo Suda 18. srpnja 2016. u predmetu C‑397/16 i 4. kolovoza 2016. u predmetu C‑435/16.

27.

U predmetu C‑397/16, pisana očitovanja podnijeli su Acacia, Audi, talijanska, njemačka i nizozemska vlada te Komisija.

28.

U predmetu C‑435/16, pisana očitovanja podnijeli su Acacia i R. D’Amato, Audi, talijanska, njemačka i nizozemska vlada te Komisija.

29.

Odlukom predsjednika Suda od 25. travnja 2017., ta dva predmeta spojena su za potrebe usmenog postupka i donošenja presude.

30.

Na raspravi 14. lipnja 2017. sudjelovali su društvo Acacia i R. D’Amato, Audi, Porsche, njemačka, talijanska i francuska vlada, kao i Komisija, kako bi se saslušalo njihova usmena očitovanja.

31.

Ovi se predmeti odnose na klauzulu o popravku utvrđenu u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 u korist zamjenskih dijelova koji se upotrebljavaju radi popravka složenog proizvoda. Kao što ću objasniti u nastavku, ta iznimka od zaštite dizajna Zajednice bila je predmetom opsežnih rasprava tijekom zakonodavnog postupka koji je prethodio donošenju te uredbe.

32.

Za lakše razumijevanje važnosti ovog predmeta, najprije ću opisati svrhu te klauzule o popravku, čiji je cilj omogućiti opsežnu liberalizaciju tržišta zamjenskih dijelova (odjeljak A).

33.

Drugo pitanje u predmetu C‑397/16 i prvo pitanje u predmetu C‑435/16 imaju za cilj utvrditi je li doseg iznimke utvrđene u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 ograničen na dijelove čiji je oblik uvjetovan izgledom složenog proizvoda. Predložit ću Sudu da niječno odgovori na ta pitanja s obzirom na to da je ukidanje tog zahtjeva bilo potrebno kako bi se postigao politički sporazum u Vijeću o donošenju te uredbe (odjeljak B).

34.

Drugo pitanje postavljeno u predmetu C‑435/16 ima za cilj utvrditi je li doseg članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 ograničen na dijelove koji su istovjetni originalnim dijelovima, osobito po boji i veličini. Predložit ću Sudu da na to pitanje odgovori potvrdno. U tom ću kontekstu ispitati i zahtjev koji se odnosi na prisutnost „sastavnog dijela složenog proizvoda” kao i zahtjeva koji se odnosi na upotrebu u svrhu popravka složenog proizvoda (odjeljak C).

35.

Treće pitanje u predmetu C‑397/16 kao i treće i četvrto pitanje u predmetu C‑435/16 odnose se na mjere opreza koje mora poduzeti proizvođač ili prodavatelj dijelova koji se želi pozvati na članak 110. stavak 1. Uredbe br. 6/2002.

36.

U tom pogledu predložit ću Sudu da odgovori da, kako bi se mogao pozvati na tu iznimku, proizvođač ili prodavatelj sastavnog dijela složenog proizvoda mora poštovati obvezu dužne pažnje s obzirom na to poštuju li daljnji korisnici uvjete upotrebe utvrđene u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002. Ta obveza dužne pažnje podrazumijeva, s jedne strane, da kupca obavijesti o tome da je u predmetnom sastavnom dijelu sadržan dizajn čiji on nije nositelj i da je taj dio isključivo namijenjen upotrebi u uvjetima utvrđenima u toj odredbi i, s druge strane, da gubi pravo na to da se poziva na njega ako je znao ili je bilo osnovano pretpostaviti da je morao znati da se dio neće upotrebljavati u skladu s tim uvjetima (odjeljak D).

37.

Napominjem da će se na temelju tako utvrđenih elemenata odgovora moći odgovoriti na prvo pitanje postavljeno u predmetu C‑397/16 na način da se automobilski naplatak treba smatrati „sastavnim dijelom složenog proizvoda” u smislu članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 ( 4 ) i da se na njega može primijeniti iznimka utvrđena u toj odredbi ako se upotrebljava u svrhu popravka tog složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled ( 5 ). Dodajem da, kako bi se odgovorilo na to pitanje, nije potrebno ispitati ostala načela i odredbe koji se ondje navode, kao što su pravilno istaknule njemačka vlada i Komisija.

38.

Kao što je naglasila Komisija, iz obrazloženja iznesenih u Prijedlogu uredbe proizlazi da je cilj klauzule o popravku bilo sprječavanje pojave monopola u korist nositelja u odnosu na sastavne dijelove složenih proizvoda:

„Cilj je ove odredbe sprječavanje stvaranja tržišta za vlastitu potrošnju za određene rezervne dijelove.

[…]

[…] Potrošač koji je kupio dugotrajni i možda skupi proizvod (na primjer automobil) na neodređeno je vrijeme, radi kupnje vanjskih dijelova, povezan s proizvođačem složenog proizvoda. Time bi moglo doći do stvaranja nezdravih uvjeta tržišnog natjecanja na tržištu rezervnih dijelova, ali i u praksi osigurati proizvođaču složenog proizvoda monopol koji traje dulje od zaštite njegova dizajna […]” ( 6 ).

39.

Za dobro razumijevanje slučaja koji se tako predviđa u Prijedlogu uredbe, smatram da je korisno opisati učinke zaštite dodijeljene na temelju dizajna Zajednice u fazama osmišljanja automobila, stavljanja tog automobila na tržište i zamjene sastavnog dijela tog automobila.

40.

Kao prvo, pretpostavimo da proizvođač automobila osmisli novi dizajn automobila s individualnim karakterom u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Taj proizvođač zahtijeva i dobiva zaštitu dizajna Zajednice za automobil, koji čini složeni proizvod u smislu članka 3. točke (c) te uredbe. Dobiva tu zaštitu i za nekoliko sastavnih dijelova automobila u skladu s člankom 4. stavkom 2. navedene uredbe, kao što su branici, blatobrani karoserije, vrata, farovi ili pak naplatci kotača.

41.

Kao nositelju tih dizajna Zajednice, proizvođaču automobila daje se, u skladu s člankom 19. te uredbe, isključivo pravo korištenja i sprečavanja bilo koje treće strane da se tim dizajnom koristi bez njegova odobrenja. Drugim riječima, taj proizvođač ima monopol nad korištenjem tih dizajna, što mu omogućuje da zabrani trećim stranama da proizvode ili stavljaju na tržište automobil ili dijelove automobila tog dizajna.

42.

Međutim, kao drugo, pravilom o iscrpljenju predviđeno u članku 21. Uredbe br. 6/2002 ograničava se taj monopol na prvo stavljanje u promet predmetnih proizvoda ( 7 ). U skladu s tom odredbom, naime, prava nositelja ne uključuju radnje koje se odnose na proizvod koji je na tržište stavio nositelj ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost. Stoga, pri svakoj prodaji automobila, prava proizvođača automobila iscrpljuju se ne samo u odnosu na prodani automobil kao složeni proizvod, nego i u odnosu na svaki sastavni dio tog automobila koji je zaštićen dizajnom Zajednice.

43.

Kao treće, moguće je da se jedan od sastavnih dijelova automobila, koji je prodao proizvođač automobila, kao što su branici, blatobrani karoserije, vrata, farovi ili pak naplatci kotača, pokvari i mora ga se zamijeniti.

44.

U skladu s člancima 19. i 21. Uredbe br. 6/2002, proizvođač automobila ima monopol nad korištenjem ograničen na prvo stavljanje u promet u odnosu na svaki zamjenski dio koji sadržava dizajn čiji je nositelj. Stoga se tim odredbama proizvođaču daje pravo da se usprotivi proizvodnji ili stavljanju na tržište takvih dijelova bez njegove suglasnosti, i to tijekom cijelog trajanja korištenja složenog proizvoda, odnosno automobila u ovom slučaju.

45.

Upravo se taj monopol, odnosno monopol nositelja u odnosu na zamjenske dijelove složenog proizvoda, želi spriječiti u određenim okolnostima klauzulom o popravku utvrđenom u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002. Tom se klauzulom, naime, predviđa da prava nositelja ne uključuju dijelove koji se upotrebljavaju u svrhu popravka tog složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled.

46.

Ponovno pojašnjavam da se, prema mojem mišljenju, klauzulom o popravku u njezinoj trenutačnoj verziji provodi opsežna liberalizacija tržišta zamjenskih dijelova, za razliku od verzije koju je prvotno predložila Komisija, kojom se provodila ograničena liberalizacija tog tržišta ( 8 ). Naime, u svojoj izvornoj verziji, područje primjene klauzule o popravku bilo je ograničeno na sastavne dijelove čiji je oblik uvjetovan izgledom složenog proizvoda, kao što su farovi automobila. Posljedično, nositelji su sačuvali svoj monopol u odnosu na dijelove čiji oblik nije bio uvjetovan izgledom složenog proizvoda, kao što su automobilski naplatci.

47.

Međutim, ukidanje tog uvjeta bilo je potrebno kako bi se omogućilo donošenje Uredbe br. 6/2002 u Vijeću, kao što ću objasniti u sljedećem odjeljku. Stoga konačna verzija klauzule o popravku obuhvaća sve zamjenske dijelove, bez ograničenja koje se odnosi na njegov oblik.

48.

Audi, Porsche i njemačka vlada istaknuli su da klauzulu o popravku utvrđenu u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti na način da se primjenjuje samo na sastavne dijelove koji pripadaju složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn” ili, drugim riječima, sastavne dijelove čiji je oblik uvjetovan izgledom složenog proizvoda.

49.

Ta je argumentacija u interesu nositelja dizajna naplataka kao što su Audi i Porsche, iz sljedećeg razloga. Kao što su potonja društva detaljno navela, oblik naplataka nije uvjetovan izgledom vozila. Drugim riječima, uz svako vozilo mogu ići brojni modeli naplataka. Posljedično, tim se tumačenjem naplatci isključuju iz područja primjene članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, čime bi se omogućilo da Audi i Porsche sačuvaju svoj monopol nad zamjenskim naplatcima koji sadržavaju dizajne čiji su nositelji.

50.

Napominjem da je Porsche uputio na više odluka nacionalnih sudova kojima se potvrđuje to tumačenje ( 9 ), dok je Acacia naveo druge odluke nacionalnih sudova kojima se to tumačenje osporava ( 10 ). Napominjem i da sudovi koji su uputili zahtjev u ovim predmetima imaju različita mišljenja u tom pogledu ( 11 ).

51.

Smatram da argumentaciju koju su iznijeli Audi i Porsche treba odbiti iz sljedećih razloga.

52.

S jedne strane, takva zahtjeva, prema kojem sastavni dio treba pripadati složenom proizvodu o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn, nema u tekstu članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Nepostojanje tog zahtjeva samo po sebi ide u prilog odbijanju pristupa koji predlažu Audi, Porsche i njemačka vlada.

53.

S druge strane, nije moguće da se taj pristup podupre, s obzirom na to da je ukidanje tog zahtjeva, koji je bio uključen u prvotni prijedlog Komisije, bilo potrebno kako bi se postigao politički sporazum u Vijeću u pogledu donošenja te uredbe, kao što je dokazala Komisija. S obzirom na ključnu ulogu tog elementa u tumačenju koje predlažem, želim precizno prikazati razvoj te odredbe tijekom zakonodavnog postupka.

54.

Komisija je 3. prosinca 1993. istodobno predstavila Prijedlog uredbe ( 12 ) i Prijedlog direktive o zaštiti dizajna ( 13 ). Prijedlog uredbe imao je za cilj uspostaviti sustav zaštite za dizajne u Zajednici. Cilj Prijedloga direktive bio je uskladiti zakonodavstava država članica o zaštiti dizajna radi smanjivanja prepreka slobodnom kretanju robe.

55.

Članak 23. Prijedloga uredbe sadržavao je klauzulu o popravku čiji je doseg bio ograničen na sastavne dijelove koji pripadaju složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn” ( 14 ). Članak 14. Prijedloga direktive sadržavao je klauzulu o popravku gotovo istovjetnog teksta.

56.

Nakon nekoliko godina međuinstitucionalnih rasprava, Prijedlog direktive prihvaćen je 13. listopada 1998., čime je donesena Direktiva 98/71 o pravnoj zaštiti dizajna.

57.

Konačna verzija članka 14. te direktive znatno se razlikuje u odnosu na prvotni prijedlog Komisije ( 15 ). Konkretno, taj se članak sada odnosi na svaki „sastavn[i] di[o] upotrijebljen […] u svrhu popravka složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov izvorni izgled” te se njime ne zahtijeva da sastavni dio pripada složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn”, kao što se predviđalo u prvotnom prijedlogu Komisije.

58.

Nakon donošenja Direktive 98/71, Komisija je 21. lipnja 1999. podnijela izmijenjeni Prijedlog uredbe u kojem je ukinut članak 23., ali je sadržavao novi članak 10.a ( 16 ). U očekivanju usklađenog rješenja u okviru te direktive, tim su člankom rezervni dijelovi privremeno isključeni iz područja primjene Uredbe, zabranom njihove registracije kao dizajna Zajednice tijekom tog razdoblja. Međutim, za razliku od članka 14. Direktive 98/71, doseg te odredbe ostao je ograničen na sastavne dijelove složenog proizvoda „o čijem izgledu ovisi dizajn” ( 17 ).

59.

Ta razlika između Direktive 98/71 i Prijedloga uredbe bila je jedna od glavnih prepreka prihvaćanju tog prijedloga u Vijeću, za što je bila potrebna jednoglasna odluka u skladu s bivšim člankom 308. UEZ‑a. Velika je većina delegacija, naime, podupirala približavanje ta dva dokumenta u tom pogledu ( 18 ).

60.

U tom je okviru Predsjedništvo Vijeća Europske unije pozvalo Odbor stalnih predstavnika (Coreper), 19. listopada 2000., da se očituje o trima varijantama odredbe o zamjenskim dijelovima složenih proizvoda koje su predložili Komisija, Predsjedništvo Vijeća i irska delegacija ( 19 ).

61.

U prvim dvjema varijantama te odredbe zadržan je zahtjev prema kojem sastavni dio treba pripadati složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi dizajn”. Suprotno tome, tog zahtjeva više nije bilo u tekstu treće varijante, koju je predložila irska delegacija ( 20 ).

62.

U pogledu te treće varijante, jedine kojom se omogućuje usklađenost između Direktive 98/71 i Prijedloga uredbe što se tiče sastavnih dijelova složenih proizvoda, u Coreperu je postignut dogovor na sastanku održanom 25. listopada 2000. ( 21 ).

63.

Stoga iz pripremnih akata proizlazi da je ukidanje zahtjeva prema kojem sastavni dio treba pripadati složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn”, bilo potrebno kako bi se omogućilo donošenje te uredbe u Vijeću, gotovo osam godina nakon prvotnog prijedloga Komisije. Stoga se politički sporazum postignut u Vijeću temelji na prihvaćanju klauzule o popravku sastavnih dijelova složenog proizvoda sa širim dosegom nego što je prvotno predložila Komisija, i to na štetu interesa nositelja.

64.

Smatram da se tumačenje koje su predložili Audi, Porsche i njemačka vlada odnosi upravo na to da se dovede u pitanje taj politički sporazum ograničavanjem dosega članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 na dijelove čiji je oblik uvjetovan izgledom složenog proizvoda.

65.

Prema mojem mišljenju, prethodno opisane okolnosti donošenja Uredbe br. 6/2002 protive se takvu tumačenju, kojim bi se sudskim putem ponovno uveo uvjet koji je ukinut tijekom zakonodavnog postupka.

66.

Dodajem da nijedan od dokaza koje su iznijeli Audi, Porsche i njemačka vlada ne može poljuljati moje uvjerenje u tom pogledu.

67.

Prema prvom argumentu, takvo bi tumačenje bilo u skladu s ciljem članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, a to je spriječiti postojanje monopola nad prodajom zamjenskih dijelova ( 22 ). U skladu s tim argumentom, takva opasnost ne postoji kada oblik sastavnog dijela nije uvjetovan izgledom složenog proizvoda, na primjer automobilski naplatak. O tome svjedoči snažno natjecanje na tržištu naplataka, s obzirom na to da potrošači mogu birati među brojnim modelima koje nudi više proizvođača. Stoga, u kontekstu glavnih predmeta, društvo Acacia moglo bi stvarati nove modele naplataka koji ne sadržavaju dizajne čiji su nositelji Audi i Porsche, s obzirom na to da oblik naplataka nije uvjetovan izgledom automobila.

68.

Prema drugom argumentu koji su navele te stranke, to je tumačenje u skladu s tekstom uvodne izjave 13. Uredbe br. 6/2002, koja se odnosi na sastavne dijelove složenog proizvoda „o čijem izgledu ovisi dizajn”.

69.

Smatram da tu argumentaciju treba odbiti iz sljedeća tri razloga.

70.

Kao prvo, smatram da se, neovisno o njihovoj mogućoj osnovanosti, tim argumentima ne može dovesti do ograničavanja dosega članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 tako da se putem tumačenja ponovno uvede zahtjev čije je ukidanje bilo potrebno kako bi se postigao politički sporazum u Vijeću.

71.

Kao drugo, suprotno onome što tvrde Audi, Porsche i njemačka vlada, smatram da cilj sprječavanja monopola na tržištu zamjenskih dijelova opravdava činjenicu da je zakonodavac Unije ukinuo taj zahtjev.

72.

Točno je da je monopol nositelja opsežniji kada je oblik sastavnog dijela uvjetovan izgledom složenog proizvoda. Na primjer, ako je oblik fara uvjetovan izgledom automobila i ako taj far sadržava zaštićeni dizajn, tada nijedna treća osoba ne može proizvoditi ili stavljati na tržište zamjenske farove bez odobrenja nositelja. Stranke se slažu da u takvu slučaju klauzulu o popravku treba primjenjivati kako bi se liberaliziralo tržište zamjenskih dijelova, omogućavanjem da treće osobe upotrebljavaju predmetni dizajn.

73.

Time se ne mijenja činjenica da nositelj drži monopol, iako manji, i onda ako oblik sastavnog dijela nije uvjetovan izgledom automobila, na primjer automobilski naplatci. U tom slučaju, drugi proizvođači mogu osmisliti zamjenske dijelove koji ne sadržavaju zaštićene dizajne, a da se nositelj tome ne može usprotiviti. Međutim, taj nositelj u načelu zadržava pravo da se usprotivi proizvodnji ili stavljanju na tržište naplataka kojima se replicira izgled naplataka koje je on osmislio. Postupanje s tim „manjim” monopolom bilo je predmetom različitih ocjena tijekom zakonodavnog postupka i u okviru ovog predmeta.

74.

Isključivanjem iz klauzule o popravku sastavnih dijelova čiji oblik nije uvjetovan, kao što su zamjenski naplatci, prvotnim prijedlogom Komisije zadržan je taj „manji” monopol nositelja, u skladu s tumačenjem koje predlažu Audi, Porsche i njemačka vlada. Prema tom prvom pristupu, Audi ima pravo usprotiviti se zamjeni oštećenog naplatka marke Audi naplatkom‑replikom koji je proizvelo društvo Acacia. U tom smislu, tim se prijedlogom provodila ograničena liberalizacija tržišta zamjenskih dijelova.

75.

Suprotno tome, konačna verzija klauzule o popravku, koja se odnosi na sve sastavne dijelove složenih proizvoda, ima učinak ukidanja „manjeg” monopola nositelja, u skladu s tumačenjem koje su predložili društvo Acacia, talijanska i nizozemska vlada te Komisija. Prema tom drugom pristupu, Audi nema pravo usprotiviti se zamjeni oštećenog naplatka marke Audi naplatkom‑replikom koji je proizvelo društvo Acacia. Taj pristup dovodi do opsežne liberalizacije tržišta zamjenskih dijelova.

76.

Posljedično, ukidanjem zahtjeva prema kojem oblik sastavnog dijela mora biti uvjetovan izgledom složenog proizvoda, zakonodavac Unije odabrao je, prema mojem mišljenju, opsežnu liberalizaciju tržišta zamjenskih dijelova. Sa stajališta potrošača, tom se liberalizacijom nudi, u slučaju kad je potreban popravak, mogućnost kupnje zamjenskog naplatka koji je proizvela treća osoba i kojim se replicira izgled oštećenog originalnog naplatka, a da nije nužno kupiti zamjenski naplatak koji je proizveo nositelj. Drugim riječima, potrošača u slučaju popravka ne obvezuje odluka koju je donio prilikom kupnje vozila.

77.

Naglašavam da je to tumačenje potkrijepljeno člankom 14. Direktive 98/71, koji je potrebno preispitati zajedno s člankom 110. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 u skladu sa stavkom 2. potonjeg članka.

78.

Naime, iako se tom odredbom omogućuje državama članicama da zadrže na snazi nacionalne propise kojima se utvrđuje klauzula o popravku, u njoj se navodi da te države mogu uvesti promjene tih propisa „samo ako je njihova svrha liberalizacija tržišta takvim dijelovima”. Smatram da se tom odredbom potvrđuje da je namjera zakonodavca Unije bila usmjerena prema liberalizaciji tržišta zamjenskih dijelova.

79.

Kao treće, što se tiče uvodne izjave 13. Uredbe br. 6/2002, Komisija je istaknula da zadržavanje izraza „o čijem izgledu ovisi dizajn” proizlazi iz neusklađenosti između uvodne izjave i odredbe kojom se predviđa klauzula o popravku.

80.

Iako mi se čini da na temelju dokumenata koje je objavilo Vijeće nije moguće sa sigurnošću odrediti se o tom pitanju, smatram da nekoliko naznaka ide u prilog tom stajalištu. Prvo, moguće je da zadržavanje tog izraza proizlazi iz činjenice da je Coreper prihvatio prijedlog irske delegacije, koji nije sadržavao izmjene teksta uvodne izjave ( 23 ). Stoga je kompromisni tekst koji je dostavilo Predsjedništvo Vijeća nakon sastanka Corepera sadržavao verziju uvodne izjave 13. temeljenu na drugoj varijanti (Predsjedništva) i verziju odredbe temeljenu na trećoj varijanti (irske delegacije) ( 24 ). Ta je neusklađenost zadržana tijekom svih rasprava u Vijeću ( 25 ), sve do donošenja konačnog teksta 12. prosinca 2001.

81.

Drugo, napominjem da je velika većina delegacija izrazila želju da se uskladi, s jedne strane, tekst uvodne izjave i klauzule o popravku u Prijedlogu uredbe i, s druge strane, tekst članka 14. Direktive 98/71 ( 26 ). Međutim, izraz „o čijem izgledu ovisi dizajn” izbrisan je iz teksta tog članka tijekom zakonodavnog postupka ( 27 ). Te okolnosti također govore u prilog tvrdnji da zadržavanje tog izraza u tekstu uvodne izjave 13. Uredbe br. 6/2002 proizlazi iz neusklađenosti s člankom 110. stavkom 1. te uredbe, kao što je istaknula Komisija.

82.

U svakom slučaju smatram da sadržaje uvodne izjave, koja nije uopće obvezujuća, ne može dovesti do ograničavanja dosega odredbe uredbe ponovnim uvođenjem uvjeta čije je ukidanje bilo potrebno kako bi se postigao politički sporazum u Vijeću.

83.

Iz prethodno navedenog zaključujem da doseg članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 nije ograničen na sastavne dijelove koji pripadaju složenom proizvodu „o čijem izgledu ovisi zaštićeni dizajn”, a taj je zahtjev zakonodavac Unije izričito odbio.

84.

Iz teksta članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 mogu se izvesti dva uvjeta, od kojih se jedan odnosi na prisutnost sastavnog dijela složenog proizvoda, a drugi na upotrebu tog sastavnog dijela u svrhu popravka tog složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled.

85.

Prvi uvjet odnosi se na postojanje „sastavnog dijela složenog proizvoda”. Napominjem da Uredba br. 6/2002 ne sadržava definiciju tog pojma.

86.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, u pravilu moraju autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ ( 28 ).

87.

U skladu s tom sudskom praksom, nekoliko elemenata definicije mogu se izvesti iz konteksta članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002.

88.

Kao prvo, člankom 3. točkom (c) te uredbe „složeni proizvod” definira se kao proizvod koji je sastavljen od više sastavnih dijelova koji se mogu zamijeniti dopuštajući rastavljanje i ponovno sastavljanje tog proizvoda. Osim toga, člankom 3. točkom (b) te uredbe određuje se da pojam „proizvod” obuhvaća bilo koji industrijski ili zanatski predmet, uključujući, među ostalim, dijelove namijenjene ugradnji u složeni proizvod.

89.

Kao drugo, iz teksta članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se upotrebom sastavnog dijela mora omogućiti popravak složenog proizvoda. To pojašnjenje podrazumijeva da je sastavni dio potreban za uobičajenu upotrebu složenog proizvoda ili, drugim riječima, da neispravnost ili nepostojanje sastavnog dijela može onemogučiti takvu uobičajenu upotrebu. Stranke se slažu da je to slučaj kada je riječ o automobilskim naplatcima. Suprotno tome, čini mi se da se tim uvjetom osobito isključuje dodatna automobilska oprema kao što su dječje sjedalice, krovni nosači ili audiosustavi, kao što je pravilno istaknula njemačka vlada.

90.

Kao treće, članak 110. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 može obuhvaćati samo sastavne dijelove na koje se odnosi zaštita dizajna Zajednice. Naime, bez takve zaštite iznimka predviđena u toj odredbi je bespredmetna.

91.

Posljedično, navedena odredba može se odnositi samo na dijelove koji ispunjavaju osobito uvjete utvrđene u članku 4. stavku 2. te uredbe. Naime, ako ne ispunjava te uvjete, sastavni dio ne može dobiti zaštitu žiga Zajednice utvrđenu Uredbom br. 6/2002. Stoga, klauzula o popravku može se odnositi samo na dijelove koji, nakon što se ugrade u složeni proizvod, ostaju vidljivi tijekom uobičajene upotrebe tog proizvoda i čija vidljiva obilježja samostalno ispunjavaju uvjete novosti i individualnog karaktera.

92.

Iz prethodno navedenog proizlazi da se pojam „sastavni dio složenog proizvoda” u smislu članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 odnosi na:

93.

Prema mojem mišljenju, nema nikakve sumnje da automobilski naplatak ispunjava te uvjete i da se stoga treba smatrati „sastavnim dijelom složenog proizvoda” u smislu te odredbe.

94.

Međutim, Porsche je tvrdio da se automobilski naplatci ne mogu smatrati sastavnim dijelovima složenog proizvoda u smislu navedene odredbe. U skladu s tim argumentom, izgled ili „estetski dojam” naplataka ne ovisi o izgledu vozila, što znači da potrošač može odabrati naplatke kojima želi opremiti svoje vozilo kako bi mu dao poseban izgled.

95.

Napominjem da se tim argumentom tvrdi da naplatci ne mogu biti obuhvaćeni klauzulom o popravku jer njihov oblik nije uvjetovan izgledom vozila, tako da istom vozilu mogu odgovarati brojni modeli naplataka ( 29 ). Dovoljno je istaknuti u tom pogledu da Porsche time poziva Sud da ponovno uvede zahtjev koji je zakonodavac Unije izričito odbio, kao što sam objasnio u točkama 48. do 83. ovog mišljenja.

96.

Na temelju prethodno navedenog zaključujem da pojam „sastavni dio složenog proizvoda” nije ograničen na dijelove čiji je oblik uvjetovan izgledom složenog proizvoda, nego se odnosi na svaki proizvod sadržan u drugom proizvodu – pri čemu se potonji proizvod smatra „složenim proizvodom”–, koji se može ukloniti i zamijeniti, koji je potreban za uobičajenu upotrebu složenog proizvoda i koji ostaje vidljiv pri uobičajenoj upotrebi tog složenog proizvoda.

97.

Na temelju članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, drugi je uvjet da se sastavni dio mora „upotrebljava[ti] u smislu članka 19. stavka 1. u svrhu popravka […] složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled”.

98.

Pojam „upotreba” utvrđen u članku 19. stavku 1. te uredbe definira se šire tako da obuhvaća svaku upotrebu sastavnog dijela za popravak.

99.

Kao prvo, naglašavam da svrha popravka složenog proizvoda dovodi do znatnog ograničavanja područja primjene članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Naime, taj zahtjev osobito isključuje svaku upotrebu sastavnog dijela radi ukrasa ili jednostavne pogodnosti, kao što je zamjena naplataka iz estetskih razloga.

100.

Drugim riječima, izuzeće od zaštite dizajna Zajednice vrijedi samo za upotrebu sastavnih dijelova koja je uvjetovana neispravnošću složenog proizvoda, to jest stanjem koje sprječava uobičajenu upotrebu tog proizvoda. Takva neispravnost može biti izazvana, prema mojem mišljenju, neispravnošću samog sastavnog dijela ili nedostajanjem tog dijela, osobito u slučaju krađe ( 30 ).

101.

U tom pogledu, okolnost da se naplatci kupljeni neovisno o vozilu u praksi mogu upotrebljavati uglavnom iz estetskih razloga, a ne radi popravka, sama po sebi ne može opravdati isključivanje naplataka iz područja primjene te odredbe.

102.

Kao drugo, člankom 110. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 još se određuje da se popravak mora provesti kako bi se složenom proizvodu obnovio njegov prvobitni izgled.

103.

Napominjem da se taj zahtjev odnosi na izgled složenog proizvoda, a ne na izgled sastavnog dijela. Slijedom toga, tim se zahtjevom podrazumijeva da zamjena neispravnog sastavnog dijela može utjecati na izgled složenog proizvoda. Drugim riječima, sastavni dio mora pridonositi izgledu složenog proizvoda.

104.

Smatram da sastavni dio iz članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 nužno pridonosi izgledu složenog proizvoda zbog međuodnosa te odredbe s člankom 4. stavkom 2. te uredbe ( 31 ). Naime, kao što sam prethodno pojasnio, samo dijelovi koji ostaju vidljivi pri uobičajenoj upotrebi složenog proizvoda mogu dobiti zaštitu dizajna Zajednice i stoga biti obuhvaćeni klauzulom o popravku. Sastavni dio koji ostaje vidljiv nužno pridonosi izgledu složenog proizvoda, kao primjerice u slučaju automobilskih naplataka.

105.

Međutim, kako bi se na nj moglo primijeniti navedeno izuzeće, još je potrebno da se popravak provede kako bi se složenom proizvodu obnovio njegov prvobitni izgled. Smatram da taj zahtjev podrazumijeva da je izgled zamjenskog dijela istovjetan izgledu sastavnog dijela koji je prvobitno bio sadržan u složenom proizvodu.

106.

Osim toga, smatram da pojam „izgled” treba tumačiti s obzirom na definiciju „dizajna” utvrđenu u članku 3. točki (a) Uredbe br. 6/2002 na način da obuhvaća osobito izgled koji proizlazi iz obilježja, posebno crta, obrisa, boja, oblika, teksture i/ili materijala samoga proizvoda i/ili njegove ornamentacije.

107.

U kontekstu glavnih predmeta, taj zahtjev podrazumijeva da izgled naplatka koji se upotrebljava za popravak mora biti istovjetan izgledu naplatka koji je prvobitno bio sadržan u automobilu, osobito u pogledu obilježja crta, obrisa, boja, oblika, teksture i/ili materijala naplatka i/ili njegove ornamentacije.

108.

U tom pogledu napominjem da obilježavanje žigom trećeg proizvođača, kao što je žig WSP Italy kojim društvo Acacia obilježava naplatke koje proizvodi ( 32 ), ne može značiti da je izgled zamjenskog dijela različit od izgleda originalnog dijela koji je bio obilježen žigom nositeljâ dizajna Zajednice, kao što su Audi ili Porsche. Naime, da je tako, isključiva prava nositelja na temelju zaštite žigova omogućavala bi im da potpuno smanje doseg članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 ( 33 ).

109.

Audi i njemačka vlada još su predložili da se uvjet koji se odnosi na vraćanje prvobitnog izgleda složenog proizvoda tumači na način da nužno podrazumijeva da je oblik sastavnog dijela uvjetovan izgledom složenog proizvoda. Ponovno je dovoljno u tom pogledu istaknuti da su te stranke time pozvale Sud da ponovno uvede zahtjev koji je zakonodavac Unije izričito odbio ( 34 ).

110.

Ukratko, kako bi se na njega mogla primijeniti iznimka utvrđena u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002, sastavni dio mora se upotrebljavati „u svrhu popravka složenog proizvoda”, čime se isključuje svaka upotreba iz estetskih razloga ili jednostavne pogodnosti, te „kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled”, što znači da izgled zamjenskog dijela mora biti istovjetan izgledu sastavnog dijela koji je prvobitno bio sadržan u složenom proizvodu.

111.

Treće pitanje u predmetu C‑397/16 te treće i četvrto pitanje u predmetu C‑435/16 odnose se na mjere opreza koje mora poduzeti proizvođač ili prodavatelj zamjenskih dijelova koji se želi pozvati na članak 110. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 kako bi osigurao da se ti dijelovi upotrebljavaju u skladu s uvjetima upotrebe propisanima tom odredbom ( 35 ).

112.

Podsjećam, ti uvjeti odnose se na upotrebu sastavnog dijela s ciljem popravka složenog proizvoda radi vraćanja njegova prvobitnog izgleda ( 36 ).

113.

Napominjem da se tekst članka 110. Uredbe br. 6/2002 ne odnosi izričito na mjere opreza koje se mogu zahtijevati od proizvođača ili prodavatelja sastavnih dijelova u pogledu poštovanja tih uvjeta upotrebe. Stoga je na Sudu da protumači tu odredbu radi utvrđivanja sadržaja mjera koje se mogu od njih zahtijevati ako se žele pozvati na klauzulu o popravku kako bi ograničili isključiva prava nositelja.

114.

U tom pogledu čini mi se da nije moguće, suprotno tvrdnjama društava Audi i Porsche te njemačke vlade, usko tumačiti klauzulu o popravku, i to iz sljedećih razloga.

115.

S jedne strane, i bez obzira na njezin tekst, ta klauzula ne čini prijelaznu odredbu u smislu sudske prakse Suda, odnosno odredbu čija je primjena vremenski ograničena radi olakšavanja prijelaza prema konačnom rješenju ( 37 ). Točno je da se ta odredba, u skladu s njezinim tekstom, primjenjuje „[d]ok izmjene ove Uredbe ne stupe na snagu na prijedlog Komisije”. Međutim, ta formula vrijedi za sve ostale odredbe Uredbe koje se po svojoj naravi primjenjuju do njihovih izmjena na prijedlog Komisije.

116.

U stvarnosti, i kao što je naglasila Komisija, klauzula o popravku, koja je na snazi od 6. ožujka 2002. na temelju članka 111. stavka 1. te uredbe, namijenjena je primjeni na neodređeno vrijeme.

117.

S druge strane, klauzula o popravku ne čini odstupanje od temeljnog načela prava Unije, što bi također moglo opravdati usko tumačenje, nego odredbu koja pridonosi očuvanju ravnoteže između suprotnih legitimnih interesa, odnosno interesa nositelja i interesa trećih osoba u okviru zaštite dizajna.

118.

Kao što sam prethodno objasnio ( 38 ), cilj je klauzule o popravku da se provede opsežna liberalizacija zamjenskih dijelova sprječavanjem da se nositelj poziva na svoja isključiva prava pri upotrebi svakog zamjenskog dijela u kojem je sadržan dizajn čiji je nositelj, i to za svo vrijeme trajanja upotrebe složenog proizvoda. Utvrđivanjem iznimke od zaštite dizajna Zajednice ta klauzula pridonosi ravnoteži između isključivih prava nositelja i prava trećih osoba jer omogućuje potonjim osobama da upotrebljavaju dizajne nositelja za popravak složenog proizvoda.

119.

Posljedično, tumačenjem te klauzule treba očuvati korisni učinak opsežne liberalizacije koju je želio zakonodavac Unije u odnosu na zamjenske dijelove.

120.

S obzirom na te elemente valja utvrditi sadržaj mjera opreza koje se mogu zahtijevati od proizvođača ili prodavatelja dijelova. Glavna poteškoća tog provođenja leži u činjenici da intervencija proizvođača ili prodavatelja dolazi prije postupka popravka koji može biti obuhvaćen člankom 110. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002. Drugim riječima, te mjere opreza odnose se na uvjete u kojima će se sastavni dio u budućnosti upotrebljavati i, najčešće, u kojima će ga upotrebljavati treće osobe.

121.

U tom pogledu Sudu su predložena tri pristupa, koji se redom temelje na obvezama jamstva, prijave i dužne pažnje. Naklonjen sam potonjem pristupu, koji mi se čini najprikladnijim za očuvanje korisnog učinka klauzule o popravku.

122.

Prvi pristup, koji se temelji na obvezi jamstva, odnosi se na to da se od proizvođača i od prodavatelja koji jamče da će se zamjenski dijelovi koje proizvode ili prodaju upotrijebiti „u svrhu popravka tog složenog proizvoda kako bi se obnovio njegov prvobitni izgled”. Smatram da bi se takvom obvezom jamstva prekomjerno smanjio korisni učinak članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002.

123.

S jedne strane, takva obveza jamstva primorala bi proizvođača i prodavatelja da nude zamjenske dijelove isključivo ako mogu biti unaprijed sigurni da će se ti dijelovi upotrebljavati u prethodno navedenim uvjetima.

124.

U tom smislu, Audi je predložio da se proizvođači naplataka‑replika obvežu na to da će distribuirati svoje proizvode samo mehaničarskim radionicama i da će osigurati da ih te radionice upotrebljavaju isključivo u svrhu popravka. Porsche je predložio da se zabrani prodaja naplataka‑replika između proizvođača i preprodavatelja s obzirom na to da se takve prodaje odnose na količine koje su prevelike da bi se moglo provjeriti poštovanje prethodno navedene odredbe. Dodajem da se u krajnjem slučaju može zamisliti da proizvođač bude ovlašten proizvoditi naplatak‑repliku samo u slučaju pravilno utvrđene potrebe za popravkom.

125.

Međutim, takvim bi se ograničenjima poslovnih djelatnosti proizvođača i prodavatelja sastavnih dijelova ograničio njihov pristup tržištu zamjenskih dijelova, u suprotnosti s ciljem liberalizacije iz članka 110. stavka 1. Uredbe br. 6/2002. Prijedlogom društva Audi, najprije, ne uzima se u obzir mogućnost popravaka izvan mehaničarskih radionica, osobito popravaka koje obavlja sam krajnji korisnik. Nadalje, prijedlogom društva Porsche iz kataloga preprodavatelja isključili bi se naplatci‑replike, koji čine veliko poslovno tržište. Naposljetku, proizvodnja naplataka‑replika u slučaju utvrđene potrebe za popravkom dovela bi do gubitka ekonomije razmjera za proizvođače i kašnjenja u dostupnosti tih naplataka, u korist originalnih naplataka koje stavljaju na tržište nositelji.

126.

S druge strane, takvom obvezom jamstva proizvođač i prodavatelj postali bi odgovorni za postupke svih aktera koji slijede nakon njih u distribucijskom lancu, i to do krajnjeg korisnika. Stoga proizvođač i prodavatelj mogu postati odgovorni ako krajnji korisnik upotrijebi naplatke‑replike iz estetskih razloga. U tom pogledu društvo Acacia i Komisija pravilno su istaknuli da bi bilo neproporcionalno zahtijevati od proizvođača ili prodavatelja sastavnih dijelova da uspostavi sustav nadzora djelatnosti gospodarskih subjekata koji su u lancu posluju prije njih te krajnjih korisnika.

127.

Dodajem da se nositelj, ako smatra da uvjeti upotrebe utvrđeni u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 nisu ispunjeni, još uvijek može pozvati na svoja prava u odnosu na predmetnog korisnika.

128.

Stoga smatram da se od proizvođača i prodavatelja ne može zahtijevati da jamče da će se sastavni dijelovi replika koje proizvode ili prodaju upotrijebljhavati u prethodno navedenim uvjetima.

129.

Drugim pristupom Sudu se predlaže da se proizvođaču ili prodavatelju sastavnih dijelova propiše obveza da od kupca pribavi izjavu u kojoj stoji da neće upotrijebiti sastavni dio u druge svrhe osim onih predviđenih člankom 110. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 ( 39 ).

130.

Takav mi se pristup čini previše strogim s obzirom na to da bi njime proizvođač ili prodavatelj bio spriječen da posegne za drugim mjerama opreza koje bi mogle biti primjerene u okviru njegovih djelatnosti. Osim toga, moguće je sumnjati u učinkovitost tog pristupa. Naime, sasvim je zamislivo da proizvođač ili prodavatelj formalno pribavi tu izjavu iako zna da kupac neće upotrijebiti sastavni dio u uvjetima predviđenima tom odredbom.

131.

Treći pristup, koji su navele talijanska vlada i Komisija, temelji se na obvezi dužne pažnje s obzirom na to poštuju li daljnji korisnici uvjete upotrebe predviđene u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002. Naklonjen sam tom pristupu, koji mi se čini najprikladnijim za očuvanje korisnog učinka opsežne liberalizacije tržišta zamjenskih dijelova, za koju se odlučio zakonodavac Unije. Međutim, valja pojasniti što takva obveza u praksi podrazumijeva.

132.

Smatram da pažljivi proizvođač ili prodavatelj treba obavijestiti kupca, s jedne strane, o tome da je u predmetnom sastavnom dijelu sadržan dizajn čiji nije nositelj i, s druge strane, da je taj sastavni dio isključivo namijenjen upotrebi u svrhu popravka složenog proizvoda radi vraćanja njegova prvobitnog izgleda.

133.

U tom pogledu naglašavam da je Sud već imao priliku presuditi da se člankom 14. Direktive 98/71 i člankom 110. Uredbe br. 6/2002 ne dopušta proizvođaču rezervnih dijelova da, odstupanjem od odredbi prava Unije o pravu žigova, bez odobrenja proizvođača automobila ističe njegov registrirani žig ( 40 ). Posljedično, proizvođač koji je treća osoba, kao što je Acacia, ne može stvoriti zabunu između dijelova‑replika i originalnih dijelova koje proizvodi nositelj, kao što su Audi i Porsche, isticanjem žiga potonjeg nositelja.

134.

Osim toga, proizvođač ili prodavatelj moraju imati mogućnost dokazati da su ispunili tu obvezu obavješćivanja bilo kojim dokaznim sredstvom predviđenim nacionalnim pravom. Takav bi dokaz mogao osobito, ali ne isključivo, biti u obliku izjave s potpisom kupca, kakva se predviđa u okviru drugog pristupa, ili u obliku klauzule unesene u prodajni ugovor.

135.

Međutim, ta obveza obavješćivanja nije dovoljna kako bi se ispunila obveza dužne pažnje. Naime, pažljivi proizvođač ili prodavatelj također ne smije prodati sastavni dio ako zna ili je osnovano pretpostaviti da mora znati da se taj dio neće upotrebljavati u uvjetima utvrđenima u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002.

136.

Naglašavam da su i Sud ( 41 ) i zakonodavac Unije ( 42 ) postavili slične uvjete u području intelektualnog vlasništva.

137.

Ukratko, smatram da, kako bi se mogao pozvati na klauzulu o popravku, proizvođač ili prodavatelj sastavnog dijela složenog proizvoda mora poštovati obvezu dužne pažnje s obzirom na to poštuju li daljnji korisnici uvjete upotrebe utvrđene u članku 110. stavku 1. Uredbe br. 6/2002. Ta obveza dužne pažnje podrazumijeva, s jedne strane, da kupca obavijesti o tome da je u predmetnom sastavnom dijelu sadržan dizajn čiji on nije nositelj i da je taj dio isključivo namijenjen upotrebi u uvjetima utvrđenima u toj odredbi i, s druge strane, da gubi pravo na to da se poziva na njega ako je znao ili je bilo osnovano pretpostaviti da je morao znati da se dio neće upotrebljavati u skladu s tim uvjetima.

138.

S obzirom na prethodno navedeno predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja su postavili Corte d’appello di Milano (Žalbeni sud u Milanu, Italija) i Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori kako slijedi: