1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no4 de Murcia (Provincijski upravni sud br. 4 u Murciji, Španjolska) odnosi se na tumačenje Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora o upravnoj kazni izrečenoj trgovcu koji se bavi trgovinom na veliko zbog povrede zabrane prodaje uz gubitak koja je predviđena, osim u dva posebna slučaja, španjolskim zakonodavstvom o trgovini na malo.

3.

Budući da se poslovna praksa koja je predmet spora ne odnosi izravno na potrošače, nego na trgovca na veliko i trgovce na malo, i da stoga nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2005/29, valjalo bi preciznije ispitati može li Sud ipak odlučivati o prethodnim pitanjima.

4.

Ako se Sud proglasi nadležnim, kao što predlažem, smatram da odgovor na postavljena pitanja jasno proizlazi iz njegove sudske prakse prema kojoj se Direktivi 2005/29 protive propisi država članica kojima se općenito zabranjuje nepoštena poslovna praksa, kao što je prodaja uz gubitak, čak i ako se tim propisima predviđaju iznimke, u dijelu u kojem se tim iznimkama ne poštuju uvjeti zabrane određeni u navedenoj direktivi.

5.

U skladu s uvodnim izjavama 6., 8. i 17. Direktive 2005/29:

[…]

[…]

6.

U skladu s njezinim člankom 1., svrha je te direktive „da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača”.

7.

Člankom 2. točkom (d) Direktive 2005/29 „poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču” određuje se, u smislu te direktive, kao „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima”.

8.

Člankom 3. stavkom 1. navedene direktive predviđa se da ona „primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon trgovačkog posla u vezi s proizvodom”.

9.

Člankom 4., naslovljenim „Unutarnje tržište”, zahtijeva se da „[d]ržave članice ne ograničavaju slobodu pružanja usluga ni slobodno kretanje robe zbog razloga u okviru područja koje se usklađuje ovom Direktivom”.

10.

Članak 5. Direktive 2005/29, naslovljen „Zabrana nepoštene poslovne prakse”, glasi kako slijedi:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

2.   Poslovna praksa je nepoštena:

[…]

4.   Nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno:

5.   Prilog I. sadržava popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.”

11.

U skladu s obrazloženjem Ley 7/1996 de Ordenación del Comercio Minorista (Zakon 7/1996 o trgovini na malo), od 15. siječnja 1996. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: LOCM), cilj toga zakona je, među ostalim, „ispraviti neravnotežu među trgovačkim poduzetnicima na veliko i malo i, osobito, osigurati pošteno i slobodno tržišno natjecanje. Suvišno je ponavljati da se najneposredniji i najkonkretniji učinci poštenog i slobodnog tržišnog natjecanja iskazuju stalnim poboljšanjem cijena i kvalitete i drugih obilježja ponude i usluge pružene javnosti, što u konačnici predstavlja najučinkovitije djelovanje u korist potrošača.”

12.

Člankom 14. LOCM‑a, naslovljenim „Zabrana prodaje uz gubitak”, stavcima 1. i 2. predviđa se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe prethodnog članka, [u kojem se utvrđuje načelo slobode određivanja cijena,] zabranjuje se ponuda prodaje ili prodaja uz gubitak, osim u posebnim slučajevima iz glave II. poglavlja IV. [o rasprodaji] i V. [o likvidacijskoj prodaji] ovog zakona, osim ako prodavač želi uskladiti svoje cijene s cijenama jednog ili više konkurenata koje mogu nanijeti znatnu štetu obujmu njegove prodaje ili je riječ o pokvarljivoj robi blizu isteka roka uporabe.

U svakom slučaju, primjenjuju se odredbe zakona o nepoštenom tržišnom natjecanju.

2.   U svrhu prethodnog stavka, prodajom uz gubitak smatra se prodaja u kojoj je prodajna cijena proizvoda niža od njegove kupovne cijene navedene na računu, nakon razmjernog oduzimanja sniženja navedenih na računu, ili od zamjenske cijene, ako je ona niža od prve cijene, ili od stvarnih troškova proizvodnje, ako je sam trgovac proizveo artikl, uvećanih za iznos neizravnog poreza na transakciju.”

13.

Ta se zabrana prodaje uz gubitak primjenjuje i „na subjekte, bez obzira na njihovu pravnu prirodu, koji se bave trgovinom na veliko”, na temelju šeste dodatne odredbe LOCM‑a koja je 1999. unesena u taj zakon ( 4 ).

14.

Autonomna zajednica pokrajine Murcije provela je LOCM regionalnim zakonom donesenim 2006. ( 5 ). Člankom 54. tog zakona predviđa se kažnjavanje teških povreda novčanom kaznom u iznosu od 3001 do 15000 eura. Kako bi se utvrdilo postojanje „teške povrede”, u navedenom se zakonu upućuje na LOCM, u čijem se članku 65. stavku 1. točki (c) kvalificira prodaja uz gubitak. Čimbenici koje treba uzeti u obzir za izračun iznosa kazne navedeni su u članku 55. tog regionalnog zakona, u kojem se osobito spominje težina štete „nanesene interesima potrošača”.

15.

U skladu s preambulom Ley 3/1991 de Competencia Desleal (Zakon 3/1991, o nepoštenom tržišnom natjecanju), od 10. siječnja 1991. ( 6 ) (u daljnjem tekstu: LCD):

„[Ovim] se zakonom odgovara na potrebu za prilagođavanjem sustava tržišnog natjecanja vrijednostima na kojima se temelji naš gospodarski ustroj. U skladu sa španjolskim Ustavom iz 1978., naš se gospodarski sustav temelji na načelu slobode poduzetništva i, slijedom toga, na institucionalnoj razini, na načelu slobode tržišnog natjecanja. Iz toga proizlazi obveza redovnog zakonodavca da uspostavi mehanizme potrebne za sprječavanje mogućnosti narušavanja tog načela nepoštenim praksama koje mogu, po potrebi, poremetiti konkurentno funkcioniranje tržišta.

Taj je ustavni zahtjev nadopunjen i potvrđen zahtjevom koji proizlazi iz načela zaštite potrošača, kao najslabijih karika u tipičnim tržišnim odnosima, načela navedenog u članku 51. Ustava.

Taj je novi vid problema, koji općenito dosad nije bio poznat u španjolskoj pravnoj tradiciji u području nepoštenog tržišnog natjecanja, stvorio dodatni, iznimno važan poticaj donošenju novih zakona.”

16.

U članku 17. LCD‑a, naslovljenom „Prodaja uz gubitak”, navodi se:

„1.   Ako zakonskim odredbama ili propisima nije utvrđeno drugačije, određivanje cijena je slobodno.

2.   Međutim, prodaja uz gubitak ili prodaja po cijeni nižoj od kupovne smatra se nepoštenom u sljedećim slučajevima:

17.

Direktiva 2005/29 prenesena je u španjolsko pravo zakonom Ley 29/2009 por la que se modifica el régimen legal de la competencia desleal y de la publicidad para la mejora de la protección de los consumidores y usuarios (Zakon 29/2009 o izmjeni pravnog sustava nepoštenog tržišnog natjecanja i oglašavanja radi jačanja zaštite potrošača i korisnika), od 30. prosinca 2009. ( 7 ) (u daljnjem tekstu: Zakon 29/2009).

18.

Tim su zakonom izmijenjeni, među ostalim instrumentima, LOCM i LCD. Gore navedene odredbe potonjih zakona ( 8 ) ostaju neizmijenjene.

19.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Zakonom 29/2009 članku 18. LOCM‑a dodan treći stavak u skladu s kojim se promicanje prodaje „smatra nepoštenim kada su ispunjeni uvjeti iz članka 5. [LCD‑a]” ( 9 ).

20.

Također ističe da se Zakonom 29/2009 izmijenio članak 4. LCD‑a na način da se u LCD‑u navode kriteriji prema kojima se poslovna praksa može kvalificirati kao „nepoštena”, kako su definirani u članku 5. Direktive 2005/29. Dodaje da se u novom tekstu članaka 5. i 7. LCD‑a ponavlja tekst, redom, članka 6. (naslovljenog „Zavaravajuće radnje”) i članka 7. (naslovljenog „Zavaravajuća izostavljanja”) te direktive ( 10 ).

21.

Europamur Alimentación SA (u daljnjem tekstu: Europamur) trgovac je na veliko koji supermarketima i lokalnim trgovinama prodaje proizvode za domaćinstvo i prehrambene proizvode. Budući da je dio središnjeg tijela za nabavu, Europamur može svojim klijentima, malim trgovcima, ponuditi proizvode s konkurentnim cijenama koje im omogućuju natjecati se sa supermarketima i velikim trgovačkim lancima.

22.

Odlukom od 23. veljače 2015., Dirección General de Comercio y Protección del Consumidor de la Comunidad Autónoma de la Región de Murcia (Glavna uprava za trgovinu i zaštitu potrošača autonomne zajednice pokrajine Murcije, u Španjolskoj), prijašnjeg naziva Dirección General de Consumo, Comercio y Artesanía de la Comunidad Autónoma de la Región de Murcia (Glavna uprava za potrošnju, trgovinu i obrt autonomne zajednice pokrajine Murcije, u daljnjem tekstu: Regionalna uprava) izrekla je Europamuru novčanu kaznu u iznosu od 3001 eura jer je povrijedio zabranu iz članka 14. LOCM‑a time što je određene proizvode prodavao uz gubitak.

23.

Regionalna uprava obrazložila je tu odluku osobito različitim razmatranjima o zaštiti potrošača ( 11 ). Osim toga, prilikom određivanja iznosa kazne, regionalna uprava uzela je u obzir kriterij „teške štete nanesene interesima potrošača”, naveden u članku 55. Regionalnog zakona 11/2006. Suprotno tome, nije pojasnila u kojoj je mjeri ponašanje Europamura in concreto naštetilo interesima potrošača, s obzirom na to da, prema prevladavajućem tumačenju članka 14. LOCM‑a, prodaja uz gubitak sama po sebi može nanijeti štetu potrošačima i klijentima.

24.

Europamur je podnio tužbu protiv navedene odluke navodeći, među ostalim razlozima, da je nužno omogućiti malim trgovcima da svoje cijene usklade s cijenama njihovih konkurenata, da je u njegovu korist trebalo poštovati pravila dokazivanja koja proizlaze iz članka 17. LCD‑a i da sankcionirano ponašanje nije nanijelo nikakvu štetu potrošačima. Također je tvrdio da je izrečena kazna protivna pravu Unije zbog nepotpunog prenošenja Direktive 2005/29 u nacionalni pravni poredak Zakonom 29/2009 jer njime nije izmijenjen tekst članka 14. LOCM‑a.

25.

Regionalna uprava u svojem je odgovoru na tužbu tvrdila, među ostalim, da je sustav sankcija LOCM‑a, koji je posebno predviđen za zaštitu interesa potrošača, neovisan o LCD‑u, koji je više usmjeren na odnose među gospodarskim subjektima, tako da okolnosti predviđene člankom 17. LCD‑a ne moraju biti ispunjene da bi se mogla primijeniti zabrana iz članka 14. LOCM‑a. Dodala je da se nacionalno zakonodavstvo ne protivi zakonodavstvu Unije.

26.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 4 de Murcia (Provincijski upravni sud br. 4 u Murciji, Španjolska), odlukom od 27. travnja 2016., koju je Sud zaprimio 25. svibnja 2016., odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27.

Pisana očitovanja podnijeli su Europamur i Europska komisija. Na raspravi održanoj 6. travnja 2017., Europamur, španjolska vlada i Komisija podnijele su svoja usmena očitovanja.

28.

U obrazloženju svoje odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 4 de Murcia (Provincijski upravni sud br. 4 u Murciji, Španjolska) navodi da je cilj LOCM‑a zaštititi potrošače, uključujući kada, kao u glavnom postupku, trgovac na veliko prodaje robu trgovcu na malo, s obzirom na to da takve transakcije među trgovcima utječu na potrošače. Naime, potrošaču koji kupuje kod trgovca na malo pogoduje zajednička nabava robe preko trgovca na veliko bez koje trgovac na malo ne bi bio konkurentan u odnosu na trgovačke lance i supermarkete koji imaju očito veću kupovnu moć.

29.

Taj sud ne navodi konkretne razloge iz kojih se članak 14. LOCM‑a, kojim se zabranjuje prodaja uz gubitak, počeo primjenjivati i na subjekte koji se bave trgovinom na veliko, na temelju šeste dodatne odredbe unesene u LOCM Zakonom 55/1999 i, prema mojim saznanjima, u obrazloženju potonjeg zakona nema nikakve naznake u tom pogledu. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje jednostavno se navodi da je „cilj zaštite potrošača, koji nastoji ostvariti [LOCM], opravdan u dijelu u kojem prodaja uz gubitak trgovca na veliko utječe na potrošača i njegovo ponašanje u odnosu na predmetni proizvod ili robu široke potrošnje”.

30.

U odluci se navodi da se člankom 14. LOCM‑a zabranjuje sama prodaja uz gubitak, a da se pritom ne zahtijeva da uprava, koja nalaže sankcije, dokaže da je poslovna praksa počinitelja prekršaja naštetila interesima potrošača u smislu članka 5. Direktive 2005/29, nego da se navedenom nacionalnom odredbom zainteresiranoj osobi ipak dopusti da opravda svoja postupanja dvama posebnim razlozima, odnosno ciljem usklađivanja svojih cijena s cijenama konkurenata, koje mogu nanijeti znatnu štetu obujmu njegove prodaje, ili pokvarljivošću proizvoda prodanim uz gubitak.

31.

Tužitelj u glavnom postupku tvrdi da takva izmjena tereta dokazivanja, iz koje proizlazi da je navodni počinitelj prekršaja dužan dokazati da je postupanje koje mu se stavlja na teret bilo pošteno, nije u skladu s Direktivom 2005/29, s obzirom na to da se prodaja uz gubitak ne nalazi na popisu postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima koji sadržava Prilog I. toj direktivi.

32.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da bi ta prodaja ipak ostala zabranjena člankom 14. LOCM‑s i stoga sankcionirana čak i da dotični trgovac dokaže da predmetna prodaja uz gubitak ne ispunjava nijedan od kriterija za utvrđivanje nepoštenog karaktera poslovne prakse predviđenih Direktivom 2005/29 ( 12 ), osim ako trgovac može dokazati postojanje jednog od dvaju razloga za opravdanje navedenih u potonjem članku.

33.

Naposljetku, taj sud navodi da članak 14. LOCM‑a, koji prilikom prijenosa Direktive 2005/29 nije izmijenjen, „sadržava dvosmislenu napomenu da se‚ [u] svakom slučaju, odredbe [LCD‑a] primjenjuju’” iako je sustav zabrane prodaje uz gubitak predviđen člankom 17. LCD‑a protivan sustavu zabrane LOCM‑a ( 13 ).

34.

S obzirom na činjenični i pravni okvir spora u glavnom postupku, španjolska vlada i Komisija podnijele su prigovore u pogledu primjenjivosti Direktive 2005/29 u takvim okolnostima.

35.

Najprije napominjem da je, prema mojem mišljenju, ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji sadržava novi aspekt posebne kombinacije nacionalnih pravila ( 14 ) dopušten, s obzirom na navode suda koji je uputio zahtjev iz kojih proizlazi da mu je zatraženo tumačenje potrebno za rješavanje spora, čak i ako se spor odnosi na prodaju uz gubitak među trgovcima, koja stoga nije obuhvaćena područjem primjene te direktive, uzimajući u obzir da je na temelju relevantnih odredbi španjolskog prava takva prodaja istovjetna prodaji trgovca potrošaču, koja jest obuhvaćena navedenim područjem primjene.

36.

U tom pogledu, napominjem, kao prvo, da je nesporno da je Sud opetovano presudio da radnje prodaje uz gubitak, kao što je onaj u glavnom postupku, predstavljaju „poslovnu praksu” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29 te stoga podliježu pravilima utvrđenim tom direktivom ( 15 ).

37.

Kao drugo, unatoč suprotnom mišljenju koje je španjolska vlada iznijela na raspravi, smatram da je svrha nacionalnih odredbi primjenjivih u glavnom postupku, i osobito onih iz članka 14. LOCM‑a, očito zaštita potrošača tako da te odredbe mogu biti obuhvaćene područjem primjene Direktive 2005/29 u skladu sa sudskom praksom Suda u tom području ( 16 ).

38.

Naime, kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, iz obrazloženja LOCM‑a proizlazi da je izričit cilj tog zakona, među ostalim, osigurati zaštitu potrošača ( 17 ). Čini se da je u većini španjolske sudske prakse potvrđen taj cilj, koji se konkretnije tiče članka 14. LOCM‑a, o zabrani prodaje uz gubitak, na koji se odnose prethodna pitanja ( 18 ). Štoviše, upravna odluka koja je predmet glavnog postupka izričito se temelji na toj istoj svrsi ( 19 ).

39.

Čak i pod pretpostavkom da, kao što je tvrdila španjolska vlada na raspravi, zaštita potrošača nije bio glavni cilj španjolskog zakonodavca prilikom donošenja LOCM‑a, prema mojem mišljenju, takvo razmatranje nije relevantno za utvrđivanje je li nacionalna odredba obuhvaćena područjem primjene Direktive 2005/29. Sud je osim toga presudio da, s obzirom na to da se tim instrumentom u potpunosti usklađuju pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, vlada ne može valjano tvrditi da nacionalna odredba nije obuhvaćena navedenim područjem primjene jer se njezini ciljevi uglavnom ne odnose na zaštitu potrošača ( 20 ). Također je već priznao da nacionalno zakonodavstvo može utjecati na odnose među gospodarskim subjektima, iako mu je svrha zaštititi potrošače, i tako biti obuhvaćeno Direktivom 2005/29 ( 21 ). Smatram da je to slučaj i u ovom predmetu.

40.

U svakom slučaju, sud koji je uputio zahtjev, a ne Sud, dužan je odrediti sadržaj i svrhu odredbi nacionalnog prava primjenjivih u glavnom postupku ( 22 ), tako da je Sud vezan za stajalište koje su u tom pogledu iznijeli nacionalni sudovi, a ne za pred njim podnesena očitovanja ( 23 ).

41.

Međutim, kao treće, smatram da prethodna razmatranja nisu dostatna da bi se Sud mogao proglasiti nadležnim da odgovori na postavljena pitanja u ovom predmetu ( 24 ), imajući na umu činjenicu da je posebnost poslovne prakse u glavnom postupku da se neposredno ne odnosi na prodaju potrošačima, nego na prodaju trgovca na veliko trgovcima na malo, koji sami preprodavaju robu potrošačima.

42.

Međutim, kao i španjolska vlada i Komisija, tvrdim da je područje primjene Direktive 2005/29 ograničeno na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta koja izravno šteti gospodarskim interesima potrošača, kao što je navedeno i u naslovu te direktive i u više njezinih odredbi ( 25 ). Stoga, direktiva kao takva nije primjenjiva na nepoštenu poslovnu praksu koja nanosi štetu „jedino”gospodarskim interesima konkurenata ili koja se, kao u ovom glavnom postupku, odnosi na poslove između trgovaca ( 26 ).

43.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud se može proglasiti nadležnim da odgovori na prethodna pitanja koja su mu postavljena u ovom predmetu, čak i kada se odredbe prava Unije, čije se tumačenje traži, ne mogu primijeniti na činjenice u glavnom postupku, ako su navedene odredbe u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive. Naime, kada se nacionalno zakonodavstvo, prilikom rješavanja situacija koje se ne nalaze u području primjene dotičnog akta Unije, ravna prema rješenjima koje sadržava taj akt, postoji određeni interes Unije da se, radi izbjegavanja različitih tumačenja u budućnosti, odredbe preuzete iz tog akta tumače na jednak način. Sud je stoga pozvan provjeriti postoje li dovoljno precizne naznake da omoguće to upućivanje na pravo Unije, s obzirom na informacije koje su u tom pogledu navedene u zahtjevu za prethodnu odluku ( 27 ).

44.

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da, čak i ako u zakonodavstvu kojim je direktiva prenesena u nacionalno pravo nisu doslovno preuzete odredbe prava Unije na koje se odnose prethodna pitanja, Sud može biti nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku, kada se u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje priznaje da je svako tumačenje tih odredbi koje je dao Sud obvezujuće za sud koji je uputio zahtjev i njegovo rješavanje glavnog predmeta ( 28 ).

45.

U ovom predmetu, smatram da postoji stvaran interes da Sud tumači odredbe Direktive 2005/29, uzimajući u obzir činjenicu da iz dovoljno preciznih naznaka suda koji je uputio zahtjev proizlazi da su odredbe navedene direktive u skladu s nacionalnim pravom postale primjenjive, iako je to prema mojem mišljenju ( 29 ) pogrešno, na situacije, kao što su one u glavnom postupku, koje nisu obuhvaćene područjem primjene te direktive ( 30 ).

46.

Točno je da iz rješenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da nacionalne odredbe koje su se primijenile u pobijanoj odluci u glavnom postupku, odnosno članak 14. LOCM‑a, kojim se zabranjuje prodaja uz gubitak u trgovini na malo, i šesta dodatna odredba LOCM‑a, kojom se ta zabrana širi na trgovce na veliko, bez izričitih razloga nisu bile izmijenjene Zakonom 29/2009 kojim se Direktiva 2005/29 prenijela u španjolski pravni poredak ( 31 ).

47.

Međutim, druge su odredbe LOCM‑a bile izmijenjene Zakonom 29/2009 iz čega proizlazi da je nacionalni zakonodavac prilikom tog prenošenja svjesno odlučio zadržati tekst navedenog članka 14. i navedene šeste dodatne odredbe, vrlo vjerojatno zato što je smatrao da su u skladu s Direktivom 2005/29. Prema mojem mišljenju, odluka o zadržavanju nacionalnih odredbi jest čin prenošenja direktive jednako kao i značajne izmjene, kao što su preoblikovanje ili ukidanje odredbi nacionalnog prava.

48.

Osim toga, napominjem da se osporavana kazna temelji na članku 14. LOCM‑a, na koji se izričito odnose prethodna pitanja, i da, ako se glavni postupak ne odnosi na prodaju trgovca na veliko trgovcima na malo, nego izravno na prodaju između trgovca i potrošača, nema sumnje da je Sud nadležan odgovoriti na ta pitanja. U ovom je predmetu došlo do dvojbi isključivo zato što je na temelju šeste dodatne odredbe LOCM‑a područje primjene navedenog članka 14. prošireno na prodaju među trgovcima. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su posljedice ovdje zatraženog tumačenja Direktive 2005/29 pravno jednake u oba slučaja, s obzirom na to da, ako Sud presudi da su navedenoj direktivi protivna nacionalna pravila, kao što su ona predviđena člankom 14. LOCM‑a, izravna posljedica toga bila bi da pobijana odluka i stoga izrečena kazna nisu pravilno utemeljene u skladu sa španjolskim pravom.

49.

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da se člankom 14. stavkom 1. drugim podstavkom LOCM‑a izričito upućuje na odredbe LCD‑a ( 32 ) kao i, među ostalim, člankom 18. stavkom 3. LOCM‑a, kako je izmijenjen Zakonom 29/2009 ( 33 ). Međutim, tim se potonjim zakonom preoblikovalo više članaka LCD‑a kako bi sadržavao kriterije kojima se omogućuje poslovnu praksu kvalificirati kao „nepoštenu” u smislu Direktive 2005/29 ( 34 ) te tužitelj u glavnom postupku preciznije tvrdi da je nadležna regionalna uprava trebala poštovati te kriterije ( 35 ).

50.

U tim posebnim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev smatra da se „[u ovom slučaju postavlja] pitanje treba li Direktivu 2005/29 [tumačiti na način da] joj se protivi tumačenje članka 14. LOCM‑a, [koje prevladava u španjolskoj sudskoj praksi], na temelju kojeg je sama prodaja uz gubitak zabranjena i može biti sankcionirana, a da pritom nije potrebno utvrditi konkretno postojanje zavaravajućih izostavljanja ili općenito nepoštene ili agresivne poslovne prakse”, dok „u Direktivi [2005/29] prodaja uz gubitak nije na popisu postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima” ( 36 ).

51.

Stoga, prema mojem mišljenju, Sud treba ujednačeno tumačiti odredbe Direktive 2005/29 koje su, barem djelomično, preuzete u relevantnim pravilima španjolskog prava, kako bi se izbjegla različita tumačenja u tom pogledu i s obzirom na to da se odgovor na postavljena pitanja čini odlučujućim za rješavanje spora u glavnom postupku.

52.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten i da se Sud treba proglasiti nadležnim odgovoriti na pitanja koja su mu postavljena u ovom predmetu.

53.

Svojim dvama prethodnim pitanjima, koja, prema mojem mišljenju, valja zajedno analizirati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se Direktivi 2005/29 nacionalni propis, kao što je onaj u glavnom postupku, kojim se općenito zabranjuje prodaja uz gubitak, uključujući u poslovima među trgovcima na veliko i malo, osim ako počinitelj prekršaja dokaže da je prodajom uz gubitak želio uskladiti svoje cijene s cijenama jednog ili više konkurenata koje mogu nanijeti znatnu štetu obujmu njegove prodaje ili da je riječ o pokvarljivoj robi blizu isteka roka uporabe.

54.

U tom pogledu, moja će razmatranja biti relativno sažeta jer, prema mojem mišljenju, iz sudske prakse Suda u tom području jasno proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti potvrdno.

55.

Naime, Sud je već presudio da Direktivu 2005/29 treba tumačiti na način da joj se protivi svaka nacionalna odredba kojom se općenito zabranjuje ponuda na prodaju ili prodaja uz gubitak, a da pritom nije potrebno utvrditi, imajući na umu činjenični okvir svakog slučaja, je li predmetna poslovna praksa „nepoštenog” karaktera u odnosu na kriterije navedene u člancima 5. do 9. te direktive i da se pritom nadležnim sudovima ne priznaje određena margina prosudbe u tom pogledu, s obzirom na to da je svrha te odredbe zaštita potrošača ( 37 ).

56.

U vezi s time, jednostavno ću podsjetiti da u ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev smatra, za razliku od španjolske vlade u svojim usmenim očitovanjima, da je svrha LOCM‑a, među ostalim, zaštita potrošača, a to smatram da zapravo proizlazi iz obrazloženja tog zakona ( 38 ).

57.

Kako bi odlučio kao što je prethodno navedeno, Sud je najprije podsjetio na to da, s obzirom na to da Direktiva 2005/29 uvodi potpuno usklađivanje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnih subjekata prema potrošačima, države članice ne mogu usvojiti, kao što se izričito predviđa člankom 4. te direktive, strože mjere od onih koje su predviđene navedenom direktivom, čak ni u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača ( 39 ).

58.

Sud je zatim istaknuo da se u članku 5. navedene direktive navode kriteriji prema kojima se mogu odrediti okolnosti u kojima se poslovna praksa treba smatrati nepoštenom i, posljedično, zabranjenom. Dodao je da Direktiva 2005/29 u svojem Prilogu I. sadržava taksativan popis 31 poslovne prakse, koje se u skladu s člankom 5. stavkom 5. te direktive smatraju nepoštenima „u svim okolnostima”, iz čega proizlazi, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 17. ( 40 ), da se jedino navedena postupanja mogu smatrati nepoštenima, a da se ne poduzima ocjenjivanje svakog pojedinog slučaja s obzirom na odredbe članaka 5. do 9. te direktive ( 41 ).

59.

Naposljetku, istaknuo je da se poslovna praksa koja se sastoji od ponude na prodaju ili prodaje robe uz gubitak ne nalazi u Prilogu I. Direktivi 2005/29 i da se stoga ta praksa ne može zabraniti „u svim okolnostima”, nego samo nakon posebne analize koja omogućuje da se ustanovi njezin nepošten karakter ( 42 ).

60.

Kao i Europamur i Komisija, smatram da je to rasuđivanje i zaključak koji iz njega proizlazi u cijelosti moguće primijeniti i na ovaj predmet. Što se tiče nacionalne odredbe iz glavnog postupka, odnosno članka 14. LOCM‑a, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je njezin cilj općenito zabraniti prodaju uz gubitak, a da pritom tijelo nadležno za sankcioniranje počinitelja prekršaja ne treba ustanoviti „nepošten” karakter ciljane poslovne prakse s obzirom na kriterije navedene u člancima 5. do 9. Direktive 2005/29 ( 43 ). Međutim, prema gore navedenoj sudskoj praksi Suda ( 44 ), takva je zabrana protivna zahtjevima iz te direktive.

61.

Što se tiče eventualnog utjecaja iznimaka te zabrane, predviđenih spornom nacionalnom odredbom, na koji se odnosi drugo prethodno pitanje ( 45 ), dovoljno je utvrditi da se dva razloga odstupanja, koji se nalaze u članku 14. in fine LOCM‑a ( 46 ), i koje nadležna tijela i španjolski sudovi mogu uzeti u obzir kako ne bi kaznili osobu koja je prodavala robu uz gubitak iz tih razloga, temelje na kriterijima koji nisu navedeni među kriterijima iz navedenih članaka 5. do 9. ( 47 ), iako se Direktivom 2005/29 provodi iscrpno usklađivanje u tom području ( 48 ).

62.

Štoviše, smatram da prebacivanje tereta dokazivanja koje proizlazi iz te nacionalne odredbe ( 49 ) nije u skladu sa sustavom uvedenim Direktivom 2005/29 u kojoj se utvrđuje niz poslovnih praksi koje se u svim okolnostima smatraju „nepoštenima” i uvjeti koji se trebaju ispuniti da bi nadležna tijela mogla tako kvalificirati i sankcionirati praksu koja nije obuhvaćena tim popisom ( 50 ).

63.

Naime, kao što je to istaknula Komisija, Sud je već presudio da posebne iznimke, koje omogućuju izbjegavanje općenite zabrane poslovne prakse i koje su predviđene zakonodavstvom države članice, „ne mogu, jer su ograničene i unaprijed određene, zamijeniti analizu, koja se nužno mora provesti u pogledu činjeničnog okvira svakog slučaja, „nepoštenog” karaktera poslovne prakse s obzirom na kriterije navedene u člancima 5. do 9. Direktive [2005/29], kada je riječ […] o poslovnoj praksi koja nije obuhvaćena Prilogom I. toj direktivi” ( 51 ).

64.

Slično tome, Sud je utvrdio da sustav uveden Direktivom 2005/29 nije u skladu s nacionalnim propisom, na temelju kojeg se „nepošten” karakter predmetne poslovne prakse ispituje tek poslije zabrane predviđene u slučaju neispunjavanja obveze dobivanja prethodnog odobrenja jer ta praksa, zbog svoje naravi i osobito vremenskog čimbenika koji joj je svojstven, za trgovca nije imala ekonomskog smisla ( 52 ). Zbog toga je od izuzetne važnosti da se ispitivanje in concreto„nepoštenog” karaktera poslovne prakse provede prije eventualnog izricanja kazne, osim u slučajevima izričito navedenima u Prilogu I. toj direktivi.

65.

Slijedom toga, smatram da Direktivu 2005/29 treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo kao što je ono u glavnom postupku.

66.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 4 de Murcia (Provincijski upravni sud br. 4 u Murciji, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo kao što je ono u glavnom postupku, kojim se općenito zabranjuje ponuda ili prodaja uz gubitak i kojim se predviđaju razlozi odstupanja od tog načela, utemeljeni na kriterijima koji se ne nalaze u toj direktivi.