1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 2., 6., 7. i 8. Direktive 2009/101/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o usklađivanju zaštitnih mjera koje, radi zaštite interesa članova i trećih strana, države članice zahtijevaju za trgovačka društva u smislu [članka 54. drugog stavka UFEU‑a], s ciljem izjednačavanja takvih zaštitnih mjera ( 2 ), članaka 19. i 36. Direktive 2012/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o usklađivanju zaštitnih mehanizama koje, radi zaštite interesa članova i trećih osoba, države članice zahtijevaju od trgovačkih društava u smislu članka 54. drugog stavka Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u pogledu osnivanja dioničkih društava te održavanja i promjene njihova kapitala, a s ciljem zaštite interesa kako članova društva, tako i trećih osoba ( 3 ), i članaka 20., 21. i 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između Antonija Miravitllesa Ciurane, Alberta Marine Lorentea, Jorgea Benita Garcíje i Juana Gregorija Benita Garcíje, s jedne strane, i društva Contimark SA i njegova direktora Jordija Socíasa Gisperta, s druge strane, u vezi s naplatom zaostalih plaća i drugih naknada čije plaćanje je bilo naloženo tom društvu.

3.

Sud koji je uputio zahtjev, Juzgado de lo Social no 30 de Barcelona (Radni sud br. 30 u Barceloni, Španjolska), postavlja pitanje glede provedbe odredaba prava Unije kojima se štite prava vjerovnika društava i njihove usklađenosti s nacionalnim postupovnim pravilima kojima se isključuje nadležnost suda zaduženog za izvršenje odluka kojima je utvrđen iznos tražbine po osnovi plaće za odlučivanje, na zaposlenikov zahtjev, za odlučivanje o odgovornosti direktora društva koji ga je zaposlio, kako bi mu se moglo naložiti solidarno plaćanje dugovanih iznosa.

4.

U ovom mišljenju pojasnit ću najprije kako pravna situacija koja je bila povod glavnom postupku ulazi u područje primjene prava Unije.

5.

Nadalje, iznijet ću razloge zbog kojih smatram da:

6.

U skladu s člankom 20. Povelje, naslovljenim „Jednakost pred zakonom”, „[s]vi su pred zakonom jednaki”.

7.

Članak 21. Povelje, naslovljen „Nediskriminacija”, određuje:

„1.   Zabranjuje se diskriminacija po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.

2.   Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.”

8.

U skladu s člankom 51. Povelje, naslovljenim „Područje primjene”:

„1.   Odredbe ove Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, i na države članice samo kada provode pravo Unije. Oni stoga moraju poštovati prava i držati se načela te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije, koje su joj dodijeljene u Ugovorima.

2.   Poveljom se ne proširuje područje primjene prava Unije izvan ovlasti Unije, ne uspostavlja se nova ovlast ni zadaća za Uniju niti se mijenjaju ovlasti i zadaće kako su utvrđene Ugovorima.”

9.

Članak 2. Direktive 2009/101 određuje:

„Države članice poduzimaju mjere potrebne za osiguranje obvezne objave od strane trgovačkih društava navedenih u članku 1. barem sljedećih dokumenata i pojedinosti:

10.

U skladu s člankom 6. te direktive:

„Svaka država članica određuje koje osobe obavljaju formalnosti u vezi s objavom”.

11.

Prema članku 7. navedene direktive:

„Svaka država članica predviđa odgovarajuće sankcije barem u slučaju:

12.

U članku 8. te direktive predviđa se:

„Ako je u ime društva, koje je još bilo u postupku osnivanja i prije nego je steklo pravnu osobnost, poduzeta radnja, a društvo ne preuzme obveze proizašle iz te radnje, za navedene obveze su neograničeno i solidarno odgovorne osobe koje su tu radnju poduzele, osim ako je dogovoreno drukčije.”

13.

Uvodne izjave 3., 5. i 12. Direktive 2012/30 glase:

[…]

[…]

14.

Članak 19. te direktive određuje:

„1.   U slučaju ozbiljnog gubitka upisanog kapitala mora se u roku propisanom zakonodavstvima država članica sazvati glavnu skupštinu dioničara i preispitati treba li društvo likvidirati ili je potrebno donijeti druge mjere.

2.   Iznos gubitka koji se u smislu stavka 1. smatra ozbiljnim gubitkom u zakonodavstvima država članica ne smije biti određen kao iznos koji je viši od polovine upisanog kapitala.”

15.

U članku 34. iste direktive predviđa se:

„O svakom smanjivanju upisanog kapitala, osim onom u okviru sudske odluke, mora odlučiti barem glavna skupština dioničara koja djeluje u skladu s pravilima o kvorumu i većini utvrđenima člankom 44., ne dovodeći u pitanje članke 40. i 41. Takva se odluka objavljuje na način utvrđen zakonodavstvom svake države članice u skladu s člankom 3. Direktive [2009/101].

U obavijesti o sazivanju skupštine mora se navesti barem svrha smanjivanja i postupak po kojem će se smanjivanje izvršiti.”

16.

Sukladno odredbama članka 36. navedene direktive:

„1.   U slučaju smanjivanja upisanog kapitala, barem vjerovnici čije su tražbine starijeg datuma nego što je to objava odluke o smanjivanju imaju pravo dobiti jamstva za tražbine koje do datuma predmetne objave nisu dospjele. Države članice takva prava ne smiju isključiti osim ako vjerovnik ima odgovarajuća jamstva ili ako takva jamstva nisu potrebna s obzirom na imovinu društva.

Države članice utvrđuju uvjete za ostvarivanje prava iz prvog podstavka. U svakom slučaju, države članice osiguravaju da su vjerovnici ovlašteni pri odgovarajućem upravnom ili pravosudnom tijelu zatražiti odgovarajuća jamstva, pod uvjetom da mogu vjerodostojno dokazati da je zbog smanjivanja upisanog kapitala ugrožena sigurnost njihovih tražbina i da od samog društva nisu dobili odgovarajuću zaštitu.

2.   Zakonodavstvom država članica također se određuje barem to da je smanjivanje ništavo ili da nije moguće izvršiti nikakvo plaćanje u korist dioničara sve dok vjerovnici nisu namireni ili dok sud ne odluči da se njihovi zahtjevi ne odobravaju.

3.   Ovaj se članak primjenjuje u slučaju kada je smanjivanje upisanog kapitala prouzročeno potpunim ili djelomičnim neispunjavanjem plaćanja dugovanog iznosa za uloge dioničara.”

17.

Članak 236. Ley de Sociedades de Capital (Zakon o društvima kapitala), koji je potvrđen s Real Decreto Legislativo 1/2010 (Kraljevski zakonodavni dekret 1/2010), od 2. srpnja 2010. ( 8 ), naslovljen „Slučaj odgovornosti” određuje:

„1.   Direktori odgovaraju, u odnosu na društvo, članove društva i vjerovnike društva, za štetu koju uzrokuju svojim djelovanjem ili propustima protivnim zakonu ili statutima, ili koji proizlaze iz zanemarivanja zadaća svojstvenih njihovoj funkciji […].

2.   Donošenje, odobrenje ili ratifikacija akta ili štetnog sporazuma od strane glavne skupštine ni u kojem slučaju ne oslobađaju direktore od odgovornosti.”

18.

Članak 237. tog zakona, naslovljen „Solidarnost”, određuje:

„Svi članovi upravnog tijela koje je donijelo štetan akt ili sklopilo štetan sporazum solidarno su odgovorni, osim ako ne dokažu da nisu znali za njegovo donošenje niti njegovu provedbu, ili, ako su o tome imali znanje, da su postupili onako kako je trebalo da bi se spriječila šteta ili da su mu se barem izričito protivili.”

19.

U skladu s člankom 238. stavkom 1. navedenog zakona, naslovljenim „Tužba društva za naknadu štete”:

„Društvo podnosi tužbu za naknadu štete protiv direktora uz prethodnu suglasnost glavne skupštine, koju se može staviti na glasovanje na zahtjev bilo kojeg člana društva […]”

20.

U skladu s člankom 240. ZDK‑a, naslovljenim „Podredno pravo vjerovnika za podnošenje tužbe društva”:

„Vjerovnici društva mogu podnijeti tužbu društva za naknadu štete protiv direktora kada je društvo ili njegovi članovi ne podnesu, ako je imovina društva nedovoljna da pokrije njihovu tražbinu.”

21.

Članak 241. te direktive, naslovljen „Pojedinačna tužba za naknadu štete”:, predviđa:

„Dioničari i treće osobe na čije interese izravno utječu akti direktora zadržavaju pravo na podnošenje tužbi za naknadu štete.”

22.

Članak 362. tog zakona, naslovljen „Prestanak društva zbog utvrđenja postojanja pravnog ili zakonskog razloga”, propisuje:

„Do prestanka društva kapitala dolazi kada postojanje pravnog ili zakonskog razloga uredno utvrdi glavna skupština ili kada ono bude utvrđeno odlukom suda.”

23.

Iz članka 363. stavka 1. navedenog zakona, naslovljenog „Razlozi prestanka” proizlazi da:

„1.   Društvo kapitala prestaje:

[…]

[…]”

24.

Članak 365. ZKD‑a, naslovljen „Obveza sazivanja”, određuje:

„1.   Direktori sazivaju glavnu skupštinu u roku od dva mjeseca, kako bi izglasala prestanak društva ili, ako je društvo insolventno, kako bi zatražilo pokretanje stečajnog postupka.

Svaki dioničar može tražiti od direktora da sazovu glavnu skupštinu ako smatra da postoji neki razlog za prestanak društva ili da je društvo insolventno.

2.   Glavna skupština može izglasati prestanak društva ili, ako je to na dnevnom redu, svaku odluku potrebnu za prestanak razloga [za prestanak društva]”

25.

U skladu s člankom 366. te direktive, naslovljenim „Prestanak društva sudskom odlukom”:

„1.   Za slučaju nesazivanja glavne skupštine ili ako se ona ne sastane ili ne donese jednu od odluka iz prethodnog članka, svaka zainteresirana osoba može zahtijevati prestanak društva pred trgovačkim sudom sjedišta trgovačkog društva. Zahtjev za prestanak društva sudskom odlukom podnosi se protiv društva.

2.   Direktori su obvezni zatražiti prestanak društva sudskom odlukom kada se odluka glavne skupštine protivi prestanku ili kada se nikakva odluka nije mogla donijeti.

Zahtjev se podnosi u roku od dva mjeseca od dana predviđenog za saziv glavne skupštine kada ona nije održana ili od dana njezina održavanja kada se nikakva odluka nije mogla donijeti.”

26.

Članak 367. stavak 1. navedenog zakona, naslovljen „Solidarna odgovornost direktora”, određuje:

„Direktori su zajednički odgovorni za obveze društva nastale nakon pojave pravnog razloga za prestanak društva ako u roku od dva mjeseca ne sazovu glavnu skupštinu radi izglasavanja, ako je to potrebno, prestanka društva, ili ako ne zatraže prestanak društva sudskim putem ili, ako je prikladno, pokretanje stečajnog postupka u roku od dva mjeseca, počevši od dana predviđenog za održavanje glavne skupštine ako ona nije sazvana ili od dana njezina održavanja ako je glasala protiv prestanka društva.”

27.

Članak 9. Ley Orgánica 6/1985 del poder judicial (Organski zakon 6/1985 o pravosuđu) od 1. srpnja 1985. ( 9 ) određuje:

„1.   Sudovi izvršavaju svoju nadležnost samo u slučajevima za koje im zakonodavstvo dodjeljuje nadležnost.

2.   Osim u predmetima koji spadaju u njihovu nadležnost, građanski sudovi odlučuju i u svim drugim predmetima koji nisu dodijeljeni nekom drugom sudu.

[…]

5.   Radni sudovi odlučuju o zahtjevima iz područja socijalnog prava, bilo da je riječ o pojedinačnim ili kolektivnim sporovima, kao i o zahtjevima koji se odnose na socijalnu sigurnost ili su usmjereni protiv države, u slučajevima kada radno pravo odgovornost u tom pitanju pripisuje državi.

[…]”

28.

Članak 10. stavak 1. tog zakona predviđa:

„Isključivo u području privremene pravne zaštite, svaki sud može odlučivati u predmetima koji mu nisu dodijeljeni u isključivu nadležnost.”

29.

Tužitelji u glavnom postupku bili su zaposleni u Contimarku, dioničkom društvu, osnovanom 1992. s temeljnim kapitalom od 60101,21 eura, kojim je od 2010. upravljao jedini direktor, J. Socías Gispert.

30.

To društvo pretrpjelo je znatne financijske gubitke u 2012. (240150 eura) i 2013. (541559 eura), da bi zatim prestalo sa svojim djelatnostima u drugoj polovici 2013.

31.

Jedini direktor tog društva nije sazvao skupštinu dioničara radi smanjenja temeljnog kapitala i nije zatražio pokretanje dobrovoljnog sudskog postupka za kolektivno podmirenje obveza u skladu s Ley Concursal (Zakon o insolventnosti) od 9. srpnja 2003. ( 10 ), ni pozvao dioničare da u skladu s člancima 362. i 363. ZKD‑a utvrde prestanak navedenog društva zbog prestanka njegove djelatnosti.

32.

Prije prestanka djelatnosti društva Contimark, jedan od tužitelja u glavnom postupku pokrenuo je u travnju 2013. postupak pred Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) za utvrđenje prestanka njegova ugovora o radu zbog neisplate plaća. Ostali tužitelji u glavnom postupku podnijeli su tužbe u vezi s njihovim otkazima, do kojih je došlo u svibnju i lipnju 2013. Na kraju 2013., Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni) naložio je društvu Contimark da im isplati zaostale plaće i naknade.

33.

Tužitelji u glavnom postupku pokrenuli su zatim postupak radi naplate njihovih tražbina pred Juzgado de lo Social no 30 de Barcelona (Radni sud br. 30 u Barceloni), sudom koji je uputio zahtjev, posebno nadležnim za izvršenje presuda u području socijalnog prava. Zbog insolventnosti društva Contimark i postojanja iznosa gornje granice jamstva isplate plaća uspostavljenog za zaposlenike u takvom slučaju, njihove tražbine ispunjene su djelomično.

34.

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su incidentalni zahtjev pred sudom koji je uputio zahtjev protiv direktora društva Contimark, radi proglašenja da je odgovoran za kršenje odredaba ZKD‑a i da im je dužan platiti preostale dugovane iznose, solidarno s društvom.

35.

Sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe glede sukladnosti s pravom Unije ustaljene sudske prakse Sala de lo Social del Tribunal Supremo (radno i socijalno vijeće Vrhovnog suda, Španjolska, u daljnjem tekstu: Tribunal Supremo) od 1997., koja trgovačkim sudovima daje nadležnost za odlučivanje o odgovornosti direktora.

36.

Napominje da Sala de lo Social del Tribunal Supremo (radno i socijalno vijeće Vrhovnog suda) svoju odluku kojom utvrđuje da radni sudovi nisu nadležni za odlučivanje o tim tužbama protiv poduzeća i, solidarno, protiv direktora zbog neispunjenja obveza društva, koje ima kao direktor, temelji na sljedećim razlozima:

37.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da su se između 1997. i 2000., na osnovi druge struje sudske prakse, radni sudovi smatrali nadležnima za odlučivanje o incidentalnim zahtjevima za utvrđenje solidarne odgovornosti direktora koji nisu uskladili statute dioničkih društava i najmanji iznos njihove temeljne vrijednosti prije 30. lipnja 1992., kao što su to bili dužni učiniti na temelju zakona o društvima koji je u međuvremenu stavljen izvan snage i zamijenjen ZKD‑om. Sala de lo Social del Tribunal Supremo (radno i socijalno vijeće Vrhovnog suda) oslonila se među ostalim na zaključak da je uzrok zahtjeva proizlazio iz ugovora o radu.

38.

Taj sud ponajprije smatra da bi se na temelju s plaćama povezane prirode dugovanja društva i zakonske solidarne odgovornosti direktora prema svojim vjerovnicima trebalo utvrditi valja li nadležnost radnog suda proširiti na slučajeve koji mu nisu dodijeljeni.

39.

Nadalje primjećuje da je španjolski zakonodavac posebnim odredbama predvidio slučajeve u kojima sudovi različiti od trgovačkog suda mogu odlučivati o solidarnoj odgovornosti direktora. Stoga, upravni bi sudovi obavljali sudski nadzor upravnih odluka o proširenju odgovornosti za dugove socijalne sigurnosti donesenih protiv direktora u skladu s člankom 30. stavkom 2. Ley General de la Seguridad Social (Opći zakon o socijalnoj sigurnosti) koji je potvrđen s Real Decreto Legislativo 1/1994 (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1994) od 20. lipnja 1994. ( 11 ). Članak 240. stavak 3. Ley reguladora de la Jurisdicción Social (Zakon o organizaciji radnih sudova) od 10. listopada 2011. ( 12 ) također ovlašćuje te sudove da prošire solidarnu odgovornost za dugove koji su nastali iz ugovora o radu ili dugove prema socijalnoj sigurnosti na dioničare, članove i upravitelje (de facto direktore) trgovačkih društava bez pravne osobnosti u slučaju neispunjenja obveza društva.

40.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 30 de Barcelona (Radni sud br. 30 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41.

Najprije ću, nastavno na pitanje na koje je od stranaka zatraženo da odgovore na raspravi, objasniti kako se, prema mojem mišljenju, članak 19. Direktive 2012/30 primjenjuje u situaciji poput one u glavnom postupku. Zatim ću predstaviti svoju analizu o meritumu pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

42.

Ako se držimo stroge formulacije prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, prvim se pitanjem želi utvrditi prenose li direktive 2009/101 i 2012/30 na vjerovnika koji je zaposlenik pravo da pred jednim te istim sudom podnese tužbu za naplatu svoje tražbine prema društvu i tužbu za utvrđenje solidarne odgovornosti direktora tog društva. Drugo pitanje odnosi se na španjolsku sudsku praksu kojom se isključuje nadležnost radnih sudova za utvrđivanje kršenja direktora društva njihovih obveza objavljivanja bitnih akata društva. Treće pitanje odnosi se na povredu jednakosti između vjerovnika zaposlenika i drugih, koji nisu zaposlenici, a koji nisu dužni pokrenuti zasebne postupke.

43.

Dvije poteškoće koje se odnose na nadležnosti Suda pojavljuju se odmah. Prva se odnosi na odredbe direktiva 2009/101 i 2012/30 koje se navode u prvim dvama pitanjima koja treba ispitati zajedno, i to prije ostalih ( 13 ). Druga je uzrokovana njihovim predmetom, pod čim ne mislim na sadržaj nacionalnih kojima se žele ostvariti rezultati predviđeni tim direktivama, nego izborom ograničavanja nadležnosti ratione materiae španjolskih radnih sudova za njihovu provedbu.

44.

Kako bi se provjerila primjenjivost, prema sudu koji je uputio zahtjev, direktiva 2009/101 i 2012/30 predlažem, kao prvo, poći od utvrđenja da je predmet spora odgovornost direktora za neispunjenje njegovih obveza u vezi s insolventnosti ili prestankom djelatnosti društva kojim je upravljao.

45.

Doduše, zahtjevi iz direktiva 2009/101 i 2012/30 imaju za cilj poboljšanje pristupa informacijama koje se odnose na financijsku situaciju društava i olakšavanje donošenja odluka odgovornih tijela u slučaju poteškoća, kako bi se zaštitili interesi trećih osoba i vjerovnika.

46.

Međutim, pozivanje na Direktivu 2009/101, u dijelu u kojem se konkretno odnosi na obvezu objavljivanja u odnosu na akte i dokumente kojima se trećim osobama omogućava obavljanje nadzora, bespredmetno je, jer se upravo direktoru prigovara da nije proveo nijedan akt.

47.

Ostaje stoga ispitati je li pozivanje na Direktivu 2012/30, a posebice na njezine članke 19. i 36., relevantno. Svrha tog instrumenta je, kao što je navedeno u njegovoj uvodnoj izjavi 3., koordinirati nacionalne odredbe koje se odnose na osnivanje društava i održavanje, povećanje ili smanjenje njihova kapitala kako bi se osigurala minimalna jednakovrijedna zaštita kako dioničara tako i vjerovnika tih društava. Usto, u uvodnoj izjavi 5. te direktive navedeno je da „[su p]otrebne […] odredbe Unije za održavanje kapitala, što predstavlja jamstvo vjerovnicima […]”.

48.

Upravo radi ostvarenja tih ciljeva, članak 19. stavak 1. navedene direktive određuje da se „[u] slučaju značajnoga gubitka upisanog kapitala, mora […] u roku propisanom zakonodavstvima država članica sazvati glavnu skupštinu dioničara i preispitati treba li društvo likvidirati ili je potrebno donijeti druge mjere”.

49.

Međutim, iako članak 36. Direktive 2012/30 slijedi istu logiku, ne čini mi se relevantnim pozivati se na njega jer iz činjenica opisanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da spor nije proizašao iz odluke o smanjenju kapitala, koja podliježe obvezi objavljivanja, predviđenoj člankom 34. te direktive.

50.

Osim toga, čini mi se korisnim pojasniti, s obzirom na to da je na Sudu da to provjeri ( 14 ), da, prema mojemu mišljenju, nije potrebno tumačiti nijednu drugu odredbu.

51.

Međutim, kao što je navedeno na raspravi, članak 19. Direktive 2012/30, na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, ne sadržava nikakvo pojašnjenje o nadležnom tijelu ( 15 ) u slučaju nesazivanja skupštine.

52.

Može se također istaknuti razlika izričaja te odredbe prema onom iz članka 34. stavka 1. navedene direktive. Potonji određuje obvezu objavljivanja kada je riječ o odluci glavne skupštine o smanjenju upisanog kapitala na način utvrđen zakonodavstvom svake države članice u skladu s člankom 3. Direktive 2009/101. To pozivanje omogućava povezivanje s člankom 7. te direktive, na temelju koje države članice „predviđa[ju] odgovarajuće sankcije” u slučaju nepoštovanja te obveze objavljivanja.

53.

Slijedom toga, kao drugo, valja istražiti na koji način glavni postupak, koji se odnosi na odgovornost upravnog tijela nekog društva zbog neprovedbe akata na temelju kojih se može jamčiti plaćanje vjerovnicima, ima za cilj učiniti djelotvornom obvezu iz članka 19. Direktive 2012/30.

54.

Najprije, valja spomenuti obvezujuću narav te odredbe ( 16 ). Iz nje nužno proizlazi obveza odgovornosti, kojom se dokazuje da zakonodavac Unije nije smatrao korisnim, u takvom slučaju, predvidjeti da države članice određuju uvjete za podnošenje tužbe radi utvrđivanja odgovornosti ( 17 ).

55.

Nadalje, čitanje odredaba unutarnjeg prava o kojemu je riječ navodi me na razmišljanje da su one namijenjene jamčenju rezultata propisanih Direktivom 2012/30, kojima se želi sačuvati prava vjerovnika društava, posebice u slučaju ozbiljnog gubitka upisanog kapitala. Stoga, članak 363. tog zakona utvrđuje osnove za prestanak društva kapitala, posebice kada mu je neto imovina smanjena na iznos manji od polovice kapitala ili ako je djelatnost društva prestala. U skladu s člankom 365. tog zakona, direktor mora sazvati skupštinu radi donošenja odluke, odnosno prestanka društva ili pokretanja stečajnog postupka. Solidarna odgovornost direktora u slučaju nesazivanja glavne skupštine, predviđena u članku 367. navedenog zakona, odražava, u skladu s ciljem kojemu teži ta direktiva, volju izazivanja vrlo brze provedbe zaštitnih postupaka, posebice vjerovnika, kako bi se ograničile opasnosti povezane s inercijom socijalnih tijela. Također, zbog pojačanja posljedica direktorova neispunjenja obveze, u članku 236. ZDK‑a predviđena je naknada štete uzrokovane vjerovnicima, dok se mogućnost podnošenja izravne tužbe u tu svrhu nudi u članku 240. tog zakona.

56.

Stoga, budući da usvojene norme ispunjavaju izričiti zahtjev iz članka 19. Direktive 2012/30 i pridonose djelotvornosti u njoj sadržanih pravila ( 18 ), one ulaze u područje primjene te direktive, iako ne odgovaraju izričitom zahtjevu koji ona postavlja ( 19 ).

57.

U tim okolnostima, valja sada ispitati meritum prethodnih pitanja suda koji je uputio zahtjev te, stoga, razmotriti drugu poteškoću koju ona postavljaju.

58.

U pogledu prvog i drugog prethodnog pitanja, koja su povezana, istaknut ću najprije posebnost njihova predmeta. Naime, zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na izbor španjolskog zakonodavstva u području organizacije pravosuđa kako bi se omogućilo vjerovnicima da se pozovu na solidarnu odgovornost direktora koji nije ispunio svoje obveze, među ostalim onu iz članka 19. Direktive 2012/30.

59.

Valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom ( 20 ), u nedostatku odredaba Unije u tom području, unutarnji pravni sustav svake države članice treba, na temelju načela postupovne autonomije, odrediti nadležne sudove i postupovna pravila za pravna sredstva namijenjena zaštiti prava koja pravni subjekti izvode iz prava Unije.

60.

Međutim, budući da države članice imaju u svakom slučaju odgovornost osigurati djelotvornu zaštitu tih prava ( 21 ), ta postupovna pravila ne smiju davati manje prednosti od pravila za slične unutarnje tužbe (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju činiti gotovo nemogućim ili pretjerano teškim korištenje pravima zajamčenima pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 22 ).

61.

Ti zahtjevi ekvivalentnosti i djelotvornosti primjenjuju se također glede određivanja nadležnih sudova za odlučivanje o tužbama koje se temelje na tom pravu ( 23 ).

62.

Postavljeno pitanje valja stoga shvatiti na način da sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 19. Direktive 2012/30 kao i načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 24 ) tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji zaposlenika, vjerovnika društva koje ga je zaposlilo, obvezuje da pred drugim sudom, koji nije radni sud, pokrene postupak radi utvrđivanja solidarne odgovornosti direktora tog društva za plaćanje iznosa koji mu se duguju.

63.

No, načelno je zadaća nacionalnih sudova da provjere jesu li postupci kojima je cilj osigurati u unutarnjem pravu zaštitu prava pojedinaca koja proizlaze iz prava Unije u skladu s tim načelima. Međutim, imajući u vidu ocjenu koju nacionalni sud treba provesti, Sud mu može dati smjernice za tumačenje prava Unije ( 25 ).

64.

Postupanje u skladu s načelom ekvivalentnosti zahtijeva da se nacionalno pravilo u pitanju mora primijeniti bez razlikovanja na radnje koje se temelje na povredi prava Unije i na one koje se temelje na povredi nacionalnog prava sa sličnom svrhom i sličnim povodom za djelovanje ( 26 ). Međutim, kao što je Sud već utvrdio, to se načelo ne može tumačiti kao da obvezuje državu članicu da proširi svoj unutarnji najpovoljniji režim na sve tužbe podnesene u području radnog prava ( 27 ). Kako bi provjerio postupa li se u skladu s načelom ekvivalentnosti, nacionalni sud mora ispitati i predmet i osnovne elemente navodno sličnih domaćih tužbi ( 28 ). Mora se također uzeti u obzir mjesto nacionalne odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred nacionalnim sudovima ( 29 ).

65.

Primjećujem, kao i Europska komisija, da sud koji je uputio zahtjev nije dao informacije o pretpostavkama dopuštenosti i postupovnim pretpostavkama koje bi bile povoljnije za izvršavanja prava na temelju nacionalnog zakonodavstva, a koje bi pobudile sumnju u poštovanje tog načela. Posebne odredbe, koje navodi sud koji je uputio zahtjev ( 30 ), uređuju postupke koji nisu usporedivi jer ne predviđaju nadležnost radnog suda za odlučivanje o drugim zahtjevima koji nisu povezani s izvršavanjem ugovora o radu. Drugim riječima, valja istražiti primjenjuje li se sporno pravilo samo na zahtjeve za utvrđivanje solidarne odgovornosti direktora, dok bi za ostale zahtjeve bila dovoljna tužba pred radnim sudom ( 31 ).

66.

Glede načela djelotvornosti, poteškoća koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev ne proizlazi iz nepostojanja pravnih lijekova ili iz krajnje teških poteškoća u njihovu ostvarivanju ( 32 ), nego samo zbog nedostataka, općenito govoreći ( 33 ), podjele nadležnosti između sudova specijaliziranih za različita područja.

67.

Stoga valja podsjetiti da se predmetna nacionalna postupovna odredba mora analizirati uzimajući u obzir njezino mjesto u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje te posebnosti tog postupka pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu, valja, ovisno o slučaju, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što su zaštita prava obrane, načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka ( 34 ).

68.

Stoga, u glavnom postupku, smatram da valja odvagnuti ( 35 ) prednosti i nedostatke podjele nadležnosti između dvaju specijaliziranih sudova.

69.

Interes za vjerovnika zaposlenika da o svim aspektima predmeta sudi samo jedan sud nepobitan je iz praktičnih razloga u smislu vremena i troškova. Ti su razlozi, kao što je na raspravi istaknuo zastupnik A. Marine Lorentea, objasnili zašto je Sud odlučio da obveza radnika zaposlenog na određeno vrijeme „da pokrene novi postupak, ovisno o slučaju, pred različitim sudom, radi određivanja prikladne sankcije u slučaju da sud utvrdi postojanje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ( 36 ), nije u skladu s načelom djelotvornosti, jer „ to neophodno znači za [radnika] postupovne nepogodnosti, osobito u vidu troška, trajanja i pravila o zastupanju” ( 37 ).

70.

Smatram, međutim, da se takvo rješenje ne može ponovno usvojiti. Naime, u tom predmetu ispitivala se situacija u kojoj je trebalo pokrenuti dva različita postupka, jedan radi utvrđenja zlouporabe, a drugi radi njezina sankcioniranja ( 38 ). Izravna veza između zahtjeva i pravnog odnosa između stranaka rješenja primarni je temelj za rješenje ( 39 ), dok je pitanje specijalizacije suda podredno ( 40 ).

71.

Prema mojem mišljenju, elementi koje treba uzeti u obzir u glavnom postupku vrlo su različiti. Naime, kao što je istaknula španjolska vlada na raspravi, pitanje odgovornosti direktora nije povezano s određivanjem tražbine s osnova plaće. Osim toga, taj incidentalni zahtjev podnesen je tek u fazi izvršenja odluka kojima je naloženo izvršenje novčane obveze.

72.

Stoga, kako bi se meritorno riješili zahtjevi koji nisu izravno povezani, nedostatke vezane za pokretanje dvaju zasebnih postupaka valja ispitati s obzirom na zahtjev pravne sigurnosti kojim se tradicionalno opravdava specijalizacija sudova, kako u radnim tako i u trgovačkim stvarima.

73.

Ta specijalizacija temelji se na utvrđenju da specifična i tehnička narav nekih sporova zahtijeva koncentraciju spora kako bi se osiguralo njezino bolje razumijevanje i rješavanje. To je slučaj u predmetima koji se odnose na radni odnos koji postoji između poslodavca i zaposlenika, baš kao i u trgovačkim stvarima koje se odnose na sporove u vezi s odlukama koje su donijela trgovačka društva, posebice u slučaju financijskih poteškoća i, konkretnije, odgovornosti onih koji njima upravljaju ( 41 ).

74.

Takva organizacija također promiče bolje cjelokupno razumijevanje spora, omogućujući jednom sudu da odlučuje o svim zahtjevima vjerovnika i olakša analizu uvjeta u kojima može postojati odgovornost upravnih tijela.

75.

S tim u vezi, može se čak smatrati da je ta specijalizacija u skladu s ciljem zakonodavca Unije da odluke koje utječu na život društava, na primjer, u slučaju smanjenja kapitala, treba donositi „[k]ako bi se poboljšala standardizirana zaštita vjerovnika u svim državama članicama” ( 42 ).

76.

Slijedom toga, ne čini mi se da bi izbor – da se na sud čija je isključiva nadležnost osiguranje djelotvornosti prava iz radnog zakonodavstva ne proširi mogućnost ispitivanja pitanja odgovornosti direktora, rezerviranog za drugi specijalizirani sud, koji nije povezan s izvršenjem ugovora o radu – osobito otežao izvršavanje prava zaposlenika, a fortiori, u fazi prisilne naplate tražbina s osnova plaće, nakon obavezne primjene dodatne pogodnosti koja je s njom povezana i intervencije jamstvenog fonda za isplatu plaća ( 43 ).

77.

Osim toga, kao što je to navedeno na raspravi, može se primijetiti da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ nudi zaposlenicima mogućnost da se zaštite od neaktivnosti upravnih tijela zahtijevanjem prestanka društva pred trgovačkim sudom ( 44 ), odnosno naknade za pretrpljenu štetu ( 45 ). Radnicima je olakšano provesti takve postupke, s obzirom na to da se nalaze u poduzeću i, slijedom toga, imaju izravan pristup relevantnim informacijama.

78.

Također se može primijetiti da nijedna odredba na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev ne isključuje mogućnost da zaposlenici mogu dobrovoljno intervenirati u postupku za utvrđivanje odgovornosti direktora koji su već pokrenuli drugi vjerovnici.

79.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prva dva prethodna pitanja odgovori da članak 19. Direktive 2012/30 te načela ekvivalentnosti i djelotvornosti valja tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koje zaposlenika, vjerovnika društva koje ga je zaposlilo, obvezuje da pred drugim sudom, koji nije radni sud, pokrene postupak radi utvrđivanja solidarne odgovornosti direktora tog društva zbog neispunjenja obveza društva, pod uvjetom da taj propis nije manje povoljan od onog koji uređuje slična pravna sredstva unutarnje naravi i da ne čini gotovo nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih tom direktivom, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

80.

U pogledu tog prethodnog pitanja, koje podliježe istom prethodnom uvjetu poveznice s pravom Unije ( 46 ), valja podsjetiti da načelo jednakog postupanja i nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Elemente koji su svojstveni različitim situacijama i sukladno tomu njihovu usporedivost valja utvrđivati i cijeniti osobito vodeći računa o predmetu i svrsi akta Unije kojim se provodi razlikovanje o kojem je riječ. Usto je potrebno uzeti u obzir načela i ciljeve područja reguliranja u koje predmetna mjera spada. Takav pristup treba, mutatis mutandis, vrijediti također u okviru ispitivanja kojim se ocjenjuje usklađenost nacionalnih mjera kojima se provodi pravo Unije u pogledu načela jednakog postupanja ( 47 ).

81.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da, neovisno o tomu koja je narav tražbine, postupovni uvjeti u kojima se traži jamstvo direktora moraju biti istovjetni, i stoga da radni sud može odlučivati i o naplati tražbina i o solidarnoj odgovornosti direktora.

82.

Smatram da nema bitne razlike u postupanju. Utvrđivanje solidarne odgovornosti direktora može se zahtijevati bez obzira na prirodu tražbine prema društvu.

83.

Na postupovnoj razini, upravo zbog s plaćama povezane prirode tražbine i posebnog režima jamstava predviđenog u zakonu koji je s njome povezan u slučaju prestanka djelatnosti ili insolventnosti poslodavca postoji razlika u postupanju s građanskom ili trgovačkom tražbinom, što opravdava isključivu nadležnost radnog suda.

84.

Posebnost zahtjeva za utvrđivanje odgovornosti direktora također opravdava to da se njegovo rješavanje ne povjeri sudu koji je isključivo specijaliziran za radno pravo ( 48 ), a fortiori u fazi izvršenja odluke kojom je utvrđen iznos duga i određen glavni dužnik.

85.

Slijedom toga, smatram da nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se provodi pravo Unije, nije u suprotnosti s načelom jednakog postupanja i nediskriminacije sadržanog, među ostalim, u člancima 20. i 21. Povelje, s obzirom na to da se vjerovnici zaposlenici društva, koji moraju pokrenuti postupak pred sudom koji nije radni sud radi utvrđivanja solidarne odgovornosti direktora tog društva zbog povrede obveza društva, ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom u kojoj se nalaze drugi vjerovnici tog društva, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

86.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja mu je postavio Juzgado de lo Social no 30 de Barcelona (Radni sud br. 30 u Barceloni) odgovori kako slijedi: